Solidarnost i bratstvo s izbjeglicama Protiv inicijative branitelja grada Petrinje

Povodom ksenofobne inicijative branitelja grada Petrinje koji prijete blokadom cesta ako se krene sa izgradnjom Centra za tražitelje azila u Maloj Gorici, u ovom tekstu se bavimo pitanjem izbjeglica i tražitelja azila te pozicije koju ljevica u Hrvatskoj mora zauzeti. U čvrstom stavu protiv šovinizma desnice, odnosno izrabljivačkih namjera kapitala, ljevica pred izbjeglice mora istupiti sa svojom zastavom radničkog internacionalizma.

Prije nekoliko tjedana Inicijativa branitelja grada Petrinje izdala je prijeteće upozorenje Vladi RH radi planirane izgradnje Centra za tražitelje azila u Maloj Gorici. U svom obraćanju ova inicijativa istaknula je da ne želi u svom susjedstvu imati tražitelje azila, navodeći kako je lokalne stanovnike strah azilanata, izjednačavajući ih praktički s teroristima. Konačno, ova inicijativa zaprijetila je da će na dan europskih izbora, 26. 5., blokirati ceste hodanjem po pješačkim prijelazima ako im Vlada ne da obećanje kako do izgradnje centra neće doći.

Povodom zahtjeva i prijetnji ove braniteljske inicijative, u tekstu pred nama bavit ćemo se dosadašnjim iskustvima s tražiteljima azila u Hrvatskoj, uzrokom izbijanja izbjegličke krize posljednjih godina, šovinističkim širenjima paranoja i teorija zavjera, namjerama kapitala u Hrvatskoj, a sve s ciljem artikulacije i formiranja stava kojeg ljevica treba zauzeti prema azilantima, izbjeglicama i izgradnji centra u Maloj Gorici.

Azil u Hrvatskoj

Od Sare Kekuš iz Centra za mirovne studije (CMS), organizacije koja s tražiteljima azila radi već 15 godina, saznajemo da u Hrvatskoj trenutno postoje dva prihvatilišta za tražitelje azila, u Zagrebu i Kutini. Zagrebačko prihvatilište ima kapacitet za šesto osoba, a kutinsko za stotinjak.

“Tražitelji su uglavnom iz Afganistana, Sirije, Irana i Alžira, trenutno ih je ukupno dvjestotinjak, a već duži period je broj dolazaka novih tražitelja u padu. Od 2006., kad je odobren prvi azil, do kraja 2018. godine, odobreno je ukupno 749 međunarodnih zaštita, odnosno 600 azila i 149 supsidijarnih zaštita. Azilanti imaju jednako pravo na rad kao i hrvatski državljani, dok tražitelji azila imaju pravo na rad tek nakon što punih devet mjeseci provedu u postupku traženja azila, što je znatno lošije od nekih drugih europskih država gdje im se to pravo omogućuje već nakon tri mjeseca. Sveukupan proces od početka traženja do dobivanja azila kreće se između jedne i dvije godine, pri čemu je poseban problem i to što se tražitelje pravovremeno ne obavještava da im se produljuje procedura, iako bi im MUP nakon svakog isteka roka morao javiti zašto još nije donesena odluka o dobivanju azila”, kaže nam Kekuš.

Nakon uvodnih osnovnih informacija, sada se nakratko vrijedi osvrnuti na kontekst unutar kojega se danas kreću i djeluju azilanti i izbjeglice koji traže azil u Hrvatskoj.

Imperijalistički ratovi i izbjeglička kriza

Za razliku od godina odobrenja prvih azila 2006., sudbina današnjih azilanata i tražitelja azila odvija se u kontekstu izbjegličke krize koja je u Europi izbila 2015. kao direktna posljedica sve gorih i brutalnijih sukoba i građanskih ratova u zemljama Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka (Libija, Sirija, Irak…). Radi se o ratovima kojeg su otvorenim vojnim invazijama, ili drugim operacijama provociranja državnih udara i građanskih ratova, započele i inicirale zemlje zapadnog imperijalističkog bloka, predvođene SAD-om. U potrazi za otimanjem i eksploatacijom tuđih resursa, kapitalistička osovina SAD-a i Velike Britanije tako je početkom stoljeća krenula u svoj pohod na Afganistan 2001. i Irak 2003., a lanac imperijalističkih osvajačkih težnji s godinama se samo širio, pa su na red 2011. došle Libija i Sirija. U svim ovim ratovima, obol razbojništvu daju i druge zemlje Europske Unije (Francuska, Njemačka, Španjolska, Nizozemska, Belgija…). S vremenom se u ove ratove uključuje i Rusija kao protuteža zapadnog imperijalizma, pa se tako Sirija pretvorila u jedno ogromno grotlo međusobnog sukoba imperijalističkih sila. Plamen rata širio se i na ostale zemlje, poput Jemena, gdje je 2015. izbio građanski rat koji traje i danas. Kao posljedica pljačkaških imperijalističkih invazija i krvavih građanskih ratova, razvijaju se i jačaju islamske terorističke skupine koje vrše odmazdu nad civilima u afričkim, azijskim i europskim zemljama, ostavljajući iza sebe nove žrtve, čime se krug užasa i terora izazvanog imperijalističkim ratovima samo širi.

U Hrvatskoj svjedočimo kolonama očajnih i promrzlih izbjegličkih obitelji koje bježe na Zapad, uglavnom bez isplanirane točne destinacije

U bijegu od pakla ratova, terorizma, smrti, siromaštva i potpune bijede, početkom ovog desetljeća u Europu tako dolazi novi val izbjeglica iz Afrike i Azije, a 2015., nakon potpune eskalacije rata u Siriji, taj broj raste do razine proglašenja izbjegličke krize. I u Hrvatskoj tako svjedočimo kolonama očajnih i promrzlih izbjegličkih obitelji koje bježe na Zapad, uglavnom bez isplanirane točne destinacije. S ciljem da se sklone od spomenutog pakla i spase živu glavu, izbjeglice tako dolaze u zemlje Europske Unije, iste one zemlje koje su i zakuhale grotlo u njihovim domovima. U tim europskim zemljama ih mnogi ne dočekuju otvorenih ruku, već otvoreno neprijateljski, na nož – u startu ih generaliziraju i proglašavaju teroristima, silovateljima, pljačkašima i ubojicama. Vlade nekih zemalja na granicu postavljaju žice, policija prekoračuje svoje ovlasti i vrši često maltretiranje, a mnogi očajnici smrtno stradavaju u morima i rijekama ili završavaju kao žrtve raznih krijumčara.

Ksenofobija u Hrvatskoj

Šovinistička mržnja i histerija prema izbjeglicama nije zaobišla ni Hrvatsku, a prelila se i na izbjeglice tražitelje azila. Tako se i kod nas na društvenim mrežama javljaju konspirativne desničarske grupe koje, po uzoru na svoje zapadne istomišljenike, kreiraju niz lažnih i ničim utemeljenih informacija i videa na kojima se izbjeglice i tražitelje azila prikazuje kao kliconoše terorizma, kao kolonu ISIL-ovaca, s ciljem izazivanja atmosfere ksenofobne panike i straha. Virus desničarskih islamofobnih izmišljotina širi se tako internetom i ubrzo dobiva i svoju političku artikulaciju preko Živog zida koji traži postavljanje vojske na granicu, kao i građansku artikulaciju, čiji je najsvjetliji primjer upravo Inicijativa branitelja grada Petrinje – njihov predstavnik Ivan Zorić kaže kako je građane Petrinje strah tražitelja azila, pri čemu ih doživljava kao ilegalne izbjeglice, kao potencijalnu terorističku prijetnju.

Za razliku od Ivana Zorića i njegove ksenofobne braniteljske inicijative, koja tvrdi kako je uspjela prikupiti 4000 potpisa protiv izgradnje Centra za azilante u Maloj Gorici, CMS se pitanjem integracije azilanata bavi već 15 godina, pa imaju i poprilično iskustvo i znanje.

Šovinistička mržnja i histerija prema izbjeglicama nije zaobišla ni Hrvatsku, a prelila se i na izbjeglice tražitelje azila.

“U društvu nažalost uvijek postoji strana koja će sve druge i drugačije, bez stvarnih temelja, prikazivati kao prijetnju. Poistovjećivanje tražitelja azila i azilanata s teroristima nema nikakvog uporišta u činjenicama, što je vrlo lako dokazati uvidom u policijske statistike o počiniteljima kaznenih djela. Centar za mirovne studije već više od 15 godina radi s tražiteljima azila i ono što možemo reći je da su izbjeglice ljudi poput svih drugih, različite individue različitih kulturnih pozadina i životnih okolnosti, zbog čega ne možemo o njima pričati generalizirajući ih na homogenu skupinu. Ono što im ipak jest zajedničko je potraga za sigurnošću, odnosno činjenica da su zbog različitih okolnosti bili prisiljeni napustiti vlastite domove i nanovo započeti sa životima”, kaže nam Kekuš.

Prema ovom terenskom iskustvu, kao i iskustvu nogometnog kluba Zagreb 041, te prema osnovnim informacijama s početka našeg teksta, kristalno je jasno da stanovnici Petrinje i okolnih mjesta nemaju razloga za strah od tražitelja azila, što im očito nastoji usaditi Zorić i njegova inicijativa koja ide toliko daleko da prijeti i blokadom državnih cesta. Postavlja se usputno pitanje – gdje su ovakve inicijative bile kada se uništavala industrija i radna mjesta u Petrinji i ostatku županije? Jesu li došli na ideju da blokiraju ceste kada su prosvjedovali opljačkani radnici Gavrilovića u Petrinji? Kada se u Sisku rasturala Željezara? Jesu li izašli s tim prijedlogom pred radnike sisačke Rafinerije koji se protiv kompradorske države već godinama bore za spas radnih mjesta i energetske neovisnosti? Nisu, već su se našli organizirati kada treba spriječiti dolazak tražitelja azila! Iza fasade domoljublja krije se najobičnija islamofobija, zazor od dolaska ljudi druge vjere i kulture. I to onih koji u Hrvatskoj rade niskokvalificirane i slabije plaćene poslove, koji se, u postupku čekanja azila (pa i nakon što ga dobiju), muče pod teretom pojačane eksploatacije pri čemu, usput rečeno, svojim radom financiraju i penzije, između ostaloga i braniteljske.

Namjere kapitala u Hrvatskoj

Kao što smo pisali koncem prošle godine, kapitalisti u Hrvatskoj na azilante gledaju kao na jeftinu radnu snagu i očekuju da će oni pristati na bilo kakve uvjete rada. Logično, takav tretman onda imaju i tražitelji azila. Sara Kekuš pojašnjava uvjete rada izbjeglica (tražitelja azila) u Hrvatskoj zadnjih godina.

“Pokazalo se kako rad povoljno utječe na njihovo psihofizičko stanje, a posebice je važan kao jedan od preduvjeta za integraciju u naše društvo. Situacija sa zapošljavanjem je vidno napredovala u posljednje dvije godine. Lakša mogućnost zaposlenja izbjeglica direktna je posljedica manjka radne snage u Hrvatskoj, što se ocrtava i u povećanju kvote za zapošljavanje drugih migrantskih radnika. Međutim, kada govorimo o izbjeglicama, zapošljavanje se i dalje uglavnom odnosi na niskokvalificirane i slabije plaćene poslove kao primjerice čišćenje, njegovateljstvo, pomoć u kuhinji, građevinski radovi, rad u skladištima i tvornicama. Dodatni problem s izbjegličkom populacijom je taj što mnoge osobe kada dođu do Hrvatske nemaju diplome i druga uvjerenja o stručnoj spremi, a priznavanje kvalifikacija u Hrvatskoj se nužno radi na temelju pisanih dokumenata, pa osobe često rade na poslovima koji su ispod njihovih stvarnih kvalifikacija. Međutim, najvažnije im je da rade i da su u mogućnosti osigurati vlastitu egzistenciju. Veći problem od zaposlenja trenutno predstavlja mogućnost dugotrajnog zadržavanja posla ili napredovanja, s obzirom na to da se državni tečajevi jezika ne održavaju, pa se izbjeglice susreću s velikom jezičnom barijerom. Diskriminacija na rasnoj ili vjerskoj osnovi također je problem s kojim se susreću, a prema razgovorima s izbjeglicama čak više u odnosu s drugim radnicima, nego sa poslodavcima”, govori nam Kekuš.

Kao i bilo gdje drugdje u svijetu, kapital (poslodavci) izbjeglice tražitelje azila zasigurno ne želi diskriminirati na bilo kojoj osnovi, osim na klasnoj – tu ih smatra još jeftinijom radnom snagom iz koje može iscrpiti još veću stopu viška vrijednosti nego iz (već ionako prekariziranog) domicilnog radništva. Naime, osim što se ne mogu sindikalno organizirati, tražitelji azila žive i rade pod stalnim pritiskom i strahom od eventualne deportacije natrag u ranije spomenuti pakao iz kojeg su izbjegli. Nije čudo da će u takvoj situaciji pristati na najgrublje uvjete rada. Poslodavci to jako dobro znaju, pa im se izbjeglička kriza čini kao dobar izvor zarade budući da su eksploatacijom domaće radništvo već potjerali u inozemstvo, do te mjere da je bazen radne snage u mnogim industrijskim sektorima sablasno suh. To se najbolje vidi u sektoru turizma, odnosno na polju sezonskog rada, gdje se kroničan nedostatak radne snage nastoji nadomjestiti povećanjem što većeg broja kvota za uvoz sezonske (jeftinije) radne snage. Antiradnička država kapitalu je tako ove godine odobrila do sada najveću kvotu, čime zajedno trljaju ruke pred još jednim ljetom snižene cijene rada.

Princip ljevice – solidarnost i bratstvo

U godinama izbjegličke krize kroz Hrvatsku prolaze mnoge izbjeglice. Većina tih ljudi nema namjeru ostati u Hrvatskoj jer znaju da je ovo zemlja visoke stope iseljavanja, nezaposlenosti, niskih plaća i životnog standarda, odnosno zemlja periferije europskog kapitalizma. Stoga su im cilj zemlje europskog centra, a situacija na hrvatskoj granici često je kaotična.

“Ono što često zaboravljamo je da od zatvaranja koridora na balkanskoj ruti, u ožujku 2016. godine, izbjeglice nemaju mogućnost legalnog i sigurnog ulaska na teritorije europskih država te su upravo iz tog razloga prepušteni krijumčarima i prisiljeni na nelegalne prelaske granica u potrazi za sigurnošću i osiguranjem egzistencije”, kaže nam Kekuš.

Izbjeglicama i azilantima mora se omogućiti ravnopravan položaj s ostalim radnicima. Budući da je taj položaj sve teži, to samo znači uključivanje u zajedničku sindikalnu i političku klasnu borbu koja ne poznaje vjeru, nacionalnost, boju kože

Za razliku od desničarskih poziva na vojsku i žilet-žice na granici, zahtjev ljevice prema izbjeglicama trebao bi biti usmjeren prema omogućenju stalnog, dobro plaćenog i sigurnog posla (na taj način se onemogućuje da se izbjeglice koriste kao nekvalificirana i jeftina radna snaga putem koje se ruši cijena rada, a što onda utječe i na generalno negativnu percepciju kod ostalog radništva), odgovarajuće zdravstvene zaštite, obrazovanja, uključivanja u društveni život, slobode sindikalnog i političkog organiziranja. Izbjeglicama koje ne planiraju ostati u Hrvatskoj mora se omogućiti siguran i slobodan prolaz. Uostalom, sjetimo se kako je 1990-ih stotine tisuća jugoslavenskih izbjeglica tražilo zaštitu u Njemačkoj, Švedskoj, Francuskoj itd, a što su im te zemlje tada i omogućile bez da su morali prolaziti torture koje danas izbjeglice prolaze, i to isključivo zbog rasizma.

Za razliku od desničarskih prijetnji blokadom ceste, ljevica izbjeglice tražitelje azila, kao i azilante, dočekuje i prihvaća u duhu drugarstva. Ukoliko postoji potreba za izgradnjom Centra za tražitelje azila u Maloj Gorici, svakako smo za njegovu izgradnju, a policija bi vjerojatno više posla imala da zaštiti tražitelje azila od desničara, nego obratno. Postupak čekanja dozvole za rad bi se trebao smanjiti jer je devet mjeseci predugo – primjerice, mnogi tražitelji azila prisiljeni su u tom periodu raditi na crno ili pak sjediti po čitave dane u prihvatilištu kao u getu, da ne kažemo zatvoru. Osim toga, tražiteljima azila i azilantima mora se omogućiti što brže i kvalitetnije jezično obrazovanje radi što uspješnije integracije i zaposlenja.

Osim što se protivimo desničarskim huškanjima i predrasudama, moramo se boriti za prava izbjeglica i azilanata na radnim mjestima. Borbeni Novi sindikat već je pokazao spremnost na pomoć u sklopu projekta ZG KOMPAS. Izbjeglice i azilanti koji požele ostati živjeti i raditi u Hrvatskoj ne smiju se predati na milost i nemilost kapitalu, kao što se i ksenofobne tendencije među radnicima moraju suzbijati. Drugim riječima, izbjeglicama i azilantima mora se omogućiti ravnopravan položaj s ostalim radnicima. Budući da je taj položaj sve teži, to samo znači uključivanje u zajedničku sindikalnu i političku klasnu borbu koja ne poznaje vjeru, nacionalnost, boju kože itd. Zastava ljevice mora biti zastava radničkog internacionalizma, bratske borbe protiv kapitalističke eksploatacije.

Na temeljima težnji i zahtjeva za slobodom nacionalnog i vjerskog izjašnjavanja, slobodom sindikalnog i političkog organiziranja, podizanja i obrazovanja djece bez ikakve diskriminacije i pritiska, ljevica pred sve izbjeglice koji traže azil u Hrvatskoj mora istupiti sa svojom zastavom na kojoj piše – solidarnost i bratstvo!