Ususret 8. martu Povežimo borbe za radna, socijalna i reproduktivna prava!

Obilježavanje ovogodišnjeg Osmog marta održava se u kontekstu novog vala nazadnjaštva kojeg u Hrvatskoj pronose vladajuće političke elite koje, uz savezništvo crkvenih te desnih parapolitičkih organizacija, sve intenzivnije napadaju i ženska reproduktivna prava. S obzirom na kontinuirane napade na radnička prava od strane svih vlada zadnjih desetljeća, vrijeme je za temeljiti i zajednički otpor kompletnom kapitalističko-patrijarhalnom poretku.

Žene protiv bijede i Noćni marš – 8. mart dvije su zagrebačke protestne akcije najavljene za ovogodišnji Međunarodni dan žena. Prva, u organizaciji aktivistica Ženske mreže Hrvatske, ženskih sindikalnih grupa SSSH-a, NHS-a i HURS-a te udruge Roda, započinje u devet sati ispred Radničkog doma, odakle se ide do Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva rada i mirovinskog sustava te Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Zahtijevajući socijalnu pravdu, organizatori/ce ističu da se njihovom akcijom “upozorava na teške socijalno-ekonomske uvjete u kojima žive žene svih dobi u Hrvatskoj, gdje 96 posto novozaposlenih žena dobiva ugovore na određeno vrijeme, gdje su žene izložene seksualnom zlostavljanju, uznemiravanju i ucjenjivanju na radnome mjestu, gdje sve veći broj umirovljenica živi ispod linije siromaštva, gdje žene primaju manju plaću za jednaki rad, gdje nije osiguran dovoljan broj jaslica i vrtića, gdje država na žene prebacuje obavezu brige i skrbi za najosjetljivije skupine, gdje se ženama uskraćuju reproduktivna, seksualna i prava na besplatnu zdravstvenu skrb, gdje žene nisu zaštićene od nasilja i gdje su žene izložene sustavnoj diskriminaciji”.

Jasno je da kapitalizam svoju akumulaciju temelji i na golemoj količini neplaćenog rada i da žene nisu tek tako, po vlastitom izboru ili “prirodnom” stanju stvari, zaglavile u privatnoj, kućanskoj sferi. Također, jasno je da su u kapitalizmu i patrijarhatu žene dvostruko zavisne – od poslodavaca i od muškaraca, i utoliko je njihova borba uvijek složenija

Noćni marš za cilj pak ima “borbu za ugrožena seksualna i reproduktivna prava žena, posebno pravo na pobačaj”, organizira ga feministički kolektiv fAKTIV, a okupljanje počinje u 18 sati na Trgu žrtava fašizma. Kao što je poznato, Ustavni sud je nedavno odbacio zahtjev za ocjenu ustavnosti važećeg Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, što znači da je pobačaj ostao legalan medicinski zahvat. No ujedno je naložio Saboru da u roku dvije godine donese novi zakon, što zbog aktualnih političkih okolnosti znači da nas u tom periodu, kako s pravom ističu iz fAKTIV-a, “čeka teška borba za ionako krhka seksualna i reproduktivna prava žena”. Taj je feministički kolektiv Saboru i Vladi tim povodom uputio deset zahtjeva, među kojima i onaj za ostavkom ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera i njegova savjetnika Ladislava Ilčića jer su “zloupotrijebili svoj položaj za nametanje ideologije fundamentalističkih vjerskih grupa, nauštrb interesa ove zemlje i njenih građanki i građana”. “Osmi mart je i slavlje i iskazivanje poštovanja borbi za ženska ljudska prava. Osmi mart je i nepokolebljiv čin otpora svima koji žele zatrti dosad izborena prava. Stoga pozivamo sve da se pridruže osmomartovskom Noćnom maršu!” završavaju svoj poziv. Potaknute noćnim maršem fAKTIV-a, sličan marš u Splitu organizira i udruga Domine, s početkom u 18 sati na Pjaci.

U Zadru pak Novi sindikat, TEHNOS i tamošnja Građanska prosvjedna inicijativa organiziraju prosvjedno obilježavanje Dana žena – ulicama Zadra, pod parolom “ZA radnice u trgovini, PROTIV novog ropstva”. Početak okupljanja je u 10:30 sati ispred trgovine Spar, Relji – Mala tržnica – City centar Zadar. Organizatori/ce ističu: “Aferom ‘dvije fete pršuta’ poslodavci su poslali poruku koju država podržava. Potplaćene i neplaćene – radit ćete kada ja kažem, što ja kažem i koliko ja kažem! Mi odgovaramo: ‘Ne bez borbe!” Stoga traže: zabranu rada nedjeljom, zabranu nedopuštenog videonadzora koji služi za nadzor i ucjenu radnica, rad na određeno najviše do godine dana, strože kazne za vođenje dvostrukih i trostrukih evidencija o radnom vremenu te plaćen i ograničen prekovremeni rad.

Kada je lani u maju na Radničkom portalu objavljen tekst povodom marša Hod za život koji su inicirale neokonzervativne udruge, jedan od komentara ispod njega glasio je, otprilike, otkud to da kao radnički portal koji se bavi radničkim pitanjima tematiziramo ženska reproduktivna prava. Ovo je dobra prilika da se u kratkim crtama objasni povezanost “radničkih” i “ženskih” pitanja te da se akcijama Žene protiv bijede, Noćni marš i “ZA radnice u trgovini, PROTIV novog ropstva” da zajednički okvir. A taj zajednički okvir čine kapitalistički način proizvodnje i s njime povezan patrijarhalni poredak.

U Zadru Novi sindikat, TEHNOS i tamošnja Građanska prosvjedna inicijativa organiziraju prosvjedno obilježavanje Dana žena – ulicama Zadra, pod parolom “ZA radnice u trgovini, PROTIV novog ropstva”.

Naime, kako su to pokazale marksističke feministkinje, kapitalistička organizacija rada zasniva se kako na eksploataciji onoga što se naziva društveno-produktivnim radom, u kojem sudjeluju i muškarci i žene (u različitim omjerima u različitim periodima, ali zato do dana današnjeg s razlikama u plaćama), tako i na iskorištavanju onoga rada koji je manje vidljiv i koji se dugo vremena shvaćao neproduktivnim, a koji mahom obavljaju žene – riječ je o reproduktivnom radu, koji reproducira i proizvodi radnu snagu. To je onaj toliko podrazumijevajući “rad u kućanstvu”, koji zapravo predstavlja jedan od stupova kapitalizma jer bez proizvodnje radnika ne bi postojao nijedan drugi oblik proizvodnje: primjerice, bez objeda koji ga čeka na stolu nijedan radnik ne bi mogao odraditi svoju smjenu i zaraditi plaću, niti bi bez rađanja bilo novih radnika (u SFRJ su ti specifični aspekti ženskog rada donekle bili uzeti u obzir, primjerice tako što su žene ranije išle u mirovinu, dok je današnje inzistiranje na formalnoj jednakosti muškaraca i žena oko odlaska u mirovinu zapravo cementiranje stvarne nejednakosti). Tako gledajući, jasno je da kapitalizam svoju akumulaciju temelji i na golemoj količini neplaćenog rada i da žene nisu tek tako, po vlastitom izboru ili “prirodnom” stanju stvari, zaglavile u privatnoj, kućanskoj sferi. Također, jasno je da su u kapitalizmu i patrijarhatu žene dvostruko zavisne – od poslodavaca i od muškaraca, i utoliko je njihova borba uvijek složenija.

A ideologija seksizma i rasizma u kapitalizmu razvijena je, kako kaže Silvija Federici, da opravda, oprirodi različite vrste eksploatacije. Preciznije: “Kapitalizam je, kao društveno-ekonomski sistem, nužno posvećen rasizmu i seksizmu. Naime, kapitalizam mora da opravda i mistificira kontradikcije ugrađene u njegove društvene odnose – obećanje slobode naspram realnosti masovne prisile, obećanje prosperiteta naspram realnosti masovne bijede – tako što će ocrniti ‘prirodu’ onih koje iskorištava: žena, kolonijalnih podanika, potomaka afričkih robova i emigranata rasijanih globalizacijom.”

Mogli bismo dodati da će ih ocrnjivati to više što ih više iskorištava. Već je iz seksističke retorike u posljednja dva desetljeća – “žena nije za mudraca, već za madraca”, da spomenemo samo jednu od takvih izjava – jasno da tzv. tranzicija ne bi bila moguća bez upotrebe nasilja prema ženama (odatle i silina udara na žene u istočnoeuropskim, bivšim socijalističkim zemljama, pa onda i u Hrvatskoj, a ne samo zbog tradicionalno jake uloge Crkve), bez njihova istiskivanja iz javnog života, što je na kraju dovelo do drastičnog pogoršanja njihova položaja. On je danas lošiji i na polju radnih i materijalnih prava, i na polju reproduktivnih prava (pristup pobačaju stalno ograničavaju liječničko pravo na priziv savjesti, razne molitvene zajednice koje dežuraju ispred bolnica itd.), i zbog smanjenja socijalnih funkcija države (npr. umjesto institucionalne brige za djecu i starije u vidu dovoljnog broja vrtića i domova, ti su poslovi ponovno postali pretežno briga žena).

Ukratko, oni uvjeti koji su doveli do snižavanja plaća, do sve nesigurnijih oblika rada, do otežanog sindikalnog organiziranja i slično, ujedno su isti oni koji žene guraju u bijedu, koji im prepuštaju slabije plaćene poslove ili ih, najčešće, prisiljavaju na ostanak u privatnoj sferi gdje će imati ulogu nevidljivih radnica i “inkubatora” za rađanje nove, sutra također eksploatirane radne snage. Stoga je važno da se borbe za radna, socijalna i reproduktivna prava promatraju u cjelini, da se povežu i da u njima sudjeluju i radnice i radnici – jedino će se na taj način moći izgraditi strategije otpora koje imaju izgleda na uspjeh.