Kako bi propagirao i branio TTIP, po radnike i najšire slojeve stanovništva iznimno štetan trgovinski sporazum između SAD-a i EU koji dodatno ugrožava javni interes, liberalni komentator Vuk Perišić upustio se u podlo manipuliranje i izvrtanje Marxovih teza. Iako se u svom tekstu jasno osramotio i pokazao neznanje, ovakvi tekstovi neoliberalnih medijskih aparata nisu slučajni niti bezopasni, već na razne načine nastoje progurati interese vladajuće klase.

U svom tekstu pod naslovom “Zašto ljevica pljuje po sporazumu koji bi Marxu bio zakon?”, objavljenom na T portalu, Vuk Perišić komentira odnos ljevice prema TTIP-u, zamjerajući joj njeno protivljenje sporazumu. Prema njemu, Marx bi sporazum podržao, jer bi prepoznao da se u priči o TTIP-u radi o “internacionalizmu na djelu”, koji bi još k tome i omogućio porast radnih mjesta. Uostalom, kako kaže Perišić, interesi rada i kapitala su danas “zajednički i kompatibilni”. Ovo zadnje nigdje ne pojašnjava, što mu nije loš potez, jer bi pokušaj argumentiranja ove konstatacije završio sramotnim neuspjehom. Proturječni interesi između rada i kapitala bili su živi u doba kad je Marx o njima pisao, a živi su i danas. I dalje postoji proturječnost između društvenog karaktera proizvodnje i privatnog karaktera prisvajanja. Eksploatacija radnika, koja je rezultat prethodne proturječnosti, dakle, prisvajanje profita (viška vrijednosti) nije još uvijek ukinuta. Ovo je, između ostalog, karakter kapitalističkih proizvodnih odnosa. Ako su interesi rada i kapitala kompatibilni, onda rad i kapital ne postoje. Pa ipak, prema autoru teksta, živimo u društvu u kojem egzistiraju i rad i kapital. U kakvom mi to onda društvu živimo?

Internacionalizam kojeg Perišić stavlja Marxu u usta odnosi se na internacionalno organiziranje proletarijata protiv kapitala, a ne na internacionalno širenje kapitala.

Da bi bolje skrenuo pažnju ljevičarima na njihove greške, Perišić parafrazira Marxa iz predgovora “Priloga kritici političke ekonomije”, navodeći da “na određenom stupnju svoga razvoja materijalne proizvodne snage društva dolaze u proturječje s postojećim pravnim i političkim poretkom koji gubi svoju funkciju razvijanja proizvodnih snaga i pretvara se u njihove okove”, što tobože ukazuje na kontradikciju između negativne reakcije ljevičara na TTIP i Marxove postavke koja bi danas mogla biti kompatibilna s podrškom TTIP-u. Uopće nije sporno da su neki ljevičari manje upoznati s Marxom nego što to tvrde, ali ne vidim kako bi se to ljevicu bolje obrazovalo o marksizmu tako da se Marxa parafrazira potpuno pogrešno. Naime, Marx nije rekao da proizvodne snage dolaze u proturječnost sa postojećim pravnim i političkim poretkom, nego da dolaze u proturječnost s proizvodnim odnosima; kad je izumljen parni stroj, nije se više moglo proizvoditi na jednak način kao prije njegovog izuma. Dakle, proturječnost se prvo nalazi unutar ekonomskog aspekta društva, odnosno bazi, a ne između baze i nadgradnje, odnosno postojećim pravnim i političkim poretkom. Zbog tih proturječnosti u ekonomiji dolazilo je u svim društvenim razdobljima do revolucije, odnosno, temeljnih promjena u ekonomskoj strukturi, koja je rasla i razvijala usporedo s odgovarajućom joj nadgradnjom. Nije se nagdradnja magično promijenila i tako došla u sukob s bazom, kao što to pogrešno navodi Perišić, jer se nadgradnja mijenja tako da odgovara bazi i zajedno s njom. Ovakvo izvitoperavanje uspijeva prevazići čak i vulgarizam ekonomskog determinizma, koji se javlja kao česta pogreška u neshvaćanju historijskog materijalizma, jer čak i determinizam podrazumijeva barem osnovno poznavanje logike odnosa između baze i nadgradnje, koliko god bio uprošćen. Perišić, naprosto, nema blage veze o čemu govori. Možda je, kako kaže, ljevica i izgubila sposobnost “kreativnog” čitanja Marxa (šta god to značilo), što pak nema veze s njenim otporom TTIP-u, ali Perišić, očito, nikad nije ni imao sposobnost ikakvog čitanja Marxa. Ili je možda to što on radi upravo to “kreativno” čitanje Marxovih tekstova, što se onda manifestira kao izmišljanje nečega što ne postoji?

Hoće, dakle, reći da bi ljevičari trebali podržavati TTIP, jer on podrazumijeva internacionalni razvoj kapitalizma, koji pak omogućuje uvjete za revoluciju. Taj internacionalizam kojeg Perišić stavlja Marxu u usta odnosi se na internacionalno organiziranje proletarijata protiv kapitala, a ne na internacionalno širenje kapitala, što je, a to čak i Perišić vidi, upravo ono što TTIP jeste, iako posljedice tog širenja neće, kako on tvrdi, dovesti do poboljšanja radničkih prava, nego upravo suprotno – ukidanje trgovinskih barijera će kapitalu omogućiti porast profita, stvoriti veću nezaposlenost, a radnicima priuštiti pad standarda i smanjenje radničkih prava. Čak ni Europska komisija više ne bruji, kao što je to ranije radila, o povećanju zaposlenosti kao posljedici uvođenja TTIP-a. Neće porasti ni kvaliteta hrane, javnog zdravstva ni zaštite okoliša, opet upravo suprotno – upogonjivanjem sporazuma ukinula bi se evropska REACH regulativa, koja nalaže da se testira štetnost kemikalija prije nego što one uđu u upotrebu, a na snagu bi stupila američka regulativa, prema kojoj se kemikalije koje su već u opticaju, dakle, koje su potencijalno već nanijele štetu okolišu, trebaju testirati na štetnost. Ukratko, dakle, prednost dobivaju američka pravila igre, što se odnosi i na javno zdravstvo, jer bi se u američkom pohodu na evropsko tržište njegove institucije privatizirale. Perišiću su ovo laži, jer je evropska povjerenica za trgovinu Cecilia Malmström objavila svoju brošuru u kojoj je pojasnila da su to laži. Što ćemo onda, na primjer, sa NAFTA-om, Sjevernoameričkim sporazumom o slobodnoj trgovini između Amerike, Kanade i Meksika, sporazumom defakto istim kao TTIP, kojim se isto tako “pojašnjavalo” da će stvoriti nova radna mjesta, a rezultiralo je njihovim drastičnim smanjenjem?

Ako je ljevičarima “u krvi” da se protive rušenju standarda radnika i radničkih prava, onda ne vidim kako bi mogli podržati TTIP.

Jasno je da bi viši stupanj razvoja, ne samo zbog, kako kaže Perišić, postojanja “dovoljno bogatstva za održivo financiranje svima dostupne i kvalitetne socijalne, zdravstvene i obrazovne stustave”, bio povoljniji za stvaranje socijalizma, ali misliti da bi trebalo samo čekati da se stvore materijalni uvjeti za njegovo stvaranje znači reći da će mašine, alati, tehnološki napredak, metode, znanja i ostalo povesti revoluciju, a ne radnici. Iako stupanj razvijenosti kapitalizma neke zemlje određuje svijest ljudi (a pritom razvijenost zemalja nikako nije ista, pa, prema tome, ni njihov revolucionarni potencijal, što Perišić također ispušta iz vida), tako i svijest a zatim i akcije ljudi određuju njegov daljnji nastavak. Drugim riječima, svi se faktori koji društvo čine međusobno uvjetuju i razvijaju se usporedo. Kao što reče Marx u “Bijedi filozofije”, “od svih proizvodnih instrumenata najveća proizvodna snaga je sama revolucionarna klasa”.

Drugim riječima, osim o materijalnim uvjetima, mnogo toga ovisi o našoj svijesti i akciji. Sugerirati da bi se u našoj svijesti trebala naći podrška TTIP-u, i još to produžiti riječima koje aludiraju na Komunistički manifest, “s TTIP-om ćemo dobiti čitav svijet”, znači manipulirati ljevičarima da pomisle kako biti marksist znači biti liberal. A toliko “kreativni” ipak nismo, koliko god da nam nedostaje znanja.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.