U posljednjih nekoliko godina svjedočimo ubrzanoj promjeni sastava radničke klase, prvenstveno u materijalnoj proizvodnji i uslugama dostave, pri čemu sve veći udio zaposlenih preuzimaju azijski radnici. Usprkos tome što se broj azijskih radnika već mjeri u desecima tisuća, te što sve projekcije govore u prilog toga da će u skoroj budućnosti azijski radnici igrati još daleko dramatičniju ulogu u sastavu zaposlenih, za sada još nismo mogli svjedočiti nikakvim dugoročnim planskim aktivnostima, pa čak niti ozbiljnijim strukturnim analizama vezanima uz ovo pitanje od strane sindikalista i političkih organizacija koje se pozivaju na radništvo. Sve intervencije koje su se do sada javljale – ma koliko vrijedne i potrebne bile – imale su pojedinačni i stihijski karakter – kao što su upozoravanje na slučajeve kršenja radničkih prava i loše radne i životne uvjete, te eventualno zazivanje odgovarajućih zakonskih promjena. Međutim, trend prema kojemu će znatan udio radničke klase u Hrvatskoj preuzeti strani radnici, mahom iz Azije, predstavlja prvorazredno strukturno – ne samo ekonomsko, već i političko pitanje – kojemu se na taj način treba i pristupiti.

Premda se ukupni broj stranih radnika u Hrvatskoj ubrzano povećava (što se najdramatičnije vidi u sektoru graditeljstva i ugostiteljstva gdje je udio stranih radnika oko 30%), posebno specifičnu i brojnu skupinu među stranim radnicima čine upravo azijski radnici. U toj specifičnoj skupini uvjerljivo najviše ima radnika iz Nepala, a za kojima zatim redom slijede radnici iz Indije,Filipina, Bangladeša i Turske . Ostali strani radnici u pravilu dolaze iz susjednih zemalja, često na sezonski rad, te su u kulturološkom i jezičnom smislu veoma bliski i povezani s domaćom radničkom klasom. U slučajevima radnika koji ne dolaze iz Azije, strani radnici u pravilu imaju heterogene pozadine, te najčešće na nekoj masovnijoj skali ne planiraju ostati u Hrvatskoj. Nasuprot tome, radnici iz Nepala, Indije, Pakistana i Filipina čine masovne i kulturološki homogene grupacije u sastavu radničke klase, koje prilikom dolaska na rad u Hrvatsku često ostaju među sobom dobro povezane i koordinirane – što posebno vrijedi za nepalske radnike, koji su povezani i na razini jedinstvene organizacije koja okuplja većinu nepalskih radnika. Osim toga, promatrajući iskustva drugih zapadnih zemalja i migracijske navike azijske radničke klase, možemo zaključiti da će s vremenom nezanemarivi broj azijskih radnika ostati živjeti u Hrvatskoj. O takvoj želji većine nepalskih radnika da trajno ostanu u Hrvatskoj uvjeravali su nas i predstavnici udruge Nepalaca u Hrvatskoj prilikom osobnih razgovora. Ako stoga krenemo od dosadašnjih stopa povećanja udjela azijskih radnika, te pretpostavimo da će se slični trendovi zadržati u narednom periodu, dolazimo do projekcije prema kojoj bi već početkom sljedećeg desetljeća najvažniju skupinu u proizvodnoj radničkoj klasi, kao i znatnom dijelu uslužnih zanimanja, mogli činiti azijski radnici, koji će, nadalje, sa svojom kulturom i jezikom činiti posebni, međusobno usko povezani, dio populacije zemlje. Zbog ovih razloga, smatramo da se je posebno potrebno usmjeriti upravo na pitanje azijskih radnika, kao specifične i posebno važne grupe stranih radnika. Postavlja se pitanje kakvo značenje takva promjena može imati po tok sukoba između radničke klase i kapitala, kao i po općeniti politički život. U tom pogledu, posebno je instruktivno promotriti kako dosadašnje političke i sindikalne reakcije na trend povećanja broja azijskih radnika, tako i ranija iskustva drugih europskih zemalja.

Prvi je očekivani tip političke reakcije – koji je najprimitivniji u svojem pristupanju navedenome pitanju van cjeline odnosa i procesa međunarodnog tržišta i tendencija kapitalističke ekonomije, a stoga i najjednostavniji za shvaćanje – onaj koji s vremenom postaje sve snažniji širom EU, a trenutno vjerojatno najviše u Njemačkoj. U takvoj reakciji pitanje se promatra prvenstveno iz perspektive snižavanja cijene domaćih radnika i gubitka radnih mjesta za domaću radničku klasu – pri čemu se krivac za navedeno vidi upravo u stranim radnicima. Tome se onda produžuju dodatni politički začini u vidu zabrinutosti za unošenje strane kulture, suprotne „nacionalnim vrijednostima”, zaštite domaćeg načina života i tome slično. Čitav spektar takvih šovinističkih, nacionalističkih i rasističkih reakcija služi upravo kao savršeno sredstvo obrane interesa kapitalističke klase. Krupni europski i američki kapital tako najprije, nametanjem međunarodne imperijalističke i polu-kolonijalne politike, uništava nacionalne ekonomije i onemogućuje njihov razvoj, zatim u težnji za dodatnim povećanjem profita stimulira dolazak jeftine radne snage, a onda u posljednjem činu ove predstave rabi svoje korisne budale u vidu desničarskih batinaša kako bi različite slojeve radničke klase razjedinio i usmjerio jedne protiv drugih, a time i spriječio sve promjene koje bi mogle dovesti u pitanje opstanak kapitalističkog sistema.

Sve do sada u Hrvatskoj je izostala neka ozbiljnija politička artikulacija ovakvih nazadnih pristupa pitanju stranih radnika. Tome razloge vjerojatno treba tražiti u trenutnoj deficitarnosti zanimanja u kojima se uglavnom zapošljavaju azijski radnici, kao i intelektualnom deficitu i sporosti političke desnice u prilagodbi na nove tipove socijalnih situacija. Međutim, ne treba niti najmanje sumnjati da će se prije ili kasnije i u Hrvatskoj maha uzeti takva politička rješenja koja će u azijskim radnicima, kao što je danas na stvari primjerice sa Srbima i Romima, vidjeti glavnom krivca za sva društvena zla. Kako bi se utjecaj takvih političkih struja minimizirao potrebno je već sada započeti sustavni rad usmjeren prema azijskim radnicima, kako bi se – ne samo na sindikalnom, već posebno i na društvenom i kulturnom polju – stvorilo čvrsto savezništvo domaćih i azijskih radnika, koje je jedino u stanju da se odupre nazadnim političkim strujama, ali i dovede u pitanje postojeći sustav eksploatacije.

Potrebno je već sada započeti sustavni rad usmjeren prema azijskim radnicima, kako bi se – ne samo na sindikalnom, već posebno i na društvenom i kulturnom polju – stvorilo čvrsto savezništvo domaćih i azijskih radnika, koje je jedino u stanju da se odupre nazadnim političkim strujama, ali i dovede u pitanje postojeći sustav eksploatacije.

Premda su u javnom prostoru izostale reakcije na azijske radnike koje su šovinističke i rasističke, dio rješenja koja su se do sada predlagala i od strane onih grupacija koje se neodređeno nazivaju „ljevicom” i pozivaju na radnike – kao što je ponovno uvođenje kvota za strane radnike – opasno tjera vodu na mlin ovakvih sentimenata i pripadne nazadne logike rješenja. Usprkos tome što se kvote mogu nastojati opravdati zaštitom radničkih prava i odupiranjem rušenja cijene radne snage u zanimanjima koja nisu deficitarna, logika ponovnog uvođenja kvota neminovno suprotstavlja domaće i strane radnike, te rješenja neminovnih proturječja kapitalističkog sustava traži u umjerenim reformskim zahtjevima koji i dalje poštuju logiku istog sustava. Pristup koji polazi od razmatranja kakvim se sve zakonskim odredbama i pojedinim reformama može ublažiti položaj radničke klase, u potpunosti je osuđen na propast – jer se suprotstavlja temeljnoj logici kapitalističke ekonomije i stoga njezine mehanizme i njihove političke izraze ima protiv sebe, a da samu tu ekonomiju ne dovodi u pitanje. Položaj se radničke klase ne određuje u okviru nacionalnog zakonodavstva, već u okviru međunarodnih imperijalističkih odnosa te sukoba između radničke i kapitalističke klase na nacionalnom i međunarodnom planu. Stoga je jedini mogući konstruktivni pristup pitanju azijskih radnika onaj koji polazi od potrebe postepene izgradnje jedinstvenog klasnog borbenog fronta svih radnika u Hrvatskoj i ostalih potlačenih skupina, gdje se povezivanje azijskih i domaćih radnika ostvaruje na osnovi istih klasnih interesa i otvorenoj kulturnoj razmjeni, te korak po korak usmjerava u pravcu rušenja kapitalističkog sistema kao jedinog odgovora na izrabljivanje radnika i socijalne nejednakosti. Navedeno znači pokretanja inicijativa koje neće biti usko sindikalnog karaktera, već će omogućiti stvaranje trajnih zajedničkih kulturnih i društvenih prostora u kojima mora doći do istinskog povezivanja i bratimljenja azijskih i domaćih radnika, kako bi se već u samome početku spriječila njihova marginalizacija i getoizacija, te kako bi sama kultura azijske populacije koja živi u Hrvatskoj – a koja je trenutno u nastajanju – dobila progresivna i društveno-kritička obilježja.

U pristupu azijskim radnicima ne treba polaziti od pojedinačnih slučajeva, niti ostajati na perspektivi načelne borbe protiv pojavnih oblika društvenih nepravdi, već prije svega problematiku zahvatiti dugoročno i strukturno. U tom pogledu, u sukobu između radničke i kapitalističke klase dolazak novih grupacija azijskih radnika otvara brojne mogućnosti za radikalizaciju i pronalaženje novih političkih izraza radničke borbe. Azijski radnici predstavljaju najugroženiju skupinu radničke klase u Hrvatskoj, skupinu koja izrabljivanje svojstveno kapitalističkim odnosima doživljava u čistom obliku, bez ikakvih uljepšavanja i zamagljivanja, te koja je u tom pogledu puno otpornija na vladajuću indoktrinaciju, kako domaće političke elite, tako i EU birokracije. Ono što je nadalje posebno važno je da je po svojoj prirodi ova grupacija imuna na glavne metode zamagljivanja klasnih pitanja u Hrvatskoj – kao što su hrvatski nacionalizam, rasprave o ratovima i sukobima u prošlosti na ovim prostorima i slično. Osim toga, azijska radnička klasa je lišena vlasništva nad nekretninama u Hrvatskoj, kao i drugih vidova nasljeđivanja, te i u tom pogledu zaista, za razliku od dobrog dijela domaćih radnika, predstavlja proletarijat u klasičnom smislu riječi – klase koja ne može ništa izgubiti osim svojih okova. Mogućnost revolucionarnih društveno-ekonomskih te političkih promjena u Hrvatskoj stoga u velikoj mjeri ovisi u tome koliko će se azijski radnici – naravno, zajednički s domaćim radnicima i ostalim savezničkim skupinama – uspješno usmjeriti u borbu protiv postojećeg sistema kao temeljne zapreke u ostvarivanju života dostojnog čovjeka.