Nakon što se Živi zid izjasnio za izlazak iz EU-a i za izlazak iz NATO-a, na ljevici je, kad već nije prije, da i ona pokuša obrazložiti svoj stav. U ovom trenutku i u ovim okolnostima ljevica ne treba zauzeti stav hitnog izlaska iz EU, ali treba zauzeti stav hitnog izlaska iz NATO-a.

Zadnjih godina nije bilo prilike da se kaže nešto više o odnosu ljevice prema EU i NATO-u, odnosno kakav bi stav trebala zauzeti i braniti. Možda se i pojavio tu i tamo neki tekst u kojem se nekako samorazumljivo pojašnjava da je ljevica protiv kapitalističke Europe, kapitala EU jezgre i sl. Problem s takvim tekstovima i izjavama jest što su one apstraktne. One su otprilike kao kad radnicima pulskog Uljanika u zoru osnivanja Stožera za obranu Uljanika govorite o otuđenju rada, profitu i akumulaciji kapitala. Drugim riječima, što to konkretno znači da je ljevica protiv kapitala jezgre EU?

Danas je za ljevicu bitno da ima svoj stav oko EU i NATO-a ili da se do njega dođe kroz raspravu, za čiju početnu točku može poslužiti ovaj tekst. Još uvijek nedostaje dokument, s nužnom sistematizacijom stava ljevice, a koji joj može biti od koristi u političkoj borbi.

Nužnost takvog tekst porasla je potresom koji je izazvao stav Živog zida o vanjskoj politici. Ukratko, ŽZ je za izlazak Hrvatske iz EU i NATO-a te za približavanje Rusiji. Očita je reakcija naših političkih elita koje su se ujedinile upravo na tom vanjskopolitičkom planu protiv kojeg sad ide ŽZ.

Koje su karakteristike vanjskopolitičkog smjera ove stranke? Treba najprije reći da je ŽZ nastao i razvio se do pozicije treće stranke u Hrvatskoj kao rezultat nepostojanja efikasne (radikalne) ljevice. Upali bismo u zamku kad bismo, kao ljevičari, tvrdili da je ŽZ posljedica ovog ili onog tipa kapitalizma, nezadovoljstva ljudi, dugogodišnje vladavine dviju stranaka (HDZ-SDP). Iako su sve to bile povoljne okolnosti za njegov nastanak, ipak je presudna okolnost bila nepostojanje ljevice. Danas je ljevica tek u povojima, u nekom slabašnom razvoju i trebat će joj dosta vremena da stasa. Ali uz jedan bitan preduvjet – da ima teorijski razrađene argumente, zahtjeve i program.

Proturječnost vanjskopolitičkog stava Živog zida, kao i drugih njihovih stavova ponajviše je rezultat utjecaja malograđanske ideologije. Ona je puna proturječnosti jer proizlazi iz društvenog položaja niže srednje klase kao nestabilne klase između rada i kapitala. Zato je ona vrlo podložna raznim utjecajima, vrlo intenzivno i to u vrlo kratkom vremenu.

U tom smislu nužno je odmah napomenuti da vanjskopolitički smjer ŽZ i ljevice ni u kojem slučaju ne može biti isti. Ideja izlaska iz NATO-a da bi se Hrvatska približila Rusiji znači zamjenu jednog imperijalizma drugim. Koliko god je nekima draga, Rusija je, kao i Kina uostalom, imperijalistička država sa svim osobinama koje taj naziv nosi. Za ŽZ je trenutno pitanje SAD ili Rusija, odnosno američki (nadređeni europskom) ili ruski imperijalizam. Nebitno jesu li oni toga svjesni, ali tako stoje stvari. Oni biraju ruski imperijalizam.

Što se tiče izlaska iz EU, on je u cilju, ne samo daljnjeg približavanja Rusiji, nego i postizanja suverenosti i samostalnosti. Njihov je stav trenutno da Hrvatska nije slobodna zemlja i to ponajprije zahvaljujući članstvu u EU i da je prvi korak prema toj slobodi – izlazak iz EU. Ovime bi se postigla neka vrsta autarkije (samodostatnosti) u savezu s ruskim imperijalizmom.

Proturječnost vanjskopolitičkog stava ŽZ, kao i drugih njihovih stavova ponajviše je rezultat utjecaja malograđanske ideologije. Ona je puna proturječnosti jer proizlazi iz društvenog položaja niže srednje klase kao nestabilne klase između rada i kapitala. Zato je ona vrlo podložna raznim utjecajima, vrlo intenzivno i to u vrlo kratkom vremenu. Nižoj srednjoj klasi dosta je EU jer zbog nje gubi poslove (kao obrtnik, kao radnik koji razmišlja kao obrtnik i kao nezaposleni za kojeg nema nikakvih šansi da dobije posao) niti ima slobodu razvijanja vlastitog posla. Također, njoj se Rusija (i Putin) čini kao borac protiv američkog i europskog imperijalizma koji će zaštititi i Hrvatsku ako mu se pruži ruka.

Oba ova zahtjeva, izlazak iz EU i NATO s približavanjem Rusiji, idu možda na štetu hrvatske političke i ekonomske elite, ali sigurno idu na štetu radnika.

Imajući sve ovo na umu, postavlja se pitanje kakav je stav ljevice? Ovdje nipošto ne treba imati iluzije da bi politička scena drugačije reagirala da umjesto ŽZ-a stoji neka stranka (krajnje) ljevice. Utoliko je bitnije da se promotri situacija.

Ljevica suverenost Hrvatske ne može izjednačiti sa suverenosti domaćeg kapitala da samostalno cijedi profit iz radnika. Suverenost ona promatra iz radničke, dakle općedruštvene perspektive. Hrvatska koja je izvan EU, ali koja i dalje razvija kapitalizam – u suštini nije ni za milimetar suverenija iz perspektive ljevice.

Stav ljevice se može navesti kao: ostanak u EU, ali izlazak iz NATO-a. Za razliku od ŽZ-a, ljevica suverenost Hrvatske ne može izjednačiti sa suverenosti domaćeg kapitala da samostalno cijedi profit iz radnika. Suverenost ona promatra iz radničke, dakle općedruštvene perspektive. Hrvatska koja je izvan EU, ali koja i dalje razvija kapitalizam – u suštini nije ni za milimetar suverenija iz perspektive ljevice.

Ljevica ne postavlja pitanje EU ili samostalna Hrvatska kao ni pitanje SAD ili Rusija. Za ljevicu je pravo pitanje kapitalistička ili socijalistička Europa i ljevica je protiv oba ova imperijalizma. Preduvjet za politički rad pretvaranja kapitalističke u socijalističku Europu jest i članstvo u sadašnjoj EU. Međutim, ovdje treba precizno napomenuti što to znači. Ljevica nikako ne treba imati iluzija da je EU moguće reformirati iznutra (kao što recimo zastupa pokret Varoufakisa), odnosno dobivanjem sve većeg broja mandata u Europarlamentu. Kao što se kapitalizam ne može reformom prevesti u socijalizam, tako se i EU, sa svojim institucijama, ne može naprosto transformirati u socijalističku Europu.

Ali, ljevica reforme mora koristiti u takvom obliku kojim one udaraju na sistem, načinju ga i mobiliziraju ljude protiv njega. U ovom trenutku, kad je ljevica vrlo slaba, izlazak iz EU ne bi joj donio ništa, posebno jer bi se taj izlazak, s obzirom na prošlost, vezao za desnicu. Štoviše, izlazak sam od sebe ljevici bi onemogućio da iskoristi one instrumente koji su joj na raspolaganju da mobilizira što je više ljudi moguće. Drugačija je priča ako i kada bi ljevica došla na vlast. Podrazumijeva se da bi njen radikalni program vrlo brzo prouzrokovao duboke sukobe s institucijama EU i da bi pitanje izlaska bilo na dnevnom redu. Međutim, njen tadašnji izlazak u kontekstu borbe jedne države koja čini prve krupne korake prema raskidu s kapitalizmom, učinio bi mnogo i na cijepanju EU.

Ove rečenice ne treba brkati s onim stavom koji je ljevica zauzimala na pragu hrvatskog ulaska u EU. Tada su okolnosti opet bile drugačije u kontekstu da zapravo ovaj ili onaj stav ljevice nije mogao presudno utjecati na ulazak Hrvatske u EU. Zbog toga se tada stav (barem dijela) ljevice svodio na sljedeće: DA socijalističkoj Europi, NE kapitalističkoj EU. Pritom je ovo NE kapitalističkoj Europi imalo za cilj dodatnu destabilizaciju tadašnje politike. Jasno, s obzirom na težinu ljevice – taj je doprinos bio zanemariv.

Niz je opasnosti članstva u NATO-u, od postojanja raznih vojnih baza imperijalističkih sila, svrstavanja uz te sile pri novoj kolonizaciji zemalja Trećeg svijeta, pa do daljnje profesionalizacije vojske koja tako postaje gotovo u potpunosti odvojena od naroda i time opasnija za njega u slučajevima političkih potresa.

Dakle, danas nakon što je Hrvatska već članica EU i nakon što su se ostvarile određene veze i između hrvatske i europske ljevice – prerani izlazak iz EU u ovom trenutku značio bi korak unatrag.

Potpuno je drugačije s NATO-om. Eksplicitan zahtjev ljevice mora biti izlazak iz ove asocijacije. NATO je imperijalistička čizma koju ne plaća samo kapital, nego i porezni obveznici među kojima je najviše radnika. Zapravo tu vojsku najmanje plaća kapital, a od nje jedini ima koristi i profit. Dodatno je opasno što domaća elita povezuje vojnu industriju s NATO-om, predstavljajući to kao uspjeh i razvoj „brenda“.

Niz je opasnosti članstva u NATO-u, od postojanja raznih vojnih baza imperijalističkih sila, svrstavanja uz te sile pri novoj kolonizaciji zemalja Trećeg svijeta i latentnom ratu s Rusijom bilo posredno bilo izvozeći vojnike, podređivanja vojne industrije imperijalističkom planu, preko raznih davanja za proračun NATO-a i ostalih obaveza povezanih s tim, pa do daljnje profesionalizacije vojske koja tako postaje gotovo u potpunosti odvojena od naroda i time opasnija za njega u slučajevima političkih potresa.

Zaključno, što je ljevici za činiti nakon svega što je rečeno? Na vanjskopolitičkom planu svakako se treba povezati s onim snagama ljevice koje se također zalažu s izlazak iz NATO-a, poput slovenske Levice. S njima tražiti načine koordiniranja nekih akcija. Nužno je povezati se i s onim snagama koje su nešto naučile na povijesnom primjeru Syrize i odnosu Grčke prema eurozoni i EU.

Na unutarnjem planu treba početi raditi na objašnjavanju i argumentiranim raspravama koje će uvjeriti radnike i ostale u ispravnost pozicije o izlasku, ali i koje će ih uvjeriti u problematičnost pozicije ŽZ-a. Pritom presudna argumentacija ne može i ne smije površna. Nije dovoljno samo govoriti da su vojska ili vojni sporazumi i politike naprosto izgovori da se prekrije suština sistema, da ima pravih problema itd. Takvom argumentacijom ljevica može jedino dodatno pogurati radnike prema ŽZ-u.

Što se tiče izlaska iz EU, ljevica u trenutnim okolnostima time ništa ne dobiva, a može dosta izgubiti. Stoga je na njoj da ovu tvorevinu kapitala iskoristi kao prostor svog rasta i razvoja te da na tom putu praktično pojašnjava i ukazuje na sukob koji je zasada manje vidljiv, ali će s uspjehom ljevice on postati očigledan.