Raspad klimave koalicijske Vlade HDZ-a i Mosta ne bi trebao nikoga čuditi, radi se o logičnoj posljedici borbe za pozicije unutar državnog aparata. Nastavak neoliberalnih reformi koje će osjetiti najširi slojevi tako je samo odgođen za jesen, iako je Vlada u nekoliko mjeseci svojega mandata uspjela izvršiti udar na radno stanovništvo putem novog vala privatizacija, napada na javne usluge, te zaduživanja i otplaćivanja lihvarskih kamata gospodarima iz europskog centra. U takvim uvjetima, progresivne snage imaju šansu za otpor tek kad radništvo postane politički subjekt na čelu borbe za korjenitu društvenu promjenu.

Izglasavanjem nepovjerenja premijeru Tihomiru Oreškoviću u Hrvatskom saboru prošli je tjedan i formalno prestala postojati koalicijska vlada Domoljubne koalicije i MOST-a. Međutim, već se od samih njenih početaka dalo naslutiti da neće biti odviše dugoga trajanja. Iako politički bliže HDZ-u zbog svojih klerikalnih veza i pozadinskih prošlosti njegovih lidera, MOST je svoju poziciju treće parlamentarne snage izgradio na patvorenoj čestitosti i otvorenosti za suradnju sa svima koji su spremni krenuti putem “reformi”.

Te su “reforme”, međutim, ostale na razini političke apstrakcije, fraze dovoljno općenite da se oko nje mogu složiti svi politički akteri. To ipak nije toliko neobično ako uzmemo u obzir njihov neupitan neoliberalni sadržaj, sadržaj oko kojeg se okupljaju svi relevantni politički akteri u Hrvatskoj u sklopu tzv. neoliberalnog konsenzusa. U tom smislu, za MOST doista nema bitne sadržajne razlike između njegovih potencijalnih partnera na temelju koje bi jedan bio očitiji izbor od drugoga. On se u hrvatskoj politici javio kao strogi neoliberalni korektiv mlakih i kalkulantskih politika dvije velike stranke, zagovarajući pod geslom dobrobiti za sve građane interese srednje i više srednje klase, kao i dijela sitne buržoazije isfrustrirane očitom vezom političkih elita i krupnog kapitala. Na taj način MOST gubi bilo kakvo bitno razlikovno obilježje koje bi ga činilo istinskim “trećim putem” kakvim se htio predstaviti i postaje tek još jedan predstavnik određenih interesnih skupina u okviru “neoliberalnog konsenzusa”.

MOST se u hrvatskoj politici javio kao strogi neoliberalni korektiv mlakih i kalkulantskih politika dvije velike stranke, zagovarajući pod geslom “dobrobiti za sve građane“ interese srednje i više srednje klase, kao i dijela sitne buržoazije isfrustrirane očitom vezom političkih elita i krupnog kapitala.

Upravo se tu krije sjeme razdora koje je dokrajčilo ovu vladu. Tu se ne radi o sudaru nevinog “idealizma” Bože Petrova i iskvarenog “politikanstva” Tomislava Karamarka. Prije svega, radi se o borbi za pozicije unutar državnog aparata. Dugotrajni pregovori prije formiranja vlade vrlo brzo su zaključeni po pitanju “reformi” (i to i s HDZ-om i sa SDP-om), no otegnuli su se kada je na dnevni red došlo pitanje kadrova, fotelja i položaja – majka sve politike. Nakon što je vlada formirana, uslijedile su sjednice na kojima se tjedan za tjednom kadroviralo. “Reforme” su ostale u pozadini: ne zato što bi za vladajuće elite bile nepoželjne, dapače, već zato što nisu bile oportune u kontekstu dugoročnog zauzimanja državnih pozicija kao krajnjeg cilja. Ukinuti su pečati, prodani su Končar i naftna polja u Slavoniji i nešto se zadužilo. Ti rezultati predstavljaju kontinuitet hrvatske politike unazad više od jednog desetljeća. Javnosti su nametnuti “kulturni ratovi”, također stara i prokušana taktika. Sve je teklo vrlo “konsenzualno” dok pozadinski rat oko fotelja nije završio u stranputici. Razotkrivanje Karamarkove afere poslužilo je kao povod za kraj suradnje koja nije urodila plodom ni u kompradorskom smislu zadovoljavanja apetita izvanjskih centara moći, ni u pragmatičnom smislu osiguranja konkretnih partikularnih interesa unutar državnog aparata.

Gledano sa stajališta političke kalkulacije, MOST je izabrao najbolji trenutak za izlazak. Ne samo što je u javnosti mogao oprati obraz napuštanjem Karamarka, već je mogao i osujetiti njegov očajnički pokušaj slaganja nove parlamentarne većine. Pritom se spremno zaboravlja da nije MOST razotkrio Karamarka, već da je oprao ruke od njega u trenutku kada je svima postalo jasno da je on politička prošlost. U maniri iskusnog moreplovca, MOST je napustio brod čim je shvatio da je pukotina nepopravljiva. Orešković je zauzeo patetičnu pozu kapetana koji tone sa svojim brodom, ali znajući pritom da ga u blizini čeka sigurnost MOST-ova čamca. Na taj je način MOST uspio spasiti svoje treće parlamentarno mjesto te čak potencijalno regrutirati političkog redikula Oreškovića u svoje redove. U njemu se naposljetku utjelovljuju svi politički ideali MOST-a: reformska tehnokracija i politička prostodušnost.

U trenutnoj političkoj konstelaciji teško je očekivati da će jesenski izbori donijeti nešto novo. Oni svakako neće značiti početak neke nove politike, ali postoji velika vjerojatnost da će se i omjer parlamentarnih snaga tek neznantno promijeniti s obzirom na još uvijek postojeće stanje. SDP je svojom prokušanom taktikom šutnje postao favorit, ali čim Zoran Milanović počne govoriti i SDP će početi padati. S druge strane, HDZ će na izbore pod vodstvom novog predsjednika, što znači da će dobar dio njegove ljage (ponovno) otići s Tomislavom Karamarkom. Kad uzmemo u obzir i previranja u Živom zidu, koji je ugrozio MOST na trećem mjestu čistim kontriranjem i negatorstvom Vilibora Sinčića u Saboru, karte su za jesen sasvim otvorene. U svakom slučaju, nova će vlada morati opet biti koalicijska te, iznad svega, “reformska”.

Iako je hrvatska javnost šokirana turbulentnošću događaja u proteklih šest mjeseci te razvojem situacije koji se nikada dosada nije na ovakav način odvio, treba jasno reći da se u bitnome smislu radi o neprekinutom kontinuitetu konkrentih politika koje se provode. Nastavlja se napad na radnička prava i standard javnih usluga, nastavlja se uništavanje javnih poduzeća i njihova privatizacija, nastavlja se bjesomučno zaduživanje kod lihvara zemalja centra. Ono što je doista zapanjujuće jest to što su tzv. lijevi i antisistemski akteri na političkoj sceni u potpunosti upali u dnevnopolitički vrtlog. Dok su “kulturnjaci” vodili rat s ministrom kulture Hasanbegovićem, a buržoaska javnost uz svesrdnu podršku “antisistemskih” opcija pokušavala spasiti jedan sasvim sistemski kurikulum, radnici Končara ostali su usamljeni u svojem prosvjedu protiv privatizacije koja im donosi neizvjesnu budućnost. A to ujedno ukazuje i na nezavidnu budućnost hrvatskog društva u okviru “neoliberalnog konsenzusa”. Ako se progresivne društvene snage ne oslobode iz vrtloga dnevnopolitičkih kontroverzi i ne pronađu svoje sidrište u radništvu i ostalim potlačenim skupinama kao političkom subjektu, očekuje nas samo nastavak istoga stanja i istih politika, neovisno o skandalima i vladajućoj garnituri. To međutim zahtijeva intenzivan i dugotrajan politički rad koji mora kulminirati u artikuliranoj i pravoj radničkoj partiji. Tek tada izbori mogu biti sredstvo koje može poljuljati status quo i demokratski instrument koji ne može tek tako biti neutraliziran kompromisom političkih elita.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.