Suočavajući se sa stalnim opstrukcijama borbe za kolektivni ugovor, sindikati koji djeluju u Studentskom centru bili su prisiljeni pokrenuti štrajk. U dosadašnjih dvanaest dana štrajka radnici su se svakodnevno susretali s pokušajima razjedinjavanja i gušenja štrajka, no njihova ih je sloga nadjačala. Iako su odgovorne instance do sada odbijale preuzeti odgovornost, prosvjedom na Markovu trgu postignuta je politička i medijska pozornost. Štrajkači ostaju jedinstveni, složni i borbeni do ispunjenja zahtjeva.

U lipnju 2015. četiri sindikata pri Studentskom centru (Samostalni sindikat zaposlenika studentskih centara RH – SSZSCH, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisni sindikat radnika Studentskog centra u Zagrebu i Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi – HSDK), uz Novi sindikat koji je zajedno sa spomenutim sindikatima sudjelovao u pregovorima, svjesni lošeg stanja radničkih prava u Studentskom centru i tendencija prema daljnjem smanjivanju, započinju pregovore za kolektivni ugovor.

U štrajku sudjeluju radnici koji rade u prehrani – kuhari i kuharice, pomoćni radnici i pomoćne radnice, zatim čistačice, radnice na blagajnama, radnici u tehničkom pogonu i radnici u kulturi koji su zaustavili cjelokupan program.

Radnici Studentskog centra nikad do sada nisu imali kolektivni ugovor, nego su njihova radna prava regulirana Zakonom o radu i pravilnicima o radu. Takva “zaštita” poslodavcu ostavlja jako puno prostora za smanjenje prava. U procesu sanacije, započetom u siječnju 2013. zbog nagomilanog duga od 121 milijuna kuna, radnicima je najprije smanjena vrijednost boda po kojemu se obraćunava plaća, a nekoliko mjeseci poslije ukinuta je naknada za topli obrok, što bi značilo 600 kuna bruto na plaću. Sindikati pokreću pregovore o kolektivnom ugovoru upravo zato da u budućnosti zaštite radnike od nekih novih udara. Moglo bi poslodavcu pasti na pamet, recimo, ukidanje naknade za prijevoz, što mu je omogućeno ako su na snazi samo pravilnici. Pravilnik poslodavac može jednostrano donijeti i mijenjati kako mu paše, a iz izmjena pravilnika obično slijedi ili smanjenje materijalnih prava radnika ili povećanje njihovih obveza na radnom mjestu. Sam Zakon o radu sastavljen je antiradnički i može se mijenjati prema volji vladajućih. Važnost kolektivnog pregovaranja leži u slijedećem: kolektivni ugovor štiti prava radnika od proizvoljnog mijenjanja na određeni period, bez obzira na izmjene zakona. Osim toga, sindikati kao predstavnici radnika sudjeluju u pregovorima i postavljaju svoje zahtjeve, sami sudjeluju u oblikovanju vlastitih prava. Zbog borbe i za sam opstanak procesa kolektivnog pregovaranja i zbog važnosti kolektivnog ugovora, štrajk je bio neizbježan.

Već kod samog pokretanja pregovora sindikati su nailazili na otpor, budući da tadašnji sanacijski upravitelj Pejo Pavlović nije želio pregovarati. Sindikati su tada zaprijetili štrajkom pa se u pregovore na nalog tadašnjeg ministra znanosti i obrazovanja Vedrana Mornara ipak krenulo. Iza Nove godine započinju proces mirenja koji je dovršen u srpnju 2016. uz rekordnih 14 sastanaka mirenja. Kolektivni je ugovor u cijelosti usuglašen s pregovaračkim timom poslodavca u kojemu su sjedili Mirko Bošnjak, Velimir Mrkonjić, Zdenka Cota i Pere Semren, no sanacijski upravitelj Mirko Bošnjak je izjavio da bi htio imati i suglasnost Sanacijskog vijeća s čime su se sindikati složili i 14. srpnja dogovorili rok od mjesec i pol dana da se Sanacijsko vijeće sastane. No, ono se uopće nije sastalo do krajnjeg roka (1. rujna), a da do danas nisu pročitali tekst ugovora ukazuju njihove sulude izjave o golemim troškovima koje bi imao Studentski centar da se usuglašeni ugovor potpiše. Suočeni sa ignoriranjem i daljnjim odugovlačenjem procesa sklapanja ugovora, sindikati su prisiljeni organizirati štrajk.

Poslovođe i sami preuzimaju poslove koje inače ne obavljaju, primjerice, odvoze smeće ili dijele hranu na liniji. Tu na vidjelo izlazi njihovo neznanje koje ujedno pokazuje i da radnici nisu lako zamjenjiva roba, kako se voli prikazivati kad ih se straši otkazima.

Štrajk radnika Studentskog centra započinje 16. studenog 2016. u 6 sati ujutro, kad i radno vrijeme radnika Studentskog centra. U štrajku sudjeluju radnici koji rade u prehrani – kuhari i kuharice, pomoćni radnici i pomoćne radnice, zatim čistačice, radnice na blagajnama, radnici u tehničkom pogonu i radnici u kulturi koji su zaustavili cjelokupan program. Sanacijski upravitelj već prvi dan počinje u dugom crnom kaputu mahnito kao šišmiš oblijetati oko radnika koji ne štrajkaju i ulaže značajne napore da stvori prividno normalno stanje u menzama, budući da je prehrana najvidljiviji i najosjetljiviji segment Studentskog centra, a veoma lako se može upotrijebiti da se studente nahuška protiv radnika, što su mediji i uprava uvelike nastojali činiti. Da bi ugušio štrajk Bošnjak radnicima obećava iznenadne stimulacije na plaću, u medijima tvrdeći da su one uobičajene, no njegove se tvrdnje u praksi kose s iskustvima radnika koji kažu da ih nikad nisu vidjeli. S istim ciljem dovodi radnike iz drugih studentskih restorana koji ne štrajkaju, a dio njih odrađuje i po dvije smjene. Također, poslovođe u svakom restoranu vrše pritisak na radnike da preuzimaju posao njihovih kolega koji su u štrajku te na taj način razjedinjuju radnike. Poslovođe i sami preuzimaju poslove koje inače ne obavljaju, primjerice, odvoze smeće ili dijele hranu na liniji. Tu na vidjelo izlazi njihovo neznanje koje ujedno pokazuje i da radnici nisu lako zamjenjiva roba, kako se voli prikazivati kad ih se straši otkazima. Plasiraju se informacije o dogovorima Štrajkačkog odbora s upravom kojima se nastoji razjediniti radnike. Ovi i slični pokušaji ponavljaju se tokom cijelog trajanja štrajka, u različitim oblicima, no jasno je da nisu osobito uspješni budući da su štrajkači jednako složni kao i prvog dana, a da stanje u sektoru prehrane nije stabilno vidi se po nepotpunim menijima, skraćivanju radnog vremena restorana, zatvaranju za večeru restorana na Savi koji je inače redovno radio, umoru radnica u kuhinji itd.

Na čijoj je strani Sveučilište u Zagrebu pokazao je, uz sveopću nezainteresiranost oko ovog pitanja, i rektor Damir Boras na drugi dan štrajka. Štrajkači su taj dan uvažene goste na otvorenju Smotre Sveučilišta u Zagrebu ispratili iz šatora smotre do kafića &td-a gdje je bio domjenak pa ponovno do šatora. Boras se radnicima tada obratio te se, u dosta nesuvislom govoru, pozvao na autonomiju Sveučilišta i štrajkačima rekao da ne ulaze u šator te ih besramno upozorio da moraju “imati mjeru” kako ne bi narušili ugled Smotre i ugled Sveučilišta.

Premijer Plenković iskazao se kao pravi zastupnik kapitala i socijalni dijalog čiju je važnost tako srčano isticao u kampanji sveo na komadić papira s brojevima centrale koji je dočekao štrajkački odbor na ulazu u Banske dvore.

Proporcionalno s nervozom uprave svakim novim danom raste moral radnika u štrajku, kao i njihova snaga i brojnost. Radnici se svaki dan okupljaju u Savskoj 25, odnosno u dvorištu Studentskog centra, a kako bi svoju odlučnost i borbenost pokazali kolegama koji usmeno podržavaju štrajk, a nastavljaju raditi, odabiru jedan dan za odlazak u Studentski dom Cvjetno naselje (21. studenog), a drugi (22. studenog) u SD Stjepan Radić. Dio radnika iz tih domova pridružuje se štrajkačima, jer pomalo shvaćaju da usmenom podrškom ne pomažu nego odmažu kolegama i da ne vrijedi prebijati se za poslodavca koji se tek u trenutku kad mu gori pod petama nastoji umiliti radnicima i glumi da je na njihovoj strani, a istovremeno odbija potpisati kolektivni ugovor kojim se jamči zaštita trenutnih prava i zaustavlja daljnje srozavanje. Također organiziraju dijeljenje letaka studentima kojima ih nastoje zainteresirati za ovu borbu jer je ona zajednička. Na kraju svakog dana štrajkači se sastaju u prostorijama kazališta &TD u Savskoj 25 čiji su radnici također u štrajku. Ondje dogovaraju plan za idući dan, uz međusobno bodrenje i ohrabrivanje.

Nakon pohoda po studentskim domovima i nailaženja na zid prilikom zajedničkog posjeta upravi 18. studenog, radnici u srijedu 23. studenog odlučuju posjetiti i čelnike Ministarstva znanosti i obrazovanja koje, zbog odluke Vlade o sanaciji, ima punu ingerenciju nad Studentskim centrom, ali se te ingerencije svjesno odriče. Na sastanku na kojem nije bilo ministra znanosti i obrazovanja Pave Barišića nego je glavnu riječ vodio pomoćnik ministra financija Stipo Mamić samo su se pozicije dodatno potvrdile – u Ministarstvu kažu da nisu sudionik pregovora i da zbog toga ne mogu ništa učiniti, također, tvrde da se u sanaciji može pregovarati, ali ne i dogovoriti, osim u slučaju smanjenja radničkih prava. Nastavljaju s pokušajima manipuliranja ponavljajući laži o pet milijuna kuna povećavanja troškova Studentskog centra na godišnjoj razini u slučaju potpisivanja ugovora, što bi također značilo da se tekstom ugovora nisu ozbiljno pozabavili.

Prosvjed na Markovom trgu

Foto: RP | Radnici su na Markovom trgu tri sata čekali Plenkovića da se pojavi i uzvikivali “kolektivni ugovor” i “radnička prava”

Kao logičan nastavak nekonstruktivnog sastanka idući dan je uslijedio bučan prosvjed pred Vladom kojim je postignuta medijska i politička pozornost. Iz tri su Kluba zastupnika koji su primili štrajkački odbor stigla obećanja o podršci. SDP-ov i HSS-ov Klub je obećao da će na temelju informacija koje su dobili od štrajkačkog odbora postaviti postaviti pitanja Vladi i tražiti očitovanja, a Klub zastupnika HDZ-a da će izvršiti pritisak na Ministra znanosti da se ovaj problem riješi. Premijer Plenković iskazao se kao pravi zastupnik kapitala i socijalni dijalog čiju je važnost tako srčano isticao u kampanji sveo na komadić papira s brojevima centrale koji je dočekao štrajkački odbor na ulazu u Banske dvore, a sam se nije udostojio pojaviti, iako je bio prisutan na aktualnoj sjednici Vlade. Taj bezobrazan postupak rekao je sve o antiradničkom karakteru ove Vlade, koja se ne razlikuje od ijedne vlade prije budući da su reforme i mjere štednje koje se provode, zakoni koji se donese uvijek takvi da se prelamaju preko leđa radnika, a u korist sitnog i krupnog kapitala, kao i najnovija Plenkovićeva porezna reforma, također jedan od prioriteta njegove Vlade. Ni navodna opozicija – Živi zid koji je znao isticati da stoji na strani radnika – nije se iskazala. Njihov Klub nije odgovorio na molbu Štrajkaškog odbora za sastanak, a saborski zastupnik Ivan Pernar došao se promovirati pred štrajkašima. Nakon što im je izrazio podršku, ne ulijevajući previše povjerenja da zna zašto su radnici došli pred Vladu, zglajzao je u priče o bankama i ćiriličnim pločama te je naposlijetku ušutkan povicima “hoćemo ugovor”. Iako broj okupljenih na Markovu trgu nije bio prevelik, oni su zahvaljujući dobroj organiziranosti uzrokovali nemir na sjednici Vlade i tri sata vičući “kolektivni ugovor”, “radnička prava” i “Plenkoviću, javi se” uspješno onemogućavali zasjedanje. Zaglušujući zahtjevi radnika stvorili su veliki pritisak na ministra Barišića koji je morao pravdati nadređenome “zašto mu ljudi zvižde i viču pod prozorom”. Osim toga, u petak, 25. studenog, SDP je tražio stanku u Saboru radi problema radnika SC-a, a Plenković obećao riješiti problem putem nadležnog ministarstva. Očito im je došlo u glavu da se s ovim radnicima ne treba šaliti i da će u svojim zahtjevima doista ustrajati sve do ispunjenja, kako su i naglasili već prvi dan.

Na primjeru ovog štrajka izvrsno se vidi kako funkcionira medijski aparat kapitalističke klase i njihovih saveznika. Mejnstrim mediji pojavili su se prvi dan štrajka i uglavnom se fokusirali na problem gladnih studenata. Vidjevši da menze koliko-toliko funkcioniraju, prenosili su taj dan izjave sanacijskog upravitelja u kojima štrajk delegitimira, uz konstantno prisutnu manipulaciju gladnim studentskim želucima, kojom su nastojali skrenuti pozornost s činjenice da ne štrajka samo sektor prehrane, već i čistoća, kultura i tehnički pogon, a potom su uglavnom izgubili zanimanje za daljnji razvoj štrajka, uz pokoju iznimku. Da se ponovno zainteresiraju i okupe u većem broju nagnalo ih je okupljanje štrajkača na Markovom trgu na deveti dan štrajka kad su uzrokovali nemir na sjednici Vlade. Zbog tog je događaja medijska blokada morala popustiti, no, i kad prenesu vijest, u svojim izvještajima nastoje skrenuti s bitnoga i koncentriraju se, recimo, na ogradu podignutu zbog prosvjeda i interventnu policiju, uz to što se većina mejnstrim medija koja je i popratila štrajk ne usudi spomenuti opasnu riječ “radnik”, nego radnike nazivaju djelatnicima.

Ipak, do javnosti sve više dolazi informacija da radnici štrajkaju zbog kolektivnog ugovora, a podrška radnicima u štrajku još od prvog dana stiže sa svih strana – od brojnih sindikata, udruga i studentskih organizacija, uzajamna podrška pružena je i na Maršu solidarnosti 19. studenog. Radnice i radnici Studentskog centra od samog su početka isticali koliko im je bitna podrška, a osobito podrška studenata. Jedan broj studenata prepoznao je važnost povezivanja radnika i studenata pa su i na prosvjedima pročitana neka od pisama podrške. Studenti sa Save također su na poseban način odlučili pružiti podršku – na balkone paviljona izvjesili su plahte s natpisima podrške. Međutim, veći dio studentske populacije ipak se nije aktivirao. Studentski je zbor otvoreno stao protiv radnika, pozvavši se na zaštitu “studentskog standarda”, a studenti nastavljaju ići u menze unatoč tome što je nemoguće ne primijetiti da se, na primjer, menza otvara kasnije nego inače, pritom se ne pitajući zašto se to događa. Time i sami pridonose srozavanju standarda i dopuštaju da se uloga studenata u društvu svede na brigu o punim želucima. Ne vide da su dosadašnje uprave Studenskog centra uvelike pridonijele njegovu srozavanju, kao i srozavanju prava radnika – izmjenično se udara sad na jedne, sad na druge, a nikad na odgovorne. Ministarstvu znanosti i obrazovanja nije bio problem povećati cijene menija i smanjiti subvenciju u listopadu 2013., kada je Studentski centar također bio u procesu sanacije. Nije bio problem smanjiti radnicima prava, a problem je ta prava zaštititi. Očito je da je namjera odgovornih institucija ostaviti prostor za daljnje snižavanje radničkih prava. Da su bilo kome od spomenutih aktera studenti doista bitni, osvrnuli bi se, recimo, na problematiku studentskog rada koji je gotovo nikako reguliran. U trokutu koji čine poslodavac, student i SC, preciznije, Student servis kao posrednik, SC pokazuje kako je njegova uloga zapravo uloga sudionika u izrabljivanju jeftine radne snage. Zbog svega toga studenti ne smiju ostati u domeni konzumenta, nego moraju shvatiti da zajedno s radnicima itekako mogu biti akteri promjena u društvu. O štrajku radnika SC-a i važnosti radničko-studentskog povezivanja govorit će se na tribini Studenti uz radnike SC-a – nužnost povezivanja radnika i studenata, u ponedjeljak, 28. studenog, na Fakultetu političkih znanosti.

Štrajk radnika Studentskog centra se nastavlja – za vikend se ponovno dijele letci studentima, a okupljanje je u ponedjeljak u dvorištu SC-a u 11 sati. Koliko će biti potrebno da se ovaj problem riješi, vidjet ćemo, no uspjeh nije upitan – očigledno je da snaga štrajka svakim danom sve više raste i da štrajkači neće odustati do ispunjenja zahtjeva jer im je jasno da se bore za ispravnu stvar, svoja radnička prava.