Radnička akcija u tekstilnoj tvornici Radnice jedne tekstilne tvornice izborile su se za veću plaću

Radnice jednog odjela tekstilne tvornice u Hrvatskoj udružile su se i upravi iznijele zahtjev za povećanjem plaće, svjesne da su potplaćene i da njihov rad vrijedi puno više. Uprava ih je raznim metodama pokušala razdvojiti i slomiti, no nisu popustile nego su ustrajale do ispunjenja zahtjeva.

Osjećaj nemoćnosti i skeptičnost oko poboljšanja radnih uvjeta konstantno su prisutni među radništvom, a jedan od razloga tome su stalna uvjeravanja da se ništa ne može i da je situacija u Hrvatskoj takva kakva je. Međutim, pozitivni primjeri koji opovrgavaju te tvrdnje postoje.

Radnice jednog odjela jedne tekstilne tvornice zajedništvom i upornosti izborile su povećanje plaće. Tvornica u kojoj rade proizvodi za talijanski modni brend, a njihov se odjel bavi kontrolom proizvodnog procesa. Radi njihove zaštite tvornicu i brend nećemo imenovati. Jedna od radnica ispričala nam je o toku njihove borbe i metodama uprave tvornice kojima ih je pokušala pokolebati.

Svijest o tome da njihov rad vrijedi više od minimalne plaće javila se prije nekoliko godina. Nakon tri godine rada za minimalnu plaću na vrlo odgovornom radnom mjestu tri su radnice odlučile od uprave tvornice tražiti 1000 kuna bruto veću plaću. Ideju su predložile dvjema kolegicama s istog odjela koje su kratko bile u firmi, a tu su došle iz kooperantskih tvornica gdje nisu dobivale plaću. One su bile uplašene – nisu htjele izgubiti posao na kojemu se barem minimalac isplaćuje. Borbene radnice su im odgovorile: “Vidjet ćete, ne znate još kakav je to posao i koliko je to odgovornosti”. Radnice su se ipak složile da nešto treba zatražiti od uprave, pa su se neko vrijeme prepirale s upravom i dobile jednokratnu premiju, no na tome je i ostalo, poslije toga ništa više nisu dobile.

“Prošle su dvije godine otkad te cure rade s nama i vidjele su o čemu se radi. Radiš s Talijanima, Rumunjima i Istrijanima, a svi su bahati, svi žele da se brzo odradi, očekuju od tebe da u sekundi sve vidiš i oslanjaju se na tebe. Oni naprave neki proizvod, a kontrola je kriva ako je došlo do greške, ja sam pogriješila. Onda su one došle do nas i rekle: ‘Sad idemo, sad je gotovo’. Tako smo se dogovorile”, priča nam naša sugovornica.

Prije otprilike dvije godine prvi put su svoj zahtjev iznijele tadašnjim šefovima, glavnom direktoru i direktoru za ljudske resurse. Obojica su im rekla da o tome moraju šutjeti, no radnice smatraju da nema razloga za šutnju jer su svojim radom zaslužile tu povišicu: “Ne uzimamo mi nešto što nismo zaslužile, već radimo tu godinama odgovoran posao, i tražimo svoje. Ali i dalje je bilo ušutkivanja: ‘Šutite, to nitko ne smije znati, dić’ ćete revoluciju’”.

Već iz njihove prve reakcije bilo je jasno da se u upravi boje potencijalne pobune većeg broja radnika, stoga im nije bilo svejedno kad se ovih šest radnica složilo. “Inače je problem što se ljudi teško mogu složiti. Ako dođe pojedinac i zatraži nekakav iznos, reći će mu – ako ne želiš raditi za minimalac, idi kući. Ali kad dođe šest ljudi i traži nešto onda je drukčija priča”, smatra ova radnica.

Ne uzimamo mi nešto što nismo zaslužile, već radimo tu godinama odgovoran posao, i tražimo svoje.

Šefovi su obećavali i otezali: “Kako su se izmjenjivali šefovi svaki nam je obećao, dao otkaz i otišao, došao je drugi i rekao: ‘Morate se dokazati’. Kad je došao treći šef s istom pričom počele smo mu dosađivati. Rekle smo mu: ‘Vi ste već treći šef koji nam govori istu priču, mi više ne možemo raditi za minimalac. Moramo znati talijanski, a samo smo osnove prošle, moramo ispravljati silne papire, znati stručne riječi za koje nismo obučene da ih sve znamo. Mi znamo tkanje, mjerenje i to krojenje koje nam je posao. Ako netko pogriješi to moramo prijaviti, ako programer nešto zbrlja, ako zbrlja konac moramo pratiti cijeli njegov postupak rada, on ne mora, oslanja se na nas, a mi radimo sve to za minimalnu plaću’”.

Šef ih je pet puta odbio, a šesti put je morao popustiti pa su se nakon toga sastale s direktorom za ljudske resurse. Kad se prvi put sastao s radnicama direktor im je počeo prodavati priču o travnju iduće godine kad bi se trebale davati povišice te ih pokušao nagovoriti da odustanu od svog zahtjeva. Radnice su odlučno rekle: “Ne, dajte nam sad, više ne možemo čekati, radimo ovdje za minimalac skoro sedam godina”. On je i dalje pokušavao odugovlačiti i konačno obećao sastanak s glavnim direktorom, talijanom. Nakon desetak dana rekao je da glavni direktor nema vremena za njih te ponovno obećao da će za tjedan dana dogovoriti sastanak. Kad ni od toga nije bilo ništa radnice su odlučile direktora natjerati na sastanak: “Upale smo kod njega u kancelariju, nismo se ni najavile za sastanak, samo smo ušle i rekle: ‘Danas je petak, mi od ponedjeljka ne radimo ako ne dobijemo tih tisuću kuna na plaću’. On je rekao kako mi ucjenjujemo, moramo odustati i sl.”

Optužbe za ucjene mogu se čuti u većini slučajeva kad radnici traže da im se plati ono što su zaslužili. Po logici poslodavaca ucjena je zaprijetiti štrajkom ili otkazom, a nije ucjena prisiljavati radnika na rad za minimalnu plaću i reći mu “ako ti nećeš, ima tko hoće”. Radnice se ovom uvrnutom logikom nisu dale zavarati te su na papir napisale zahtjeve i potpisale da na određeni datum daju otkaz ako im zahtjeve ne ispune. Znale su da firmi neće biti lako naći zamjenu za njih šest. Direktor je uzeo papir, rekao da će ih zvati i nakon dva sata pozvao jednu od njih. One su to očekivale, znale su da će ih pokušati razdvojiti i time pokolebati: “Kad su pozvali prvu kontrolorku, za njom smo došle sve, nas svih pet. Izašao je direktor za financije i počeo se derati: ‘Ja sam zvao jednu, ne sve!’ Mi smo rekle da smo tim, sve radimo isti posao, sve isto vrijedimo, ne može nas se odvajati.”

Ponovno im je rekao da pričekaju te ih nakon nekog vremena pozvao grupno pa su grupno razgovarale s direktorom za ljudske resurse. I on ih je pokušao razdvojiti – govorio je kako se tokom šest godina nije ni upoznao s njima, da ima vremena za svaku pojedinačno i sl.

“Onda smo pojedinačno s njim razgovarale, svaka je bila unutra minimalno pola sata, 40 minuta. Sve nas je pitao kad smo počele raditi, što radimo ovdje, koje smo godište… kao da nas je pokušavao napravit važnima. Govorio je: ‘Ti si pojedinac, posebna si, ne možeš dolaziti s grupom, drugi put mi dođi sama ako imaš problem. Uvijek sam tu na raspolaganju’. Mi smo ga tražile šest godina, nije imao vremena, sad je odjednom na raspolaganju i ima vremena za sve”, odriješito komentira njegove riječi naša sugovornica.

Nakon obavljenih razgovora i kad je vidio da radnice ne trzaju na njegova laskanja rekao je da će razmisliti i javiti im, te su ih nakon par dana zvali gore u kancelariju da potpišu ugovor, rekavši im da su dobile sve što su htjele. “Kad smo došle gore dobile smo ugovore, no svaka je imala drugačiji datum kad će sjesti ta povišica na plaću. Prve dvije cure su dobile odmah taj mjesec, kolegica i ja smo čekale tri mjeseca, jednu curu su ostavili pet mjeseci poslije prve, a posljednja je dobila tek prije par mjeseci. To smo potpisale zato što smo bile umorne, oni su nas danima gnjavili, mjesec dana smo stalno išle gore-dolje. Potpisale smo, mada mi je žao, ja sam htjela da odemo kući i da dobijemo sve isti taj mjesec. Da odemo dva dana kući morali bi nam dati”, komentira radnica razvoj situacije.

Upale smo kod njega u kancelariju, nismo se ni najavile za sastanak, samo smo ušle i rekle: ‘Danas je petak, mi od ponedjeljka ne radimo ako ne dobijemo tih tisuću kuna na plaću.

Unatoč svim maltretiranjima koja su priredili radnicama kroz godinu dana upravi nije bilo dosta te su ih nakon potpisivanja ugovora ponovno upozorili da su ovu povišicu dobile ucjenom: “Mi njih ucjenjujemo, a radimo odgovoran posao. Rekli su da smo trebale čekati da netko uvidi da treba povećati plaće. Mi smo rekle: “Nikad vi nećete uvidjeti ako mi nešto ne kažemo.’ Nikad nam ne bi ni isplatili ništa da im nismo došle na vrata”, s pravom govori ova radnica.

Radnici ove firme konstantno slušaju žalopojke poput: “Nema se novaca, kriza je, firma jedva radi, mi bismo vam dali veće plaće, ali zatvorit će se firma, neće biti profita, Talijani će otići…”. Međutim, to je čista laž. Unutar same tvornice jasno je da su proizvodnja i režija dva različita svijeta. Radnici u proizvodnji uglavnom su na minimalcu, a “oni gore” u kancelarijama imaju plaće minimalno dva puta veće od radničkih. Radnica s kojom smo razgovarali daje primjer: “Kod nas neki ljudi imaju plaću veću od predsjednika, to su brutalne plaće. Programeri, koji dolaze izvana, imaju svoj osobni auto, koji voze i privatno, plaćeno gorivo i sređen stan. A nama kažu da se nema novaca”.

Rad stvara bogatstvo, ali ne za radnika. Osim ostvarivanja profita na temelju radničkih minimalnih plaća, kapitalisti profit stječu i produživanjem radnog vremena putem slabo ili nikako plaćenih prekovremenih sati, putem uskraćivanja mnogih dodataka na plaću (božićnica, uskrsnica, regres, dar za djecu), raznih malverzacija s ugovorima na određeno, davanja otkaza radniku nakon tri godine i ponovnog pozivanja na rad kako bi ostvarili poticaj s burze, zapošljavanje osoba s invaliditetom, također radi dobivanja poticaja i na razne druge načine. U tvornici o kojoj je riječ zapošljavaju osobe s invaliditetom i to na neadekvatna radna mjesta, npr. osobu koja ne smije dugo stajati zaposle na mjestu gdje mora stajati – toliko o radnim uvjetima.

Kad sve ove načine izvlačenja profita stavimo u širu sliku jasno je zašto veliki brendovi godišnje zarađuju milijarde. Jasno je i da su žalopojke i zastrašivanja zatvaranjem firme samo metoda kontroliranja radnika. Dok mogu održavati ovako jadno stanje, oni će to i činiti, i kao što je radnica rekla – da nisu upravi zaprijetile otkazom nikad im ne bi isplatili povišicu.

Radnice odjela kontrole svjesne su svoje vrijednosti i nisu dozvolile upravi da ih pokoleba, izborile su se za povećanje plaće, iako smatraju da prostora za daljnje poboljšanje još ima. Naša sugovornica razmišlja o odlasku iz Hrvatske, ali bi radije ostala kad bi njezin rad bio cijenjen i adekvatno plaćen.

Nikad u povijesti kapitalisti nisu napravili ustupak radnicima i dali im bolja prava samoinicijativno, radnici su se za sve morali sami izboriti. Stoga, nema druge nego se organizirati u borbeni sindikat koji nudi zaštitu i iskustvo u ovakvim borbama. Ako upravi nije bilo svejedno zbog zahtjeva grupe od šest radnica, bit će im još manje svejedno kad im na vrata dođe ujedinjenih 100, 200 ili više radnika!