Matuljski TIBO je krajem svibnja ušao u stečaj, a pred radnicima je sada iscrpna bitka za potraživanja i nastavak proizvodnje. Trenutna stečajna upraviteljica Višnja Rosenberg Volarić još se nije obratila radnicima, a njena povijest stečajnih postupaka ne ulijeva nadu u nastavak proizvodnje.

Već deseti mjesec teče otkada većina radnika matuljske Tvornice industrijske i brodske opreme (TIBO) nije dobila svoje plaće. Da se podsjetimo, veći problemi u TIBO-u započeli su prije tri godine kad je ovo postrojenje izdvojeno iz 3. maja s namjerom da se brodogradilište podijeli i na taj način lakše proda. Problemi su uzrokovani maćehinskim odnosom države koja je stopostotni vlasnik, lošom strukturom (od 79 zaposlenih gotovo polovica je režijskih radnika) za koju je odgovorna bivša uprava kojoj je bilo bitno zbrinuti stranački kadar, nemarom bivših i do nedavno aktualne uprave te zamračivanjem novca s njihove strane (npr. pozajmicu države od prije nekoliko godina u iznosu od 25 milijuna kuna tvornica nije vidjela). Jedan od problema leži i u veoma atraktivnom zemljištu, čija vrijednost u stečaju može padati, a na koje vrebaju neki veći igrači. Nakon višemjesečnog upozoravanja javnosti na alarmantnu situaciju i nailaženja na zatvorena vrata, tvornica je 24. svibnja ipak završila u stečaju. Prije par dana, točnije 1. lipnja, radnici TIBO-a dobili su formulare da potpišu otkaze uz otkazni rok na mjesec dana.

Iako među radnicima vlada pesimizam i potišteno raspoloženje, sindikalni povjerenik Željko Bilić nada se da će im tokom stečajnog postupka biti isplaćena svota određena kolektivnim ugovorom. Radi se o 6 400 kn po godini staža, a ukupni iznos varira od jednog do drugog radnika te o isplati šest do deset plaća, budući da se dio radnika prošle godine za plaće uspio izboriti putem ovrha. Radnicima su do sada od Agencije za osiguranje radničkih potraživanja u slučaju stečaja poslodavca isplaćena samo tri minimalca. Od trenutka kad je postalo jasno da je stečaj neizbježan povremeno su se javljale i glasine da bi Brodotrogir trebao uplatiti nešto novca, da bi MID trebao vratiti nekakav dug kao i da bi Uljanik trebao isplatiti zadnju tranšu. No, po svemu sudeći, ništa od toga neće se ostvariti. Željko Bilić je prokomentirao slučaj s Uljanikom: “Ulogu u neisplati zadnje rate pozajmice igrala je i bivša uprava koja je u rukama imala pravne alate za ovrhu računa Uljanika, ali ih nisu htjeli iskoristiti. Nadzorni odbor TIBO-a se na takve stvari oglušio, a mi s njima nismo nikad uspjeli stupiti u kontakt.”

Znam da tri spomenuta brodogradilišta imaju prilično narudžbi, pa mislim da bismo imali dovoljno posla kad bismo samo za njih radili. Naravno, uvijek se može naći i bilo kakvog drugog bravarskog posla, kad bi sve to profunkcioniralo. Ali trebali smo već početi raditi.

Osim borbe za svoja potraživanja, radnike čeka i borba za nastavak proizvodnje. Prvo ročište vezano uz nastavak proizvodnje zakazano je tek za početak rujna, a trenutno je situacija također neizvjesna, k tome i apsurdna, o čemu nam je rekao radnik Mario Zajiček: “Nadao sam se nastavku proizvodnje, ali s obzirom da ćemo mi sad opet mjesec dana ležati doma, sumnjam. Smatram da je sve već trebalo pokrenuti, a što sad – da posao odrađujemo doma? Neki poslovi su, koliko znam, ugovoreni i ne znam što se čeka. Ništa bolje neće biti ni za 20 dana, bit će samo još gore, jer brodogradilišta čekaju.” Zajiček je spomenuo i tri gradnje za koje zna da je TIBO trebao odraditi, vjerojatno ih je bilo i više – radi se o izrađivanju pregradnih i stropnih panela, vrata, brodskih i sanitarnih kabina za 3. maj, Brodotrogir i Uljanik. Napomenuo je i da je jedan dio proizvoda izgubljen ranije, od kako je prije otprilike tri godine započela čitava ova farsa. Zajiček smatra da je proizvodnja moguća, ali da se stvari trebaju pokrenuti: “Znam da tri spomenuta brodogradilišta imaju prilično narudžbi, pa mislim da bismo imali dovoljno posla kad bismo samo za njih radili. Naravno, uvijek se može naći i bilo kakvog drugog bravarskog posla, kad bi sve to profunkcioniralo. Ali trebali smo već početi raditi.”

Kako vidimo, posla ima i može ga se naći, ali očito nekome nije u interesu da se u TIBO-u stvari pokrenu. Ulogu u odlučivanju o nastavku proizvodnje odigrat će i stečajna upraviteljica Višnja Rosenberg Volarić koja po zakonu mora raditi na nastavku proizvodnje. Međutim, još se nije obratila radnicima, nego je samo preko sindikalnog povjerenika poručila da će do 20. lipnja napraviti spisak njihovih potraživanja i tada se sastati s njima.

Ovdje je potrebno osvrnuti se na neke od stečajnih postupaka koje je do sada vodila. Zanimljiv je stečaj nad tvrtkom Glas Istre Trgovina d.o.o. Na izvještajnom ročištu 9. srpnja 2015. Rosenberg Volarić je počela iznositi svoje izvješće, no ono je izneseno samo djelomično, budući da su vjerovnici imali jako puno prigovora na njezin rad- od lošeg i nepreciznog imovinskog izvješća, kašnjenja u davanju relevantnih materijala zbog kojih su odgađana pojedina ročišta, neizvršavanja dogovora o izlasku na teren i utvrđenju pravog činjeničnog stanja do nedovoljne organiziranosti i angažmana prilikom utvrđivanja tražbina radnika i reguliranja njihovih prava. Interesantno je vidjeti i što se događalo u stečaju riječke Veletržnice ribe završenom 2014. godine, tvrtke koja se nalazila u većinskom vlasništvu države, regionalne i lokalne uprave. Veletržnica je u trenutku pokretanja stečaja radnicima bila dužna sedam plaća za koje se nikad nisu uspjeli izboriti. Čak je jedan radnik dobio sudsku presudu u sporu oko neisplate plaća, ali je stečajna upraviteljica tvrdila da mu se novac nema otkuda isplatiti, kao ni ostalim radnicima, budući da Veletržnica nema nikakve imovine, iako se i tada isticalo da su radnici u prvom isplatnom redu. Stečajni zakon jest izmijenjen 2015., ali i dalje postoje mehanizmi po kojima prije radnika dolazi na red Porezna uprava, a u slučaju TIBO-a, tu je sporna uknjižba s Uljanikom kojom su naplate Uljaniku stavljene ispred naplata radnicima.

Stečajni upravitelji ostvaruju prilično veliku materijalnu korist tokom stečajnog postupka, a osobito po njegovu završetku, budući da imaju pravo na određeni postotak od prodaje imovine.

Možda je rano za suditi o radu Rosenberg Volarić u stečajnom postupku TIBO-a, ali njezini dosadašnji potezi, kao i prijašnji, gore spomenuti postupci, te kočenje nastavka proizvodnje iz nepoznatih razloga, daju naslutiti da glavni predmet interesa u ovom postupku nisu rad na stečajnom planu s preustrojem, nastavak proizvodnje niti budućnost radnika TIBO-a, već da se upraviteljica drži stečajnog zakona samo u onoj točki koja kaže da se stečajni postupak provodi radi namirenja vjerovnika rasprodajom imovine stečajnog dužnika.

Tome u prilog ide i činjenica da stečajni upravitelji ostvaruju prilično veliku materijalnu korist i tokom stečajnog postupka, a osobito po njegovu završetku, budući da imaju pravo na određeni postotak od prodaje imovine. Pitanje njihovih nagrada za rad i naknada za troškove uređeno je Stečajnim zakonom i Uredbom o kriterijima i načinu obračuna i plaćanja nagrada stečajnim upraviteljima, koja zapravo ostavlja velik okvir za malverzacije, budući da jedino stečajni suci imaju ovlasti nad stečajnim upraviteljima. Iz ovoga je jasno da se zakoni ne kroje kako bi štitili radnike, već kapital, a kao dodatan primjer možemo navesti, recimo, uredbu unesenu u Stečajni zakon iz 2015. kojom se stečajni upravitelji dijele na dvije liste – na prvoj su oni koji imaju odrađenih barem deset stečajnih postupaka ili tri godine iskustva, a na drugoj svi koji imaju manje iskustva. Za sve važnije predmete upravitelji se biraju nasumičnim odabirom samo s liste A, a u slučaju da po mišljenju suda stečajni upravitelj “ne raspolaže potrebnom stručnošću ili poslovnim iskustvom”, sud može izabrati drugu osobu, ponovno s liste A. Osim što je problematična činjenica da sud može po svom nahođenju postaviti stečajnog upravitelja, ovako uređenim zakonom ograničava se broj stečajnih upravitelja koji mogu voditi postupke, iz čega proizlazi da će uvijek isti ljudi raditi taj posao te da se radnicima ne piše dobro ako se nastavi dosadašnja praksa.

Matuljsku tvornicu nedavno je obilježio još jedan događaj kada je direktor Matko Pekić dao otkaz jednom radniku pod optužbom da je otuđio nacrte sanitarnih kabina za Kvarnerplastiku. Taj je slučaj sada na sudu, a sindikalni povjerenik Bilić se nada da će ishod biti pozitivan, da će se taj radnik vratiti na radno mjesto i uživati ista prava kao i ostali radnici, budući da nema konkretnih dokaza protiv njega.

Dakle, kao da sve što su do sada prošli nije dovoljno, agonija radnika TIBO-a i dalje se nastavlja. Nastavak proizvodnje je neizvjestan, a zakoni i dosadašnja praksa stečajâ ne idu u prilog opstanku tvornice. Međutim, iz te činjenice može se izvući zaključak – budući da za tvornicu doista nije briga nikoga osim njih samih, sami bi se trebali organizirati i pobrinuti za nju. Radnicima ne treba korumpirana i nesposobna uprava da im zapovijeda, da zarađeni novac, koji bi u radničkom poduzeću išao za povišice ili za obnovu tvornice, trpaju u svoj džep, da se tvrtka uništava radi privatnih interesa. Zato što su privatni interesi uvijek podložni zakonima tržišta i interesima profita, a političke elite su u čvrstoj sprezi s kapitalom, poznata se parola neprestano nameće – tvornice radnicima.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.