Borba osamdesetak tuzlanskih radnika svojedobno se pročula diljem Evrope. Priča oko DITE jest priča kako radnici do oslobođenja mogu doći jedino vlastitim snagama.

“Ditu nisu spasili ekonomski stručnjaci, akademici, profesori i neke kao mudre glave. Spasili su je njeni radnici, ljudi čista srca, ljudi vrelog srca za svoju fabriku. Ne teorije, referati, seminari i političke emisije. Ne priče. Već akcija, srčanost, spremnost da se jednom kaže DOSTA i kriminalu i neradu. Ditu su spasili obični ljudi.” Front slobode 30. 4. 2016.

Još pre dvadeset godina mogla se čuti u Tuzli jedna nastavnica srednje škole, inače sindikalist, koja je bila dugogodišnji pripadnik SKJ: “Nisam ja napustila partiju, ona je napustila nas radnike. Vođe komunista su preko noći postali vernici (pravoslavni, katolički, islamski), a ideju socijalizma zamenili su hvalospevom privatnoj inicijativi, svojini i tržištu kapitala”.

Tuzla je bila jedan od retkih gradova koji nisu dopustili da ih iznutra pocepaju međunacionalni sukobi. Kad su se februara 2014. radnici i mladi širom Bosne i Hercegovine digli protiv političkog nepotizma i sveopšte korupcije triju vladajućih nacionalističkih partija, zabetoniranih Dejtonskim sporazumom, Tuzla je opet bila prva. Jer Tuzla je radnički grad, industrijski grad, sada u ruševinama.

Borba za goli opstanak je ogorčena: išlo se pešice u Evropu, sve do Orašja, “da se pobegne iz zemlje od koje je i Bog digao ruke”, ali hrvatska policija je zahtevala ispravne putovnice, koje je imalo samo njih nekoliko. Svake srede se manifestovalo ispred suda i kantonalne vlade da se dobije istraga i procesuiranje pljačkaške privatizacije. Ovih dana grupa radnika Kvarca preti da izvrši samoubistvo skokom sa visokog silosa, jer voljena im demokratska BiH ne dopušta ni besplatnu koncesiju na pesak, koji je tu hiljadama godina pre nego što su se svevišnja božanstva pojavila na zemlji, a da ne govorimo o modernim neoliberalnim političarima.

Kako ovaj primer može postati “zarazan”, kapital im na svaki način ubacuje klin u točkove, sabotira im neophodni parovod koji im pristiže izvan fabrike, banke traže sudskim putem da im radnici plate milione maraka koje su oni poklonili mafijašima.

Ipak, u sveopštoj evropskoj tendenciji slabljenja radničkog pokreta i njegovih sindikata, gde je politička levica ispod zemlje, gde sindikalisti i njima bliski profesori sociologije nastoje pronaći inovantne metode borbe, borba radnika Dite iz Tuzle je istinska inovacija, bar poslednjih decenija: u klasnoj borbi potrebno je znanje i iskustvo, ali bez srčane borbe nikakva ideološka alhemija ne može pomoći. Nakon skandaloznog preobražaja društvene svojine nad prirodnim bogatstvima i sredstvima proizvodnje u državnu svojinu – o čemu je radnicima naklonjen profesor prava u Tuzli, Zlatan Begić, na tamošnjoj televiziji dao divne usporedbe sa vulgarnim šibicarskim trikovima – 600 radnika Dite, najpoznatije i jedne od najboljih fabrika deterdženata u bivšoj Jugoslaviji, morali su u skladu sa novim zakonskim aktima postati akcionari, a onda su jedan po jedan prodavali te akcije tako da je novi većinski vlasnik stavio fabriku pod hipoteku i zadužio firmu kod banaka u visini od nekoliko stotina miliona maraka. Taj dug je, kao i u slučaju Srpske banke, odmaglio ko zna gde, možda na neko rajsko ostrvo. U našem slučaju mafijašku žabu će progutati država, tj. građani, dok u slučaju Dite vlasnik priznaje “poraz”, diže ruke od prozvodnje i “vraća” firmu državi (kantonu) po ceni od jedne simboličke marke. Ali država neće vruć krompir u svoje ruke: dugovi su veći nego što fabričke hale i postrojenja vrede na tržištu.

Na to osamdesetak preostalih radnika, koji nisu prodali svoje akcije, oštro reaguje, okupira fabriku, čuva je dan i noć sa svojim stražama nekoliko godina, održava mašine, širi duh borbene solidarnosti izvan fabrike, i na kraju samoinicijativno pokreće proizvodnju s raspoloživim sirovinama.

Junak te borbe je po opštem priznanju Emina Busuladžić, predsednik štrajkačkog odbora, uz tesnu saradnju sa Dževadom Mehmetovićem, predsednikom sindikata u fabrici. Njihova borba se pročula kako u BiH, tako i širom Evrope. Kako je Dita simbol radničke potrebe da se radi i zaradi za život, grad Tuzla – a i šire, trgovačke mreže i drugi – kupovinom Ditinih proizvoda omogućavaju ovim istinskim samoupravljačima da opstanu, da dobiju skromnu platu i isplate sve društvene obaveze, u prvom redu zdravstveno i penzijsko osiguranje radnika. Kako ovaj primer može postati “zarazan”, kapital im na svaki način ubacuje klin u točkove, sabotira im neophodni parovod koji im pristiže izvan fabrike, banke traže sudskim putem da im radnici plate milione maraka koje su oni poklonili mafijašima, koje nikada nisu ušle u pogone i koje radnici nikada nisu videli a sada moraju da plate, uz niz drugih administrativnih i pravnih začkoljica. Osim toga, ekonomsko okruženje – nezainteresovanost države, nedostatak bankarskih kredita za obrtna sredstva, ograničeno tržište za plasman robe, konkurencija velikih stranih proizvođača istog proizvoda – sve to ukazuje da Dita sama ne može izdržati na duge staze. Ako socijalizam nije mogao uspeti u jednoj zemlji – čak ni u grupi zemalja – kako može uspeti u jednoj zasebnoj fabrici? Ali da radnici samo svojim vlastitim snagama mogu doći do oslobođenja – to je na primeru Dite sasvim izvesno.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.