Za mnoge je današnji dan, praznik rada, samo još jedan u nizu od državnih praznika koji je u suvremenom dobu ispražnjen od sve svoje povijesne važnosti. To je dan na kojemu se dijeli grah, dan na kojemu su ulaznice u nacionalne parkove besplatne i dan kojeg će vam svaka buržoaska stranka, bila ona desna ili lijeva, ponosno čestitati. Ironično, praznik rada mnoge će kompanije iskoristiti kako bi ostvarile dodatan profit, pa će tako radnici/e u mnogim nacionalnim parkovima diljem Hrvatske raditi duge smjene na štandovima kako bi zadovoljile mase ljudi koje su se odlučile ovaj praznik provesti u prirodi, dostavljači i ugostitelji radit će dodatne sate kako bi se obitelj okupila na kakvoj kavi ili ručku, a stranke koje vam čestitaju praznik rada sljedeći će se dan u saboru boriti protiv poboljšanja uvjeta radnika. Ovakav fenomen, u kojem su mnogi radnici, čak i na najvažniji radnički praznik, prisiljeni raditi dodatne sate, samo je rezultat dugoročnog potkopavanja povijesne važnosti Prvog maja od strane buržoazije; dana koji je nastao u čast mnogim radničkim žrtvama koji su se ponosno i hrabro borili za bolje uvjete rada. Kako bismo odali čast svim hrabrim radničkim naporima i svim žrtvama kapitalističke represije u prošlosti, potrebno je podsjetiti se istinske povijesti prvog maja i činjenice da su mnoga radnička prava koja uživamo danas ostvarena revolucionarnim praksama uz velike ljudske žrtve. Također, osvrnut ćemo se i na suvremeno stanje koje kontinuirano gazi dostojanstvo radnika i njegovih prava, i što po tom pitanju možemo učiniti ako ćemo preuzeti lekcije prošlosti.

U kasnom devetnaestom stoljeću, radnička prava gotovo da su bila nepostojeća. Tih godina, bila je uobičajena praksa da radnici na svom radnom mjestu provode čak i do 16 sati na dan, a ako su bili dovoljno sretni, radili su u prosjeku od 12 do 14 sati na dan. Na tisuće radnika umiralo je na svojim radnim mjestima zbog nedovoljne zaštite, a djeca su svoje dane provodila, umjesto da se igraju u obližnjem parku, radeći u rudnicima. Suvremenom čovjeku ovakva se radna dinamika čini nezamislivom, pošto je uobičajena praksa da se na radnom mjestu provodi 8 sati na dan, zaštita u rizičnim poslovima postala je bolja, a i radnici mogu dobiti naknadu za ozljedu na radu. No, ovakvo današnje stanje nije nam dano samo tako, milošću naših poslodavaca koji su shvatili da su radnici možda previše iskorištavani, već su za ova prava koja uživamo danas, bile zaslužne mnoge ljudske (radničke) žrtve, internacionalno organiziranje radnika i prosvjedi revolucionarnog karaktera.

Kao što je već rečeno, pozicija radnika u kasnom devetnaestom stoljeću nije bila baš najbolja. Radnici praktički nisu imali slobodnog vremena, svakodnevno su iskorištavani na svom radnom mjestu od strane poslodavaca, umirali su kako bi buržoazija ostvarila veći profit, a djeca nisu imala sretno djetinjstvo kakvo zaslužuju. Sve nam ovo pokazuje koliko je daleko buržoazija spremna otići u gaženju ljudskog dostojanstva samo kako bi napunila svoje trbuhe, kupovala ogromne količine luksuznih roba i živjela u suvremenim dvorcima koje nazivaju domovima. Radnici su iz prve ruke u ovom razdoblju mogli svjedočiti već spomenutim zvjerstvima kojima je kapitalizam uništavao njihov život, stoga je došlo do organiziranja raznih socijalističkih skupina (političkih i ne-političkih) koje su baštinile ideale emancipacije radnika i poboljšanja njihovih životnih uvjeta. Tisuće radnika u Americi okrenuli su se anti-kapitalističkim idejama i učlanjivali u raznolike socijalističke, komunističke i anarhističke skupine u kojima su vidjeli nadu za bolji i pravedniji svijet. Nakon nekoliko godina ove masovne radničke radikalizacije, društveno nezadovoljstvo kulminirao je na nacionalnoj konvenciji u Chicagu 1884., gdje je Američka federacija rada (tada zvana Federation of Organized Trades and Labour Unions) proglasila da će se „novi legalni radni dan sastojati od 8 sati rada, počevši od 1.Maja 1886.“.

Mnogi radnički sindikati i socijalističke organizacije podržale su ovu proklamaciju, i tako mobilizirale oko 250 tisuća radnika diljem SAD-a u borbi za osmosatni radni dan. Prvog Maja 1886., dana kada je ova proklamacija trebala biti stavljena u akciju, 300 tisuća radnika u SAD-u otišlo je sa svojih radnih mjesta nakon 8 sati rada kako bi proslavili prvi 1. maj u povijesti. Ovaj radnički štrajk nije dočekan sa oduševljenjem od strane buržoazije, koja je mobilizirala oružanu policiju i privatne agente kako bi razbili ove prosvjede, tako da su mnogi radnici bili prebijeni na ulicama i poslani u pritvore. Trećeg maja 1886., došlo je do krvavog obračuna između policije i radnika, gdje je policija otvorila vatru na prosvjednike ispred tvornice McCormick i tako ubila dvojicu radnika i ozbiljno ranila velik broj drugih. Potaknuti ovim policijskim nasiljem, nekolicina anarhista pozvala je radnike na prosvjed na trgu Haymarket, čije će posljedice danas biti poznate pod nazivom masakr na Haymarketu. Na samom prosvjedu prisustvovalo je 3 tisuće radnika, a glavnu riječ vodili su anarhisti koji su u svojim govorima prozivali policiju za ubojstva prosvjednika i mnoge druge činove policijske brutalnosti. Usred prosvjeda, na policiju koja je tjerala prosvjednike s trga, bačena je bomba. Nikada nije utvrđeno tko je bacio bombu, a razne su spekulacije je li ona bila bačena od strane anarhista ili od strane policije. Nakon eksplozije, policija je otvorila vatru na okupljene radnike i ubila 8 civila, a ozbiljno ranila njih 40. Uskoro je uslijedio sudski proces koji je podignut protiv osmero anarhista, gdje ih se optužilo za teroristički čin bacanja bombe, iako za tu tvrdnju nije bilo nikakvih dokaza, a samo trojica od njih osmero zapravo su bila prisutna na trgu Haymarket u vrijeme bacanja bombe. Ovaj sudski proces jedan je od poznatijih politički-motiviranih suđenja u kojima presuda nije donesena sagledavajući dokaze, već primarno zbog ideološki-motiviranih razloga, a neki znanstvenici nazivaju ga i prvim činom „crvene panike“, gdje je cilj suđenja bio uništiti ugled raznih socijalističkih i komunističkih ideja koje su postajale popularne među radnim narodom.

Povijesni kontekst Prvog maja hrabra je priča o radničkoj solidarnosti i klasnoj borbi, u kojoj su se mase radnika, organizirane u razne socijalističke, komunističke i anarhističke skupine, ustale protiv eksploatacije od strane buržoazije, i tako stvorile povijesni moment u kojemu je 300 tisuća radnika diljem zemlje solidarno prosvjedovalo protiv nepravednih uvjeta rada, tražeći više slobode, pravde i jednakosti. To je isto tako i priča o brutalnosti kapitalizma, koji je svim silama nastojao ugasiti ove prosvjede, i u suradnji sa policijom vršio nasilje i ubojstva nad radnicima koji su zahtijevali svoje oslobođenje.

Priča o Prvom maju u današnjem nam dobu treba služiti kao podsjetnik na hrabru radničku borbu i snagu koju organizirane mase radnika mogu imati u ostvarenju svojih prava. Prvi maj zauvijek nam treba služiti kao simbol otpora kojega treba ispravno komemorirati svake godine, i pod njegovim simbolom boriti se za daljnje poboljšanje radničkih prava. Suvremeni radnik isto se tako suočava sa barbarizmom kapitalizma, koji iskorištava njegovu radnu snagu kako bi dodatno obogatio onaj mali vrh društva, dok radniku ostavlja mrvice kako bi preživio sljedeći mjesec. Svjedočimo razdoblju u kojemu nesigurnost zaposlenja nikada nije bila veća, u kojemu nas poslodavci mogu otpuštati kada njima to odgovara, i razdoblju u kojemu mnogi rade i duže od zakonski propisanog radnog vremena, u kojemu nemaju osigurana niti ona sitna prava kao što su tridesetminutni odmor, i u kojemu se azijski radnici stavljaju na margine društva, bivaju ekstremno iskorištavani, potplaćeni i strpani u nehumane uvjete života. Zbog svih ovih društvenih nepravednosti i kršenja radničkih prava, razumijemo da naša radnička borba nije gotova. Ona neće biti gotova sve dok ne dođe do potpune radničke emancipacije. Stoga ćemo se nastaviti hrabro boriti za zaštitu radničkih prava, ali i za unaprjeđenje istih, imajući na umu sve hrabre žrtve prijašnjih generacija.

ŽIVIO PRAZNIK RADNOG NARODA SVIH ZEMALJA!

ŽIVJELA HRABRA BORBA ZA RADNIČKA PRAVA!

VJEČNA SLAVA ŽRTVAMA KOJI SU SE HRABRO BORILI ZA OSLOBOĐENJE RADNIKA!