Čistačice privatnih tvrtki koje su na javnim natječajima dobile poslove čišćenja državnih zgrada prolaze kroz agoniju kao i agencijski radnici. Država je naime poslove prepustila evidentiranom dužniku i gulikoži koji je na tuđem radu izvukao debelu zaradu, a radnice bacio na prosjački štap. Osim što ih je izrabljivao nerealnim zahtjevima, na kraju im nije ni platio. Razgovarali smo s ogorčenom radnicom.

Kako bi uštedila, država je krajem prošle godine odlučila posao čišćenja svojih ureda prepustiti outsourcingu, tj. privatnim tvrtkama koje imaju vlastitu radnu snagu. Na jesenskom javnom natječaju većinu poslova dobila je tvrtka Control Home Management (CHM) koja je ponudila uvjerljivo najnižu cijenu, skoro 50 posto jeftiniju od početne državne procjene. Mnogi su se čudili kako je moguće za tako nisku cijenu kvalitetno odraditi posao, a u ovom tekstu ćemo dobiti odgovor na to pitanje- brutalnom eksploatacijom radnica. Razgovarali smo s ogorčenom radnicom CHM-a koja je radi ugovorne klauzule o tajnosti za ovu priliku htjela ostati anonimna.

Vlasnik tvrtke CHM je Andrej Krpina, a sjedište je registrirano u Benkovcu. Iako je početkom rujna državi bio dužan oko 60 tisuća kuna, te iako nema nikakvog prehodnog iskustva u ovom poslu, Krpina je na javnom natječaju dobio na čišćenje čak 70 posto od 700 državnih prostora diljem zemlje. Adriatic Servis, druga tvrtka koje je dobila poslove čišćenja, u tom trenutku je bila u predstečajnom postupku.

U tom trenutku CHM je imao svega jednog zaposlenog, da bi potom na brzinu zaposlio oko 140 radnica, uglavnom starosti između 40 i 60 godina, te u studenom krenuo u posao čišćenja zgrada državne uprave. Time je otpočeta beskrupolozna eksploatacija.

“U CHM-u sam počela raditi u veljači ove godine, na ugovor na određeno koji se potpisuje svakih mjesec dana. Plaća je mizerija, ispada da je neto satnica 13,84 kn. Plaća za puno osmosatno radno vrijeme je 3120 kn, ali većina radnica ne radi puno radno vrijeme. Ja sam radila dva puta tjedno po šest sati u zgradi jednog ministarstva. Kolegica i ja smo imale svaka 57 ureda za počistiti u tih šest sati, izračunala sam da je to značilo manje od 3 minute po uredu. To je nemoguće počistiti u tom roku jer izgubite oko sat vremena na zaduženje ključeva, istrpavanja smeća u velike vreće koje onda nosite u kontejner, vraćanje ključeva. Jedna druga kolegica je radila sama po šest sati dnevno u jednoj zgradi koja ima tri kata sa po 20 ureda, plus sanitetske prostorije, tjerali su nju samu da to sve odradi” kaže radnica.

Radi takvih izrabljivačkih zahtjeva koje je nemoguće ispuniti, ove radnice izložene su svakodnevnom pritisku koji u konačnici rezultira ostajanjem preko vremena, koje pak ostaje neplaćeno.

“Ako nešto propustite, sljedeći dan će vašem voditelju doći slika što niste napravili i dobivate prigovor. Stoga radnica ostane duže na poslu kako bi to napravila kako treba, ali to nitko neće platiti. Prekovremeni se dakle rade zbog pritiska. Nekoliko puta mjesečno se znaju raditi i tzv. generalke, najčešće subotom. One službeno traju šest sati, ali se znaju odužiti i na devet ili deset sati. Osim toga, tražili su od mene i rad u raznim smjenama, ali to nisam dozvolila- da jedan dan radim od 17 do 23, pa da sljedeći dan dođem na smjenu u 6 ujutro”, objašnjava nam.

Osim teških radnih uvjeta, priča može biti još i gora, a tiče se višemjesečne neisplate plaća.

“Dobila sam plaću samo za veljaču. Znači tri mjeseca sam volontirala. Također, njihova obračunska lista se razlikuje od moje, skinuli su mi pet sati. Cijeli peti mjesec pokušavamo doći do voditeljice ureda, ali telefon uredno zvoni, nitko se ne javlja. Do Krpine nitko nije uspio doći, ni ministarstva, a kamoli mi radnice. Dana 1. 6. nismo došle na posao, a i na burzi nas je odjavio”, kazala je radnica.

Došla sam u situaciju da žicam novac od potomaka za gablec. Moram fušariti, čistim ujutro ljudima stanove da bih mogla nekako preživjeti. Krenut će mnogima i problemi s ovrhama, ima ovdje i samohranih roditelja koji djeci nisu imali dati što za jesti

Poznato je da u kapitalizmu radnici nemaju nikakvu kontrolu nad proizvodnjom i financijama, a u ovom slučaju radnice nemaju ni pristup obrascu putem kojeg bi mogle doći do svoje plaće.

“Dužni su mi sve skupa 2500-3000 kn. Čula sam da su nekim kolegicama dužni i 8000-9000 kn. Ne možemo ga prijaviti, ruke su nam vezane. Inspekciji rada se CHM može prijaviti jedino u slučaju da imate obrazac NP1, to je platna lista za neisplaćenu plaću. Mi do tog obrasca ne možemo doći jer ga ima voditeljica ureda. Također, bez tog obrasca ne možemo ni u FINA-u da nam državna agencija isplati plaće. Čula sam da su neke kolegice uspjele tužiti Inspekciji za rad, ali oni nisu poduzeli ništa”, kaže radnica koja se nalazi u bespomoćnoj situaciji.

“Došla sam u situaciju da žicam novac od potomaka za gablec. Moram fušariti, čistim ujutro ljudima stanove da bih mogla nekako preživjeti. Krenut će mnogima i problemi s ovrhama, ima ovdje i samohranih roditelja koji djeci nisu imali dati što za jesti”, kaže.

CHM nije izolirani slučaj. I ostale firme koje se bave poslom čišćenja vode se jednakim eksploatacijskim principima.

“CHM nije jedini outsourcing u kojem se radi na ovom principu, svi rade tako- Adria grupa, Atalian, Adriatic Servis, Ecos, Fortis itd. Prije CHM-a sam radila u jednoj drugoj firmi i ista priča- manjak materijala, manjak ljudi, manjak radnog vremena, ali višak kvadrature. Jedna osoba održava kvadraturu na kojoj bi se trebale zaposliti još dvije osobe. To je bolest outsourcinga”, smatra radnica i dodaje kako je CHM plaćao prijevoz na ruke, ali prethodna firma, kao ni većina njih, prijevoz ne plaća.

Dok se radnice nalaze u stanju teške bijede, u posjedu smo dokumenta koji pokazuje da je država Krpini ove godine isplatila 930 tisuća kuna. Jednadžba je jasna- korupcija plus eksploatacija jednako profit.

“Kolegica je radila 30 sati tjedno za otprilike 1800 kn, a vidjela je da Krpina od države dobiva 1000 eura mjesečno za nju kao radnicu. Krpina očito ima nekoga u tijelima vlasti tko ga štiti i omogućuje mu sve ovo. Osim toga, kriv je Zakon o radu koji štiti poslodavca da se lopta s radnikom kako god želi. Preostaje vam da odete u medije, ali mediji isto uglavnom ignoriraju ovakve slučajeve. Krpina debelo koristi ono što mu je država omogućila- da baca radnice na prosjački štap”, zaključila je radnica.

Da farsi ne bude kraj, Krpina je 19. travnja osnovao novu tvrtku Clean Home Management s temeljnim kapitalom od 10 kuna. Sve se to odvija dok na stranicama Porezne uprave stoji kako je 30. 4. državi dužan 96 tisuća kuna. Mimo svih zakonskih okvira, Krpina je unatoč dugu uspio osnovati novu firmu, pa na oglasima HZZ-a od 25. svibnja traži pet čistačica za obavljanje posla u jednom kampu u Selcu.

Kapitalistička država je u dogovoru s privatnikom Krpinom odigrala još jednu sramotnu epizodu koja je pokazatelj odnosa snaga u ovom sistemu. Outsourcingom država štedi na radnoj snazi, Zakon o javnoj nabavi spušta cijenu rada, kapitalist u potpunosti prisvaja tuđi rad, a radnička klasa na koncu ostaje bez ičega, deklasirana i bačena u egzistencijalnu bijedu. Ovom zločinu nema kraja jer nakon najgorih maltretiranja i kršenja zakona isti privatnik ima svu slobodu daljnjeg otvaranja firmi i sav prostor za nesmetanu eksploataciju i profit. Ovakvi svakodnevni primjeri pokazuju narav današnjih kapitalističkih društvenih odnosa koji vode u daljnje raslojavanje i pauperizaciju.

U prekarnim radnim odnosima sindikalno organiziranje je izrazito teško, a u outsourcingu radnici ostaju na vjetrometini udruženog izrabljivanja. Sistem je tako zadnjih godina postavio nove izazove radničkoj borbi koja se mora konsolidirati i pronaći načina za rješenjem statusa ovih radnika.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.