Urbana džentrifikacija u Beogradu i Ljubljani ogleda se, kao što je i inače slučaj kod tog procesa, u znatnoj redukciji javnog prostora i uništavanju radničkih naselja serviranjem sadržaja i objekata namijenjenih za više klase čiji je neposredan interes, kako to nalaže profitni motiv, prostorno se širiti. Međutim, i u Beogradu i u Ljubljani rastu otpori džentrifikacijskim procesima koji, makar još uvijek političko-ideološki neartikulirani, nose sa sobom određeni potencijal za razvoj progresivnih politika koje okupljaju potlačene mase oko vlastitih neposrednih životnih i radnih problema.

Problem džentrifikacije neodvojiv je od specifične logike kapitalističkog načina proizvodnje koji diktira i određene načine urbanoga života, naseljavanja i konstitucije životnog prostora pojedinih društvenih klasa. U tom smislu, džentrifikacija je proces razgradnje radničkih naselja i općenito životnih prostora nižih slojeva u korist ekonomskih i političkih elita nametanjem sadržaja i pravila koji određene prostore u gradovima čine pogodnijim za život i potrošnju viših klasa. Ne događa se džentrifikacija zato što je potrebno izvršiti direktan napad na radničku klasu i siromašne slojeve, već zato što strukturni uvjeti društvene proizvodnje nagone elite (uglavnom se tu radi, kako će i primjeri pokazati, o sprezi vlasnika kapitala i pripadajuće gradske, općinske ili državne vlasti) da se šire i prostorno. Dakle, profitni motiv glavni je motor-pokretač svojevrsnog urbanog inženjeringa koji dodatno ruši životne uvjete radničke klase i drugih siromašnih slojeva te znatno sužava dostupni javni prostor za životne aktivnosti većine stanovništva. No, prijeđimo na konkretne primjere – ovaj tekst nam donosi slučajeve tvornice Rog u Sloveniji i aktivnosti u Beogradu pod inicijativom Ne da(vi)mo Beograd.

Ne da(vi)mo Beograd

Inicijativa Ne da(vi)mo Beograd (NDB) već neko vrijeme predstavlja platformu koja je okupila mnoge mase, zapravo “heterogeno mnoštvo”, koje se pobunilo protiv džentrifikacije u Beogradu koja je kulminirala projektom Beograd na vodi provođenim od strane gradskih vlasti iz stranke premijera Aleksandra Vučića. Glavna ideja Beograda na vodi, ukratko, sastoji se u izgradnji stambenih i poslovnih prostora na prostoru od cca 90.000 kvadratnih metara. Projekt je dočekan na opće oduševljenje domaćih političara, građevinskih lobista i inozemnih investitora. Međutim, jednako je toliko bilo i nezadovoljstvo materijalno ugroženih masa koje su se već morale odseliti. Tu je i riječ o izbjeglicama s Bliskog istoka koje su ostale bez prihvatnog centra Miksalište. Gledajući na džentrifikaciju u širem smislu ovo svakako nije jedini primjer – ona je zapravo stalni proces i najviše se ogleda u špekulacijama s cijenama kvadratnog metra, agresivnoj politici raseljavanja tzv. nehigijenskih četvrti (s romskim stanovništvom) i drugim megalomanskim projektima koji bi trebali zadovoljiti apetite inozemnih investitora i domaće kompradorske buržoazije. U svojoj suštini, svi ti procesi povezani su sa sve intenzivnijom integracijom Srbije u svjetski sistem kapitalizma.

Protesti koje organizuje inicijativa Ne da(vi)mo Beograd više su izraz opšteg nezadovoljstva jako velikog broja ljudi u Srbiji organizovanih oko incidenta koji je kritičan broj ljudi u Beogradu protumačio kao dovoljno šokantan raskorak između hegemone i propagirane ideologije vlasti (vladavine prava) i njenih postupaka.

Ipak, recentne proteste teško je tumačiti samo u kontekstu izdvojenih primjera džentrifikacijskih procesa, odnosno, oni se ne mogu u potpunosti izvoditi samo iz tog problema. Riječima Pavla Ilića, člana lijeve revolucionarne organizacije Marks21: “Protesti koje organizuje inicijativa Ne da(vi)mo Beograd više su izraz opšteg nezadovoljstva jako velikog broja ljudi u Srbiji organizovanih oko incidenta koji je kritičan broj ljudi u Beogradu protumačio kao dovoljno šokantan raskorak između hegemone i propagirane ideologije vlasti (vladavine prava) i njenih postupaka.” U tom smislu možemo govoriti o “heterogenom mnoštvu” koje je glavna sastavnica protesta kao i u slučaju podrške kurikularnoj reformi u Hrvatskoj. “U pitanju je inicijativa od par desetina aktivista, ideološki heterogena, koja se već tri godine bori protiv projekta Beograd na vodi. Nakon što je došlo do noćnog rušenja u Savamali (25. aprila), NDB je reagovala i sazvala protest na koji se odazvalo oko 5.000 ljudi. Od tada, ideološke okvire protesta, makar u zvaničnom smislu, određuju organizatori i organizatorke iz NDB inicijative, mada je na osnovu njihovog nastupa jasno da se unutrašnja heterogenost NDB inicijative i odsustvo jasne političke strategije za napredovanje protesta koje predvode odražava i na same proteste. Iz jednog u drugo okupljanje, ideološki sadržaji sa govornice variraju od građanskih i krajnje liberalnih do otvoreno antikapitalističkih. Izjave samih pripadnika NDB-a nisu ništa manje višeznačne”, kaže Ilić. Dakle, kao i u slučaju spomenutih demonstracija u Hrvatskoj, zajednički nazivnik je nezadovoljstvo aktualnom vlasti, točnije aktualnom političkom nomenklaturom. Iako se otvoreno problematizira stambeno pitanje, odnos prema javnom zdravstvu i pitanje javnog prostora, slojevi koji iznose protest nisu deprivirane materijalno ugrožene radničke i druge pauperizirane mase, nego upravo oni koji imaju ipak nešto privilegiraniji položaj u društvu, barem glede odnosa spram slobodnog vremena i direktne egzistencijalne ugroženosti, što im dozvoljava aktivnije učestvovanje u demonstracijama.

Je li u takvoj konstelaciji stvari moguće očekivati kakvo profiliranje jedne progresivne politike koja će zahvatiti šire mase stanovništva u borbi za svoja radna, socijalna i životna prava, mimo srednjeklasnih interesa? Na to je pitanje vrlo teško odgovoriti ako se ponovno ne uzme primjer sličnih događaja koji su zadnjih godina izazvali masovne mobilizacije – u regiji ih možemo nekoliko nabrojati: prosvjedi u BiH koji su izrodili općenarodne plenume koji su brzo propali, studentske demonstracije u Makedoniji, kao i opći otpor protiv vlade Gruevskog, anti-NATO prosvjedi u Crnoj Gori, tzv. fejsbuk prosvjedi u Hrvatskoj, kao i već spominjani skupovi podrške kurikularnoj reformi itd. Svi nam ti primjeri, s nekim iznimkama i međusobnim razlikama, govore da je jedino “heterogeno mnoštvo” to koje je u stanju nositi masovni događaj, što ukazuje na znatne pukotine u dominantnom ideološkom obrascu koje se očituju i u nepostojanju lijeve političke strategije koja može postati relevantan društveni faktor, a da nije dijelom “neoliberalnog konsenzusa” vladajućih političkih elita. Ovako uz spomenuti “konsenzus” imamo tek “apolitični konsenzus” na kojemu tako uspijevaju participirati međusobno nepovezani, čak i suprotstavljeni političko-ideološki akteri. Dakle, u Hrvatskoj na podršci kurikularnoj reformi imamo borbene sindikate (npr. Nova solidarnost) i anti-sindikalno nastrojene neoliberale (Velimir Šonje, Saša Cvetojević), a u Srbiji na protivljenju ovim konkretnim džentrifikacijskim procesima imamo radikalno lijevi Marks21 i libertarijance te neoliberale okupljene u Libeku i Dosta je bilo Saše Radulovića, bivšeg ministra privrede Republike Srbije.

Bez formulacije jasne zajedničke strategije koja bi se sprovodila u formi akcionog jedinstva, odnosno ujedinjenog fronta, rasipanje energije ostaće veliko, a sistematsko povezivanje različitih vidova borbe koji bi se međusobno mogli podupirati i koji bi mogli trenutnim okupljanjima pojačati socijalni i čak levičarski karakter će izostati.

Više je nego očito da je u takvim shizofrenim političko-ideološkim uvjetima nemoguće stalno fingirati jedinstvo u pokretu te da se on kad-tad nužno mora rascijepiti, pri čemu onda progresivne pro-radničke organizacije moraju znati i moći ispuniti tu pukotinu u pokretu. Makar nužan za borbu protiv džentrifikacijskih procesa, neodvojivih od kapitalističkih procesa u cjelini, to je izuzetno težak posao za inicijative i pokrete iza kojih ne stoji izdašna financijska pomoć i medijski ideološki aparat. Na to, kao i na neke druge probleme, upozorava Pavle Ilić, s nekoliko uputa kako se postaviti u situaciji: “Marks21 je u tom smislu nastojao da organizuje javne diskusije sa ciljem razmene mišljenja među sličnomišljenicima i kako bi se dalo raspravljati o alternativnim strategijama pokreta (okupacije, javni plenumi…), no ova okupljanja, za sada, nisu uspela da animiraju čak ni većinu levice koja učestvuje u protestima, dok dopiranje do širih slojeva ostaje zadatak za budućnost. Skorašnji događaji vezani za otvoreno zločinačko delovanje komunalne policije u Beogradu i de facto mlak odgovor koji je usledio ukazuje na značajnu ograničenost resursa progresivnih snaga koje postoje u srbijanskom političkom životu. Stoga, bez formulacije jasne zajedničke strategije koja bi se sprovodila u formi akcionog jedinstva, odnosno ujedinjenog fronta, rasipanje energije ostaće veliko, a sistematsko povezivanje različitih vidova borbe koji bi se međusobno mogli podupirati i koji bi mogli trenutnim okupljanjima pojačati socijalni i čak levičarski karakter će izostati.”

Ne damo Rog

Proteklog mjeseca mogli smo pratiti eskalaciju borbe protiv nasilnog pokušaja rušenja ljubljanske tvornice Rog od strane Gradske uprave kojoj je krajnji cilj džentrifikacija grada. Kako nam pripovijedaju aktivisti okupljeni u tvornici, “borba je započela još 2006. zaposjedanjem prostora, nakon što je devedesetih slavna tvornica bicikala propala i u narednom desetljeću sama zgrada tvornice bila prepuštena propadanju. Zaposjedanje tvornice temeljilo se na ideji rada, odnosno produkcije – da korisnici okupirane prostore koriste za aktivnosti koje su cijelo vrijeme ili povremeno dostupne širokom krugu ljudi. Borba se zaoštrila u veljači ove godine s perspektivom rušenja pomoćnih tvorničkih zgrada, poslije toga je eskalirala 6. lipnja noćnim upadom mehanizacije i privatne zaštitarske tvrtke, naručene od strane Gradske uprave Ljubljane i gradonačelnika Zorana Jankovića, na područje tvornice. Zbog tog nama neugodnog događaja odlučili smo da ćemo se poslužiti svim sredstvima koja su nam na raspolaganju te smo organizirali dvotjedni festival Rogoviljenje, tijekom kojega se održalo preko 200 događaja”. Tijekom deset godina korištenja tvornice u njezinim prostorima okupilo se na stotine ljudi i različitih skupina te se održalo na tisuće raznovrsnih događaja – koncerata, radionica, umjetničkih izložbi, sportskih treninga i natjecanja, vrtlarskih skupina, seminara čitanja, političkih simpozija, radionica za hiphop ples, tečaja joge, dramskih uprizorenja, večeri poezije i drugih. Rogovci naglašavaju važnost tih zbivanja: “Važno je da se neprestano zbiva više takvih događaja i da će se nastaviti i u budućnosti – i to bez da bi se netko negdje trebao prijaviti, ispuniti nekakve papire, prosjačiti novac od mecena, ulizivati se državnim službenicima i slično.”

ROG

Nasilni pokušaji rušenja ljubljanske tvornice Rog

Dakle, sva ova zbivanja u javnom su interesu i interesu grada, međutim, protivna su kapitalističkim idejama gradske uprave Ljubljane kojoj je cilj izgraditi “najljepši grad na svijetu”, a “lijepo” po njihovu shvaćanju znači “prilagođeno elitama”, njihova namjera je srušiti sve pomoćne zgrade te u glavnoj zgradi uspostaviti produkcijsko-kreativni centar Rog, a ne govore o tome da gradski prostorni plan još uvijek predviđa i projekt iz 2008. godine koji uključuje izgradnju trinaestoetažne zgrade i velikog broja elitnih stanova. Što o tome misle redovni korisnici Roga uopće ih ne zanima, jer ih drže dva osnovna interesna toka, “gradonačelnikova nezaustavljiva želja za vlasti i potpunim nadzorom događanja u gradu te kapitalistički interesi crpljenja javnih financijskih sredstava (Gradska uprava Ljubljane u projekt renovacije bi uložila 15 milijuna eura) koji se na primjeru Roga lako mogu zgrnuti.” Korisnici Roga djeluju u svome interesu i interesu zajednice, a Rog smeta vlasti zbog ometanja spomenutih tokova. Kad se dira u interese buržoazije, obično se kao produžena ruka kapitala javljaju napadi uličnih nasilnika koji često nisu niti svjesni kakvu ulogu su odigrali. Tako je i Rog, nakon uspješne obrane 6. lipnja, napalo “tridesetak izgubljenih dječaka s palicama, granitnim kockama i pirotehnikom.” Dječaci su bili stari između 15 i 20 godina, a većinu njih je nazad roditeljima odvezla policija. Naši sugovornici ne vjeruju da ti dječaci imaju nekakvu politiku, nego da su “bez sumnje odlično, a moguće i spontano (te neplaćeno, dobrovoljno) oruđe u rukama drugih političara.”

Protivnike dosadašnje politike Tvornice Rog najviše je zapeklo dovođenje privatnog vlasništva u pitanje, a prema korisnicima Roga odnose se s velikom dozom arogancije: “Protivnici Tvornice Rog se prije svega boje za svoje stanove, jer se zaposjedanje prostora u vlasništvu drugih širi kao virus, zato ih je strah da će pri sljedećem povratku kući na kauču pred LCD televizorom naći ‘rogovsko narkomansko leglo’,”, rekli su nam Rogovci te dodali ironičan komentar: “U Rogu to planiramo, ali trebamo sljedećih mjeseci još dosta dobro istrenirati svoje čete legla da se mogu snaći sa Ikea pokućstvom i 370 televizijskih programa”.

Zaposjedanje tvornice Rog temeljilo se na ideji rada, odnosno produkcije – da korisnici okupirane prostore koriste za aktivnosti koje su cijelo vrijeme ili povremeno dostupne širokom krugu ljudi.

Rog je trenutno u fazi unutrašnje rekonstitucije, a od rušenja ih zasad osigurava privremena sudska odredba. Najavljuju nastavak rada na jesen punom parom – produljivanje radnih sati i otvaranje novih odjeljenja, a čeka ih i nastavak borbe za koji nije izvjesno u kojem će smjeru krenuti. Kao i na primjeru pokreta Ne da(vi)mo Beograd, i u Rogu je okupljeno heterogeno mnoštvo, a glavna načela su načela različitosti među pojedincima i skupinama koje djeluju u Rogu te je teško govoriti o jedinstvenim političkim načelima. “Više od neke određene političke ideologije vrijede konkretne prakse djelovanja, na kojima se temelji snaga tako raznolike skupine koja djeluje u infrastrukturno i materijalno nedovoljno osiguranom prostoru”, kažu iz Roga. No, iako Tvornica Rog otvara smjer prema jednom drugačijem načinu političke, ekonomske i kulturne proizvodnje, on ipak nije potpuno jasan i ovisan je o načinu djelovanja zajednice te je također vidljiv nedostatak progresivne lijeve strategije koja bi mase usmjerila prema borbi protiv interesa kapitalističke klase generalno.

Kao što smo vidjeli u oba ova slučaja, međusobno različita, džentrifikacija se može odvijati na različite načine, napada različita mjesta i različite aspekte života i rada, te gotovo uvijek pobuđuje određenu mobilizaciju pobunjenih masa čiji su ideološki nositelji obično vrlo raznoliki, što kao posljedicu ima neuspješno profiliranje jasnih političkih zahtjeva. To nije nimalo slučajno jer političko-ideološka raznolikost aktera koji se protive nekom džentrifikacijskom procesu odgovara i raznolikosti klasnih interesa tih aktera – tako liberalna srednja klasa koja najviše proziva, primjerice, netransparentnost i kriminalnost, vrlo često završi sa zahtjevima koji se odnose na još više slobodnog tržišta, odnosno još više slobode prodoru kapitala. S druge strane, radničkim i drugim pauperiziranim slojevima ovim procesima su izravno ugroženi životni uvjeti, pa se zahtjevi mogu odnositi jedino na odbijanje bilo kakvog kapitala i elita. Kako bilo, pobune protiv džentrifikacije vrijedne su svake pažnje i društvene mobilizacije jer se time, bez obzira na spomenute probleme, dotiču glavni procesi prostornog širenja kapitala u gradovima gdje se klasna raslojenost jednog društva vidi u svojoj punini i svakom detalju. U Zagrebu je također mnogo primjera za to – od Varšavske prije par godina do sadašnjih slučajeva Britanskog trga, Martićeve ulice i Ledane u Ulici Antuna Bauera, o čemu ćemo pisati.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.