Na nedavno održanim izborima za Evropski parlament i reformistička i antisistemska ljevica postigle su loš rezultat. Dok se za zelenu koaliciju okupljenu oko “Možemo” još može uzeti u obzir da su tek nedavno osnovani, debakl Radničke fronte i SRP-a, uz nedostatak samokritike i preuzimanja odgovornosti od strane vodstva, pokazuje da Hrvatskoj treba radnička revolucionarna partija u čijem će djelovanju i programu radnici prepoznati svoj društveni interes.

S pozicije reformističke ljevice 1 na ovim izborima nastupio je startup projekt Dalije Orešković i nedavno osnovana platforma Možemo, uz stranke koje je za ovu priliku okupila u koaliciju (Nova ljevica i Orah). Okupljanjem u koaliciju Možemo je svojim koalicijskim partnerima produžio život, barem za još jedne izbore, i spasio ih od brisanja iz političkog života na isti način na koji je pomogao (i tada praktički nepostojećem) RF-u da uđe u zagrebačku Gradsku skupštinu. 1,79 posto koliko je dobilo Možemo nije ih obeshrabrilo jer su, kažu, tek na početku svog političkog rada (platforma je osnovana nekoliko mjeseci prije izbora). Bolji start od Možemo napravila je Dalija Orešković, ali je njezin nastavak sudjelovanja u politici upitan, jer je bivša šefica Povjerenstva za sukob interesa očekivala snažniji rezultat od 2,02 posto.

Amsterdamska koalicija, kao i stranka Pametno, na izborima su se jasno profilirali kao centar. Relativno popularni Krešo Beljak, koji je ranije uspješno preuzeo HSS i izvukao ga iz HDZ-ovog zagrljaja, gordo je najavio stvaranje nove republike, no na trećeputaškom, liberalnom, centrističkom programu. Amsterdamska je koalicija tako na ovim izborima bila izgubljena na teritoriju SDP-a i jedina je šansa nove republike da vidi Sabor iduće godine ako ih Bernardić pozove u pred- ili post-izbornu koaliciju.

Radnička fronta i SRP, trenutno jedine lijeve opcije koje su na evroizbore izašle s antikapitalističkim programom, a čije se (aktivno) članstvo može nabrojati na prste dvije ruke, osvojile su, ako govorimo o koaliciji, 0,24 posto. RF Mate Kapovića, koji je od raspada fronte 2015. godine nastavio djelovati pod starim programom, obilježjima i imenom, danas je sveden na nekadašnju političku snagu sadašnjeg koalicijskog partnera SRP-a. Bizarno je što je jedan od glavnih razloga za pokretanje Radničke fronte bio upravo taj da se u Hrvatskoj, nasuprot SRP-u koji od smrti Stipe Šuvara nema nikakvu političku važnost, stvori lijeva antikapitalistička opcija koju će radnička klasa prepoznati kao svoju, kroz koju će artikulirati svoj klasni interes i pripremati se za političku borbu i preuzimanje vlasti.

Promoviranje ideje budućeg besklasnog društva za većinu nema nikakvo značenje, no borba unutar postojećeg klasnog društva, borba protiv korupcije sada i ovdje većini je radnika, što znači i većini društva, opipljiva, svakodnevna i jasna.

Za potpuni potop na evroizborima, u finišu kampanje, a na vrhuncu krize u Uljaniku, nakon što od strane radnika nije prepoznata kao politička opcija kojoj bi vrijedilo dati glas i unatoč dobro napisanom (starom) programu RF Mate Kapovića okrenuo se (kako sami kažu, autoritarnom) Titu. Zaigrali su tako i na posljednju kartu – jugonostalgije, računajući valjda da će tako putem društvenih mreža privući više od standardnih “srpovskih” (+/-) 0,2 posto. 2

U sistemu koji je uspostavio Mate Kapović unutar (svog) RF-a nitko neće preuzeti odgovornost za ovaj rezultat, 3 jer vodstvo navodno ne postoji, pa će tako i dalje nastaviti “promovirati” ideje (demokratskog, samoupravnog, dirdem…) socijalizma.

Zbog značajnog rasta broja zelenih glasova na evropskoj sceni, posebno u Njemačkoj, nekoliko dobro medijski popraćenih protesta koje su mladi organizirali u Zagrebu, kao i snažnijeg okretanja vodećeg lijevog regionalnog portala Bilten prema problemima klime, okoliša i održivosti, možemo očekivati da će Radnička fronta MK, već dobro poznata kao neuspješna trend followerica, ubrzo zajašiti na novom zelenom valu (prethodno na valovima Syrize, Podemosa, pa Sandersa i Corbyna) i prilagoditi u hodu aktualnu predsjedničku kampanju Katarine Peović, kao i onu za parlamentarne izbore 2020-e. Suprotno svim prigovorima da je trebalo ići u širu koaliciju, koje su dobronamjerno upućivali neki od simpatizera Možemoa i gotovo svi simpatizeri RF-smatramo da trenutno najbolje rješenje za ljevicu (i reformističku i antikapitalističku) nije u tome da Možemo, koji jedini ima potencijal rasta, nanovo okuplja sve-lijevo-od-centra i da tako još jednom spasi RF MK od gašenja, već da se za novi izborni ciklus riješi Nove ljevice i Petrovićevog Oraha, na isti način na koji se za ove evroizbore riješio RF-a. To bi platformi Možemo omogućilo da se u budućnosti profiliraju kao snažna zelena stranka koja ima potencijal da na parlamentarnim izborima 2020. osvoji barem jedan saborski mandat. Nova ljevica Dragana Markovine i Rade Borić, osim što se vješto održava na životu političkom trgovinom (vidjeli smo kako je brzo napuštena Šibenska deklaracija), nema bazu čak ni u Markovininom Splitu, a koliko su tanki jasno se vidjelo i iz liste za evroizbore na koju su postavili bivšeg HDZ-ovca i RF-ovca Dubravka Lepušića.

Obje su ljevice, dakle, na ovim izborima dobile manje od 5 posto, a SDP-ov neočekivani uspjeh, rast fašista i “suverenista” (jer ih Plenković ovaj put nije okupio u Domoljubnu koaliciju), kao i izgledno postizborno HDZ-ovo skretanje udesno, dodatno će otežati izglede ljevici za uspjeh na parlamentarnim izborima. Oživljeni SDP će glavni mediji (dodatno) prikazivati kao alternativu pljačkaškom, nacionalističkom HDZ-u, a ne kao prokapitalističku stranku koja je u posttuđmanovskoj eri obavila finiji dio posla s pljačkom i privatizacijom, zakonski omogućila prekarne radne odnose, uvela zemlju u društvo EU i NATO imperijalista (bez volje većine za prvo i bez referenduma drugo) itd. Druga bitna stvar koja se tiče ljevice je urušavanje Živog zida nakon jednog dobivenog evromandata te pojava Mislava Kolakušića koji je samo s kotačima (a bez motora i karoserije) pregazio mostić Petrova i Grmoje. To su rezultati koje nitko prije izbora nije mogao očekivati. Za nas je to posebno važan aspekt izbora jer su birači koji su glasali za te stranke, dobrim dijelom, upravo baza antikapitalističke ljevice. Pokazalo se da je tzv. protestnih glasova bilo oko 18 posto, što je otprilike jednak postotak birača koje su za izbore uspjeli mobilizirati HDZ i SDP.

S jedne strane, raspad Živog zida je za ljevicu dobar jer se jedan desni populizam pokazao kao prevara, ali s druge strane, za očekivati je da će dijelu ljudi dodatno ogaditi politiku jer je mnogo glasača članove Živog zida percipiralo kao nepotkupljive borce. Taj dio birača mogao bi ostati generalno razočaran u politiku i dodatno se okrenuti defetizmu, apatiji i apolitičnosti.

Jasne i odlučne poruke (ne ulazeći u sadržaj) koje je Kolakušić plasirao u medijima, preko interneta i društvenih mreža važna su pouka ovih izbora, pogotovo za antikapitalističku opciju. Za razliku od Katarine Peović, predsjedničke kandidatkinje RF MK, Kolakušić izbore nije koristio da bi “promovirao ideje” već da bi preuzeo vlast. Shvaćati izbore kao mjesto za promociju nekih ideja, a bez da se smatra da postoji mogućnost da se te ideje sada i ovdje provedu nema smisla. Svoje ideje promoviraju svakodnevno politički i društveni komentatori s već preuzetih pozicija, a ono što čini razliku između društvenih komentatora, opinionmejkera poduzetnika koji “guraju” svoje ideje (Babić, Bakić, Markovina, Puhovski i sl.) i političara jest politička borba za preuzimanje vlasti (na bilo kojoj razini) – politička borba kao realizacija, a ne promoviranje ideja, kao zastupanje interesa jedne klase koja se sprovodi u stvarnosti, a ne odgađanje za budućnost.

Promoviranje ideje budućeg besklasnog društva za većinu nema nikakvo značenje, no borba unutar postojećeg klasnog društva, borba protiv korupcije sada i ovdje (s čime se povezuje Kolakušića) većini je radnika, što znači i većini društva, opipljiva, svakodnevna i jasna. Ako antisistemska opcija procijeni da nema snagu za preuzimanje vlasti (što je ovdje sigurno slučaj), a odluči izaći na izbore, onda mora iznijeti svoje (prijelazne) zahtjeve, mora pred radnu većinu izaći s nužnim, konkretnim i hitnim mjerama koje planira provesti, na bilo kojoj razini vlasti, a ne nastupati kao promotor apstraktnih mogućnosti. Na taj način se ne može dobiti podrška radnika za društvene promjene. Radništvo neće loviti ideje po eteru i vagati koja je ideja najbolja nego će na izborima podržati konkretne mjere za koje smatraju da se poklapaju s njihovim interesima.

Dodatno, inzistiranjem na pojašnjavanju razlika između demokratskog socijalizma (za što i sami promotori znaju da je pleonazam), samoupravljanja, “real-socijalizma”, komunizma i dr. da bi se promovirale ideje “demokratskog socijalizma za 21. stoljeće” automatski se odustaje i miče fokus od već postojećih zahtjeva koje ne treba previše pojašnjavati: poništenje privatizacije i nacionalizacija poduzeća (zatvaranje kriminalaca odgovornih za pljačku, radnička kontrola u poduzećima) i donošenja novog ZOR-a (35 satni radni tjedan, ukidanje agencijskog rada i rada na određeno). To su, recimo, dva zahtjeva koja već postoje u programima i s kojima jedna antikapitalistička opcija može izaći u kampanji za izbore i računati na to će radnička klasa te zahtjeve razumjeti kao svoje, konkretne, koji se tiču njih, sada i ovdje.

Antikapitalistička ljevica trebala bi napokon priznati i prihvatiti svoju marginalnu poziciju te umjesto u “promociju ideja” krenuti u okupljanje i osposobljavanje kadrova, izgradnju bazične infrastrukture, stvaranje jakog i utjecajnog medija nezavisnog od novca državnih agencija i stranih zaklada.

Reformističkoj ljevici, dojučerašnjim aktivistima iz Varšavske i Zagreb je naš, koja ima potencijal postati relevantan politički faktor trebalo je desetak godina da prihvati da se problemi s kojima se suočavaju unutar kapitalizma (nacionalizam, diskriminacija, gentrifikacija, zagađenje okoliša, korupcija i itd.) mogu rješavati samo iznutra, tako da se uključe u neposrednu političku borbu. S druge strane, antikapitalistička ljevica, koja je politički angažiranija nešto duže, ali koja je široj javnosti nevidljiva i nema gotovo nikakav utjecaj trebala bi napokon priznati i prihvatiti svoju marginalnu poziciju te umjesto u “promociju ideja” krenuti u okupljanje i osposobljavanje kadrova (teorijske, političko-sindikalne škole), izgradnju bazične infrastrukture, stvaranje jakog i utjecajnog medija nezavisnog od novca državnih agencija i stranih zaklada. Putem izoliranih povremenih akcija koje više služe za medijsko eksponiranje pojedinaca, a bez stvarnog utjecaja na terenu, u tvornicama među radništvom, ne može se izgraditi antisistemska, radnička opcija. Takva opcija mora sudjelovati u osnivanju radničkih stožera kao suvremenih autonomnih radničkih tijela, u prokazivanju žutih sindikata, mora sudjelovati u svakom pokrenutom štrajku u zemlji i organizirati paralelno prosvjede koji će jačati pritisak na kapitaliste i njihove saveznike. Dakle, posao koji stoji pred antikapitalističkom, revolucionarnom ljevicom nije promoviranje ideja iz budućnosti već klasna borba u sadašnjosti i priprema za ukidanje sistema eksploatacije.

Dosadašnji propusti da se djeluje iz baze, uz bok radnicima u klasnoj borbi koja se svakodnevno odvija na radnom mjestu, a u korist izgradnje nekih budućih sistema iz glave, doveli su tzv. antisistemsku ljevicu u slijepu ulicu. Povezivanje koje nema rezona (u kojem nije jasno na kojim se osnovama akteri povezuju) samo da bi se izborio bolji rezultat u novom izbornom ciklusu sigurno neće doprinijeti jačanju bilo koje navedene opcije. S druge strane, suradnja “dvije ljevice” u borbi protiv šovinizma, klerikalizma, gentrifikacije, uništavanja tekovina Narodnooslobodilačke borbe i sl. se podrazumijeva. Dobre rezultate tog povezivanja na nižim razinama možemo vidjeti i u upravo pokrenutoj akciji u kojoj se prikupljaju sredstva za financiranje obrane Filipa Drače, no dugoročno, kada je riječ o političkom radu i mogućnosti stvaranja preduvjeta za ukidanje dosadašnjih društvenih odnosa, treba razbiti iluziju da reformistička i antikapitalistička ljevica mogu nastupati zajedno. Kad se postavi crta razgraničenja između ove dvije grupe koje zastupaju u konačnici različite i nepomirljive klasne interese onda će biti moguće da se krene u stvaranje antikapitalističke, revolucionarne organizacije.

“Možemo” se ima priliku profilirati kao zelena stranka, stranka klasnog kompromisa, “dobrih poduzetnika” i socijalnog dijaloga, kao stranka onih koji su dočekali da umre Tuđman, ali su se razočarali u SDP, onih kojima problem nije sistem nego njegovi određeni aspekti, ili u još goroj varijanti, “loši” ljudi unutar sistema. Iz takve stranke sigurno bi vrlo brzo otpao određeni broj članova koji su svjesni da je problem ovog društva sistemski pa bi se ubrzo nakon konačnog gašenja RF MK i SRP-a otvorio dovoljno velik prostor za izgradnju radničke revolucionarne partije.

  1. Pod pojmom (politička) ljevica najčešće se misli na labavi savez antifašista koji zamagljuje bitno, da klasni interes aktera koji se (samo)pozicioniraju “lijevo-od-centra” nije isti. Zato ću u tekstu koristiti dva termina: antikapitalistička i reformistička ljevica. Svođenje te “dvije ljevice” pod jedan pojam najčešće koristi šovinistima da bi jednom riječju opisali sve anti-hrvatsko i nedržavotvorno te finim građanskim opcijama i liberalima koje se moraju pozicionirati “lijevo” u odnosu na neofašiste poput Ruže Tomašić, Glasnovića, Hasanbegovića i ostalih “suverenista” i sljedbenika mrtvog Franje Tuđmana da bi okupili što veći broj ljudi u savez koji je (načelno) antifašistički, ali ne i antikapitalistički.
  2. SRP je, da podsjetimo, na evroizborima 2014. dobio 0,19 posto, a u RF-u Mate Kapovića nije bilo ni toliko poštenja da u postizbornoj analizi priznaju da su i tih 0,24 posto dobili kao koalicija jer to uglavnom i jeste postotak ispod kojeg se ne može ići ako te dugovječna srpovska baza prepozna kao svog.
  3. Na svojim stranicama su u međuvremenu objavili apologetski tekst i očekivano su nam, umjesto da naprave analizu izbornog debakla i objasne tko je za taj rezultat odgovoran, objasnili zašto je općenito ljevici danas teže nego prije 100 godina, što onda znači i da (rukovodstvo koje ne postoji) objektivno nije/nisu odgovorni za fijasko.