Eric Toussaint napisao je seriju od osam članaka nazvanih “Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa”, kao odgovor na najnoviju Varufakisovu knjigu “Ima li ovdje odraslih?”. Kao bivši grčki ministar financija Varufakis je u Sirizinoj vladi, zbog njenih intenzivnih pregovora s trojkom i budućnosti u eurozoni, imao veliku političku ulogu. Njegove teorijske postavke i njegovo praktično djelovanje bitno su utjecali na Sirizinu izdaju koja je obilježila recentnu grčku političku povijest. Danas, kad Varufakis sebe i svoju politiku pokušava prikazati kao pravu lijevu alternativu, članci poput Toussaintovih potrebni su nam više nego ikad. Donosimo osmi članak.

Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – 8. dio

Nakon sedmog dijela koji je analizirao prvu kapitulaciju 20. veljače 2015., osmi dio serijala usredotočit će se na neuspjeh pregovora s kineskom Vladom, nastavak tajne diplomacije, zatim odnose s MMF-om i neuspjeh obustave isplate duga te, konačno, izostanak Varufakisove podrške grčkom Odboru za istinu o dugu.

U 11. poglavlju svoje knjige Ima li ovdje odraslih? Janis Varufakis navodi kako je dogovorio prodaju trećeg kontejnerskog terminala luke Pirej kineskoj korporaciji Cosco, koja još od 2008. upravlja s druga dva pristaništa. Kako sam Varufakis objašnjava, Syriza je najprije uoči izbora obećala da neće dalje privatizirati luku Pirej:

Od 2008. do 2015. vodila je kampanju ne samo da to spriječi, već i da potpuno evakuira Cosco”.

Tome dodaje: “Nekoliko mojih kolega ministara dugovalo je svoj izbor u parlament upravo ovoj kampanji”. Bez obzira na sve to, Varufakis je ipak požurio sklopiti posao s Coscom. U tome je imao pomoć jednog od glavnih Ciprasovih savjetnika, Spirosa Sagiasa, koji je do prošle godine bio Coscov pravni savjetnik. Bio je to eklatantan sukob interesa, što priznaje i Varufakis. U stvari, Sagiasova je tvrtka radila na prvim poslovima za Cosco 2008. godine, a on je još 1990-ih bio savjetnik premijera PASOK-a Konstantinosa Simitisa, koji je pokrenuo prvi veliki val privatizacija. Godine 2016., nakon što je napustio mjesto tajnika vlade, Sagias se revnosno vratio u svoju tvrtku i u službu Cosca. 1 Varufakis besramno govori kako je pregledao javnu ponudu u ožujku 2015. sve da se uvjerio da je to ono što je Cosco htio: “Sagias i ja brifirali smo Aleksisa [Ciprasa] i započeli s pripremama. Namjera je bila ponovno pokrenuti formalni postupak podnošenja ponuda pod novim uvjetima koje je kineska vlada prihvatila”.

Ovako Varufakis sažima ponudu koju je dao Pekingu preko kineskog veleposlanika u Ateni: “Grčka ima visoko obrazovanu radnu snagu, ali su plaće pale za 40 posto. Zašto tvrtke poput Foxconna ne bi otvorile pogone za proizvodnju ili sklapanje dijelova u nekoj industrijskoj zoni, pritom koristeći poseban režim poslovnih poreza u neposrednoj blizini Pireja?” Ovaj prijedlog sadrži sve argumente koje neoliberalne vlade koriste za privlačenje ulaganja: kvalificiranu jeftinu radnu snagu i porezne olakšice za investitore.

Varufakis piše da je kineskim vlastima predložio otkup grčkih željeznica kao lakši pristup ostatku europskog tržišta te kao novu kariku u njihovom modernom projektu Put svile. Međutim, ovaj prijedlog nije uspio. 2 Ponude koje su upućene Kinezima bile su vrlo sporne: posuditi od Kine da bi se platilo MMF-u! Napustiti kontrolu nad svojim željeznicama, a zatim slijedi nastavak daljnih privatizacija!

Varufakis se nadao da će u ožujku 2015. uvjeriti kinesku vladu da kupi grčke blagajničke zapise u vrijednosti od nekoliko milijardi eura, što bi onda išlo za plaćanje rata MMF-u. Na njegovo veliko razočaranje, kineski čelnici nisu održali svoja obećanja; kupili su samo stotinu milijuna eura u oba navrata. Netko je iz Berlina očito nazvao Peking te im, upozorivši ih, iskreno poručio: “Ostanite van svih ugovora s Grcima dok mi ne završimo s njima”.

Napokon, dogovor s Coscom nije riješio Varufakis. Realiziran je početkom 2016. s uvjetima za koje Varufakis i sam kaže da su za Cosco i povoljniji od onoga što je on nudio. To ukazuje da su kineske vlasti ustvari postigle sporazum s Berlinom kako bi Grčka bila ugušena u zamjenu za kasniju bogatiju žetvu. Kineske, njemačke, talijanske i francuske korporacije, između ostalih, nabavile su grčku imovinu vrlo jeftino. U svakom slučaju, da su Kinezi 2015. održali svoja obećanja o kupnji grčkih trezorskih zapisa, čemu se nadao Varufakis, to zasigurno ne bi bilo u korist grčkog naroda niti bi pomoglo da povrati ponešto suvereniteta.

I Rusi su odbili grčki poziv u pomoć. Cipras i Lafazanis su ih kontaktirali neposredno nakon Varufakisovog kontakta s Pekingom. 3 Vladimir Putin pregovarao je s Angelom Merkel kako bi EU ublažila svoje sankcije protiv Rusije u vezi ukrajinskog pitanja, u zamjenu za to Rusija bi odbila pomoći Grčkoj.

Ciprasove i Varufakisove nade u Obaminu pomoć također su nestale. Prema Varufakisu, Obamina administracija jasno je dala do znanja da je Grčka dio utjecajne sfere Berlina, a sam Obama preporučio je Grčkoj da pristane na koncesije Trojki. 4

Tajna diplomacija Varufakisa i Ciprasa kao i dezinformacije

Varufakis pripovijeda svoju verziju sastanka Eurogrupe koji je uslijedio nakon kapitulacije 20. veljače, predstavljajući ga lažno grčkom narodu kao uspjeh koji je rezultirao ukidanjem Trojke i dužničkog zatvora za Grčku. Međutim, tijekom ovog sastanka Varufakis nije dobio niti jedan ustupak od europskih čelnika, ECB-a ili MMF-a. Krivicu za ‘uspješnu’ priču jasno pripisuje Ciprasu koji je, kako nas izvještava, rekao: “To ćemo prikazati kao uspjeh: politički pregovori započet će u Bruxellesu u skladu sa sporazumom do 20. veljače, kako bi se okončala pat-pozicija.” 5

Najuočljivija je količina vremena koju su Varufakis i Cipras proveli na neprekidnim sastancima u inozemstvu, sudjelujući u pregovorima u kojima su oni pravili ustupke, dok se Trojka metodično zalagala za svoj zadatak uništavanja nade grčkog naroda. Nije im palo na pamet da konzultiraju grčki narod, organiziraju sastanke s grčkim stanovništvom kako bi objasnili o čemu se zapravo radi, da kažu biračima o mjerama koje su predložili kao odgovor na humanitarnu krizu i da stimuliraju privredu.

Ni Varufakis ni Cipras nisu nastojali uspostaviti kontakte s međunarodnim javnim mnijenjem i stvoriti pokret međunarodne solidarnosti s grčkim narodom niti su se tijekom svojih posjeta Bruxellesu ili bilo kojoj drugoj prijestolnici potrudili izravno obratiti brojnim aktivistima koji su htjeli znati što se događa i koji su htjeli pokazati svoju solidarnost s grčkim narodom.

Varufakis i Cipras odgovorni su što nisu razvili masovnu i aktivnu solidarnost. Da bi masovniji pokret građana išao u korist grčkog naroda bilo je potrebno dozvati ga i informirati narod te se suprotstaviti masovnoj klevetničkoj kampanji usmjerenoj protiv grčkog naroda, kao i protiv grčke vlade.

Varufakis i MMF

12. veljače 2015. Grčka je platila 747,7 milijuna eura za jedan od zajmova koje je MMF odobrio u okviru prvog Memoranduma o razumijevanju. Bila je to ozbiljna greška. Trebali su odbiti platiti dug i to iz dva razloga: 1. zbog stanja nužnosti 6 u kojem se našla grčka vlada i urgentnosti da se prioritizira borba protiv humanitarne krize; 2. zbog pokretanja revizije duga uz sudjelovanje građana tijekom koje su plaćanja morala biti obustavljena. 7 Ova se revizija mogla opravdati Uredbom Europske unije 472/2013, u kojoj se navodi: “Država članica koja je podvrgnuta programu makroekonomske prilagodbe izvršit će sveobuhvatnu reviziju svojih javnih financija kako bi, između ostalog, procijenila razloge koji su doveli do stvaranja prekomjerne razine duga kao i da bi se pronašle moguće nepravilnosti.” 8 Ni Varufakis ni Cipras nikada nisu ozbiljno razmatrali obustavu plaćanja tijekom te revizije koja je imala za cilj procijeniti jesu li dužničke obaveze bile legitimne ili ne, odiozne ili ne.

Grčka vlada je mogla pokrenuti komunikacijsku kampanju za delegitimaciju MMF-ovih zajmova Grčkoj od 2010. naovamo. Cipras i Varufakis su u svojim rukama imali tajne dokumente MMF-a koji su svjedočili o odioznosti i nelegitimnosti tih zajmova, ali je Varufakis bio uvjeren da nema smisla pozivati se na nelegitimnu i odioznu prirodu zajmova Grčkoj.

Wall Street Journal je objavio tajne dosjee MMF-a još u listopadu 2012. godine, kao što je spomenuto u članku “Greece: Leaders’ Ambivalence regarding debt and the financial system, even though resistance started on a promising note”. Nekoliko dana nakon objave, susreo sam se s Ciprasom kako bih razgovarao o mogućnosti suradnje s CADTM-om radi revizije duga. Rekao sam njemu i Johnu Miliosu, njegovom tadašnjem ekonomskom savjetniku: “To vam daje čvrst razlog da osporite MMF. Ako postoje dokazi da je MMF znao da će njegov program propasti i da dug neće biti održiv, za nas ima dovoljno dokaza da ratujemo protiv nelegitimnosti i nezakonitosti duga.” 9 Cipras je odgovorio: “Ali gledajte … MMF se drži dalje od Europske komisije.” 10 Vidio sam da je Cipras mislio kako bi MMF podržao Syrizu ako bi osvojila vlast, no za tu pretpostavku nije postojala čvrsta osnova.

U veljači 2015. godine Cipras i Varufakis još uvijek su uzaludno gajili nade. Mislili su da mogu nagovoriti MMF, računajući pritom na potporu Baracka Obame te utjecaj američkih savjetnika koje je izabrao Varufakis, Jeffreya Sachsa i Larryja Summersa. Bili su u krivu. Varufakis je za to već prve dokaze imao 20. veljače, kao i u narednim danima kada je Christine Lagarde, čelnica MMF-a, rekla Eurogrupi da se postojeći Memorandum o razumijevanju treba izvesti do kraja.

Unatoč očigledno neprijateljskom stavu te institucije Varufakis i Cipras nastavili su s dodatnim otplatama MMF-u tijekom ožujka 2015. Varufakis objašnjava da je 6. ožujka MMF-u platio 301,8 milijuna eura, 13. ožujka 339,6 milijuna eura, pa onda 16. ožujka 565,9 milijuna eura i 20. ožujka 339,6 milijuna eura. Ukupno je u ožujku tako isplaćeno više od 1.500 milijuna eura, što je iscrpilo svu raspoloživu likvidnost. Istovremeno se ugasila Varufakisova nada da će u Kini pronaći nova sredstva, a ECB potvrdila da Grčkoj neće platiti kamate koje joj duguje na obveznice kupljene između 2010. i 2012. te da grčkim bankama i dalje neće vratiti pristup likvidnosti. Ipak, grčka je vlada novac koji je uplatila MMF-u, očajnički trebala za borbu protiv humanitarne krize i stvaranje radnih mjesta. Varufakis piše: “Bilo je pravo čudo kako je moje ministarstvo uspjelo naći 1.5 milijardu eura za MMF, a istovremeno podmirilo naše obaveze prema službenicima i umirovljenicima.”

Odluka o obustavi plaćanja dugova MMF-u

Varufakis bilježi nadrealni sastanak između Ciprasa i njegovih glavnih ministara koji je održan u petak, 3. travnja 2015. Prije sastanka pokušao je uvjeriti Ciprasa da ne nastavi sa sljedećom uplatom MMF-u zakazanom za 9. travnja 2015. (462,5 milijuna eura). Tvrdio je da moraju izvršiti pritisak na europske čelnike i ECB kako bi za Grčku dobili nešto od njih, nešto poput retrocesije, od dvije milijarde eura dobiti koji je ECB ostvarila grčkim obveznicama od 2010. do 2012., jer nisu uspjeli dobiti ništa u ožujku.

Varufakis kaže da je osjećao kako nije uspio uvjeriti Ciprasa, ali je zabilježio Ciprasove riječi i ponašanje tijekom “neformalnog sastanka Vijeća ministara” koje je uslijedilo:

Ograničen na pesimističnu procjenu procesa koji očito nikamo nije vodio, njegov je govor, što je više odmicao, stvarao sve sumornije raspoloženje u sobi. U trenutku kad je završio, zavladala je atmosfera teške rezignacije. Svi ministri koji su se uključili u raspravu koja se potom razvila govorili su izrazito melankoličnim tonom. Kad su svi koji su htjeli nešto reći završili, riječ je opet preuzeo Aleksis da bi zaključio sastanak. Rekapitulirajući težinu i opasnost situacije, započeo je u manje-više istom tonu kojim je završio i uvodni govor – sporo, tiho, gotovo utučeno. Ipak, postupno je počeo govoriti malo brže i bodrije.

‘Prije nego što se svi vi došli, razgovarao sam s Varufakisom u svom uredu. Pokušao me uvjeriti da je došlo vrijeme da objavimo default MMF-u. Rekao mi je da oni ne pokazuju ni mrvicu želje za kompromisom koji je potreban da bi se postigao kompliciran, ali pristojan sporazum, takav koji bi bio ekonomski održiv i politički podnošljiv za nas. Objasnio sam mu da nije dobar trenutak za default. (…) Ali znate što, drugovi? Mislim da je on u pravu. Što je previše, previše je. Igrali smo po njihovim pravilima. Prihvatili smo njihov proces. Polomili smo se da im pokažemo da smo spremni na kompromis. No oni su nas samo usporavali, a zatim nas krivili za kašnjenje. Grčka je još uvijek suverena država i mi, vlada, imamo dužnost reći: Dosta!. Zatim je, ustajući sa stolice, glasa sve snažnijeg, pokazao na mene i zaurlao: Ne samo što ćemo objaviti deafult, nego ćeš se ti ukrcati na avion, otići u Washington, i osobno ga objaviti MMF-u!’

Sobom su se prolomili poklici. Kolege su se pogledavali, tražeći potvrdu onog što su čuli, u potpunosti svjesni povijesne važnosti događaja. Turobna i mračna atmosfera iščezla je kao rukom odnesena. Kao i drugi, a možda i više, mnogo više, dopustio sam si trenutak zanosa. U tom času osjetili smo takvu ushićenje kao da smo upravo primili svetu euharistiju, onoliko koliko je taj osjećaj moguć grupi ateista.”

Varufakisova šutnja o Odboru za istinu o javnom dugu

Nastavak ove priče je i farsičan i nevjerojatan. Varufakis je sljedeći dan otputovao u Washington na hitni sastanak s Christine Lagarde, izvršnom direktoricom MMF-a. Iako je detaljno opisao svoj sastanak 3. travnja i 5. travnja kad se sreo s Lagarde, nema riječi o sastanku kojem je prisustvovao 4. travnja. To je značajno s obzirom da je toga dana u grčkom parlamentu osnovan Odbor za istinu o grčkom javnom dugu u nazočnosti Aleksisa Ciprasa, Zoe Konstantopulou, predsjednice parlamenta, Prokopisa Pavlopulosa, predsjednika Republike i deset ministara među kojima je bio Janis Varufakis, koji je govorio. Bio sam stručni koordinator Odbora i govorio sam neposredno nakon predsjednika Republike i predsjednice parlamenta, te prije trojice mojih kolega iz Odbora i Varufakisa.

Zapravo, u svojoj opsežnoj knjizi Varufakis potpuno ignorira i samo postojanje Odbora kojem je obećao svoju podršku. Iako na svom blogu i u intervjuima koje je dao nakon objave knjige tvrdi da je podržao Odbor, to je potpuna neistina.

Mislim da je također značajno da član vlade George Katrougalos nije ni znao za sastanak 3. travnja na kojem je odlučeno da se obustavi plaćanje duga MMF-u. U to vrijeme sam bio s njim u njegovom ministarstvu. U noći tog dana imao sam dug sastanak s predsjednicom parlamenta kako bismo do posljednjih detalja precizirali osnivačku sjednicu Odbora, koja isto nije znala za sastanak. Panajotis Lafazanis, jedan od šestorice “super ministara” (kako ih je Cipras zvao), također nije pozvan. To svjedoči o načinu na koji su Cipras i njegov krug funkcionirali: ključne odluke donosile su se tajno, u malim skupinama, bez savjetovanja s većinom članova vlade ili predsjednika parlamenta ili pak Sirizinog rukovodećeg kadra.

Još bismo trebali naglasiti da je rad Odbora za istinu o dugovima imao dubok utjecaj na grčko stanovništvo, što osobno mogu posvjedočiti. Dok sam se šetao ulicama Atene ili kupovao na lokalnim tržnicama popularne četvrti u kojoj sam živio od travnja do srpnja 2015., mnogi su mi se obraćali i iskazivali svoju podršku i zahvalnost. To je dokaz da su mnogi pratili rad Odbora i da su mogli prepoznati njegove članove koje su sustavno demonizirali desničarski mediji.

Tragedija je samo jedan let od farse

Vratimo se na Varufakisovu priču. Kad je stigao u Washington u nedjelju 5. travnja, Cipras se predomislio. Evo razgovora između njega i Varufakisa koji je ovaj zabilježio u knjizi:

“Slušaj, Jani”, rekao je Cipras, “odlučili smo da nećemo ići s defaultom, ne još”. Zaprepašten, upitao sam: “Tko su ‘mi'”? Tko je odlučio da ‘mi’ nećemo objaviti default? Aleksis je stidljivo odgovorio: “Ja, Sagias, Dragasakis… mi smo odlučili da to nije dobar korak netom prije Uskrsa.”

“Hvala što si mi rekao”, odgovorio sam, bijesan i utučen. Glumeći što hladniji i ravnodušniji ton, upitao sam: “I što da radim sada? Da se ukrcam u isti avion i vratim se? Kakvog smisla ima viđati se sad s Lagarde?”

“Ne, moraš održati sastanak. Moraš postupiti onako kako smo se dogovorili. Idi na sastanak i reci dami da prestajemo plaćati.”

Bila je to vjerojatno najapsurdnija stvar koju sam čuo u životu. Sigurno ne čujem dobro, rekao sam sebi. Trebalo mi je pojašnjenje. “Što misliš pod tim? Reći ćemo joj da ćemo prestati plaćati, iako si odlučio da nećemo?”

“Da”, odgovorio je Aleksis. “Zaprijeti joj tako da se dovoljno preplaši da nazove Draghija i natjera ga da nam prestane zatvarati dotok likvidnosti. Zatim ćemo mi uzvratiti objavom da nećemo prestati plaćati potraživanja MMF-u.”

I Varufakis je pristao na tu igru pa je u MMF-ovom sjedištu rekao Lagarde:

Ovlašten sam da te obavijestim kako za četiri dana nećemo plaiti predviđenu ratu MMF-ovog potraživanja, i to će potrajati sve dok naši kreditori budu nastavljali usporavati naše pregovore, a ESB ograničavati našu likvidnost.

Varufakisovo putovanje u Washington bilo je javno. Ono što on u svojoj knjizi ipak ne kaže jest da je Dimitris Mardas, koga je imenovao svojim zamjenikom, 11 već izjavio međunarodnim medijima da će Grčka platiti ono što duguje MMF-u 9. travnja 2015. Deutsche Welle, službena njemačka tiskovna agencija napisala je: “Mladi ministar financija Dimitris Mardas dao je u subotu obećanja da Grčka ima novac. ‘Isplata MMF-u bit će 9. travnja. Ima novca za isplatu plaća, mirovina i onoga što je potrebno u sljedećom tjednu’, rekao je Mardas.”

Vratimo se Varufakisu:

Naš je razgovor trajao dugo i pokrivao je širok niz pitanja. Bio je prijateljski, konstruktivan i ugodan, jer samo se oboje potrudili sagledati točku gledišta onog drugog.(…)

‘Dakle, shvaćaš li, Christine,’ pitao sam je preklinjućim glasom, ‘zašto trebamo neki dokaz da svi težimo istom? Da svi želimo obuhvatno rješenje za Grčku unutar Eurozone?’

Nadalje, tvrdio je da je rekao šefici MMF-a:

Hajde da budemo ozbiljni oko ovoga. Mario [Draghi], Angela [Merkel] i vi – morate nam dati plan puta.”

Varufakis je dalje bio svjestan Trojke, čineći upravo suprotno od onog što su on i Cipras tvrdili u svojim javnim izjavama: da je Grčka povratila svoju slobodu i da Trojke više nema.

Sasvim besraman, Varufakis i dalje bilježi slijedeći razgovor s Poulom Thomsenom, MMF-ovim direktorom za Europu, koji je bio na sastanku:

‘Neplaćanje 9. travnja nije rješenje’ rekao je, ‘ako je to ono što ćete reći svojim kolegama u Europi.’

‘To nisam nikad rekao’, protestirao sam.

Christine je intervenirala za mene. ‘Nije to rekao’, potvrdila je.

‘Ono što sam rekao’, pojasnio sam, ‘jest da ako ne dobijemo nešto likvidnosti, onda ćemo biti prisiljeni proglasiti bankrot, neovisno o našoj želji’.

Kako Varufakis bilježi, rekao je Christine Lagarde da Grčka ne namjerava proglasiti bankrot, ali da možda neće imati izbora ako ECB ne osigura likvidnost.

Još jednom vidimo da Varufakis nikada nije dovodio u pitanje grčki dug na kojem je inzistirao MMF. Nikada nije tražio da se taj dug smanji ili osporio nelegitimnost dugova za koje je MMF teretio Grčku, iako su oni bili izravni rezultat prvog Memoranduma koji je nanio toliko štete grčkom narodu niti je ikada zaprijetio MMF-u jednostranom obustavom plaćanja.

Sve što je prizivao u vezi MMF-a bio je rizik od obustave plaćanja uslijed nedostatka likvidnosti; a ne nikakvom željom da dovede u pitanje odiozne i nelegitimne dugove koje su tražili od Grčke.

Bitna je razlika između bankrota zbog nedostatka likvidnosti, što je Varufakis nagovještavao kao mogućnost, i obustave isplate duga jer bi nastavak otplate bio u suprotnosti s interesima stanovništva ili obvezama vlade prema svom narodu.

Varufakis je dao do znanja Christine Lagarde da grčka vlada nema hrabrosti pribjeći obustavi plaćanja (baš kao što je 4. veljače dao do znanja Mario Draghiju da nema stvarnu namjeru pribjeći jednostranom haircutu grčkih obveznica koje su u posjedu ECB-e – vidi Radnički portal: Linija Varufakis-Cipras bila je osuđena na propast od samog početka. Na svakom velikom koraku u pregovorima, Varufakis je pokazivao koliko je slab. Pokazao je da ne postoji rizik od prijetnji obustavom plaćanja, uvjeravajući tako europske čelnike i MMF da mogu nastaviti s davljenjem Grčke.

Jedan od elemenata koji dokazuje ovaj neprihvatljivi stav: kada je 5. travnja Varufakis izjavio Christine Lagarde da će Grčka 9. travnja biti prisiljena na obustavu plaćanja ne osigura li ECB likvidnost, njegovo Ministarstvo je ipak izvršilo plaćanje na datum dospijeća bez da je ECB povratio normalan pristup likvidnosti, pa je vlada konačno nastavila prazniti državnu blagajnu da bi otplatila dug.

Način na koji Varoufakis prepričava događaje neprestano čitatelja navodi na pogrešne pretpostavke, kao što je tvrdio da je Lagarde istinski dao do znanja da bi Grčka 9. travnja mogla obustaviti isplatu. Pritom dobro pazi da u svojoj knjizi ne spomene kako je novinarima izjavio upravo suprotno. Slijedi citat iz priopćenja za javnost Deutsche Wellea od 6. travnja 2015.:

Grčki ministar financija jamči brzu isplatu MMF-u. Grčka je pristala otplatiti svoj dug prema Međunarodnom monetarnom fondu koji dospijeva ovog tjedna, kako je izjavio direktor Fonda. Christine Lagarde održala je neformalne razgovore s grčkim ministrom financija u Washingtonu. Ovaj tjedan Grčka mora vratiti MMF-u više od 450 milijuna eura (494 milijuna dolara). Nakon sastanka u nedjelju Janis Varufakis je rekao da Grčka “namjerava ispuniti sve obveze prema svim svojim vjerovnicima, ad infinitum.”

Ne samo da je Varufakis novinarima dao jasnu izjavu da će Grčka platiti dug prema MMF-u, nego je i dodao da će njegova zemlja isplatiti sve vjerovnike, ad infinitum. Može se samo zaključiti da je Varufakisova priča o onome što se dogodilo između 3. i 5. travnja bila čista besmislica, da je obmanjivao svoje čitatelje i da se valjda nadao kako oni neće provjeravati verziju činjenica u kojoj sebe prikazuje kao heroja.

Ostatak priče o intervjuu s Christine Lagarde i Poulom Thomsenom vrlo je poučan. Varufakis izražava empatiju koju je osjećao prema Christine Lagarde i koja je njoj omogućila da ga prevari. Pretvara se da nije svjesna zahtjeva privatnih grčkih bankara i moli ga da je obavještava o situaciji. Što se tiče Varufakisa, on joj daje do znanja da bi volio da Trojka odobri njegovu ideju o postavljanju menadžera iz sjeverne Europe, po mogućnosti njemačkih bankara, na čelo grčkih banaka. Kao primjer joj navodi i odluku kojom je Švicarac Joseph Ackerman, bivši šef Deutsche banke, postavljen na čelo Banke Cipra.

No, Ackerman je bio umiješan u više prijevara koje je organizirala Deutsche Bank (koje su u to vrijeme bile upletene u preko 6 000 slučajeva parnica širom svijeta) i igrao je štetnu ulogu u pripremi restrukturiranja grčkog duga za 2012. Godinu. Ovo, naravno, Varufakis nije spomenuo.

Kad je 6. travnja stigao u Atenu, Varufakis je obavijestio Aleksisa Ciprasa da je njegovo putovanje u Washington bilo vrlo plodno. Vidljivo je zaboravio učinak koji je proizveo Ciprasov kontra-nalog te je bio uvjeren da će njegov razgovor s Christine Lagarde imati pozitivne posljedice za Grčku. Osim toga, u svojoj knjizi ne kaže ni riječi o uplati izvršenoj MMF-u 9. travnja, te tako nastavlja izostavljati temeljne činjenice takozvanog pregovaračkog procesa.

Varufakisov razgovor s Obamom

15. travnja 2015. Varufakis se vratio u Washington radi sudjelovanja na godišnjem sastanku MMF-a i Svjetske banke na koji su pozvani ministri financija svih zemalja članica ovih dviju institucija. Pritom nam prepričava kratki dijalog koji je imao s Obamom na prijemu u Bijeloj kući. Slijedi važan izvadak. 12

Obama: (…) morao sam ići protiv vlastite politike da bih spasio Wall Street. Surađivati s ljudima koji su i stvorili problem.

Varufakis: Dobro, to razumijemo, gospodine predsjedniče. Vjerujte mi, i mi smo spremni surađivati čak i s onima koji su izazvali našu krizu. I plaćati političku cijenu toga (…)

Obama: (…) Ali morate pristajati na kompromise s institucijama da biste došli do sporazuma.

Varufakis: Gospodine predsjedniče, mi smo spremni na kompromise, kompromise i još više kompromisa. Ali nismo spremni na to da se na kraju kompromitiramo.

Ipak, čini se očitim da ćeš, ako stalno i posvuda praviš kompromise, kompromise i još više kompromisa s neprijateljima naroda, u nekom trenutku završiti vrlo kompromitirano.

Malo dalje od toga, Varufakis dodaje podnaslov Neočekivani američki prijatelji“. Referira se posebno na odvjetnika Lee Buccheita koji radi za veliku pravnu firmu koja savjetuje i kreditore i vlade u vezi poslova restrukturiranja duga: radi se o firmi Cleary Gottlieb, prisutnoj u šesnaest financijskih centara diljem svijeta.

To je međunarodno poduzeće poznato po svojoj štetnoj vrijednosti za sve one koji imaju iskustva u borbi protiv nelegitimnog duga. Zapravo, Varufakis objašnjava da je Lee Buccheit igrao aktivnu ulogu u bezočnom restrukturiranju grčkog duga 2012., koje je imalo tako strašne posljedice po grčke mirovinske fondove i sustav socijalne sigurnosti zemlje, pritom štiteći interese privatnih bankara i lešinarskih fondova. Uistinu, Varufakis je otišao iznimno daleko kako bi pronašao podršku i savjete, ne od nepodobnih prijatelja, nego od stvarnih neprijatelja naroda i javnih dobara s imenima poput Larryja Summersa, bivšeg ministra financija Billa Clintona, koji je dijelio odgovornost za ukidanje zakona koji razdvaja komercijalne banke investicijskih banaka (tj. Glass-Steagallov zakon, usvojen pod Rooseveltom 1933. i ukinut 1999.), Jeffreyja Sachsa, mozga koji stoji iza neoliberalne terapije šokom primijenjene na Boliviju 1985., a nekoliko godina kasnije na Poljsku i Rusiju; ili Mathieu Pigassea, šefa pariške banke Lazard, a da ne spominjemo britanskog konzervativnog lorda Normana Lamonta.

Zaključak: Nakon kapitulacije vidljive u sporazumu sklopljenom 20. veljače 2015. s Eurogrupom, Varufakis je uzalud pokušao dobiti sredstva od Kine kako za plaćanje dugova MMF-u, tako i za malo više privatizacija strateške infrastrukture, poput glavne grčke luke Pirej i željeznice. Također je očekivao da će ga MMF podržati u uvjeravanju ECB-a da opusti likvidnosti, ali to nije uspjelo. Tada se nadao podršci Obaminoj administraciji koja mu je savjetovala da napravi još više ustupaka europskim čelnicima. Varufakis je neprestano djelovao unutar nezgodnog, štetnog okvira tajne diplomacije. Suprotno slici o svojim postupcima, koju pokušava nametnuti, cijelo je vrijeme činio beskrajne ustupke i to na jadan način. Dok se gušenje Grčke nastavljalo.

Tekst preveo Dimitrije Birač.

Prevedeno sa CADTM: Varoufakis’s secret negotiations and his disappointments with China, Obama and the IMF

Citati su preuzeti iz 11. i 13. poglavlja knjige Janis Varufakis: Ima li ovdje odraslih? Borba s europskim establišmentom, Sandorf, Zagreb 2018; osim ako nije posebno naznačeno.

1. dio: Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – Prijedlozi osuđeni na propast

2. dio: Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – Iznenađujuće veze s političkom klasom

3. dio: Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – Kako su Cipras i Varufakis okrenuli leđa Sirizinoj platformi

4. dio: Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – Varufakis se okružio sa zagovarateljima establišmenta

5. dio: Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – Linija Varufakis-Cipras bila je osuđena na propast od samog početka

6. dio: Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – Katastrofalan sporazum iz veljače 2015.

7. dio: Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – Prva kapitulacija Ciprasa i Varufakisa



Fusnote:

  1. Vidi: Sagias&Partners. Sagias je nastavio svoju ulogu službenog savjetnika velikim stranim tvrtkama radi promicanja daljnjih privatizacija. Služio je interesima katarskog emira 2016. koji je želio steći grčki otok Oxeiau u regiji Zakintos, dio zaštićene prirodne zone Natura. Sagias je bio i pravni savjetnik Coscoa u razdoblju 2016-2017., u vrijeme spora te tvrtke s radnicima luke Pirej, kada se za preko stotinu radnika u dobi za umirovljenje trebala pronaći neka forma prijevremenog umirovljenja (ili prikrivenog otpuštanja). Izvor: 4. dio: Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – Varufakis se okružio zagovarateljima establišmenta
  2. Privatna talijanska kompanija Ferovialia otkupila je grčke željeznice za 45 milijuna eura u lipnju 2016., u dogovoru posredstvom ministra Stathakisa, bliskog Ciprasu, s nadom u operativni zajam od 250 milijuna eura od grčke države kroz narednih pet godina (50 milijuna godišnje).
  3. Varufakis, 2018, 12. poglavlje
  4. Vidi razgovor Obame i Varufakisa: Varufakis, 2018, 14. poglavlje
  5. Varufakis, 2018, 12. poglavlje
  6. Stanje nužnosti je u međunarodnom pravu prepoznato kao situacija koja dozvoljava suspenziju plaćanja duga.
  7. Prisjetimo se da je jedan od pet prioriteta podvučenih u Sirizinom programu za lipanjske izbore 2012. bio i osnivanje međunarodnog odbora za reviziju duga u kombinaciji s obustavom plaćanja duga sve dok Odbor ne završi s istragom.
  8. Regulation (EU) No 472/2013 of the European Parliament and of the Council of 21 May 2013, art. 9.
  9. Godine 2017. CADTM je izdao i komentirao te tajne dokumente na kojima možemo zahvaliti curenju u novinama The Wall Street Journal već 2012.: Tajni dokumenti MMF-a o Grčkoj, komentar Erica Toussainta (CADTM).
  10. Povijest politika protiv duga od CADTM-a, poglavlje o Grčkoj.
  11. O Mardasu treba znati da je 17. siječnja 2015., osam dana prije Syrizine izborne pobjede, objavio posebno agresivan članak protiv zastupnice Syrize Rachel Makri pod naslovom “Rachel Makri vs. Kim Jong-un and Amin Dada” Članak je završio vrlo elokventnim pitanjem (koje je podvukao autor) “Jesu li to ljudi kojima želimo povjeriti upravljanje zemljom?” Deset dana kasnije Mardas je, zahvaljujući Varufakisu, postao zamjenik ministra financija. Varufakis u svojoj knjizi objašnjava da je nakon mjesec dana kao ministar shvatio da je napravio pogrešan izbor. Napominjemo da je Mardas, koji je podržao kapitulaciju u srpnju 2015., u rujnu 2015. izabran kao Sirizin zastupnik u parlamentu.
  12. Varufakis, 2018, 14. poglavlje