Prije nekoliko tjedana europska javnost ostala je zgrožena pred prikazom stotine muškaraca obučenih u crne uniforme koji su svojom desnom rukom salutirali u čast Mussolinija, u isto vrijeme skladno uzvikujući „prisutan“, nakon skupnog pokliča „za pale drugove!“ Ovdje se pod „drugovima“ naravno misli na sve ubijene fašiste u Drugom svjetskom ratu, ali i na tri ubijena neofašista omladinske organizacije Talijanskog Društvenog Pokreta. Nekolicina predstavnika talijanskog parlamenta izjavila je kako nisu mogli vjerovati da se ovakvo što može dogoditi u dvadeset i prvom stoljeću, smatrajući naivno da smo porazili fašizam jednom i zauvijek te da nema nikakve šanse da se u Europi ponovno uspostave ideologije ukorijenjene u rasizmu, dominaciji, seksizmu i mržnji. No, trendovi na europskoj političkoj sceni skrivaju jednu sasvim drugu verziju budućnosti, one budućnosti za koju svi misle da je nemoguća, dok se ona u isto vrijeme ubrzano razvija pred našim slijepim očima.

U posljednjem desetljeću postoje trendovi koji ukazuju na nagli porast ekstremnih desnih i neofašističkih stranaka diljem Europe. Ono što su nekada bile male organizacije od samo nekoliko stotinjaka ekstremista sada su se pretvorile u velike stranke koje bitno utječu na Europsku politiku, zauzimaju sve više mjesta u parlamentima i surađuju sa strankama centra kako bi se domogle moći. Naravno, valja napomenuti da ovo nije fenomen koji je specifičan samo za Europu, jer su slične tendencije prisutne u Sjedinjenim Američkim Državama i Latinskoj Americi, ali u svrhu ovog teksta fokusirat ćemo se isključivo na europsku političku scenu. Svrha ovog teksta je dati pregled spomenutog rasta, analizirati fašističke i nacističke korijene suvremenih ekstremističkih stranaka, pogledati paralizu i nemogućnost lijevih stranaka da se nose s ovim trendovima te reakciju i suradnju ostalih buržoaskih stranaka sa svojim fašističkim prijateljima.

Ono što se često zaboravlja spomenuti kada mediji prenose slike crnokošuljaša kako salutiraju svojim mrtvim vođama jest činjenica da je trenutna premijerka Italija, sa ostalim članovima svoje stranke, također bila prisutna na već spomenutoj komemoraciji, samo u mekšem izdanju. Pitanje je zašto je većina medija zaboravila (ili jednostavno nije htjela) prenijeti činjenicu da Giorgia Meloni već dugi niz godina odaje počast ubijenim neofašistima. Naravno, nije bila prisutna kada je gomila dizala svoju desnu ruku, ali se svejedno sa ostalim članovima stranke nekoliko sati prije tog događaja tiho molila u čast palim fašistima. Ovo nam ne treba doći kao iznenađenje ako poznajemo povijest stranke Braća Italije i njene fašističke korijene. Naime, Braća Italije nasljednica je Talijanskog Društvenog Pokreta, sada propale neofašističke stranke, koje je i sama Meloni bila članica. Postoje brojne slike njezinih članova nasmiješenih pored Mussolinijeva groba ili nacističkog pozdrava ispred talijanskih monumenata, ali to je samo vrh sante leda u dubokoj povijesti ove stranke. Talijanski Društveni Pokret osnovan je 1946. godine od strane fašističkih simpatizera koji nisu bili zadovoljni porazom u Drugom svjetskom ratu. Na samom vrhu osnivača stranke bio je Giorgio Almirante, čovjek koji je držao funkciju načelnika stožera u Mussolinijevoj vladi i bio član antisemitskih novina koje su izdale takozvani „Rasni manifest“. Funkciju čelnika stranke preuzeo je Gianfranco Fini, neofašist koji je jednom prilikom izjavio da je Mussolini bio „najveći državnik dvadesetog stoljeća.“ Braća Italije, trenutno jedna od vodećih konzervativnih stranaka u Italiji, svoje korijene vuče direktno iz fašističkog pokreta i neofašističkog pokreta nakon Drugog svjetskog rata. Treba li nas onda zaista čuditi činjenica da Meloni i njezini kolege odaju počast i mole se za ubijene fašiste? No, pobjeda Meloni na stranačkim izborima nije izoliran slučaj, već je odraz rastućeg desnog ekstremizma u mnogim drugim zemljama.

Stranka Alternativa za Njemačku (AfD) dostigla je rekordan postotak podrške od 23 posto, što je čini drugom najpopularnijom strankom u Njemačkoj nakon Kršćanske Demokratske Unije (CDU). AfD je postigao ovaj visok rezultat zahvaljujući svojim anti-imigrantskim i diskriminatornim politikama, negativnim stavovima prema seksualnim manjinama i svojom anti-feminističkom retorikom

Prije nekoliko tjedana u velikom broju njemačkih gradova održane su masovne demonstracije uoči rastućeg desnog ekstremizma. Prema istraživanjima javnog mišljenja, stranka Alternativa za Njemačku (AfD) dostigla je rekordan postotak podrške od 23 posto, što je čini drugom najpopularnijom strankom u Njemačkoj nakon Kršćanske Demokratske Unije (CDU). AfD je postigao ovaj visok rezultat zahvaljujući svojim anti-imigrantskim i diskriminatornim politikama, negativnim stavovima prema seksualnim manjinama i svojom anti-feminističkom retorikom. Iako je nezadovoljstvo AfD-om prisutno od njenih samih početaka, ove masovne demonstracije uslijedile su nakon tajnog sastanka članova AfD-a i neonacista. Na tom sastanku razgovaralo se o taktikama takozvane „remigracije“, gdje se, među ostalim, spominje plan masovne deportacije migranata, tražitelja azila i njemačkih građana koji se nisu prilagodili „njemačkom načinu života“. Suradnja druge najpopularnije stranke u zemlji s neonacistima problematična je sama po sebi, no ono što je dodatno uznemirujuće je izvješće da su na tom sastanku prisustvovali i neki članovi Kršćanske Demokratske Unije. Sada imamo situaciju u kojoj dvije vodeće stranke otvoreno kolaboriraju s neonacistima u planovima provođenja masovnih deportacija etničkih manjina. Povodom ovoga, razne antifašističke skupine organizirale su prosvjede protiv desnog ekstremizma, no na ulici ih je dočekalo nasilje od strane njemačke policije. Antifašisti su već u nekoliko navrata pokušali podignuti svijest o opasnosti rastućeg ekstremizma, ali svaki je put policija, kao oružje buržoazije, intervenirala uhićenjima i palicama (2016., 2017., i 2023. godine). U samo posljednje dvije godine, ekstremno-desni stavovi naglo su porasli među njemačkom populacijom, a osobito među mladima. Istraživanja navode da je neprijateljstvo prema strancima poraslo s 4,5 na 16,2 posto, a podrška za diktaturu s 2,2 posto na 6,6 posto (Friedrich-Ebert-Stiftung, 2023.). Sudeći prema svim navedenim informacijama, ne bismo pretjerivali kada bismo rekli da je Njemačka na opasnom putu oživljavanja svoje nacističke prošlosti.

Prije nekoliko godina, Grčka javnost ostala je šokirana nakon organiziranog ubojstva lijevo-orijentiranog pjevača od strane parlamentarne neonacističke stranke Zlatna Zora. Istra stranka u javnosti je bila poznata po svom otvorenom veličanju nacizma, uličnim nasiljem protiv etničkih i seksualnih manjina te antifašističkih i socijalističkih aktivista. Vodstvo Zlatne Zore osuđeno je 2020. godine za vođenje kriminalne organizacije, a neki mediji smatraju da je to bilo najveće suđenje nacistima nakon suđenja u Nürnbergu. No, manje od tri godine nakon što je Zlatna Zora zabranjena, neonacizam se vratio u Grčku u obliku nove stranke – Spartans (Spartanci). Mnogi neonacisti smatraju tu stranku nasljednicom Zlatne Zore zbog njezinih uskih veza s bivšim vođom i neonacistom Iliasom Kasidiarisom. Na posljednjim parlamentarnim izborima nova stranka Spartans zauzela je dvanaest mjesta u parlamentu, a za barem pet od tih dvanaest članova parlamenta potvrđeno je da su u bliskoj suradnji s Kasidiarisom ili su bili kandidati stranke koju je Kasidiaris osnovao nakon pada Zlatne Zore – Hellenes. Povratak neonacizma u Grčkoj šokantna je činjenica, pogotovo nakon javnog suđenja za ubojstva i vođenje kriminalne organizacije.

Zabrinjavajuće je kojim se ritmom ekstremističke ideje uspinju do mainstream politike, ali su još više zabrinjavajuće posljedice koje proizlaze iz ovog načina govora, gdje svakih malo u vijestima čitamo kako se strane radnike fizički i verbalno zlostavlja na ulici

Hrvatsku također nije izbjegao ovaj val porasta ekstremno-desnih stavova, iako se možda na prvu može naivno činiti suprotno. U javnom nastupanju stranaka, koje za sebe govore da se nalaze na spektru umjerene desnice, vidimo sve više rasističkih istupa i napada na razne manjinske skupine, bilo da se radi o stranim radnicima ili seksualnim i rodnim manjinama. Tako vodeće figure Domovinskog Pokreta koriste identičnu retoriku o teorijama zavjere koje koriste i neonacisti diljem Europe – teoriju takozvane „Velike zamjene“ po kojoj skrivene elite imaju plan zamijeniti bjelačku populaciju ne-bjelačkom populacijom – uglavnom iz zemalja gdje Muslimani čine većinu stanovništva – putem masovnih migracija. Kada Penava izjavi da priznamo „Hrvatsku koju ćemo ostaviti našoj djeci, a ne tuđoj“ ili da „za dvadesetak godina Hrvatska neće biti domovina Hrvata, već pokrajina naseljena strancima“, jasne su poveznice između politike koju promovira Domovinski Pokret i teorije „Velike zamjene“ koju već desetljećima promoviraju neonacisti. Zabrinjavajuće je kojim se ritmom ekstremističke ideje uspinju do mainstream politike, ali su još više zabrinjavajuće posljedice koje proizlaze iz ovog načina govora, gdje svakih malo u vijestima čitamo kako se strane radnike fizički i verbalno zlostavlja na ulici. Upravo zbog promoviranja ovakvih ekstremističkih ideja na površinu će isplivati neonacisti u Hrvatskoj, kao što je bio slučaj prošle godine kada se čovjek snimao kako šeta ulicama Zagreba, naziva strane radnike pogrdnim imenima i salutira im nacističkim pozdravom. Kao i svugdje drugdje u Europi, i Hrvatska se buržujska ljevica fokusirala na ostvarenje svojih stranačkih interesa te se uopće ne želi baviti pitanjem porasta ekstremizma u državi, a odluka Radničke Fronte da svoju kampanju prema stranim radnicima kroji po mjeri Domovinskog Pokreta i pokrene svoju peticiju za uvođenje kvota za strane radnike i više je nego sramotan pokušaj prisvajanja novih glasača.

Italija, Grčka i Njemačka samo su neke od zemalja u kojima stranke s direktnim vezama s neofašizmom i neonacizmom sjede u najvišim organima vlasti i sudjeluju u oblikovanju politike tih zemalja. Vrijedi spomenuti i španjolsku kršćansku nacionalističku stranku Vox, Slobodarsku Stranku Austrije (FPO) koju su osnovali dvojica bivših oficira SS-a te velik uspon raznih ekstremno-desnih stranaka u skandinavskim zemljama. Sve prijašnje navedene činjenice nisu neka nova i ekskluzivna otkrića, već su dobro poznate i stoje na otvorenom. Čini se da „umjerene“ i desne opcije ne bježe od otvorenog fašizma spomenutih stranaka, već upravo suprotno, smišljaju plan kako s njima zauzeti vlast. Ekstremna desnica postaje izrazito popularna, a umjerene stranke ne žele propustiti taj vlak, već ga žele okrenuti u svoju korist. No, gdje je u cijeloj ovoj priči „ljevica“? Otpor socijaldemokrata u svim zemljama gotovo je nepostojeći, pretvaraju se kao da ne vide da se pred njihovim očima uzdiže novi val ekstremizma i ostali su potpuno paralizirani. Ali što socijaldemokratske i ostale lijeve stranke uopće mogu napraviti u ovoj situaciju? One nikada nisu ni bile povezane s masama radnika koje je potrebno mobilizirati u borbi protiv rasta fašizma. Kada ti se cijela politika svodi na čisti oportunizam i kada je jedino bitno „dobiti što veći broj guzica u parlamentu“, nije neočekivana činjenica da lijeve stranke uopće nisu povezane s radnicima. Zašto bi i bile povezane s radnicima kada im to nije u interesu? Lijeve stranke nikada se nisu borile za istinsku emancipaciju radnika od nepravednih društvenih uvjeta, već djeluju kao i sve ostale stranke u buržoaskoj demokraciji. Jedino što je u njihovom interesu je da zauzmu jednu ili dvije stolice više u parlamentu nego na prošlim izborima, obećavajući velike promjene. Ali do velikih promjena ne može doći ako se za njih borimo iz udobnosti parlamentarnih stolica, potpuno odvojeni od mase radnika i radeći za interes kapitala. Kako bi uistinu pružili otpor fašizmu koji nas sada čeka pred vratima, i kapitalizmu koji je njegova desna ruka te ga uopće čini mogućim, potrebna je masovna mobilizacija radnika koji će revolucionarnim metodama s vlasti skinuti sve one koji djeluju suprotno njihovim interesima.