U svom odgovoru na polemiku započetu tekstom Dimitrija Birača “Stav ljevice prema EU i NATO-u”, Petar Pavlović piše o ispraznosti političkog pojma “ljevica”, daje pregled ostvarenih rezultata socijalističkih organizacija u Hrvatskoj u posljednjih 30 godina, te objašnjava zašto smatra da marksisti nužno moraju zauzeti stav za izlazak Hrvatske iz Europske unije.

Sada već serija članaka objavljenih na Radničkom portalu o odnosu “ljevice” i EU, a koja se sastoji od prvotnog teksta Dimitrija Birača, kritike Filipa Šaćirovića, te odgovora Dimitrija, zanimljiva je jer u dijelu svojih pretpostavki, primijenjenim metodama i korištenim pojmovima ukazuje na daleko šire probleme od onih koji su bili preokupacija početnog teksta druga Dimitrija. Ona je dodatno interesantna jer otvoreno ukazuje na niz specifičnih kontradikcija i problema vezanih uz trenutnu situaciju u Hrvatskoj, koji su ujedno od šireg značenja kao simptomi potpune krize političkog organiziranja radništva i pripadne političke teorije. Premda je u svom odgovoru Dimitrije implicitno uputio pritužbu kako je očekivao da će potencijalna rasprava o njegovom tekstu “biti rasprava na sceni hrvatske ljevice”, u određenoj mjeri upravo činjenica da drug Filip nije dio te scene pružila mu je priliku da iz jasnije perspektive, inzistirajući na teorijskoj dosljednosti, uoči nejasnost i kontradiktornost nekih teza u “stavu ljevice prema EU i NATO-u.” Upravo zbog toga – a to ću nastojati i što jasnije dokazati – što je logika prikazanog Dimitrijeva pristupa suprotna logici razvoja marksističke politike u Hrvatskoj u zadnjih gotovo trideset godina, snažno suprotstavljena profiliranju revolucionarnog programa i stvaranju marksističke organizacije, te budući da je dio jednog šireg problema koji se ponovno pokušava primijeniti na razrješavanje svojih vlastitih posljedica, prisiljen sam da se neplanirano uključim u ovu raspravu.Tim više što je sam Dimitrije iskazao stav kako je njegov tekst zamišljen kao inicijalni doprinos “izgradnji političke teorije ljevice”, dakle što se iznesenim stavovima stoga pridaje i ozbiljan, a ne samo epizodni, značaj.

Štetna apstrakcija “ljevice”

Odmah na samome početku, kao što je adresirano u Filipovoj kritici na tekst “Stav ljevice prema EU i NATO-u”, upada u oči problematičnost jednog od najviše ispraznih od svih političkih pojmova, a to je pojam ljevice – koji Dimitrije koristi kao svoj temeljni i polazni pojam. Ovo nipošto nije slučajno, nego je logički nužno vezano uz sam pristup pitanju te niz specifičnih stavova koji se odatle kasnije razvijaju. U tom pogledu se može reći da je pristup kojega nudi Dimitrije od početka do kraja prilično dosljedan. Problematika pojma ljevice stoga nikako nije samo uvodna, već naprotiv centralna. Odgovor u kojem Dimitrije daje svoju definiciju pojma ljevice pozivanjem na raniji tekst, ne samo da ne odgovara na kritiku, nego upravo još jasnije ukazuje na samu suštinu problema. Stoga je tu definiciju ljevice na ovom mjestu potrebno ponoviti još jednom: “…ljevici pripadaju svi oni pojedinci, udruge, organizacije ili stranke koji promišljaju, nastoje i djeluju u smjeru i s ciljem prevladavanja postojećeg društveno-ekonomskog sistema, odnosno u smjeru prevladavanja kapital-odnosa. Ovaj dio hrvatske ljevice smatra da su zahvati, mjere, reforme koje hrvatsku kapitalističku privredu i njen politički sistem ne izazivaju na direktan ili indirektan način, zapravo mjere koje taj isti sistem obnavljaju i pritom ga jačaju.” Iz same je definicije očito da su u nju bez ikakve diferencijacije ubačene reformističke, socijaldemokratske, sitnoburžoaske, anarhističke, različite utopističke, te u konačnici komunističke struje. Djelovanje “u smjeru prevladavanja kapital-odnosa” uključuje kako one koji smatraju da je isto rezultat dugog i postepenog marša kroz institucije i osvajanja sve većeg broja mjesta u parlamentu, tako i one koji se zalažu za ograničene individualne eksperimente u poduzećima i vide radničko dioničarstvo kao put prema prevladavanju kapital-odnosa ili pak zagovaraju niz državno-kapitalističkih reformi kao mjeru prema postepenom i veoma dugotrajnom ostvarenju tog cilja – ruku pod ruku s onima koji se bore za revolucionarno preuzimanje vlasti i eksproprijaciju kapitalističke klase, razbijanje buržoaskog parlamentarnog, administrativnog i sudskog aparata i stvaranje države radniče klase. Apstraktnost pojma ljevice tako dobiva puni izražaj u navedenoj definiciji, koja predstavlja redukciju antikapitalističkih struja na njihov najmanji zajednički ideološki nazivnik, a time de facto i idejnu kapitulaciju pred njime. Ta ljevica je pojam od kojega se kreće i subjekt koji se adresira – ne samo u ovome nego u svim recentnim tekstovima istog autora – na tu ljevicu se apelira, dijele joj se savjeti kako da se organizira i stječe pozicije u odnosu na radnike, te se nad njezinom neorganiziranošću i razjedinjenošću tužno uzdiše. Komunisti, ili da budemo precizniji – oni koji svoju političku liniju temelje na Marxovoj analizi revolucionarnog rušenja buržoaske države i stvaranja diktature proletarijata, historijskom i dijalektičkom materijalizmu, na iskustvima Pariške komune, Oktobarske revolucije i njezine kasnije degeneracije, kao i iskustvima kasnijih revolucionarnih pokreta uključujući i socijalističku revoluciju u Jugoslaviji – time su prisiljeni da budu jedan od dijelova ove lijeve močvare i da dijele njezinu sudbinu. Za komuniste je, naprotiv, cilj da se ta ljevica razotkrije u svojoj idejnoj i političkoj bijedi, da se digne u zrak, raskrinka kao fiktivni pojam kojim se ostvaruje prešutna dominacija malograđanskih struja, te da se upravo njihovom bespoštednom kritikom i stvaranjem posebne marksističke organizacije (bilo da ona, sukladno okolnostima, djeluje kao nezavisna organizacija ili kao frakcija u masovnijoj organizaciji) osigura formiranje dosljednog klasnog i marksističkog programa. Put komunista je sasvim nezavisan od drugih struja neprirodno ubačenih u ovu ispraznu definiciju, te su njihovi ciljevi i metode nespojivi s onima građanske ljevice. Tu se naravno može dogoditi – i često je u praksi tome tako – da se iz strateških razloga komunisti i građanska ljevica mogu susresti, surađivati, pa čak i privremeno dijeliti organizaciju – no oni su nužno uvijek samo privremeni suputnici i budući protivnici, štoviše u dosljednoj politici oštro razdvojeni javno izraženim političkim razlikama. Prirodni cilj komunista je da se što prije odvoje od reformističke močvare u kojoj se eventualno iz nužde trenutka moraju nalaziti – no čak i tada uvijek inzistirajući na svojim ideološkim različitostima. Nasuprot tome, postavljanjem pojma “ljevice” – i to na način na koji je definirana – kao centralne političke kategorije i fokusiranjem na rad prema njezinom ujedinjenju vrši se upravo ono suprotno – idejna kapitulacija i utapanje marksističkog programa u kaljuži sitnoburžoaske politike i aktivizma. Tim više ako se pod pojmom “ljevice” u Hrvatskoj krije ono što se zapravo krije, a na što ćemo se usmjeriti u drugom poglavlju ovog teksta.

Cilj komunista može biti samo da pod marksističkim programom i vodstvom radničke klase okupe pripadnike svih navedenih slojeva i osiguraju ispunjenje njihovih progresivnih zahtjeva, dakle da sitnu buržoaziju pridobiju za radnički program i socijalističku revoluciju.

Različite struje koje se obuhvaćaju apstraktnim pojmom ljevice definirane su u velikoj mjeri specifičnim klasnim interesima svojih nosioca. Logika dijela spektra političkih ideja koji se odatle razvija je veoma jasno, te još uvijek aktualno, prezentirana u Komunističkom manifestu, u poglavlju o reakcionarnom i buržoaskom socijalizmu. U suštini su različiti slojevi suvremene “ljevice” suvremeni izdanak onih slojeva i ideja koje su na tom mjestu kritizirali Marx i Engels. Tako trgovac, sitni obrtnik, seljak i činovnik osjećaju destruktivne utjecaje kapitalizma, koji u svom razvoju prijeti da ih uništi. Njihov je socijalizam, odnosno danas bi se popularno reklo – “pozicija na ljevici” (naravno u toj mjeri u kojoj je on samo izražaj njihovog klasno uslovljenog instinkta) tako određen željom za ograničavanjem monopola i vladavine krupnog i financijskog kapitala, te takvim ukidanjem kapital-odnosa koje ne pridaje centralnu ulogu radničkoj klasi te ne dovodi u pitanje postojanje tržišta i njih samih kao klase. Također, posebno destruktivan utjecaj kapitalistička ekonomija ima po znanost i umjetnost, te akademsku sferu – sveučilišne profesore, asistente na fakultetima i istraživače na institutima. Ove skupine imaju prirodnu klasnu tendenciju prema takvom tipu “lijevih ideja” koje u fokus stavljaju zaštitu autonomije akademske sfere, zaštitu socijalnih mehanizama kapitalističke države, te inzistiraju na apstraktno-demokratskom karakteru socijalizma videći ga kao konstrukciju koja se stvara intelektualnim radom u glavi te realizira propagandom njegovih prednosti u odnosu na kapitalizam pred širokom populacijom – negirajući primarnost sfere materijalne proizvodnje i dominantnu ulogu radničke klase, štoviše težeći postavljanju sebe samih kao modernog kognitivnog proletarijata i subjekta revolucije u 21. stoljeću. Konačno, najširi slojevi stanovništva imali su se prilike uvjeriti u zvjerstva i destruktivni karakter građanskog rata kojime je ostvaren kapitalizam i uništena Jugoslavija, što je nastavljeno potpunom ekonomskom, socijalnom i kulturnom erozijom novostvorenih kolonija europskog kapitala. Uz pripadnike najrazličitijih klasa čije su obitelji bile direktno pogođene ratom i privatizacijom, tu su posebno pogođeni i oni pripadnici partije i vladajućeg aparata koji su ostali dosljedni jugoslavenskoj ideji. Kao izraz ove pozicije javljaju se one struje na toj “ljevici” koje, sasvim zanemarujući klasne kategorije, iscrpljuju svoja politička stajališta na apstraktnoj kritici nacionalizma, jugonostalgiji te nostalgičarskom folkloru i prigodničarskom titoizmu. Organizacije “ljevice” u Hrvatskoj, osim što nemaju masovnost i radničku bazu – time niti političku relevantnost, upravo su pod čvrstom dominacijom svih ovih navedenih struja.

Cilj komunista može biti samo da pod marksističkim programom i vodstvom radničke klase okupe pripadnike svih navedenih slojeva i osiguraju ispunjenje njihovih progresivnih zahtjeva, dakle da sitnu buržoaziju pridobiju za radnički program i socijalističku revoluciju. To istovremeno znači i oštro distanciranje i nemilosrdnu kritiku svih navedenih oblika sitnoburžoaskog socijalizma, drugim riječima upravo te sveobuhvatne “ljevice”. Stoga je za marksista upravo nezamislivo da od pojma “ljevice” gradi svoju centralnu političku kategoriju jer tim činom teži da ukine samoga sebe kao marksista. Tako krajnje ironično (ali istovremeno konzistentno na temelju vlastitih polazišta), Dimitrije odbacuje popularni zahtjev o izlasku iz EU kao u osnovi sitnoburžoaski– usprkos tome što takav stav pruža mogućnost da se u klasno zaoštrenoj formulaciji o razbijanju i napuštanju EU – usmjerenoj protiv interesa kako radnika tako i sitne buržoazije – ta sitna buržoazija dovede pod komunistički program – dok u istom dahu pričajući stalno i jedino o “ljevici” želi da utopi marksiste u najgorem plićaku sitnoburžoaske politike. Kao što su se Marx i Engels pri osnivanju Saveza komunista htjeli što jasnije razdvojiti od svih reakcionarnih i sitnoburžoaskih socijalističkih struja; kao što boljševici nisu pozivali na jedinstvo i jačanje ruske ljevice, dakle nisu pojmovno ujedinili i onda se obraćali nespojivom skupu kojega bi činili menjševici, eseri i boljševici, već su pustili sitno-buržoasku ljevicu da se razvija kako joj drago i usmjerili se na razvoj vlastite partije (nota bene – osluškujući i “sitnoburžoaske” zahtjeve koje dolaze od drugih organizacija, kao što je onaj za agrarnom reformom – kada su ti zahtjevi omogućavali da se pod vodstvo partije dovedu i drugi široki narodni slojevi), jednako je tako u ovome trenutku u Hrvatskoj neophodno raditi na stvaranju jasnog revolucionarnog programa i marksističke organizacije, a ne uzimati besmislenu poziciju teoretičara i ujedinitelja “ljevice”. Tim više ako je, kako i Dimitrije stalno ponavlja, ta “ljevica” slaba, bez infrastrukture i bez utjecaja. Komunisti bi dakle svoj program, svoje ideje i svoje ciljeve trebali žrtvovati fikciji, jednoj “ljevici” koja uopće ne postoji kao politički faktor?. Već i desetak discipliniranih komunista okupljenih pod programom koji bi ispravno formulirao zahtjeve radne većine, a na temelju klasne logike, vrijedilo bi politički više od čitave te amorfne “ljevice” Tek kada bi se takva politička organizacija s marksističkim programom formirala onda bi se moglo na konkretnim pitanjima razgovarati o potencijalnoj suradnji s pripadnicima sitnoburžoaske ljevice ili čak hipotetski i ući u neku od partija čije je vodstvo takvog profila, u statusu frakcije – no zadržavajući punu svijest o svim nepomirljivim razlikama i privremenom karakteru takvog djelovanja. Kritika pojma “ljevice” i uopće njezinih različitih jalovih političkih manifestacija u sadašnjem trenutku u Hrvatskoj upravo je prvi zadatak u izgradnje revolucionarne opcije. Nasuprot tome, postavljanje ispraznog pojma “ljevice” kao osnovne referentne točke čijem se ujedinjenju i razvoju teži, upravo je najenergičniji korak u suprotnom smjeru.

Ukratko, na pitanje o stavu “ljevice” o EU i NATO-u marksist bi odgovorio da ga ne zanima jer on dio nekakve takve “ljevice” nije i ne može biti.

Socijalističke organizacije u Hrvatskoj

Nema sumnje da bi netko mogao na navedenu kritiku odgovoriti kako je ona veoma načelna i doktrinarna, a upravo veoma konkretna situacija u Hrvatskoj naprosto iziskuje da se pitanju priđe mnogo fleksibilnije, upravo taj sadašnji trenutak nas tjera da krenemo od kategorije “ljevice”. To bi u nekoj mjeri moglo biti točno kada bi se takav pristup uvjetno upotrebljavao u situaciji u kojoj postoji jedan ili više heterogenih i konfuznih pokreta ili partija tipa Podemos, sastavljan od raznolikih – uglavnom malograđanskih elemenata, ali s veoma širokom bazom, te znatnim političkim i društvenim utjecajem, uključujući i radništvo. Tada bi u određenom opsegu imalo smisla adresirati takvu ljevicu kao polaznu kategoriju te teoretizirati odnose u koje ulazi. No čak i tada je navedeno opravdano samo uz nužno kritičko distanciranje i inzistiranje na specifičnosti i programskoj odvojenosti komunističke struje. Međutim, u Hrvatskoj je u ovome trenutku situacija upravo dijametralno suprotna – ne samo u kontekstu trenutne datosti, nego i razvoja socijalističkih snaga u zadnjih gotovo trideset godina. Polaženje od pojma “ljevice” je tu stoga ne samo besmisleno, već i izrazito nazadno i štetno, zapravo likvidacijsko po razvoj komunizma u Hrvatskoj – i upravo zato problematičnije kada dolazi od onoga od koga se to svakako ne bi očekivalo.

Polaženje od pojma “ljevice” je tu stoga ne samo besmisleno, već i izrazito nazadno i štetno, zapravo likvidacijsko po razvoj komunizma u Hrvatskoj

Političko djelovanje usmjereno prema ukidanju kapitalizma u Hrvatskoj nakon kontrarevolucije 90-ih nije naravno započelo niti 2019, a niti blokadom Filozofskog fakulteta 2009, već još u toku građanskog rata. Premda se može ustvrditi da su ostvareni rezultati bili i ostali skromni i da u tih tridesetak godina nije ostvareno mnogo u političkom smislu, ipak bi bilo neopravdano sve što se dogodilo naprosto ignorirati i krenuti od sadašnjosti kao svojevrsne godine nulte. Čitav taj razvoj antikapitalističkih struja pokazuje izvjesnu logiku i težnju stvaranja konzistentnijeg socijalističkog programa i idejne diferencijacije polazeći od heterogenijeg i konfuznijeg stanja. Povrh toga, upravo neke ideje i pokušaje koje smo gledali prije dvadesetak godina, usmjerene prema “ujedinjenju ljevice” možemo gledati i danas s nekim drugim ali veoma sličnim akterima po pitanju njihove političke logike i klasne pozicije. Koliko god povijest socijalizma od kontrarevolucije do sada bila skromna, bilo bi je sasvim pogrešno zaboravljati. Kao i inače i ovdje je potrebno učiti iz prošlosti – te je besmisleno očekivati da se ponavljanjem istih uzroka mogu dogoditi neki drugačiji učinci. Moja sažeta skica tog razvoja socijalističkog pokreta od devedesetih je svakako nedovoljna za potpunije razumijevanje ovog pitanja – ali kako mi nije poznato da se itko sličnog posla prihvatio ranije – ona predstavlja barem neki ograničeni prvi pokušaj u tom smjeru. Kako bi se pitanju dao osnovni smisao smatram da je nužno pojam “ljevice” zamijeniti barem pojmom socijalističkih struja – odnosno političkih organizacija koje su postavile program u kojem se težilo ostvarivanju socijalističkog društva – kao dominantnog pojma koji će se pratiti u ovom povijesnom razvoju.

Prva značajnija organizacija koja se dosljedno suprotstavila najrazornijim aspektima kontrarevolucije, privatizacije, tuđmanizma i rata bila je Socijaldemokratska unija, osnovana 1992. od strane Branka Horvata. Iako SDU nije imala socijalistički program, a njezina reformistička orijentacija je vidljiva već po imenu, ona je s jedne strane značajna zbog ostvarenog političkog utjecaja i saborskog mandata Vladimira Bebića – što je rezultat koji “ljevica” više nije ponovila do danas, a s druge strane po tome što je u svoje članstvo ugradila najheterogeniji spektar članova koji će se kasnije raširiti po novim organizacijama, primjerice SRP-u, te svojim utjecajem uveliko definirati profil i pristup “ljevice u Hrvatskoj” u narednim desetljećima. Osnovni impuls i točka kristalizacije programskih osnova SDU-a nije bio klasni princip – odnosno razumijevanje provedene kontrarevolucije i građanskih ratova na temelju restauracije kapitalizma i borba za ponovnom uspostavom socijalizma, već protivljenje fenomenološkoj razini trijumfa nacionalizma i šovinizma i privatizacijskim učincima po razaranje ekonomije, kao i humanistički otpor užasima rata i ludilu tuđmanizma. U tom pogledu bazu SDU-a su predstavljali svi oni koji su bili svjesni reakcionarnog karaktera uništenja Jugoslavije i etničke mržnje kombinirane sa zločinačkom vladavinom HDZ-a – što je uključivalo intelektualce različitih profila, u ograničenom opsegu i radničke slojeve, pripadnike bivših partijskih organa koji su kao dosljedni principima svoje bivše partije ostali u manjini, te različite ostale skupine. Kako je princip formiranja i rasta SDU-a bio primarno reakcija na aktualne događaje na navedenoj klasno-apstraktnoj razini, u SDU-u se nikada nije moglo doći do socijalističkog ili klasno zaoštrenijeg programa – budući da oko toga nije niti mogao postojati konsenzus članstva. Ova najniža razina organiziranja opozicije trenutnom stanju, koja se u velikoj mjeri može shvatiti kao prvi i još instinktivni korak u stvaranju otpora nakon poraza i šoka 90-ih, kod velike većine aktera koji si pridjeljuju naziv ljevičara ostaje prevladavajuća sve do danas. Ona je u današnjem kontekstu neproduktivna slijepa ulica, regresija i patološka fiksacija na ranoj razvojnoj fazi otpora – koja ne može razumjeti ekonomsko-političke uzroke koji su doveli do uspona i opstanka nacionalizma i tuđmanizma, niti ponuditi ikakvu praktičnu smjernicu. U tom pogledu Nova ljevica Markovine samo je pasivni produžetak ovakve političke linije, te u njoj ima malo što novoga. U osnovi, dužnost je komunista da ovakvu struju i njezinu potpunu sterilnost u današnjem kontekstu podvrgnu nemilosrdnoj kritici, a ne da joj otvaraju vrata apstraktnim zazivanjem “ljevice” u koju će se onda i ona veoma lako ugurati.

Prva značajnija organizacija koja se dosljedno suprotstavila najrazornijim aspektima kontrarevolucije, privatizacije, tuđmanizma i rata bila je SDU Branka Horvata

U kontekstu prvih koraka stvaranja socijalističkog pokreta u Hrvatskoj nakon 90-ih odlučujuću je ulogu imao časopis Hrvatska ljevica pod uredništvom Stipe Šuvara, koji je s izlaženjem započeo 1994. U Hrvatskoj ljevici se tako po prvi puta afirmirao socijalizam i ukazivalo na klasni karakter promjena 90-ih, te se hrabro pisalo o ratnim zločinima počinjenim s hrvatske strane i etničkom čišćenju srpskog stanovništva u okviru akcije Oluja – zbog čega je uredništvo u više navrata završavalo na sudu. Poseban je značaj Hrvatske ljevice, koja je nastavila izlaziti do 2004., bio u tome što je taj časopis postao svojevrsna platforma iz koje je nastala Socijalistička radnička partija, čiji je prvi predsjednik bio Stipe Šuvar. SRP je osnovan 1997. kao prva partija sa socijalističkim programom u Hrvatskoj. Premda se nerijetko od strane novih antikapitalističkih aktivista prema SRP-u i njegovoj povijesti pokazuje ignoriranje, što je vezano uz izostanak većeg broja aktivnijeg članstva, unutarnje probleme i pasivno-parlamentaristički način rada koji vodi na sasvim zanemarive rezultate, treba uzeti u obzir veliki značaj SRP-ovog formiranja u kontekstu prilika koje su vladale 1997. i iskorak koji je SRP predstavljao u odnosu na ranije organizacije. U usvojenom programu, koji je u osnovi djelo Šuvara, uz isticanje socijalizma i samoupravljanja, te obranu vrijednosti NOB-a, istaknuta je i kritika jugoslavenskog sistema te režima u Istočnom bloku. Međutim, ne ulazeći u pitanja odnosa radničke klase i vladajuće birokracije, te reviziju marksizma provedene od strane vladajuće birokracije, što je sve dovelo do degeneracije tih pokušaja izgradnje socijalizma – prikazana kritika je ostala na veoma površnoj razini, ističući samo ograničenja u sferi političke demokracije, koje je štoviše predlagala riješiti povezivanjem (ograničenog) radničkog samoupravljanja s kapitalističkim parlamentarizmom, a ne proširivanjem sistema radničke demokracije. Takvo nerazumijevanje uzroka raspada staljinističkih sistema bilo je povezano i s davanjem daljnjih programskih koncesija buržoaskim principima tržišta, poticanja sitnog poduzetništva, mješovitog vlasništva i radničkog dioničarstva, te buržoaskog parlamentarizma. Kombinacija ovih elemenata nazvana je u SRP-ovom programu “demokratskim socijalizmom za 21. stoljeće”, što je , zanimljivo, ista formulacija pod kojom trenutno Radnička fronta najavljuje svoju kampanju za predstojeće predsjedničke izbore. Po općem programskom profilu, po kojem je SRP zamišljen nakon svog osnivanja, osim toga postoji i niz drugih sličnosti s RF-om. SRP je definiran kao široka stranka “ljevice”, koja teži obuhvatiti najšire profile “lijevih” političkih struja – od socijaldemokrata i čak kršćanskih socijalista, pa do komunista, pri čemu je (za razliku od RF-a) zamišljeno da se svaka od tih struja može organizirati u klubove unutar partije. Međutim, navedeni klubovi i jasna kristalizacija političkih razlika nikada nisu zaživjeli u SRP-u. Uzevši u cjelini, SRP je politički – prije svega postavljanjem otvoreno socijalističkog programa – predstavljao značajan iskorak u odnosu na ranije oblike amorfnih lijevih vrludanja koji parazitski preživljavaju do danas. S druge strane, često nemarksističkim i krajnje reformističkim karakterom tog istog programa, kao i inzistiranjem na ujedinjavanju svih profila ljevičara u njegovom okviru uz nespremnost na priznavanje frakcija, izostankom veza s radničkom klasom i nepostojanjem intervencija u radnički pokret, te izostankom jasne političke linije po nizu pitanja – SRP je ujedno predstavljao i zapreku političkom razvoju komunizma u Hrvatskoj. Izostanak radničke baze, kao i nužne orijentacije na djelovanje u radničkom i sindikalnom pokretu – što je nažalost toliko karakteristično za SRP, uvijek je bilo povezano i s prevladavajućom dobno-socijalnom strukturom partije. Još od vremena Šuvara, radilo se u znatnoj mjeri o starijim partijskim kadrovima i skupinama nostalgijski vezanima uz period Jugoslavije – što je u praksi često dovodilo do toga da je zajednička poveznica između teorijski neprofiliranih i međusobno proturječnih ideoloških tendencija u SRP-u bio upravo prazni politički folklor, titoizam te nostalgija za Jugoslavijom. U tom pogledu, društvena baza različitih partija kao što su SDU, Nova Ljevica i SRP je u velikoj mjeri ista – s time da ona u SRP-u dobiva svoj najviši politički izraz. Razlika između razine radikalnosti i približavanja komunističkim principima kod pojedinih članova SRP-a se možda najbolje vidjela povodom rascjepa koji se dogodio 2004. nakon loših rezultata ostvarenih na parlamentarnim izborima (koji će, kao što je poznato, kasnije nastaviti biti pravilo). Tada je jedan dio članova zahtijevao promjenu imena partije tako da se iz njega izbaci pridjev “radnička” s obrazloženjem da je naziv zastario i suviše vezuje partiju uz industrijske radnike. U ovom “estetskom” pitanju krila se naravno prilično očigledna želja za odbacivanjem svih marksističkih principa i pretvaranjem SRP-a u isključivo sitnoburžoasku partiju koja bi se tako oslobodila “balasta” klasnih kategorija i čiji bio socijalizam bio samo vid nešto razvijene kapitalističke “socijalne države”. Izlaskom manjine članova koja je zastupala ovu promjenu tako je formirana Socijalistička partija Hrvatske, koja se s vremenom sve više približavala čisto socijaldemokratskom profilu, te ostala posve marginalna – čak i na sceni socijalističkog pokreta u Hrvatskoj. U godinama koje će slijediti nakon tog rascjepa stalno je ponavljana teza o potrebi povezivanja i ujedinjenja ljevice. Jednako kao i danas ti su stalni apeli, koji su dolazili od raznolikih aktera, uključujući i dio članstva SRP-a, bili ispražnjeni od svijesti o nepomirljivim proturječnostima između dijelova te “ljevice” te bez razrade zajedničkog programskog minimuma koji bi takvo ujedinjenje mogao učiniti barem privremeno smislenim. Jedini zajednički nazivnik između aktera te “ljevice” bio je afirmativan odnos prema NOB-u i jugoslavenskom političkom folkloru, anti-nacionalizam te opozicija HDZ-u. Za razliku od SRP-a, svi su ostali akteri težili opstanku kapitalizma – uz ublažavanje njegovih proturječnosti reformskim mjerama, kao i ulasku u EU i ostalim ciljevima vezanim uz elemente čisto buržoaske ideologije. Ljevica je, onda kao i sada, bio izraz koji je označavao potpunu ideološku, praktičnu i političku prazninu, dominaciju malograđanskih struja i kaljužu kojoj je najgora stvar koja bi joj se ikada mogla dogoditi bio dolazak na vlast. Specifična je razlika bila u tome što se u to vrijeme pod ujedinjenjem ljevice mislilo prvenstveno na zajednički izlazak na izbore različitih minornih stranaka: spomenute Socijalističke partije Hrvatske, Zelene ljevice – koja je nastala također odlaskom dijelova članova SRP-a kako bi formirali stranku utemeljenu na umjerenim socijaldemokratskim principima povezanima s ekologijom, Akcije socijaldemokrata Hrvatske – koja je kao beznačajna socijaldemokratska partija opstajala prvenstveno zahvaljujući financijama svojeg predsjednika koji je uživao u isticanju vlastitog grofovskog porijekla, te SDU-a koji je u tim godinama već bio pred potpunim odumiranjem. Sitnoburžoaski karakter ovih organizacija bio je usko vezan i s odgovarajućim karakterom njihovog vodstva – tako da je bilo kakvu političku diskusiju i razvijanje idejnih pozicija zamjenjivalo samo sitno kalkulantstvo i politički oportunizam koji kulminaciju čitave političke borbe vidi u sastavljanju izbornih lista. Težnje ka takvom tipu ujedinjavanja ljevice – koji je i danas jedini mogući oblik ujedinjavanja s obzirom na profil svojih nosioca – dobile su svoju kulminaciju 2007. u stvaranju “jedinstvene stranke ljevice u Hrvatskoj” – Ljevice Hrvatske, koja je za predsjednike imala Ivana Ninića (koji je netom ranije napustio SDP) i Vladimira Bebića. To je ujedno bio i kraj SDU-a , Socijalističke partije Hrvatske i nekolicine sitnih socijaldemokratskih stranaka budući da su se raspustile kako bi formirale Ljevicu Hrvatske, dok je SRP opravdano odbio takav scenarij – koji bi zapravo značio i prestanak postojanja jedine partije sa socijalističkim programom u tom trenutku. U programu Ljevice Hrvatske, koji je u odnosu na SRP-ov program predstavljao veliki korak unatrag, ostalo se u potpunosti na principima “socijalne” kapitalističke države, europskih integracija i liberalnog tržišta. Nakon zanemarivog uspjeha na izborima ova je inicijativa naprosto ugašena, a daljnji izdanak takvog tipa ljevice danas možemo vidjeti u tzv. Novoj ljevici i lijevo-liberalnoj platformi “Možemo”.

U Socijalističkoj omladini prevladavao je marksističko-revolucionarni pristup društveno-ekonomskim pitanjima, čime nažalost pokazuje svoju potpunu superiornost i u odnosu na sve trenutno aktivne organizacije gotovo petnaest godina kasnije.

Počinjući okvirno od 2005. godine dio članova SRP-a, prvenstveno uključenih u rad omladine, pokušao je kritički pristupiti problemu nefunkcioniranja partijskih organa, političke pasivnosti i izostanka aktivističke baze partije, te se suočiti sa snažno izraženim ideološkim kaosom i političkom pomutnjom među članstvom. Kao izraz tih težnji omladina SRP-a je uskoro dobila novo ime, Socijalistička omladina Hrvatske – kojom se nastojalo istaknuti njezin veliki stupanj autonomije u odnosu na SRP, kao i otvorenost prema nečlanovima SRP-a, novi statut – baziran na demokratskom centralizmu, te je uz to usvojena i posebna kraća programska deklaracija – kojom su se izrazili osnovni marksistički principi. Povrh svega, novoformirana Socijalistička omladina usmjerila se na aktivan rad na terenu i pokušaje približavanja radničkoj bazi, svakodnevnu propagandu i agitaciju, te je pokrenula i dvije front organizacije: Mlade antifašiste i Socijalni front učenika i studenata . Posebno je zanimljiva bila potonja organizacija koja se usmjerila na socijalne probleme učenika i studenata, te je koristeći iskustva i parole 68-e ukazivala na nužnost njihovog zajedničkog fronta s radničkom klasom, postavila zahtjev za besplatnim školstvom, te pozivala na stvaranje studentskih vijeća (koja će kasnije biti poznata kao plenumi). U svojim zahtjevima i logici Socijalni front učenika i studenata time je očito anticipirao rezultate studentskih blokada u Hrvatskoj, no ova činjenica ipak ostaje samo kuriozitet, jer djelovanje Fronta nije imalo nikakav utjecaj na organizatore blokada i pokret koji se kasnije razvio. Pristupanjem SSSH-u i organiziranjem u njegovom okviru, koje je nastupilo kao rezultat podupiranja radničkih prosvjeda i dogovora s rukovodstvom SSSH-a, ova je organizacija promijenila ime u Sindikat učenika i studenata – te je uz ostalo bila zanimljiva i zbog toga što su u njoj uspijevali surađivati marksisti i anarhosindikalisti (članovi tada nedavno osnovane Mreže anarhosindikalista) i to u okviru najveće sindikalne središnjice u zemlji. S dolaskom studentskih blokada i plenuma ova sindikat je izgubio svoju aktualnost kao sredstvo djelovanja, budući da je u takvim novonastalim okolnostima bio nepodesan za regrutaciju radikalnijih studenata. Uzevši u cjelini, može se zaključiti kako je Socijalistička omladina Hrvatske po svojim obilježjima kao što su statut, program, aktivnosti, te zauzeti stavovi o aktualnim pitanjima, bila prva marksistička organizacija u Hrvatskoj, koja je povrh svega bila i aktivistički orijentirana. Njezin glavni idejni nedostatak bila je činjenica što se nisu zauzeli jasni stavovi o iskustvima radničkog pokreta 20-og stoljeća, posebno u vezi sloma režima Istočnog bloka – što nikako nisu pitanja od samo povijesnog, već i od krajnje aktualnog interesa. Usprkos tome, po svim svojim obilježjima Socijalistička omladina je predstavljala veliki iskorak u odnosu na sve ranije organizacije, te je u njoj prevladavao marksističko-revolucionarni pristup društveno-ekonomskim pitanjima, čime nažalost pokazuje svoju potpunu superiornost i u odnosu na sve trenutno aktivne organizacije gotovo petnaest godina kasnije.

Kako je dio članova SRP-a prepoznao potrebu stvaranja otvoreno revolucionarnog i komunističkog programa, definiranja prijelazne strategije na osnovi konkretnih radničkih zahtjeva, otpora staljinizmu koji se kod pojedinih nosioca sporadično manifestirao unutar SRP-a, kao i kritičke analize uzroka neuspjeha i proturječnosti režima u Istočnom bloku i Jugoslaviji, u ljeto 2007. od manjine aktivnih članova SRP-a organizirana je neformalna frakcija pod imenom Radnička borba. Uz razvijanje programskih principa i teorijskog obrazovanja svog članstva prvi zadatak Radničke borbe bio je, u suradnji s ostalim članovima Socijalističke omladine, raditi na transformiranju SRP-a iznutra, inzistirajući na njegovom pretvaranju u aktivističku organizaciju usmjerenu prema radničkoj klasi, kao i promjeni SRP-ovog programa u komunistički program. Nakon Izborno-izvještajne skupštine, koja je uslijedila povodom još jednih katastrofalnih rezultata izbora, pokazalo se da većina članova SRP-a nije spremna da se kritički postavi prema dosadašnjoj političkoj liniji i strategiji, te se umjesto toga inzistiralo na njezinom nastavku. To je za glavninu članova Socijalističke omladine, te nekolicinu drugih članova SRP-a, bio znak da je nemoguće i iluzorno raditi na unutarnjoj transformaciji SRP-a, te su ga stoga praktički svi članovi omladine i napustili. Ubrzo su nastupile diskusije o stvaranju nove komunističke organizacije. Kako je Radnička borba već postojala kao sitna politička jezgra s definiranim stavovima i programom, njezini članovi su predlagali novu komunističku organizaciju kao širi politički savez između različitih frakcija. Drugi dio bivših članova Socijalističke omladine odbijao je ovo rješenje i tražio da se Radnička borba odrekne svoje autonomije i prava djelovanja prema javnosti u novoj jedinstvenoj organizaciji. Kako je bilo nemoguće postići dogovor – a ovo pitanje nije bilo samo načelno, jer postojale su i konkretne razlike u shvaćanju revolucionarne strategije kao i u odnosu prema staljinizmu i njegovim pojavnim oblicima – nastale su dvije nove nezavisne organizacije: Crvena akcija i Radnička borba.

S vremenom se pokazalo da je odluka o razlazu i stvaranju dvije nezavisne organizacije bila ispravna. Crvena akcija se s vremenom formirala kao organizacija prvenstveno usmjerena na propagandu mini-intervencijama, grafitima i naljepnicama – uz stalno sudjelovanje u velikom broju različitih progresivnih inicijativa, okupljajući prvenstveno mlađe i veoma mlado članstvo, apstraktno pozivajući na revoluciju u svakoj prigodi, te temeljeći svoju teoriju i međunarodne veze na maoizmu kao pojavnom obliku staljinizma.

Uz Crvenu akciju i Radničku borbu u tim je godinama aktivno djelovala i Mreža anarhosindikalista Hrvatske koja je, u skladu s anarhističkim postavkama, odbacivala političku borbu i bilo kakav vid prijelazne strategije. S druge strane, Mreža anarhosindikalista je u tom razdoblju neprestano organizirala raznolike aktivnosti te imala određeni utjecaj na manji dio mlađih radnika.

Temeljeći svoje djelovanje na tradiciji Lijeve opozicije staljinizmu i revolucionarnom komunističkom programu, Radnička borba je objektivno bila jedina radikalna organizacija koja je – uz svoj politički rad koji je uključivao i veliku količinu prijevoda novih marksističkih analiza kao i klasičnih marksističkih djela – svakodnevno imala stalnu strategiju i aktivnosti usmjerene prema radničkoj klasi. Radnička borba je, usprkos uvijek malom broju članova, svakodnevno pratila i opisivala štrajkove i radničke prosvjede, donosila intervjue s njihovim akterima, te ostvarivala kontakte sa sindikatima i predstavnicima koji su ih organizirali. Također je objavljivala i tiskani časopis istog imena kojeg su aktivisti svakodnevno dijelili pred tvornicama. Taj dio bitnih aktivnosti vezanih uz ekonomsku borbu radničke klase danas aktivno nastavlja te značajno razvija i proširuje Radnički portal, međutim bez revolucionarne i političke dimenzije rada koji je moguć samo u okviru političke organizacije. Stalne aktivnosti usmjerene prema radničkoj klasi okrunjene su, pak, s dvije sindikalne konferencije organizirane od strane Radničke borbe na kojima su se na jednom mjestu okupili borbeni sindikalisti iz svih dijelova Hrvatske – što je bio prvi takav skup koji je okupljao borbene sindikaliste iz različitih sindikata.

Do 2013. sve što je preostalo od studentskog pokreta bilo je u potpunosti iscrpljeno, a velika većina radikaliziranih aktivista odbijala je bilo kakvo sudjelovanje u političkoj borbi.

Koliko god to zvučalo paradoksalno, ova situacija u kojoj su se antikapitalističke snage u Hrvatskoj sastojale jedino od veoma malenih organizacija zanemarivog utjecaja – Crvene akcije, MASA-e, Radničke borbe (koje su u međuvremenu sve prestale postojati kao organizacije) i SRP-a u određenom je smislu nažalost bio i najviši razvojni stupanj revolucionarnih snaga do sada. Postojale su profilirane organizacije različitih tipova, strategija i različitih programa koje su se međusobno borile za utjecaj. Izuzev SRP-a, sve su organizacije po svome programu bile revolucionarno i anti-reformistički orijentirane, te utemeljene prvenstveno na povijesnim iskustvima komunizma i anarhosindikalizma. U tom pogledu, makar se mnogo što u vezi rada tih organizacija može kritizirati, na sceni nije bilo politički organiziranih sitnoburžoaskih struja “ljevice” koje su danas zapravo jedine prisutne. Postepeni ulazak u novu etapu – koja će istovremeno biti i najviša točka socijalnog pokreta u Hrvatskoj do danas – označio je veliku promjenu ovakvog stanja. U toku studentskih protesta za besplatno obrazovanja započetih 2009. došlo je do pojave prvog i jedinog masovnog socijalnog pokreta do sada, koji je doveo do uključivanja tisuća studenta u borbu za zajedničkim političkim ciljem, uz stvaranje neposredno-demokratskih organa samih studenata poznatih pod nazivom studentskih plenuma. Dok su se na tisuće studenata uključile u borbu za besplatno školstvo, u toku istog procesa na stotine studenata se politički radikaliziralo i približilo antikapitalističkim stavovima. U isto vrijeme, utjecaj gore navedenih radikalnih organizacija je ostao sasvim zanemariv, te većina novih aktivista za njih nije nalazila previše interesa – uglavnom to opravdavajući malenim brojem njihovog članstva (svakako zanemarivim u okviru čitavog studentskog pokreta). Pojedinci radikalizirani u toku studentskog pokreta, u skladu sa svojom materijalnom pozicijom i veoma ograničenim političkim iskustvom koje se temeljilo samo na blokadi fakulteta, prihvatili su u velikoj mjeri novi (a zapravo veoma stari) vid ideologije i strategije. U toj “blokadnoj” i “direktno-demokratskoj” ideologiji naglasak je bio na izostanku organizacijskih struktura i političkog programa, na pretvaranju okupacije fakulteta na univerzalni politički recept za čitav socijalni pokret, na spontanosti i apsolutnom fetišizmu tzv. direktne demokracije koja je postala glavna politička okosnica i glavna ideološka stavka. U toj slici, problem transformacije društva riješen je time da se na svim razinama o svemu direktno glasa bez izabranih predstavnika i da se takva direktna-demokracija širi na sve aspekte društva. Zanimljivo je da se dio predstavnika ovog anarhičnog “dirdem” pokreta deklarirao marksistima, ali naravno samo u vidu ekonomske kritike kapitalizma, a ne i u pogledu njegove revolucionarne političke osnove – uključujući revoluciju kao period oštrog diskontinuiteta u društvenim odnosima i stvaranje vladavine radničke klase, a niti u pogledu primarnosti materijalne proizvodnje i proleterske klase. Tu se naravno nije radilo o marksizmu nego o vidu reformističkog utopizma selektivno poduprtog elementima Marxove kritike političke ekonomije, koji se osim pojmom direktne-demokracije redovito krstio upravo i pojmom ljevice. U svakom slučaju, pojavljivanje ovakvih stavova u danom kontekstu je nešto očekivano, te predstavlja tipičnu dječju bolest u razvitku socijalnog pokreta. Međutim, ono što je tragično je da se kod najvećeg broja aktera ovih događanja nije razvio nikakav značajni idejni napredak niti desetljeće kasnije – kada se već svakako moralo uvidjeti da se radilo o naivnoj slijepoj ulici.

Do 2013. sve što je preostalo od studentskog pokreta bilo je u potpunosti iscrpljeno, a velika većina radikaliziranih aktivista odbijala je bilo kakvo sudjelovanje u političkoj borbi. Paralelno s time, usprkos održanim sindikalnim konferencijama i ostvarenim sindikalnim kontaktima, zbog problema s održavanjem aktivnosti starih i pridobivanjem novih kadrova, Radnička borba se raspustila kao politička organizacija – budući da su nestali preduvjeti za održavanje statutarnog okvira, postojanja ćelija u gradovima i rada političkih organa, te je počela funkcionirati kao neformalna politička grupa. U tim uvjetima započeli su sastanci i dogovori između članova Radnička borbe i onog manjeg dijela aktivista studentskog pokreta koji su bili zainteresirani za stvaranje nove radničke partije. Tako je dogovoreno stvaranje partije koja će kasnije postati poznata pod nazivom Radnička fonta. Radnička fronta je zamišljena kao širok radnički i antikapitalistički savez okupljen oko zajedničkog socijalističkog programa, s punom slobodom stvaranja i djelovanja različitih političkih frakcija – pri čemu je predviđeno da će sindikalisti i predstavnici radnika predstavljati osnovnu bazu fronta. Odmah u samome početku pokazalo se kako se “direktno-demokratska” struja – koja je bila u potpunosti utemeljena na ideologiji i strategiji studentskog pokreta – te marksistička struja razilaze po svim temeljnim pitanjima. U pogledu nosioca društvene promjene, “dirdem” struja je inzistirala da su “svi oni koji nisu kapitalisti zapravo radnici”, negirajući primarnost materijalne proizvodnje i revolucionarni značaj proletarijata, ignorirajući specifične razlike između radnika i sitne buržoazije, te time snažno zamagljujući klasnu politiku. U pitanjima unutarnjeg ustrojstva “dirdem” struja je odbacivala potrebu postojanja delegatskih organa i ozbiljnih političkih struktura – pogotovo se užasavajući demokratskog centralizma; u svojoj “horizontalnoj” organizaciji namećući neformalne i nesmjenjive vođe, te fetišizirajući značenje interneta i društvenih mreža za život i rad partije – nadomještajući unutarnji rad na terenu, sastanke i diskusije, kao i razmjene mišljenja, glasanjem putem interneta i pisanjem na forumu (pri tome favorizirajući akademske slojeve sitne buržoazije kojima je upravo to preferirano stanište). U pogledu vanjskih odnosa, “dirdem” struja je svoje uzore i saveznike uvijek vidjela u malograđanskoj ljevici, odbijajući strategiju revolucionarnog razbijanja EU, te nekritički simpatizirajući vodstvo SYRIZA-e, štoviše stalno naglašavajući kako je “RF hrvatska Syriza”. Kako je “dirdem” struja nastojala otvoreno i bez ustezanja usmjeriti čitav RF u tom pravcu – pri tome dovodeći u pitanje upravo dogovoreni okvir RF-a kao širokog radničkog i antikapitalističkog fronta, marksističkoj struji nije preostalo ništa drugo nego da se tim pokušajima suprotstavi. Usprkos ranijem dogovoru, “dirdem” struja se snažno protivila formalnom i statutarnom priznavanju frakcija (nerijetko tvrdeći da za time zapravo nema potrebe, jer u osnovi “svi ionako mislimo isto”), no svejedno se nije moglo spriječiti da Radnička borba i njezini saveznici i bez tog formalnog priznanja otvoreno djeluju kao frakcija. Međutim, sve ovo po sebi još uvijek nije dovodilo u pitanje smisao i progresivni karakter Radničke fronte, kao i njezin potencijalni značaj za daljnji razvoj revolucionarnog pokreta. Postojanje takvih neslaganja i unutarnjih političkih sukoba je sjajna prilika za daljnji razvoj revolucionarnih struja, koje se upravo i profiliraju u aktivnoj političkoj borbi – te se u diskusijama, na sastancima i skupštinama moglo strpljivo boriti za ideološku hegemoniju i ujedno zajednički raditi na izgradnji RF-a. Štoviše, u dijelu faktora okolnosti su bile izuzetno povoljne – u svojim počecima RF je doživljavao snažan rast aktivnog članstva, ranije neviđen u organizacijama sličnog profila, te je marksistička frakcija imala nezanemariv utjecaj – dominirajući čitavim gradskim organizacijama, te tipično ostvarujući gotovo polovični udio u broju glasova za svoje kandidate i prijedloge na razini čitavog RF-a. Iako je “dirdem” struja dovela do rascjepa u RF-u, na prepad zahtijevajući izbacivanje pripadnika marksističke struje prema popisima nepoćudnih imena koji su u tu svrhu sastavljeni, nesnalaženje marksističke struje, niz nedopustivih propusta i izostanak dovoljne odlučnosti u toku i nakon rascjepa doveo je do toga da se taj veoma značajan potencijal nažalost nije nimalo iskoristio. Zbog toga, godinama nakon rascjepa, on nije doveo do stvaranja nove partije ili barem marksističke organizacije u Hrvatskoj – čime se u razvoju marksističkog pokreta vraćamo petnaestak godina unazad. RF je nakon toga nastavio funkcionirati ne kao široka fronta kako je zamišljen, već kao isključivo “dirdem” organizacija pod vodstvom nekolicine neformalnih vođa, s mjestom u zagrebačkoj skupštini ostvarenim na temelju koalicije s lijevim-liberalima, te nejasnom političkom budućnošću.

Ono što se uvijek iznova pokazuje kao konstanta, jest da se pozivanje na pojam “ljevice”, kao i napori usmjereni prema njezinom jačanju i ujedinjavanju, razotkrivaju kao slijepa ulica

Ako promotrimo sva prikazana kretanja u socijalističkim organizacijama u zadnjih tridesetak godina, možemo nedvosmisleno vidjeti da se temeljni smjer razvoja sastojao u izgradnji otvoreno klasnog i marksističkog programa usmjerenog prema radnicima, te organizacijskom i ideološkom izdvajanju marksista od reformista, folklornih nostalgičara, dirdem utopista i različitih parlamentarističkih karijerista. Nasuprot tome, ono što se uvijek iznova pokazuje kao konstanta, jest da se pozivanje na pojam “ljevice”, kao i napori usmjereni prema njezinom jačanju i ujedinjavanju, razotkrivaju kao slijepa ulica, izgovor za oportunizam i kompromise, težnja za nemogućim prečicama u stvaranju društvene promjene – što se sve u konačnici završava površnim parlamentarnim kalkulantstvom – koje dovodi samo do fijaska. Štoviše, pojam “ljevice” nema nikakvu primamljivost ili aktualnost za bilo koje skupine osim za malograđanske antikapitalističke struje koje se na taj način samo-oslovljavaju. Za radničku klasu, ali i seljaštvo i obrtnike, pojam “ljevice” ne znači apsolutno ništa osim “sve je to isto” i asocijacije na vječne površne političke igre između “desnice” i “ljevice”. Sasvim opravdano i razumljivo, nitko od skupina kojima je primarna preokupacija njihov ugrožen materijalan interes, ne vidi u “ljevici” ikakav pojam koji je za njihovu situaciju relevantan. Stvar koja radnicima u štrajku ili blokadi tvornice ponajmanje pada na pamet je “što ljevica o tome misli ili što bi trebala misliti”. Kada je neki pojam, kao i strategija na koju je vezan, toliko nepopularan, prazan i eklektičan, osvjedočeno štetan i jalov kao što je to pojam “ljevice” jedina stvar koja se može učiniti je sa se on sasvim izbaci iz bilo kakve ozbiljne upotrebe. Dimitrije nam na to može odgovoriti kako je on dao jednu drugačiju definiciju ljevice. To ne mijenja mnogo na stvari, jer ranije smo već pokazali koliko je i dalje ta definicija krajnje problematična i likvidatorska po marksizam jer znači njegovo utapanje i vezanje za reformiste, parlamentarne-oportuniste i dirdem-utopiste . Osim toga, Dimitrijevu definiciju trenutno prihvaća jedino on. Kada u javnom prostoru govori o ljevici, drugi akteri sigurno imaju drugačija poimanja o njezinom značenju i bez većeg problema mogu u nju ugrađivati svoje sadržaje. To je utoliko lakše što je ta definicija i dalje krajnje neprecizna, te omogućava daljnja proširivanja.

Konačno, tko zapravo trenutno čini tu famoznu “ljevicu”? RF i SRP kojima se valjda može dodati i nekoliko pojedinaca iz različitih udruga (koji međutim nisu politički organizirani, nemaju političke ambicije, a niti program – te im se takva koncesija tretiranja kao političkog faktora zaista ne može dati). Svatko tko zna poznaje trenutnu snagu RF-a i SRP-a – a o ideološkim profilima smo već govorili – veoma će lako zaključiti da je ona takva da se ne gubi mnogo ako se osnuje sasvim nova politička partija, koja će na drugim osnovima i s drugom strategijom popuniti drugačiji prostor – no to je jedino moguće ako se ona u potpunosti oslobodi zloduha “ljevice” kojega neki prizivaju. Umjesto teoretiziranja “ljevice” postavljanjem tog pojma kao centralnog u analizi, te tugovanja nad njezinim praktičnim nepostojanjem (što su dva koraka koja su zapravo međusobno očito kontradiktorna), potrebno se posvetiti stvaranju nove radničke partije na marksističkim principima i izgradnji odgovarajućeg programa. Drugim riječima – upravo zato što “ljevica” danas praktički ne postoji imamo razloga da se kao marksisti radujemo, jer to nam oslobađa slobodan prostor za rad. Izgradnja programa ne znači samo istaknuti temeljne revolucionarne postavke i dugoročne ciljeve, nego otkriti njihovu konkretizaciju u trenutno aktualnim političkim pitanjima, te ih iskazati kao parole sposobne da mobiliziraju mase. S druge strane, učiniti političko djelovanje čisto ekonomističkim, putem odbacivanja politike i ideoloških tema, te djelovati naprosto kao politička platforma za sindikalne zahtjeve, neće ostvariti ovaj cilj, a niti po sebi pridobiti mase. Nažalost je krajnje ironično da je upravo Živi zid, usprkos svojoj neozbiljnosti i reakcionarnom karakteru, po pitanju političkih zahtjeva koji su u stanju mobilizirati mase otišao mnogo dalje u opipavanju pulsa populacije od čitave lijeve kaljuže. Alternativa desnom populizmu stoga nikako ne može biti ta ista kaljuža, već je preduvjet za stvaranje revolucionarne alternative upravo njezino odbacivanje.

Pitanje EU

Nije neobično što postavljanje analize na neodržive pojmove i uz primjenu neadekvatne logike može voditi na problematične zaključke, ali slijed argumentacije kakav je bio izražen u diskusiji o EU i NATO-u na temelju primjene pojma “ljevice” i pozivanja na trenutnu situaciju, doima se zaista neobičnim – uzroci i posljedice, razlozi i argumenti, pretpostavke i izvodi, sve je to na čudnovat način izmiješano, gotovo nabacano na hrpu, a iz svega toga onda izlazi Dimitrijev stav da “ljevica u ovome trenutku ne može biti za izlazak iz EU”. Jedan od glavnih razloga za to je, čini se, činjenica da Živi zid – koji kao desnica, točnije nekakav demon koji iz neobjašnjenih razloga jača i kontrolira sve širi udio masa koristeći magiju populizma – zagovara izlazak iz EU, te je pritom neopisivo mnogo snažniji od “ljevice”. Bez obzira na sve, s glavnim zaključkom se možemo samo složiti. “Ljevica” kao heterogena mješavina pod dominacijom reformističkih struja ne može biti za izlazak iz EU niti sada, a niti kasnije – jer njezini nosioci se održavaju na temelju novaca iz europskih fondova, dobar dio njihovih radnih mjesta i organizacijske suradnje razvija se unutar okvira EU, a povrh svega znaju da bi u scenariju raspada EU mogli mnogo toga izgubiti – sigurnost svojih pozicija, političke navike, primanja, akademske karijere ili čak mjesta u europskom parlamentu itd. Stoga će i dobar dio pojedinaca i organizacija koje se busaju u prsa time da su revolucionarni marksisti ili čak idejni sljednici Četvrte internacionale – a pod vodstvom upravo takvog profila europske sitne buržoazije – deklarativno biti za “revoluciju i ukidanje kapitalizma, uključujući i radikalnu promjenu EU”, ali u praksi – a pogotovo u tom specifičnom “ovom trenutku” to će se svesti samo na borbu za postepene promjene iznutra, drugim riječima upravo i samo na reformizam. Izražavanje stava o EU upravo je jedan od najboljih indikatora za točnu klasifikaciju karaktera organizacija. Upravo takva “ljevica” – u kojoj ne dominira radnička baza, koja ignorira revolucionarna iskustva i marksističku teoriju, koja je usmjerena prvenstveno na parlamentarizam, a kao svoj strateški cilj uvijek vidi ulaženje ili barem podupiranje buržoaskih vlada, čije vodstvo čine oni koji itekako imaju mnogo toga izgubiti osim svojih okova – koja je, ukratko, na riječima neuvjerljivo marksistička, a na djelima reformistička i oportunistička – upravo je ona zaslužna za uspon desnice i tzv. populizma u Europi. Kada se mase suočavaju sa zaoštravanjima društvenih proturječnosti, u trenucima kada postaje očito da sustav ne funkcionira i da su sve političke opcije koje se pojavljuju u njegovom okviru u osnovi iste, mase po svome prirodnom instinktu traže radikalna rješenja koja znače okretanje leđa principima sustava. To se naravno ne događa odjednom nego u vidu izvjesnog procesa, te onaj tko kaska za masama – i nema hrabrosti da bude korak ili barem pola koraka ispred – uvijek i nastavlja zaostajati. Već desetak godina “radikalna ljevica” (da joj veoma darežljivo pridijelimo i taj atribut) na propadanje i krizu sustava odgovara isključivo na način koji je defenzivan, pasivan, usko-sindikalistički i u osnovi konzervativan – te stoga ima upravo nikakav mobilizacijski i radikalizacijski potencijal, da ne govorimo o mogućnostima stvaranja pred-revolucionarnog raspoloženja. Umjesto radikalnih i klasno zaoštrenih istupa koji bi bili usmjereni prema cilju uništenja svih postojećih institucija, sve smo ove godine mogli gledati samo: “obrani javno dobro”, “nećemo plaćati za njihovu krizu”, “ljudi ispred profita” i slične blijede anemične parole, uz koje je otvoreno ili prešutno odobravana EU i parlamentarna demokracija, te kapitalistička država. Ne govorimo o parolama koje su ponudili sindikati ili socijalni pokreti, već o onima organizacija i partija “ljevice”. Jedni od drugih se praktički ne mogu razlikovati – jer te grupacije “ljevice” nisu u svojim parolama išle nikada ispred, već uvijek iza socijalnog pokreta. Nasuprot tome, desnica i populisti su eksplicitno ušli u napadanje svih svetinja sustava te su se stoga veoma lako mogli prikazati kao jedina alternativa sustavu – budući da pravu konkurenciju nisu ni imali. Vodstvo “ljevice” je naime veoma dobro pazilo da ne dovede u pitanje svoje oportunističke navike isuviše radikalnim istupima. Naravno, reakcionarnom populizmu je stvar dodatno olakšana time što može pokazati na izbjeglice, imigrante i strance kao uzroke problema i time nezadovoljstvo stvoreno društvenim proturječnostima projicirati na nezaštićene skupine, što je mnogo jednostavnije nego objašnjavati strukturni karakter društvenih problema. Međutim, ne možemo se baš sjetiti da je “ljevica” tome pokušala odgovoriti usmjeravanjem nezadovoljstva prema kapitalistima, zahtjevima za nacionalizacijom i eksproprijacijom ili bilo kakvim političkim vidom radikaliziranja klasne borbe. Odnos prema EU je upravo jedan od primjera svega navedenoga. Upravo u činjenici da su reakcionarni populisti, uključujući i Živi zid u Hrvatskoj, zauzeli stav o izlasku iz EU i potrebi njezinog razbijanja – te ga uporno prezentirali u javnosti – treba tražiti jedan od razloga njihove popularnosti. Jer sasvim je izvjesno da ne samo radnici, već i dijelovi sitne buržoazije i seljaštva u napadu na EU vide zaštitu svojih klasnih interesa. Sada je zanimljivo kako se ta činjenica kod Dimitrija pojavljuje do kraja postavljena naopačke. Kako bi se osiguralo da “ljevica” ojača u odnosu na populiste potrebno je zauzeti suprotan stav u odnosu na njih prema EU – premda je upravo taj stav u znatnoj mjeri i uzrok njihove popularnosti. Nije li ipak barem malo vjerojatnije za pretpostaviti da će to, umjesto nekakvog jačanja te “ljevice”, dovesti upravo do njezine daljnje marginalizacije i daljnjeg jačanja populista? Jer upravo im se time u potpunosti prepušta teren u ovom značajnom pitanju, te oni tako bez problema mogu ostvariti monopol na anti-EU politiku, dok će se valjda “ljevica” nastaviti baviti “zaštitom socijalnih prava, te obranom socijalne države i javnog dobra”. Najopasniji politički stav, a to je upravo taj kojeg nudi Dimitrije, je onaj koji kao rješenje problema nudi produženje upravo iste logike koja je do problema i dovela.

Desnica i populisti su eksplicitno ušli u napadanje svih svetinja sustava te su se stoga veoma lako mogli prikazati kao jedina alternativa sustavu – budući da pravu konkurenciju nisu ni imali.

Dok se u pitanju odnosa “ljevice” prema EU slažemo da “ljevica” ne može biti protiv EU, ali kako smo dodali – ne samo sada, već niti u budućnosti, ostaje sasvim različito pitanje kako bi se komunisti trebali postaviti prema EU. Tu se izgleda u načelu svi slažu kako je EU nespojiva s principima socijalizma i radničke vlasti, da je ona institucija krupnog europskog kapitala i stoga održava nerazvijene i zavisne zemlje kao Hrvatska u ulozi ekonomske kolonije, te da je nužno njezino rušenje. Krećući od ove pretpostavke, logike prijelaznog programa koja nastoji povezati trenutna konkretna pitanja s konačnim ciljem revolucionarnog rušenja kapitalizma, te povijesnih iskustava komunista – posebno u odnosu prema nacionalnom pitanju, moglo bi se očekivati da će se pitanje stava prema EU u ovome trenutku postaviti na sljedeći način. Između dugoročnih, temeljnih, stavova i kratkoročnih odluka, za pripadnike revolucionarnih struja ne može postojati jasnog razdvajanja, kako to postoji kod socijaldemokrata – gdje kratkoročna taktika počiva na kalkulantstvu i taktiziranju, a dugoročni teorijski cilj je ostvarivanje socijalizma, koji se protjeruje u neograničeno daleku budućnost, time postajući samo nedostižni ideal, no ne i cilj koji se realno ostvaruje. Budući da temeljni cilj rušenja kapitalizma, što uključuje i razbijanje EU, u revolucionarnoj perspektivi određuje sve kratkoročne ciljeve i svu strategiju koja se primjenjuje u ovom trenutku, djelovanje komunista je zadano upravo prema tom konačnom cilju, a ne nekim izvanjskim i partikularnim razlozima. Zbog toga je glavno kratkoročno pitanje vezano uz ovaj politički trenutak: kako destabilizirati EU i sabotirati rad njezinih institucija, kako omogućiti njezino raspadanje, jednom riječju kako pridobiti radničku klasu i ostale potlačene skupine za izlaženje iz EU. Jedino je takva strategija moguća ako je zaista dugoročni cilj onaj razbijanja EU. Jer – pod pretpostavkom da bi takvo što uopće nekome palo na pamet – očekivati da se socijalna revolucija može jednog dana izvršiti preko europskog parlamenta ili istovremenim pojavljivanjem i usklađenim razvojem revolucije na razini svih zemalja EU, gdje bi onda EU naprosto bila dekretom nadomještena Socijalističkim državama Europe, je komična iluzija. To slijedi kako zbog specifičnosti i razlika nacionalnih država, tako i relativno slabog zajedničkog kohezivnog okvira koji EU predstavlja. Odbacivati pak pitanje pretvaranja sadašnje situacije u pred-revolucionarnu, a u ovom slučaju to znači i razvijanje načelne anti-EU politike, znači prigrliti socijaldemokratsku strategiju. S druge strane, s obzirom na nacionalnu potlačenost koju u sebi uključuje EU, te otpora veoma širokih slojeva ovome savezu pod dominacijom imperijalističkih sila, nužno je da se već sada masama ponudi praktična politička mjera konkretno usmjerena protiv EU, a to može biti samo zahtjev za izlaženjem iz iste. Suprotni stav u stilu “mi nismo za EU, ali nismo niti da se iz nje izlazi” radni slojevi, željni prije svega preciznosti i političke jednostavnosti, će prilično opravdano shvatiti i prevesti naprosto kao “mi smo za EU”.

Odnos borbe protiv EU i borbe za socijalističku revoluciju može se u određenoj mjeri prirodno usporediti s odnosom komunističkih pokreta prema anti-kolonijalnoj borbi i borbama za nacionalno oslobođenje – a izuzetno je važno istaknuti da su one u najvećem broju slučajeva i omogućile revolucionarne pobjede. Tako bi se zadaća komunista trebala shvatiti kao dosljedna i beskompromisna borba protiv EU kao instrumenta imperijalizma i nacionalnog potlačivanja, te spajanje te borbe s borbom za revoluciju – objašnjavajući kako se vladavina kapitalističke klase nalazi u podlozi čitavog problema. Jednako kao i u anti-kolonijalnim borbama u prošlosti, naravno da će se tu pojaviti i čitav spektar nazadnih snaga koje će se boriti za utjecaj i nominalno zalagati za isti konkretni cilj. Naravno i da će na određenim mjestima te snage biti snažnije u danom trenutku. No to nikako nije razlog da se odustane od te borbe, već upravo suprotno, da se revolucionarne snage na nju posebno usmjere kako bi ostvarile potpunu prevlast i potpuno istisnule utjecaj nazadnih snaga. To se može ostvariti samo putem dosljednosti i spajanjem anti-EU politike s klasnim sadržajima, te iskorištavanjem slabosti koje dolaze iz nužne kolebljivosti i anti-radničkog karaktera desnog-populizma. Ranije smo govorili o potrebi odbacivanja “ljevice” u Hrvatskoj, kako teorijski i praktično, te izgradnje revolucionarne organizacije koja bi bila u stanju da marksističke teorijske principe konkretizira u politički program razumljiv potlačenima. Upravo borba protiv EU na predstavljenim osnovama može služiti kao jedna od glavnih stavki takvog programa, sposobna da pod vodstvo radničke klase pridobije i dijelove sitne buržoazije te ostalih ugroženih skupina. Kako je “ljevica” u Hrvatskoj, kao i u Europi, obilježena oportunističkim i kompromisnim stavom prema EU, potreba izgradnje nove revolucionarne organizacije i razvijanje klasno određene anti-EU djelatnosti prikazuju se kao dvije strane istog zadatka.

Ostvarenje socijalizma u Hrvatskoj u budućnosti moguće je samo ako se, počinjući od ovoga trenutka, u potpunosti teorijski, praktično i pojmovno odbaci kategorija “ljevice”.

U Dimitrijevim razmišljanjima o tome kakav bi stav “ljevica” trebala zauzeti, krenulo se međutim u dijametralno suprotnom smjeru. Umjesto izvođenja kratkoročnih stavova iz onih temeljnih i teorijskih, te umjesto postavljanja borbe za razbijanje EU kao načelne programske orijentacije – čija se konkretna operativna forma mijenja u odnosu na uvjete situacije, pitanje stava prema EU sada postaje samo pitanje kalkulacije. Stav prema EU se tako više ne određuje s obzirom na revolucionarni program i ciljeve radničkog pokreta, već mjerenjem snage Živog zida. S obzirom da je trenutno “ljevica” slaba – tako ide argumentacija – a u toj situaciji izlazak iz EU bi odgovarao desnici, to se “ljevica” treba zalagati za ostanak u EU. Eventualno kasnije, ako “ljevica” ojača onda bi mogla izmijeniti svoj stav i postati za izlazak iz EU. Nezgoda je u tome što zauzimajući određeni stav o EU u ovome trenutku onaj tko ga zauzima ujedno utječe i na svoj vlastiti politički razvoj, kao i na to hoće li ikada ojačati. Drugim riječima zauzimajući stav “za EU” (jer tako će on biti percipiran on masa koje s pravom traže jasne političke odgovore), zbiva se samo-isključivanje iz borbe protiv EU i mogućnost korištenja rastućih anti-EU sentimenata za širenje revolucionarnog pokreta. Time se doprinosi dodatnoj samo-marginalizaciji. Jednako kao što ta “ljevica” nikada nije dovoljno ojačala niti u Italiji, niti u Njemačkoj, niti u Francuskoj – jer upravo su ti Die Linke i NPA, PRC, pa onda i Lijevi blok u Portugalu itd. itd. provodili krajnje malograđansku, oportunističku i kapitulantsku politiku u odnosu na EU kao i čitavu revolucionarnu strategiju (gdje je oportunizam samo rastao proporcionalno porastu njihovog utjecaja i broja glasova), tako i takva “ljevica” o kojoj je govorio Dimitrije nikada neće ojačati u odnosu na desnicu u Hrvatskoj. Ako se ne postavi revolucionarna i radnička alternativa, prostor će dobiti reakcionarna alternativa. Druga je nezgoda u tome što su narodni slojevi s pravom osjetljivi na nejasnost i nedosljednost – i to da je stav o EU “jedan dan ovakav, a drugi dan onakav” bit će jasno prepoznato kao kalkuliranje, na koje se s pravom može odgovoriti: “Kako da vjerujemo vama, kada ste vi još jučer bili za EU. Umjesto toga, povjerenje da će se obračunati s imperijalizmom i EU strukturama poklonit ćemo prije Živom zidu – jer oni su dosljedno protiv EU od samoga početka”.

Možda je najviše neobično u čitavoj ovoj priči što je temeljni argument za to da “ljevica” treba biti za ostanak u EU u ovome trenutku u potpunosti besmislen na čisto logičkoj razini. Dokazalo se kako je “ljevica” u ovome trenutku slaba i zanemariva, te kako time predstavlja i zanemariv faktor u određivanju politike prema EU. Zašto bi onda takva “ljevica” trebala uopće biti zabrinuta oko konkretnih posljedica vlastitog stava “u ovom trenutku”, ako njezin stav upravo u tom sadašnjem trenutku nije od nikakvog značaja za to hoće li Hrvatska ostati ili izaći? Takva rasprava je čisto skolastička, slična raspravi o tome hoće li za neki generalni štrajk biti dobro ili loše ako padne ili ne padne kiša. Da postavimo to proturječje u pozitivnoj formi, budući da marksisti imaju u ovom sadašnjem trenutku upravo posve zanemariv utjecaj na to hoće li Hrvatska izaći iz EU, te da je ta odluka praktički nezavisna o njihovom stavu, onda oni imaju još više, ne samo slobode već i dužnosti, da svoj stav utemelje na principijelnim i dugoročnim programskim razlozima. No za to, kao što smo pokušali izložiti, postoje još mnogo značajniji i dublji razlozi – jer zauzimanje anti-EU orijentacije u ovom trenutku je zapravo nužan korak u izgradnji ozbiljne revolucionarne partije u Hrvatskoj. Možemo se složiti da raspisivanje referenduma o izlasku iz EU sutra ili za tjedan dana vjerojatno ne bi bila baš najbolja stvar koja bi se mogla dogoditi. No to je s jedne strane sasvim nezavisno od “ljevice” – te stoga o tome uopće nema smisla razgovarati, a s druge strane zauzimanje stava o razbijanju i izlasku iz EU ne znači nužno da marksisti moraju sakupljati potpise za referendum ili zagovarati da se sam referendum dogodi sutra.

Upravo sva raznolika pitanja koja smo na ovom mjestu spomenuli upućuju na jedno jedinstveno rješenje. U okviru pristupa koji polazi od “ljevice” i taktiziranja sva su se ona zamrsila u nerazrješiv čvor, koji se može otpetljati samo metodom Aleksandra Velikog – oštricom mača. Ostvarenje socijalizma u Hrvatskoj u budućnosti moguće je samo ako se, počinjući od ovoga trenutka, u potpunosti teorijski, praktično i pojmovno odbaci kategorija “ljevice”, ako se koraci usmjere prema stvaranju nove organizacije okupljene oko revolucionarnog programa koji je konkretiziran u zahtjevima razumljivim radnicima i širim narodnim slojevima; jednako tako, reakcionarni populizam se može nadvladati samo ako ga se pobijedi na terenu borbe protiv EU i njezinih institucija, te ako se anti-EU politika poveže s borbom radničke klase i borbom za revoluciju, razrađujući ove elemente u okvire prijelaznog programa čiji je cilj dovesti Hrvatsku u pred-revolucionarnu situaciju.

Radnička pisma

Radnički portal objavljuje radnička pisma te ovim putem pozivamo sve radnice i radnike da nam se obrate s pričom s vlastitog radnog mjesta koju bismo onda objavili (moguće je i anonimno) na portalu. Cilj radničkih pisama jest u konkretnom raskrinkavanju pojedinačnih slučajeva eksploatacije i u podizanju svijesti o stanju radničke klase danas u kapitalizmu.

Radnička pisma možete slati u inbox FB stranice Radničkog portala ili na e-mail: urednistvo@radnicki.org