Nužnost političkog organiziranja O stanju na ljevici u Hrvatskoj - četvrti dio

Četvrti i posljednji dio iz serije tekstova o današnjem položaju i nužnim koracima ljevice u Hrvatskoj. U prethodna dva dijela bavili smo se objektivnim i subjektivnim problemima s kojim se danas suočava ljevica, a ovu seriju zaključujemo tekstom o današnjoj potrebi političkog organiziranja radničke klase i pitanjima unutarnjeg ustroja takve organizacije, njezinog parlamentarnog i internacionalnog djelovanja.

Nakon pobrojanih objektivnih i subjektivnih prepreka u dva prethodna dijela ovog teksta, u posljednjem dijelu bavimo se prijedlozima rješenja u obliku odlučne i stabilne političke organizacije koja će biti glavno teorijsko-praktično oruđe i stožer borbe radničke klase za demokratsko društvo.

Mirnodopska vremena

Uzevši u obzir stalnu dinamiku klasnih odnosa i nemogućnost procjene revolucionarnog trenutka, ljevica mora strpljivo i ustrajno djelovati i u vremenima kada je klasni sukob nešto nižeg intenziteta- tj. kada jedna klasa sve više eksploatira, napada i pritišće drugu koja se nije u stanju ni približno uspješno braniti i napadati. U tim vremenima, kakva su ova u kojima živimo danas, ljevičari kroz praksu mogu: 1) stjecati nova taktičko-strateška iskustva i znanja koja će im pomoći u budućnosti, 2) upoznavati se i predstavljati radnicima svoje ideje, zahtjeve i proširene horizonte temeljene na klasnoj analizi i marksističkom istraživanju današnjih okolnosti, 3) dorađivati ili ispravljati neke vlastite teorijske postavke (koje bez prakse dakako ne mogu ni provjeriti, a kamoli izmijeniti). Ne treba zaboravljati da je i u povijesti bilo sličnih perioda, ali se ljevica tada nipošto nije predavala ležernosti ili pasivnosti.

Radnici nipošto nisu zadana i gotova bića, već se kroz praksu mogu sami organizirati do određenog stupnja, dolaziti do nekih lijevih (ili čak socijalističkih) ideja i zaključaka, te svojom kolektivnom akcijom dodatno potaknuti angažman ljevice. Ustrajnost prekarnih radnika koji u štrajku svjesno riskiraju otkaze ljevici može i mora dati snažan polet i vjetar u leđa. S druge strane, ono što ljevica, kao politička organizacija sastavljena od ljudi koji su svoje djelovanje posvetili borbi protiv kapitalističkog sistema, može i treba ponuditi radnicima jest što preciznija politička analiza, povezivanje sa drugim radnicima i ukazivanje na zajedničke interese radničke klase, te prokazivanje ranije spomenutih poduzetničkih ili nacionalističkih mitova kao antiradničkih. Radi svoje strukturne pozicije u proizvodnji i tereta fizičkog rada uz nisku satnicu kojom je nemoguće započeti dostojan samostalan život, mnogi radnici za spomenutu analizu nemaju ni volje ni vremena. U redovima radničke klase svakako se razvijaju napredniji i hrabriji pojedinci, ali uz upornu pomoć ljevice, radnici mogu sveukupno postati svjesniji svoje moći i uloge unutar šireg društvenog okvira, kao i svoje centralne uloge u društvenoj preobrazbi ka demokraciji.

Iskreni, nepokolebljivi i dosljedni ljevičari nikada se ne trebaju bojati liberalnih ili desničarskih optužbi za patroniziranje i manipuliranje jer znaju da imaju općedruštveni cilj uspostave društva bez eksploatacije. Ukidanje proizvodnih odnosa temeljenih na najamnom radu, preuzimanje i stavljanje svih proizvodnih resursa pod društvenu kontrolu i upravu, oživljavanje vlastitih proizvodnih snaga i čitavih krajeva zemlje koji su danas pusti, oslobađanje žena iz sfere odgajateljskog i kućanskog rada te rodnih uloga, povratak iseljenih radnika, izgradnja društva bez malograđanskih ili nacionalističkih predrasuda – takve ciljeve ima ljevica! I za njih je spremna raditi desetljećima u raznim uvjetima, primjenama raznih taktika i strategija.

Demokratski centralizam osigurava ispravan međuodnos slobode i discipline- stalnu slobodu rasprave i kritike prema rukovodstvu, širok raspon stavova i nazora, ali uz istovremeno disciplinirano djelovanje i izvršavanje odluka demokratski izabranog rukovodstva.

Snovi o besklasnom društvu

Budući da živimo u kapitalizmu, odnosno klasnom društvu i robno-novčanom sistemu kojeg ljevica želi ukinuti i srušiti, njezini daleki ciljevi i vizije besklasnog društva samim time ustupaju mjesto taktici i strategiji neposredne borbe, odnosno ustroju organizacije koja će zajedno s masama voditi do društvenog prevrata kao prvog koraka prema demokratskom društvu. Ovo ne znači da rasprave o potencijalima budućnosti treba u potpunosti zanemariti, budući da ljevica ne fantazira nego na realnim, materijalističkim osnovama promišlja mogućnost izgradnje društva u kojem će svaki čovjek imati zadovoljene osnovne potrebe te slobodu ispunjenja svojih kreativnih potencijala jer mu opća preokupacija neće biti kako da preživi kao što je danas slučaj kod većine. Međutim, ljevica se ne smije predati utopijama i spekulacijama, pa iz današnje pozicije skicirati svoje zamišljeno besklasno društvo budućnosti, ili se početi ponašati kao da već živi u njemu (direktna demokracija), već uvidjeti nužne korake i preduvjete.

To znači da je, uz teorijsku podlogu i analizu političke situacije, ljevici danas najvažnije organizirati se u svrhu svladavanja realno jako teškog zadatka- dolaska na vlast s ciljem korjenite promjene društveno-ekonomske formacije odnosno klasnog karaktera države- iz kapitalističke u radničku. Ovaj ionako težak povijesni zadatak predstavlja tek prvi korak i preduvjet izgradnje novog društva koja će sa sobom donijeti gomilu novih i još težih problema i izazova. Stoga danas valja više promišljati o pitanju organizacije nego o scenariju dalekog besklasnog društva u kojem će klasni zakoni najamnog rada, profita, novca, robne proizvodnje i ostalih obilježja kapitalizma biti daleki kao što su nama danas daleki klasni zakoni feudalizma.

Politička organizacija i njezin unutarnji ustroj

Ako je neposredno pitanje pred nama ono organizacijsko, onda tome treba dati konkretan oblik. Kao što smo pokazali u prethodnim dijelovima teksta, kapitalizam je ozbiljno i čvrsto organiziran i ustrojen sistem protiv kojeg se mora boriti isto tako – ozbiljno i čvrsto ustrojenom organizacijom. Onaj tko smatra da je kapitalizam danas labav, taj se ozbiljno vara. Labave su kapitalističke vlade i parlamentarne većine, ali sam poredak je stabilan. To se dobro vidi u vremenima kriza – najširi slojevi naroda su dodatno osiromašeni, a vladajuća klasa se bogati pri čemu istovremeno vrši razna preslagivanja (jedna parlamentarna frakcija preuzima vlast od druge, bivši političar postaje poduzetnik ili obratno) te koristi sve dostupne poluge moći kako bi poredak ostao netaknut, a nezadovoljstvo masa atomizirano.

U redovima radničke klase svakako se razvijaju napredniji i hrabriji pojedinci, ali uz upornu pomoć ljevice, radnici mogu sveukupno postati svjesniji svoje moći i uloge unutar šireg društvenog okvira, kao i svoje centralne uloge u društvenoj preobrazbi ka demokraciji.

Međutim, radi proturječnosti na kojima počiva, kapitalizam ima svoje pukotine, a na ljevici je zadatak da ih uočava i, u odnosu na njih, djeluje. Tu dolazimo do nužnosti političke partije kao one snage koja će u uzajamnoj suradnji i isprepletenosti sa radnicima, sindikatima, kao i savezom sa drugim obespravljenim društvenim skupinama (seljacima, umirovljenicima, studentima..), pokretima i organizacijama (radničkim nevladinim organizacijama, feminističkim i LGBT organizacijama…) biti stožer emancipatorne politike u interesu većine društva.

Ako se politička partija shvati kao teorijsko i praktično-organizacijsko oruđe u političkoj borbi, onda je pitanje njezinog unutarnjeg organizacijskog ustroja višestruko važno; ustroj mora osigurati efikasnost vođenja te političke borbe, slobodu revolucionarnog djelovanja i otvorene rasprave, kao i branu od degeneracije, birokratizacije i otuđenja dijela članstva.

Nasuprot neproduktivnom horizontalizmu (direktnoj demokraciji), ustroj koji politička organizacija ljevice treba je demokratski centralizam. Umjesto nehijerarhijskog ustroja unutar kojeg u svakom trenutku svi mogu odlučivati o svemu, ovdje postoji demokratski izabrano i izglasano centralno tijelo koje izvršava dogovorenu strategiju i samim time snosi direktnu političku odgovornost ili zasluge, ovisno o rezultatima. Ovo tijelo i strategija biraju se na najširem sastanku, od strane skupštine (svih članova). Skupština je stoga glavno tijelo u organizaciji, a centralno tijelo je zaduženo za provedbu zajednički izglasane strategije.

Osim što omogućava jasnu podjelu poslova i pregled aktivnosti i izvršavanja zaduženja, ovakav ustroj direktno adresira i pitanje političke odgovornosti i sposobnosti- tko je ispravno/pogrešno prognozirao, ispravno/pogrešno vodi organizaciju, čija je strategija ispravna/pogrešna itd.

S druge strane, demokratski centralizam osigurava ispravan međuodnos slobode i discipline- stalnu slobodu rasprave i kritike prema rukovodstvu, širok raspon stavova i nazora, ali uz istovremeno disciplinirano djelovanje i izvršavanje odluka demokratski izabranog rukovodstva. Svoje slobodno iznesene kritike članovi mogu čuvati i brusiti do novog sastanka skupštine na kojem izlaze sa svojim programom i prijedlogom drukčije strategije, svojim kandidaturama itd. U slučaju da prilikom provedbe strategije rukovodstvo zastranjuje, članstvo može sazvati izvanredni sastanak skupštine i tražiti smjenu, ali opet uz argumente i sa svojim prijedlozima novog smjera.

Onaj tko smatra da je kapitalizam danas labav, taj se ozbiljno vara. Labave su kapitalističke vlade i parlamentarne većine, ali sam poredak je stabilan. To se dobro vidi u vremenima kriza – najširi slojevi naroda su dodatno osiromašeni, a vladajuća klasa se bogati pri čemu istovremeno vrši razna preslagivanja

Konačno, unutar ovakvog ustroja svakako mora postojati unutarpartijska demokracija putem slobode uspostave frakcija kao aktivnih idejno-političkih grupa koje prihvaćaju temeljne dokumente i partijsko djelovanje, ali imaju drukčije poglede oko smjera i strategije.

Pitanje parlamentarizma

Organizacija političke ljevice mora ulaziti u sve pore društva, što onda logično uključuje i parlament, centralnu političku pozornicu u svakoj parlamentarnoj demokraciji. Ignorirati parlament je za ljevicu kontraproduktivno budući da je borba u parlamentu sastavni dio u jačanju same organizacije i radničkog pokreta. Ljevica unutar parlamenta može primjenjivati različite metode, što uključuje i taktike povremenih bojkota, ali ne smije apriorno bojkotirati parlamentarizam. U parlamentu se radnički predstavnici dodatno izučavaju političkoj borbi jer sjede u neprijateljskom društvu. Paralelno, ulaskom ljevice u parlament radničko-sindikalni pokret može samo jačati jer bi se mijenjao diskurs i radnici bi dobivali šire klasno samopouzdanje. Mnogi radnici ne bi bili toliko demotivirani i usamljeni već bi dodatno stali pritiskati poslodavce oko nekih konkretnih pitanja koje bi radnički predstavnici u parlamentu opetovano isticali (npr. kolektivni ugovori na razini neke industrijske grane), vršili pritisak na vlastito sindikalno rukovodstvo ukoliko se ono ne bi angažiralo oko tih pitanja, ili se počeli uopće zanimati za mogućnost sindikalnog organiziranja.

Parlamentarizam nije sam sebi svrha, već predstavlja tek jedno od polja borbe. Ne treba gajiti iluzije da se kapitalizam može srušiti parlamentarno, ali ga treba koristiti, a ne ga kompletno prepuštati osvjedočeno antinarodnim kapitalističkim strankama (HDZ, SPD, HNS, IDS itd) ili politički nepismenim strankama koje nemaju moć suvisle političke analize, već mase mogu navoditi u slijepu ulicu ili nekim još opasnijim putevima (Živi zid). Parlament je mulj u koji ljevica mora ući i voditi dosljednu borbu za svoje ciljeve. Uz paralelnu uličnu i sindikalnu borbu, radnici i mase će vidjeti da je ljevica nedvosmisleno i beskompromisno na strani rada i za parlamentarnom govornicom.

Nužnost internacionalizma

Budući da kapitalizam ne poznaje granice, ne smije ih poznavati ni klasna borba. Bogata iskustva političkih borbi i pokušaja uspostave socijalizma u 20. stoljeću donijela su mnoge pouke za današnju ljevicu, a jedna od ključnih jest nužnost internacionalizma i stalnog širenja emancipatorskih ideja i pomaganja radničkom pokretu i ljevici drugih zemalja, odnosno pogubnost izolacionizma i zatvaranja.

Iako u ovom tekstu nema mjesta dubljoj analizi svih uvjeta i poteškoća s kojima su se socijalistički režimi suočavali u prošlom stoljeću, jasno je kako se razvoj socijalizma uvelike otežano odvija u zemlji koja je okružena kapitalističkim državama. Ne treba posebice ni pojašnjavati koliko bi lakše bilo razvijati vlastite proizvodne snage uz međusobnu suradnju i razmjenu sirovina, proizvoda, prijenos znanja i vještina iz drugih zemalja, odnosno koliko bi sve to bilo otežano kada bi na čelu tih zemalja bili kapitalisti spremni da pokušaje razvoja sasijeku u korijenu metodama ekonomskih blokada, sabotaža, konačno i vojnim putem. Usto, okretanje samom sebi lako može voditi do birokratizacije čime radnička država putuje u degeneraciju, te postepeno gubi svoj klasni karakter. Internacionalna suradnja stoga predstavlja historijsku nužnost socijalističke borbe, i toga ljevica mora biti svjesna već sada.

Ljevica ne smije radi raspada komunističkih partija 20. stoljeća odustajati od partije kao organizacijskog oblika borbe, već upravo suprotno- analizirati sve vrline, prednosti i dosege partija i partijskog organiziranja kroz povijest, kao i rizike te dubinske razloge postupne degeneracije.

Prvi dio: Ljevica na periferiji kapitalizma

Drugi dio: Objektivni problemi pred ljevicom

Treći dio: Problemi ljevice iznutra