Radničke borbe na Balkanu Izvještaj s banjalučke tribine

U Banja Luci je početkom mjeseca održana tribina Radničke borbe na Balkanu na kojoj smo sudjelovali kao gosti predavači. Osim izlaganja predavača iz BIH, Srbije i Makedonije, te našeg iz Hrvatske, poseban doprinos ovoj tribini dao je Emanuel Tomaselli iz Austrije, koji nam je detaljno opisao i pojasnio način na koji austrijski financijski kapital eksploatira naše zemlje i crpi ogroman profit iz njih.

U Banja Luci je u organizaciji Marksističke organizacije Crveni, jugoslovenske sekcije Internacionalne marksističke tendencije (IMT), povodom Međunarodnog praznika rada, održana tribina pod nazivom “Radničke borbe na Balkanu”. Već drugu godinu zaredom u Bosni i Hercegovini korumpirane sindikalne centrale pod pritiskom vladajuće tajkunsko-političke elite čak ni simbolično ne obilježavaju Međunarodni praznik rada.

Bila je ovo stoga prilika da se Praznik rada obilježi osvrtom na položaj radničke klase koja je pritisnuta antiradničkim zakonima o radu, korumpiranima sindikatima, ekonomskom krizom koju kapitalisti i njihovi činovnici u državnom aparatu, pod krinkom “mjera štednje”, svaljuju na radni narod. Stalni i sve žešći napadi na standard života radnika i seljaka ne ostaju bez odgovora u vidu sve brojnijih i glasnijih radničkih borbi. Takođe, pružena je i šira, internacionalistička perspektiva radničkim borbama na Balkanu i ukazano je na povezanost balkanske radničke klase koja je rascjepkana balkanskim nacionalnim državicama. Na tribini su govorili članovi MO Crveni iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, uz goste iz Zagreba i Beča. Na tribini je bilo prisutno oko 40 ljudi.

Dejan Lutovski iz Bitolja, član makedonskog ogranka MO Crveni, je govorio o uslovima života radničke klase u Makedoniji. On se dotakao životnog standarda radništva u Makedoniji gdje je potrošačka korpa nešto iznad 500 evra, a minimalna plata 200 evra. Stepen siromaštva je oko 30 posto stanovništva. Lutovski je govorio o radničkim štrajkovima u zemlji koji se često događaju iako buržoaska propaganda širi laži da “radnička klasa ne postoji” i da radnici ne postoje. Pomenuo je štrajkove UPOZ-a (sindikat administrativnih radnika) 2000. i 2016. koji su bili dugi i trajali 82 dana i 60 dana. Tada su administrativni radnici uspjeli da osvoje neka dodatna prava kao što su pravo na topli obrok i prevoz do radnog mjesta, kao i 35 posto dodatak plate za službenike. Pričao je o štrajkovima u obrazovanju koji su se održali u više navrata kad su zaposleni tražili veće plate. Takođe govorio je o situaciji u kojoj se nalaze radnici firmi u stečajnom postupku koji su prevareni od svake vlade i kojima se status uporno ne rješava. Posebno je zanimljiva pobuna prekarnih radnika 2015. godine kada je vlada odlučila da im nametne nove poreze. U toj borbi su sudjelovali drugovi koji sada rade u makedonskom ogranku MO Crveni. Lutovski je izlaganje završio osvrtom na eksploataciju koju trpe radnici koji rade u stranim firmama kojima država daje poreske olakšice i pomoć, a radnici rade za male plate, nemaju pravo da se sindikalno organizuju i sav profit se izvlači van zemlje.

U Makedoniji je potrošačka korpa nešto iznad 500 evra, a minimalna plata 200 evra. Stepen siromaštva je oko 30 posto stanovništva.

Uroš Milivojević, član beogradskog ogranka MO Crveni se u svome izlaganju osvrnuo na nekoliko antisistemskih protesta koji su se događali u Srbiji posljednjih nekoliko godina. 2011. i 2014. godine došlo je do nekoliko studentskih blokada i protesta. U 2016. godini nastao je pokret Ne davimo Beograd protiv džentrifikacije i izgradnje “Beograda na vodi”. Nakon predsjedničkih izbora u aprilu 2017. u kojima je ponovo pobijedio Aleksandar Vučić došlo je do protesta Protiv diktature koje opozicija nije uspjela kooptirati i bila je otjerana. Tokom 2017. godine došlo je do nekoliko protesta radničkih borbi, od prosvjetnih radnika do radnika Pošta Srbije. Takođe, bilo je i štrajkova u firmama u vlasništvu stranog kapitala, kao što je štrajk radnika Fiata u Kragujevcu i radnika Gorenja u Valjevu. 2018. godine počinje borba protiv izgradnje minihidroelektrana koji su kulminirali velikim beogradskim protestom u februaru. Krajem 2018. i početkom 2019. godine počinju opozicioni protesti pod nazivom 1 od 5 miliona. MO Crveni su u tim protestima učestvovali sa drugim ljevičarskim organizacijama u okviru Levog bloka koji je iznio socijalne zahtjeve na protestima. Ti zahtjevi su: bezbjednost na radnom mjestu, moratorijum na prinudna iseljenja, obustava privatizacije, siguran i stabilan posao za sve. Opozicija koja nije smjela da pokaže svoje pravo ružno lice je pokušala da napadima utiša i sabotira Levi blok. Blok je učestvovao u protestima sve do opozicionog “Sporazuma sa narodom” i pošto zahtjevi opozicije ne nude nikakva rješenja, Levi blok je napustio pokret, a sami protesti su se postepeno ugasili.

Dejan Prodanović, član banjolučkog ogranka MO Crveni je pažnju u svom izlaganju posvetio pokretu Pravda za Davida – Stop nerazjašnjenim ubistvima u Banjoj Luci, najmasovnijem pokretu u BiH nakon Tuzlanske pobune 2014., koji je devet mjeseci bio trn u oku vladajućem režimu u entitetu Republika Srpska. Pokret “Pravda za Davida” se razlikuje od Tuzlanske pobune jer nije tipičan primjer radničke borbe. Ovaj klasno heterogeni pokret ukazao je na dvije bitne stvari. Prvo, razbio je liberalne iluzije vodstva pokreta i djela javnosti o “pravnoj državi” na strani običnih građana, ove iluzije su nestale nakon što već godinu dana nema ni naznaka o rješavanju slučaja niti krivaca u vezi zataškavanja, skrivanja dokaza i na kraju represivnog gušenja pokreta. Drugo, pokret je uspio da bude fokusna tačka koji je na površinu izvukao nezadovoljstvo u društvu, klasni instinkt, želju za pravdom i antisistemsko raspoloženje.

Takođe, bilo je nekoliko primjera radničkih štrajkova posljednjih nekoliko godina. Tokom 2017. bilo je nekoliko štrajkova radnika Željeznica RS koji su ukazivali na loše upravljanje i tražili ostvarenje svojih prava. Početkom 2018. štrajkovali su radnici Željezare u Zenici zbog stečaja, neisplaćivanja 13 plata, otpremnine i uvezivanja radnog staža. Preko 150 radnika je u nekoliko navrata blokiralo grad i glavne saobraćajnice i tek nakon tih radikalnih akcija i sukoba sa policijom, vlada Federacije BiH je obećala ispunjavanje radničkih zahtjeva i sastanka sa kantonalnim premijerom na kojem je potpisan dokument o ispunjenju istih. Najaktuelniji radnički štrajk je u rudniku u Banovićima gdje je oko stotinu rudara stalo sa radom i blokiralo prugu zbog loših uslova rada i smanjenja plate. Rudari imaju tri zahtjeva: reviziju posljednje plate, njeno povećanje, kao i povećanje cijene toplog obroka. Vlast je reagovala tek nakon blokade pruge slanjem policije i pokušajima političkog mešetarenja. Vlasti u BiH na masovne pokrete i radničke štrajkove u BiH odgovaraju s jedne strane određenim ustupcima i ispunjavanjem nekih zahtjeva, dok s druge strane preko medija šire propagandu kako su radničke borbe pokušaji rušenja države, a tamo gdje to ne uspije, šalje se represivni aparat koji do kraja ogoljeva tajkunski karakter vladajućeg poretka. Korumpirane sindikalne vrhuške i izolovanost borbi na dnevni red stavljaju potrebu za solidarnim povezivanjem i potrebom za političkom artikulacijom kroz radničku partiju jer važnost štrajkova prevazilazi trenutne zahtjeve i utiče na svijest masa koje postaju svjesne svoje uloge kao klase.

Pokret “Pravda za Davida” na površinu je izvukao nezadovoljstvo u društvu, klasni instinkt, želju za pravdom i antisistemsko raspoloženje.

Luka Resanović, urednik Radničkog portala iz Hrvatske govorio je o svrsi pokretanja portala 2016., načinu rada portala, te nekim aktuelnim primjerima radničkih borbi u Hrvatskoj zadnjih godina. Kao svrhu portala istaknuo je naglašavanje nužnosti međusobnog povezivanja i organizovanja radnika u društvenoj borbi protiv kapitalističkog sistema, javno promicanje interesa radništva unutar liberalnog (buržoaskog) medijskog prostora koji te interese ignoriše ili ih nastoji preusmjeriti u vlastitu korist, te politizaciju radničkog pitanja. Ukratko je opisao način rada portala koji se proteže od izvještavanja o uslovima rada u nekoj firmi (preko kontakta sa samim radnicima i borbenim sindikalistima), aktivnog terenskog sudjelovanja u radničkim akcijama i štrajkovima, objavljivanja radničkih pisama, do pisanja društveno-političkih analiza i organizovanja tribina i okruglih stolova (na primjer o sudskoj zabrani štrajka u Croatia Airlinesu ili o 170. obljetnici izlaska Komunističkog manifesta). Kao primjere radničkih borbi u Hrvatskoj naveo je osnivanje radničkih stožera kao autonomnih tijela kojima radnici nastoje koordinirati vlastite akcije i ciljeve, te time nadići sindikalnu razjedinjenost, neefikasnost i oportunizam, a govorio je i o ofanzivnim štrajkovima kojima je kapitalistička država odlučila stati na kraj sudskim zabranama. Naveo je i zanimljiv primjer gdje jedan žuti sindikat PPDIV sudski goni njihov portal radi teksta u kojem su opisali pojačanu eksploataciju radnika u jednoj peradarskoj firmi/suvomesnatoj industriji, a za postojeće stanje uz Upravu firme okrivili i taj sindikat.

U zadnjem izlaganju je Emanuel Tomaselli iz Der Funke, austrijske marksističke organizacije i austrijske sekcije Internacionalne marksističke tendencije, govorio o uticaju austrijskog imperijalizma kroz pretežno finansijski kapital na Balkanu. Radi iznimne važnosti i posebnog doprinosa, njegov govor ćemo prepričati u cjelini.

Tomaselli je uvodno rekao da, kao član Der Funke, predstavlja najsvjesniji izraz političke snage radničkog pokreta u Austriji, što uključuje jasno razumjevanje i opoziciju ulozi i zločinima austrijskog imperijalizma na Balkanu tokom istorije sve do danas.

Interesi austrijske buržoazije su bili uništenje Jugoslavije čim im se ta prilika ukazala. Oni su aktivno učestvovali u povratku kapitalizma i stvaranju državica koje su otvorene za njihovu kontrolu i uticaj. Da bi ostvarili ovaj cilj oni su dali podršku raznim lokalnim reakcionarima, nacionalistima i ratnim huškačima. Cijela ova politika tada je bila koncentrisana u tadašnjem austrijskom ministru vanjskih poslova Aloisu Mocku. Oni su bili opijeni uspjehom kad je Slovenija napustila jugoslovensku federaciju, a liberalni medij Der Standard je čak predložio perspektivu da se nova nezavisna Slovenija integriše kao deseta federalna regija Austrije.

Radnički stožeri su autonomna tijela kojima radnici nastoje koordinirati vlastite akcije i ciljeve, te time nadići sindikalnu razjedinjenost, neefikasnost i oportunizam.

Očigledno, ovo je bio loš proračun kapitalista, iako u slučaju Bosne i Hercegovine to nije daleko od istine, smatra Tomaselli. Dejtonskim sporazumom oni su stvorili potpuno disfunkcionalnu državu koja ni formalno nema nezavisni status. Takozvani Visoki predstavnik je Austrijanac koji je svoju karijeru izgradio kao političko-kulturni predstavnik slovenačke manjine u Austriji, tako da je on već dugo vremena specijalista u etno biznisu i tu specijalnost obavlja i u Bosni. Ne smijemo iz vida izgubiti da je Bosna okupirana stranom vojnom silom, EUFOR-om čiju glavninu ljudstva čine Austrijanci.

Međutim očigledno je da su glavni oblici dominacije i eksploatacije kroz investicije, ili kako ih je Lenjin nazvao, “izvoz kapitala”. Rezultat toga je, ističe Tomaselli, naduvani bankarski sektor u Austriji, čiji je iznos kapitala veći nego cijeli nacionalni dohodak. Kapital najveće banke, Raiffeisen banke, koja nam je vrlo poznata, je 140 milijardi evra, blizu 40 posto ukupnog BDP-a zemlje. Profit banke u prošloj godini je dostigao istorijski rekord od 1,27 milijardi evra (poslije oporezivanja). Istočna Evropa, i posebno Rusija, su donijele više od polovine profita, a Balkan 452 miliona evra, više od trećine profita banke.

Ove brojke pokazuju da je sudbina naših radničkih klasa povezana. Prije krize, 59 posto profita u ATX indeksu bečke berze se odnosilo na Istočnu Evropu i Balkan. Ovaj uvoz bogatstva iscijeđen iz novih tržišta je centralni dio socijalne stabilnosti u Austriji.

Od početka krize 2008. godine vlada je pokrenula tri inicijative spašavanja banaka od bankrota. Prvo je u jesen 2008. godine donesen jedan sveobuhvatni zakon bez ograničenja koji garantuje sigurnost kapitala svih banaka, koju su podržale sve partije u parlamentu. Odlučili su da uspostave “socijalizam” za kapitaliste: mi garantujemo vaše bogatstvo. Dodatak ovome: ovaj zakon su napisali bankari, a poslanici su morali čekati da oni završe pisanje ovog zakona koji je onda prihvaćen od svih parlamentarnih poslanika bez debate ili čitanja. Onda su im prebacili novac kako bi se stabilizovali računi banaka. Onda je tadašnji ministar finansija sjeo u avion i za nekoliko dana uspostavio internacionalni fond pod imenom “dunavska inicijativa” koji je trebao stabilizovati austrijske banke na internacionalnom nivou.

Tri banke su ipak propale, a računi ovih banaka su isplaćeni, možete pogoditi, ne iz džepa dioničara, već poreskih obveznika! Ovaj račun još uvijek nije zatvoren i sada je preko 10 milijardi evra novca poreskih obveznika predano propalim investitorima.

Tomaselli je potom spomenuo jednu poznatu propalu banku – Hypo Alpe Adria. Ova institucija je najbolji primjer reakcionarne uloge kapitalističke restauracije na Balkanu. Ova banka je finansirala ratne kriminalce u Hrvatskoj i čvrsto je bila vezana sa reakcionarnom hrvatskom oligarhijom. U bankrotiranim nekretninama ove banke može se vidjeti kako su se prebacivali sa finasiranja rata do finansiranja luksuznih nekretnina na dalmatinskoj obali sa različitim vrstama luksuznih vozila, od jahti do automobila. I očigledno do metalnog otpada. Na primjer stotine starih traktora od Makedonije do Slovenije, mnogi i bez guma. Ovaj otpad je nazvan “investicijama” kao paravanom za pranje novca.

I ovo je sve do sada vrlo važan poslovni model: pranje novca za lokalne oligarhe. Sada je taj skandal otkriven zahvaljujući takozvanom Ukio curenju, koji povezuju Raiffeisen banku sa prljavim novcem ukrajinskog oligarha Porošenka, poznatog kao branioca “zapadnih vrijednosti” protiv Rusije.

Austrijski radnici nisu vaši neprijatelji. I mi smo eksploatisani i radimo duge sate. Naša klasa u Beču i drugim regijama je istinska mješavina migranata različitih generacija koji žive zajedno sa zajedničkim interesom.

Zbog ovog velikog upliva austrijskog kapitala na Balkan, naše su sudbine povezane, naglasio je Tomaselli. Za buržoaziju ovo znači da su vrlo osjetljivi za sve što se događa na Balkanu. U ovome trenutku oni su zabrinuti za ova tri faktora: Anti-Vučić pokrete u Srbiji, granični nesporazum između Srbije i Kosova, gdje je EU podjeljena, a albanski lideri pokušavaju vratiti Amerikance u igru, te nemogućnost da se riješi situacija u Bosni, nemogućnost da se formira vlada u Federaciji BiH.

Tomaselli je dalje istaknuo kako je smiješno da se odjednom evropska buržoazija plaši “imperijalističkog mješanja” u regionu. Pod tim misle na Kinu, Tursku, Saudijsku Arabiju i Rusiju, jer u očima imperijalizma evropskih zemalja, Balkan prirodno teži da bude integrisan u Evropsku Uniju. Sada nakon promovisanja rata i razlaza, oni pokušavaju ujediniti Balkan u jedno evropsko tržište. Oni su osjetili potrebu da nauče balkanske državice da pronađu civilizovan način da žive zajedno u zajedničkom poštovanju različitih nacionalnosti, i naravno da se nauče “dobrom upravljanju” – bez korupcije! Ali sada se na Balkanu pojavljuju različite svjetske sile, i oni su vrlo zabrinuti, posebno aktivnostima kineskog imperijalizma koji pojačava svoje prisustvo na balkanskom tržištu. Posljednji primjer toga je izgradnja Pelješkog mosta od strane kineske korporacije novcem Evropske Unije. Dosada je dominantna kompanija u izgradnji infrastrukture u Hrvatskoj bio austrijski Strabag, čiji je vlasnik austrijski tajkun, koji je neuspješno preko suda pokušao izgurati svog kineskog konkurenta.

U Bosni i Srbiji uspostavljena je nova industrija koja izvlači ogroman profit na osnovu niskih plata u regionu. Samo u Bosni posluje oko 200 austrijskih kompanija koje cijede radnike niskim platama, koje su tri do četiri puta niže nego u Austriji. Sada govore o “nedostatku kvalifikovane radne snage u regionu” koja na njihovom jeziku znači da ljudi odbijaju raditi za ovako niske plate. Ova nova ohrabrena radnička klasa nakon godina raskola i pada se sada regrupiše u modernim fabrikama u kojima su eksploatisani i slabo plaćeni i postaju prijetnja vladajućoj klasi. Istina je, ima nekoliko štrajkova u regionu, koji su vrlo efikasni i sponatni po karakteru.

“Moramo razumjeti da se svi ovi problemi: neriješeno nacionalno pitanje, imperijalističke razmirice, pokreti kao “Pravda za Davida” i radničke borbe događaju u vrijeme dok još postoji uspon u svjetskoj ekonomiji. Uspon koji neminovno dolazi do kraja koji će takođe i na Balkanu pojačati sve proturječnosti”, upozorio je Tomaselli, te svoje izlaganje završio pozivom na zajedničku borbu protiv kapitalističkog sistema:

“Drugovi i drugarice, mi se zalažemo za zajedničku borbu radničke klase kao jedini put iz ovakve situacije. Austrijski radnici nisu vaši neprijatelji. I mi smo eksploatisani i radimo duge sate. Naša klasa u Beču i drugim regijama je istinska mješavina migranata različitih generacija koji žive zajedno sa zajedničkim interesom. Činjenica je da buržoaska klasa stalno to krije i pokušava stvoriti rasističke i nacionalističke tenzije.

Mora nam biti jasno da imperijalizam ne vlada apstraktno već u simbiozi sa vašim lokalnim oligarhijama. Ovi gadovi stvaraju nacionalističke i religijske tenzije, a onda se pretvaraju da čuvaju interese “svojih” nacija protiv napada drugih. Ali ovo je potpuna prevara. Vikendima ih viđam po Beču. U svojim crnim džipovima bogatsvo koje su isisali iz vas troše u luksuznim restoranima, zlatarama, bordelima i lijepim privatnim školama za svoju djecu. Neki od njih kupuju i dvorce u Austriji. Oni ne dolaze u komšiluke gdje živi radnička klasa i migrantski radnici, već se sa buržoazijom sastaju na skupim mjestima i distriktima. Ponekad dovode i svoje plaćene ubice koje se obračunavaju u elitnim djelovima grada.”