S Predragom Sekulićem, radnikom sisačke Rafinerije i predsjednikom sindikata Nova solidarnost, razgovarali smo o stanju na sindikalnoj sceni, nužnosti stvaranja borbenijeg sindikalizma, inicijativi “Ne damo naše”, stanju u INA-i i drugim radničko-sindikalnim pitanjima.

Predrag Sekulić

Foto: D.D. | Predrag Sekulić

Zašto je došlo do osnivanja novog sindikata u INA-i, kad već postoje tri sindikata?

Rekao bih da je to samo bio slijed događaja koji se naprosto morao dogoditi. Zadnjih godinu i pol bio sam u Sindikatu INAŠ, već nakon par mjeseci vidio sam da neke stvari ne štimaju – mogu sad otvoreno o tome govoriti – sindikat se, kao i većina drugih sindikata, vodi autokratski. Moje nezadovoljstvo je raslo, moji neki prijedlozi nisu se prihvaćali, a ja sam se, videći da ne mogu ostvariti ništa, počeo protiviti sve više i više. Međutim, sindikalna povjerenica Rilović i drugi čelnici sindikata u INA-i imali su svoje zadaće koje su morali ostvariti i tu je došlo do pucanja. Prvenstveno se radi o tome da sam, kao predsjednik radničkog vijeća, bio onemogućen provoditi bilo kakvu odluku, odnosno volju radnika. Radnička vijeća kod nas, u Hrvatskoj, jednostavno nemaju svoju pravu ulogu. Moja je želja da se upravo u tom smjeru vrati ta uloga putem modernizacije sindikata. Ovakva radnička vijeća naprosto nemaju smisla. Konkretno, u slučaju sporazuma o izdvajanju maloprodaje INA-e u tvrtku-kćer u INA-i, što sam smatrao i smatram suludim, nisam imao mogućnosti djelovanja i od mene se tražilo da potpišem taj sporazum koji nisam niti kreirao niti sudjelovao u njemu. Tad sam dao ostavku s mjesta predsjednika radničkog vijeća INA-e, nakon toga je izbačen sindikalni povjerenik Koren iz Sindikata INAŠ; za mene se nije glasalo za izbacivanje, ali sam skinut s dužnosti izvršnog povjerenika INAŠ-a. Ni nakon toga nismo mogli šutjeti o tome što se događa u INA-i i zato smo krenuli u osnivanje novog sindikata. Da smo to sve predvidjeli, govori činjenica da smo već u 3. mjesecu prikupili sve podatke o osnivanju sindikata, o sindikatima u Hrvatskoj, o sindikatima u regiji i šire.

U firmi koja pozitivno posluje, u jednoj rafineriji koja pozitivno posluje, u maloprodaji koja pozitivno posluje ići na tako drastične mjere čisti je dokaz udruživanja sindikata i poslodavaca u zločinačku organizaciju.

Koliki je uspjeh Nove solidarnosti? Što ste od zadataka i ciljeva koje ste si zadali postigli?

Prvenstveno je uspjeh novog sindikata ostvarenje pravne osobnosti, što znači da možemo izražavati svoje stavove, odnosno stavove radništva. Uspjeh se očituje i kroz pomoć i suradnju s drugim sindikatima izvan INA-e, s civilnim udrugama, s braniteljskim udrugama, a imamo isto tako i dobar odaziv, odnosno priljev članova, ne samo iz INA-e, jer smatramo da se pravi sindikat mora proširiti na više razina, na primjer, imamo članove iz civilnih udruga, imamo članove koji su nezaposleni. Drugim riječima, mislimo napraviti pravi sindikat sa svim ljudima koji vide što se dešava u Republici Hrvatskoj i što čine mnogi čelnici sindikata i središnjica. Brojni današnji sindikati danas vrlo dobro surađuju s poslodavcima i zato je ispravno reći da su to žuti sindikati. Ono što mi najviše govori da radimo dobro je činjenica da su odjednom sva tri sindikata u INA-i ujedinjena, zajedno s poslodavcem, i svi udaraju po nama.

Spomenuli ste sporazum o izdvajanju INA-ine maloprodaje koji niste htjeli potpisati, poradi toga što smatrate da ide na štetu radnika INA-e. S obzirom na to da ste početkom listopada 2015. godine dali ostavku s funkcije predsjednika radničkog vijeća INA-e, nakon čega je sindikalni povjerenik Merlin Korun bio izbačen iz Sindikata INAŠ, te su svi sindikalni povjerenici iz grupe RNS, uključujući i vas, jednoglasno dali ostavku na svoje dužnosti u Sindikatu INAŠ, a potom osnovali sindikat Nova solidarnost, koliko ste bili upoznati s događajima u procesu izdvajanja maloprodaje INA-e u novoosnovanu tvrtku-kćer INA Maloprodajni servisi?

Unatoč našim zahtjevima s početka 12. mjeseca, sukladno Zakonu o reprezentativnosti, po kojemu nas reprezentativni sindikati moraju obavještavati o tijeku kolektivnog pregovaranja i uopće prihvaćati naše sugestije, mi do danas, već tri i pol mjeseca, nismo dobili nikakav izvještaj, informaciju – dakle, i sami sindikati (INAŠ, SING, EKN) krše zakon i međunarodne konvencije. Zašto je to tako? Ne mogu sa sigurnošću reći, ali tvrdim da sve što se tiče interesa radništva ne može i ne smije biti poslovna tajna i borim se u tom smjeru da se praksa tzv. poslovne tajne ukine za radnike. Usto, namjera je sindikata Nove solidarnosti ukinuti praksu zastrašivanja radnika. Nedavni primjer je nezapamćeni potez u povijesti sindikalizma u svijetu. Radi se o presedanu glavne sindikalne povjerenice Maje Rilović da sindikat inicira smanjenje plaća radnika za 30 posto u firmi koja posluje pozitivno, jer se plašilo sa svih strana da će uskoro postojati višak radnika. Razumijem da postoji mogućnost smanjenja plaća da, recimo, firma ima 300 zaposlenih pa loše stoji i morat će se 100 radnika otpustiti. U tom slučaju možemo se dogovoriti i ispod sindikata izaći s prijedlogom da ne želimo da se ikog otpusti, ali smanjit ćemo plaće za 20 do 30 posto. Tu situaciju razumijem. U firmi koja pozitivno posluje, u jednoj rafineriji koja pozitivno posluje (tu u Sisku), u maloprodaji koja pozitivno posluje ići na tako drastične mjere čisti je dokaz udruživanja sindikata i poslodavaca u zločinačku organizaciju i mi ćemo u sindikatu Nove solidarnosti i dalje postupati putem odvjetničkog ureda u tom smjeru, odnosno, podigli smo tužbu za ništetnost sporazuma o maloprodajnim servisima Ine. Želimo taj sporazum uništiti jer su prekršeni hrvatski zakoni, međunarodne konvencije, ljudska prava, radnička prava, baš sve.

Sad kad ste se dotakli sindikalne povjerenice Maje Rilović, opće je poznato da se Rilović hvalila kako je putem podrške postupku izdvajanja maloprodaje INA-e u tvrtku-kćer Maloprodajni servisi spasila radnike od franšize. Kakvo je vaše mišljenje o tome? Je li se INA doista autsorsanjem spasila od franšize?

To je apsolutna glupost. INA je u ovih godinu i pol dana uspjela franšizirati, odnosno dati poduzetnicima u najam 25 postaja. I sad se tu navodno pojavio nekakav strah da će se ovim autsorsanjem pojaviti viškovi radnika. Prethodnih šest mjeseci 400 do 500 ljudi je otišlo u Maloprodajne servise, odlazeći kod doktora za radnike u Zagreb i prijavljujući se da su bolesni – sve je odrađeno u dogovorima. Odlazili su uz posebno uvjetovani otkaz uz otpremninu, a na njihova radna mjesta na privremeno su zapošljavani novi radnici. Zasad još 800 ljudi nije potpisalo prelazak u Maloprodajne servise. Mislim da ne treba nikome pojašnjavati da ni ovih tisuću i pol radnika koji su potpisali nisu zadovoljni, odnosno ljudi nemaju gdje raditi u ovoj državi i jednostavno su morali prihvatiti to što su im ponudili. Ono što se danas provodi isto je tako zanimljiva situacija: konačno sam pozvan na sastanke Sektora za upravljanje ljudskim resursima koji se održavaju u INA-i svaki drugi tjedan, svaki drugi utorak i vrlo je zanimljivo da na tim sastancima sindikati mogu postavljati svoja pitanja; vrlo je zanimljivo i da (eto, već sam prisustvovao na pet sastanaka) u ovih mjesec i pol dana nijedno pitanje nije postavljeno o maloprodaji. A s druge strane, svaki dan dobivamo pozive i mailove sa svih strana o mobingiranju radnika, o nedopuštenim radnjama, o zabrani gablecovanja, o prisiljavanju radnika da osam sati stoje u polju, odnosno da rade pored benzinskih crpki, za što stručnjaci kažu da je izrazito opasno za zdravlje zbog isparavanja benzena.

U pitanju je preuzimanje INA-e od strane MOL-a i uništavanje kompanije. Ne govorimo to samo mi, govore to i mnogi stručnjaci, koji, nažalost, ne mogu doći u neke velike medije ili eventualno na neki portal.

Prema vašoj analizi i prognozi stanja, veoma se crno piše opstanku INA-e. Što mislite koji strateški interes stoji iza spomenutih događaja u INA-i?

Mi ovdje u Sisku ‘urličemo’ već četiri godine, dvije godine u javnosti non-stop prezentiramo probleme u INA-i. Mislim da je sasvim jasno što je u pitanju. U pitanju je preuzimanje INA-e od strane MOL-a i uništavanje kompanije. Ne govorimo to samo mi, govore to i mnogi stručnjaci, koji, nažalost, ne mogu doći u neke velike medije ili eventualno na neki portal. Recimo, mene ljuti ovo: Hrvatska televizija (HTV) je javna i mogla bi komunicirati o svemu, a ne sjećam se da je u zadnjih godinu i pol otkad smo mi počeli ‘vrištati’ bila jedna emisija na HTV-u u potpunosti posvećena problemu INA e i Rafinerije Sisak. Primjerice, imamo emisiju Otvoreno gotovo svaku večer gdje bi se mogla otvoreno suočiti stručna mišljenja iz INA-e, sa strane neovisnih stručnjaka, sa strane svih sindikata. Naprosto mi je nerazumljivo zašto takve emisije nema.

Jedan je bivši radnik INA-ine maloprodaje nedavno za Radnički dao intervju gdje je iznio svoje viđenje o budućnosti INA-e kao firme, rekavši da će INA neminovno postati skladišni centar za MOL s otprilike 300 do 400 zaposlenih radnika. Je li to realna sudbina INA-e?

Više od godinu dana iznosim činjenicu da ukoliko politika ne zauzme stav u obranu INA-e, ukoliko se ništa bitno ne promijeni i ukoliko se ne bude djelovalo na arbitražu, taj scenarij će se zasigurno dogoditi. Bojim se da Rafinerija Sisak kao takva neće biti ni skladište. Po mom mišljenju, MOL može distribuirati svoje proizvode i bez ikakvog doticaja s radnicima u Sisku te postoji realna opasnost da se Rafinerija kompletno zaobiđe i ugasi. I u ovom vakuumu što se tiče politike, dok su se dogovarali tko će što, mi smo imali gotovo svaki dan organizacijske promjene. Čak je i 31. 12. 2015. u 17 h stigla organizacijska promjena. Stalna su otpuštanja i, evo, bit će dovoljan podatak da je 2010. bilo 13 tisuća zaposlenih u INA i, a danas je 5 200. Ono što mene najviše muči je odlazak stručnih ljudi koji nama trebaju, što je neprocjenjiva šteta, jer zanimanja potrebna u INA-i zahtijevaju iskustvo i znanje koje se stječe godinama.

Ako se ne može računati na vladajuću političku i sindikalnu garnituru, koje bi bilo rješenje za spas INA-e?

Otvoreno govorim da vrlo dobro poznajem radnike u Sisku i oni sigurno neće dati izvoz hrvatske nafte. Hrvatska nafta nije niti od ove Vlade niti od prošle Vlade niti od bilo koga, ona je vlasništvo svih građana Republike Hrvatske i mi nećemo dopustiti izvoz te nafte. Nama neće preostati ništa drugo, nego apsolutna radikalizacija. S te strane, vidimo da nam se priključuju drugi sindikati, civilne udruge i ostale društvene skupine. Druge nam, naprosto, nema. Mi smo ovdje svi preživjeli rat i mi se ne bojimo. Ako ste se onda bojali za svoj život i život svojih bližnjih, što je ovo danas – isto to; isto se bojite za svoj život, bojite se za život svoje djece, na koji način će dovršiti svoje školovanje, gdje će otići, hoće li morati otići iz ove zemlje, a budući da je Hrvatska bogata zemlja, ta prisila je dokaz zločina.

Hrvatska nafta nije niti od ove Vlade niti od prošle Vlade niti od bilo koga, ona je vlasništvo svih građana Republike Hrvatske i mi nećemo dopustiti izvoz te nafte. Nama neće preostati ništa drugo, nego apsolutna radikalizacija.

U nekoliko navrata spomenuli ste povezivanje sindikata Nove solidarnosti s ostalim društvenim skupinama, kao što su sindikati i udruge civilnog društva. Ponovno je aktualna inicijativa “Ne damo naše autoceste”, ali u ambicioznijoj varijanti, pod imenom “Ne damo naše”. Koliko ste povezani s tom inicijativom? Kako je organizirana? Koji su vaši ciljevi?

Suradnja je jako dobra na nivou čelništva sindikata, na nivou lokacije, na nivou zajedničkih interesa. Svi mi vidimo bogatu Hrvatsku; svi mi vidimo zaustavljanje rasprodaje javnih dobara; svi mi vidimo što se dešavalo u društvu do danas i nastojimo zaustaviti ono što bi se moglo dešavati sutra. Želimo dovesti javna poduzeća pod apsolutno javni interes. Mogu uprave biti politički obojene, čak je to s jedne strane logično, no, na žalost, kod nas je politika takva da jedni drugima podmeću bez obzira što će to štetiti Republici Hrvatskoj i građanima koji su birali te iste političare. Ali, ako mi uspijemo s inicijativom “Ne damo naše”, kao što se već uspjelo puno toga promijeniti s inicijativom protiv monetizacije autocesta, ako uspijemo ubaciti u svoje odluke taj javni interes koji može biti kroz stručni kadar bit će to također spas od rasprodaje javnog dobra u tuđe ruke. Ne sumnjamo da i politika stavlja politički obojen stručni kadar, i on negdje mora i postojati, ali mora biti takav da obuhvaća interese svih građana Republike Hrvatske. Netko prodaju javnog dobra u Hrvatskoj mora zaustaviti i mislim da je krajnje vrijeme da se zaustavi, inače nas za par godina uopće neće biti, a Sisak je tu kao najogledniji primjer.

Sisačka rafinerija

Foto: D.D. | Sisačka rafinerija

Bivša inicijativa “Ne damo naše autoceste” sastojala se od dva cestarska sindikata, sedam udruga civilnog društva, nekoliko sindikalnih središnjica, uz nekoliko još društvenih skupina. Je li u incijativi “Ne damo naše” sličan broj organizacija i udruga cvilnog društva ili je broj veći ili manji?

Ovo bi mogao biti mnogo veći broj, jer sad su uključeni HEP-ov sindikat TEHNOS, Nova solidarnost iz INA-e, a po nekim drugim pitanjima surađujemo i s drugim sindikatima, poput Preporoda. Sindikati nam se ponajviše javljaju zato što postoji potreba za promjenama u sindikalnim središnjicama i zato što je sam sindikalizam u krizi. Vjerujem da je “Ne damo naše” jedna dobra i prepoznata priča i među sindikatima i civilnim udrugama i šire, i vjerujem da zajedno možemo puno ostvariti. Zasad nismo donosili odluke u kojem ćemo točno smjeru ići, moramo prvo vidjeti u kojem će pravcu krenuti politika. Bitno je da smo plasirali priču koja mora izaći u javnost, a ne da se samo okupljamo za prvomajske prosvjedne i druge uvriježene manifestacije, jer ovo je svakodnevna borba i bit će teška. Naime, percepcija javnosti o sindikalizmu u Hrvatskoj vrlo je negativna i mi svi skupa želimo i kroz ovu inicijativu, a isto tako i koz sva naša djelovanja na terenu i istupanja u javnosti, pokazati da naravno da postoje pošteni sindikati koji žele promjene na bolje u ovom društvu i vratiti snagu tom poštenom sindikalizmu.

Sindikati nam se ponajviše javljaju zato što postoji potreba za promjenama u sindikalnim središnjicama i zato što je sam sindikalizam u krizi.

Znači inicijativa “Ne damo naše” bila bi vam, između ostalog, platforma na kojoj biste pokušali obnoviti čist obraz sindikata i ideje sindikalizma?

Evo, možemo i to tako reći. Ja imam daleko veće snove. Čak bih išao toliko daleko da želim pokrenuti jednu novu priču skroz iz temelja – kroz udruživanje sindikata kojima je stalo do radnika, a isto tako i do Republike Hrvatske. Pa tko zna, možda danas-sutra dođe do povezivanja nekih središnjica u jednu novu ili do osnivanja posve nove središnjice. Moje misli idu u tom smjeru. Naravno, to je težak put, kako je samo težak vidimo u osnivanju novog sindikata, ali postoji međusobna pomoć među sindikatima koji hoće vratiti snagu i smisao sindikalnom pokretu.

U srijedu 9. ožujka bila je održana 200. sjednica Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV), što je na sva zvona bilo popraćeno. Od tih 200 zasjedanja GSV-a, slobodno se može reći, radnici nisu dobili gotovo ništa, štoviše, bjelodano je da se radi o neprekidnom nizu poraza za radnike. Smatrate li, uzimajući u obzir i tu činjenicu, da je dobar sindikat dovoljan za poboljšanje životnih uvjeta radnika?

Mnogi sindikalisti koji su sudjelovali na sjednicama GSV-a – slobodno ću reći – velika većina njih smatra institut GSV-a, ne bih rekao nepotrebnim, ali nečim što ne donosi nikakav pozitivan rezultat. Sigurno je da sindikati nisu sami po sebi dovoljni. Međutim, morali bismo se svi zapitati što to doista jest sindikalizam. Ne samo sindikati i radnici, nego svi, jer sindikalizam je važan za svakog čovjeka, zato što su, imamo li u vidu povijest sindikalizma, mnoge pozitivne stvari što ih svakodnevno uzimamo zdravo za gotovo proizašle upravo iz sindikalnog pokreta.

Kad se vrati povjerenje radnika u sindikate, u sindikalni pokret, radikalizacijom sindikata, smatrate li da je idući korak organiziranje radničke klase u jednu političku opciju?

Ne. Imam o politici, ovako, svoje mišljenje, ali dobro, tako bi netko mogao reći i za sindikalizam. Naravno, politiku kao politiku ne treba isključivati, jer nisu u politici svi isti, nisu sve političke opcije niti svi političari bezvrijedni. Nisam sklon ideji sindikalnog pokreta kao političke stranke – na taj način sindikalni pokret mnogo više gubi na svom značaju. Ali suradnja s političkim strankama je moguća, samo kad se vrati smisao sindikalizma.

Ako se pojavi politička opcija koja se bori za interese radničke klase, dakle, koja ide ruku pod ruku uz poimanje sindikalizma koje smo u našem razgovoru označili pozitivnim, smatrate li da je u redu da sindikati poput Nove solidarnosti daju podršku takvoj političkoj opciji?

Apsolutno da. Svaka opcija koja se bori za interese radnika dobrodošla je i treba ju podržati.