Eric Toussaint napisao je seriju od sedam članaka nazvanih “Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa”, kao odgovor na najnoviju Varufakisovu knjigu “Ima li ovdje odraslih?”. Kao bivši grčki ministar financija Varufakis je u Sirizinoj vladi, zbog njenih intenzivnih pregovora s ‘trojkom’ i budućnosti u eurozoni, imao veliku političku ulogu. Njegove teorijske postavke i njegovo praktično djelovanje bitno su utjecali na Sirizinu izdaju koja je obilježila recentnu grčku političku povijest. Danas, kad Varufakis sebe i svoju politiku pokušava prikazati kao pravu lijevu alternativu, članci poput Toussaintovih potrebni su nam više nego ikad. Donosimo prvi članak.

Predgovor

Radnički portal donosi prijevod serije članaka Erica Toussainta (napisanih u periodu od 11. kolovoza 2017. do 13. ožujka 2018.) o najnovijoj knjizi Janisa Varufakisa Ima li ovdje odraslih? (2018), izvornog naslova Adults in the Room (2017).

Varufakis u knjizi opisuje događaje koji su se odvijali u periodu od nekoliko godina sve do ključnog Sirizinog NE grčkom narodu, nakon što je ovaj, pak, na referendumu 2015. rekao NE Svjetskoj banci, Europskoj komisiji i Međunarodnom monetarnom fondu (trojka).

Ove događaje nosili su mnogi politički akteri i eurobirokrati, čije djelovanje Varufakis potanko opisuje. Uz njih, najvažniji su, naravno, opisi grčkih političara, posebno kruga ljudi okupljenog oko Ciprasa.

Varufakisova analiza jest analiza osobe koja je vrlo aktivno sudjelovala u tim političkim procesima te u tim okolnostima (u kojima su javni dug i eurozona bila ključna pitanja) vršila možda i najvažniju dužnost – onu ministra financija. Dalje, Varufakis je osoba koja je izvršila i nezanemarivi utjecaj kako na Ciprasa, tako i na krug ljudi oko njega – što Varufakis jasno i navodi u knjizi.

Time je njegova knjiga važnija jer iz prve ruke ukazuje na slijed okolnosti koji je prethodio političkom porazu Sirize i ignoriranju rezultata referenduma. Neki ovu katastrofu uspoređuju s glasanjem za ratne kredite socijaldemokratskih partija 1914. u zoru Prvog svjetskog rata.

Ipak, kako to često biva, političkom akteru koji se naknadno okuša u ulozi pripovjedača i pisca, analizirani događaji liče na specifičnu (njegovu vlastitu) istinu. Tako je i Varufakis svojom knjigom sebe prikazao kao nekoga čije je djelovanje i čiji su pogledi bili (i jesu) zapravo prava lijeva alternativa Sirizi.

Tako Varufakisova istina njegovo djelovanje prikazuje kao pravi i borbeni otpor prema politici svjetskog financijskog kapitala.

Istina, Varufakis se nije slagao s nekim bitnim odlukama Ciprasa i, u konačnici, dao je ostavku na mjesto ministra financija nakon što se vidjelo da Siriza neće ići putem koji su to od nje očekivali Grci neposredno nakon održanog referenduma 2015.

Međutim, formiranje pozicija Sirize iz kojih će kasnije proizaći njeno pogubno djelovanje – nosi i njegov potpis. Stoga je sam Toussaint kazao da je Varufakisova knjiga vrlo dobra jer nam donosi puno informacija. Varufakis je korektan i iskren autor kad prepričava i opisuje događaje i ljude, no prava vrijednost knjige je u tome što jasno pokazuje koliko je Varufakis utjecao na Sirizino skretanje.

Toussaintova opsežna kritika u sedam dijelova potrebna nam je jer sadrži neke bitne pouke. Kao čovjek koji je u nekoliko navrata bio Ciprasov sugovornik i gost, koji je radio na osnivanju komisije za analizu legitimnosti grčkih dugova s tadašnjom predsjednicom grčkog parlamenta Zoe Konstantopoulou (a protiv čega je bio upravo Varufakis), ukratko, kao čovjek koji je bio vrlo dobro upućen kako u grčku situaciju – Toussaint je vjerodostojan autor.

Pokazuje nam da je Varufakisovo djelovanje otpočetka bilo gotovo dosljedno svedeno na socijal-oportunizam – socijalizam i marksizam na riječima, a oportunizam na djelu. Varufakis nikada nije bio protiv grčkog izlaska iz eurozone. Naravno, politička odgovornost i historijska krivnja najviše je na Ciprasu kao lideru Sirize, ali Toussaint ovdje efikasno pobija Varufakisove implikacije da je ovaj predstavljao alternativu. Drugim riječima, nitko ne poriče da je Siriza propustila političku šansu kakva se desi možda jednom u nekoliko desetljeća, ali se iz toga ne mogu izvući pouke da je Varufakisova teorija spasonosna. Upravo suprotno, njegovi politički i ekonomski pogledi nisu rješenje ljevice za borbu država na periferiji EU protiv eurozone niti predstavljaju socijalističko rješenje.

Ovim prijevodima nadamo se započeti raspravu o strategijama ljevice u odnosu na eurozonu i na kapitalističku EU.

Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – 1. dio

U svojoj najnovijoj knjizi Ima li ovdje odraslih? Janis Varufakis daje nam verziju događaja koji su vodili sramotnoj kapitulaciji Ciprasove vlade u srpnju 2015. godine. U osnovi analizira razdoblje od 2009. do 2015., iako se vraća i ranije u prošlost.

Ovim voluminoznim radom (550 stranica) Janis Varufakis pokazuje da je darovit pripovjedač. S vremena na vrijeme uspijeva i dirnuti čitatelja. Njegov izravni i živopisni stil olakšava praćenje događaja.

Ovaj inicijalni članak pokrit će prva četiri poglavlja knjige koja sadrži njih ukupno sedamnaest i analizirat će prijedloge Varufakisa prije nego što je postao član vlade u siječnju 2015.

Iz autorova prikaza možemo jasno vidjeti da su njegovo djelovanje i političko-ekonomska orijentacija koju je branio, pridonijeli katastrofi. Janis Varufakis jasno tvrdi da je odigrao važnu ulogu u izradi strategije koju je usvojila šačica lidera Sirize – Aleksis Cipras, Janis Dragasakis i Nikos Papas, zapravo – i prije nego što je Siriza pobijedila na izborima u siječnju 2015. godine.

Varufakis se ne izjašnjava krivim. Uvjeren je da je kojim slučajem Cipras krenuo u smjeru koji je Varufakis bio predložio i na koji je Cipras pristao sve do kraja 2014., ne bi se dogodio takav poraz za grčki narod.

No, suprotno uvjerenju Varufakisa, pažljivo čitanje njegove knjige čitatelja vodi do zaključka da on zapravo jest pridonio tom porazu.

Varufakis objašnjava kako je postupno uvjerio Ciprasa, Papasa i Dragasakisa da ne slijede kurs koji je Siriza usvojila 2012., a zatim i 2014. godine. Dalje pojašnjava da je zajedno s njima razradio novi kurs o kojem se nije raspravljalo unutar Sirize, a koji je bio drugačiji od onog s kojim se Siriza bila kandidirala izborima u siječnju 2015. Taj novi kurs trebao je voditi, u najboljem slučaju, u neuspjeh, a u najgorem slučaju u kapitulaciju.

Mjere koje je zagovarao Varufakis

Varufakis sumira sadržaj dogovora s Aleksisom Ciprasom, Dragasakisom i Papasom u studenom 2014. tijekom sastanka u Ciprasovu stanu. Sastanak je organizirala trojka Cipras-Papas-Dragasakis kako bi Varufakisa uvjerila da pristane na funkciju ministra financija u vladi koju će uskoro formirati Siriza. “Aleksis je tada iznio svoju ponudu, skromno i pod budnim Dragasakisovim okom. ‘Ako pobijedimo, a nema sumnje da hoćemo, želimo da ti postaneš ministar financija'” (Varufakis, 2018: 102).

Varufakis sumira šest prioritetnih mjera koje je bio predložio Ciprasu, Dragasakisu i Papasu i na koje su oni pristali. Te mjere su u suštini implicirale da Grčka ostane u Eurozoni.

Varufakis piše:

“Osjetio sam potrebu da rekapituliram još jednom ciljeve oko kojih smo se složili: ‘Prvo je na redu restrukturiranje duga. Drugo, primarni suficit ne veći od 1.5 posto nacionalnog dohotka i obustava mjera štednje. Treće, opsežna smanjenja poreza na promet i na dobit. Četvrto, strateške privatizacije pod uvjetom očuvanja radničkih prava i poticanja investicija. Peto, osnivanje razvojne banke koja bi upotrijebila preostalu javnu imovinu kao kolateral za jamčenje domaćeg investicijskog zamaha i čiji bi se prihodi od dividendi usmjeravali u mirovinske fondove. Šesto, politika prenošenja dionica banaka i upravljanja njima na Europsku uniju…’ Ponovno su se složili, ovaj put uvjereniji” (ibid.: 105).

Varufakis jasno kaže da su ove mjere trebale zamijeniti mjere Solunskog programa koji je Cipras predstavio još u rujnu 2014. Evo što piše o tom programu:

“Mjesec dana poslije, ponovno u Austinu, čuo sam na vijestima da je Aleksis održao važan govor u Solunu u kojem je iznio glavne crte Sirizine ekonomske platforme. Zaprepašten, nabavio sam tekst i pročitao ga. Osjetio sam navalu mučnine u želucu i bijes. Odmah sam se prihvatio posla. Članak koji je nastao za manje od pola sata premijer Samaras je, ubrzo nakon što je objavljen, iskoristio za oštru kritiku Sirize u parlamentu: ‘Čak i Varufakis, vaš ekonomski guru, kaže da su vaša obećanja lažna’. I bila su.

Solunski program (…) obećavao je rast plaća, subvencije, beneficije i ulaganja plaćena iz financijskih izvora koji su bili ili imaginarni ili nezakoniti. Bilo je obećanja za koja bi nam bilo bolje da ih i ne pokušavamo ispuniti. Što je najvažnije, program je bio nespojiv s bilo kakvom razumnom pregovaračkom strategijom koja bi Grčku zadržala u eurozoni, iako je zagovarao da ona u njoj treba ostati. Bio je to zapravo toliko klimav program da mi ga se nije dalo kritizirati točku po točku. Umjesto toga sam napisao:

‘Kako bih volio da sam čuo drukčiji govor od Aleksisa Ciprasa! Govor koji bi započeo pitanjem ‘Zašto glasati za nas?’, a nastavio se sa ‘Zato jer vam obećajemo samo tri stvari – krv, znoj i suze!’

Krv, znoj i suze koje je Winston Churcill obećao britanskom narodu kad je preuzimao kormilo vlade, u zamjenu za podršku i pomoć građana da se dobije rat.” (ibid.: 92).

Treba imati obraza uzeti Winstona Churchilla kao pozitivnu referencu u javnoj kritici Solunskog programa. Churchill je bio taj koji je organizirao krvavo suzbijanje demonstracija i štrajkova koji su potresli Grčku krajem 1944. kad je, prema dogovorima iz Jalte, Britanija preuzela kontrolu nad zemljom suzbijajući upravo one snage koje su tu zemlju oslobodile zemlju od nacističke okupacije.

Proanalizirajmo mjere kako ih Varufakis podcrtava:

1. Restrukturiranje duga

Varufakis predlaže restrukturiranje duga bez smanjenja vrijednosti duga. Ova prva, vrlo umjerena mjera ovisila bi o dobroj volji Trojke (Međunarodni monetarni fond – MMF, Europska komisija – EK, Europska središnja banka – ESB). Zapravo, to je bila samo pusta želja. Bez suspenzije plaćanja duga, u kombinaciji s drugim jednostranim aktima, uključujući i reviziju duga (uz sudjelovanje građana), bilo je nemoguće prisiliti vjerovnike da prihvate stvarno radikalno smanjenje duga. Varufakisov glavni prijedlog o restrukturiranju duga, kako i sam kaže, u skladu je s njegovim Skromnim prijedlogom za rješavanje krize eura. Implementiranje tog prijedloga, koji se sastojao u objedinjavanju javnih dugova eurozone, zahtijevalo bi zajedničku odluku svih vlada eurozone radi popuštanja pritiska u javnim financijama kao i to da napuste politike štednje. To je tehnički moguće i politički poželjno iz perspektive jačanja gospodarstva i stvaranja novog neokenzijanskog društvenog ugovora. No, usprkos umjerenoj prirodi prijedloga, on je u potpunosti neprihvatljiv politici većine vlada o kojima je ovdje riječ. Treba biti izuzetno naivan i vjerovati da bi čelnici vlada u većini europskih prijestolnica mogli biti za kejnzijanski stimulus. Baziranje rješenja na takvoj hipotezi pokazuje totalni nedostatak svijesti o ravnoteži moći i motivima europskih policymakera.

Što se tiče duga, Varufakisova najnovija inačica prijedloga, objavljena 2014.-2015., ne traži preispitivanje ili smanjenje duga prema MMF-u i privatnim vjerovnicima, nego prije dogovor s europskim partnerima oko ovih točaka:

1. “Naša vlada bi izdala trajne obveznice koje bi imale istu nominalnu vrijednost kao obveznice u posjedu ESB-a, i koje bi donosile mali prihod od kamate, ali ne bi imale datum isteka, odnosno rok za otkup;

2. Postojeće obaveze prema europskom bailout fondu bile bi zamijenjene novim grčkim državnim obveznicama s rokom dospijeća za trideset godina, ponovno iste vrijednosti kao i postojeći dug (dakle, ne bi bilo službenog haircuta), ali uz dva uvjeta: prvo, godišnje otplate odgodile bi se sve dok se dohodak zemlje ne bi oporavio iznad određenog praga; drugo, kamatna stopa bila bi povezana sa stopom rasta grčke ekonomije” (ibid.: 116).

Komentar: Ova dva prijedloga bila su jednako politički neizvediva kao i ideja o objedinjavanju duga.

Štoviše, cijeli prijedlog Varufakisa u vezi duga bio je i jest neprihvatljiv iz perspektive ljevice, jer ne pretpostavlja rasprave o zakonitosti i legitimnosti dugova čija se naplata zahtijeva od Grčke. Varufakisov je prijedlog u izravnoj suprotnosti sa stavom koji je Siriza usvojila 2012., da će jednostrano suspendirati otplatu i provesti reviziju duga (vratit ću se na ovu točku kasnije). Nadalje – i to je važno – u svom prijedlogu Varufakis ne uključuje eksplicitno točku o odbacivanju uvjeta koje su nametnuli vjerovnici.

Sam Varufakis priznaje da je njegov prijedlog izrazito umjeren:

“[Ovi prijedlozi] bili su umjereni i politički primamljivi kreditorima, jer nisu uključivali nikakav izravni haircut. Signalizirali su javnosti i potencijalnim investitorima da EU prihvaća novu ulogu: ne bi više bila nemilosrdni kreditor nesolventne države, nego bi postala partner u grčkom rastu, jer bi njeni vlastiti povrati na ulaganje bili razmjerni nominalnom rastu grčkog dohotka” (ibid.:116).

“Nikada nijedan dužnosnik EU-a ni MMF-a nije izrekao ni riječ kritike na račun logike koja je ležala u osnovi tih prijedloga. A kako bi i mogli?

Kao što je jedan izvršni direktor jedne od najvećih američkih investicijskih banaka primijetio nakon što ih je čuo: ‘Nudiš im dogovor kakav bi im možda ponudio neki odvjetnik s Wall Streeta specijaliziran za bankrote” (ibid.: 117).

Komentar: Očigledno je ovaj pristup također bio jasno protiv legitimnog odbijanja da se nastavi s otplatom odioznog duga.

2. Primarni suficit ne veći od 1.5 posto nacionalnog dohotka i obustava mjera štednje

Komentar: Obavezivanje na primarni suficit od 1.5 posto u potpunosti je nespojivo s pravom politikom poticanja gospodarstva, javnog i privatnog zapošljavanja te rasta kupovne moći za masu stanovništva. U Grčkoj, lijeva vlada koja želi zaista provesti stimulacijsku politiku i odgovoriti na humanitarnu krizu, mora primijeniti politiku proračunskog deficita u razdoblju od nekoliko godina i mora odbiti obavezu primarnog suficita.

3. Sveobuhvatno smanjenje poreza na promet i na dobit

U vezi ove mjere – koju Varufakis ovako sumira: „To bi zahtijevalo značajno smanjenje PDV-a i poreza na dobit, radi revitalizacije energetskog sektora“ – i pritom navodi pitanje Ciprasa:

‘Zašto bi tvrtke plaćale manje?’, usprotivio se Aleksis.

Objasnio sam kako mislim da bi privatni sektor trebao plaćati više ukupnog poreznog prihoda, ali da je jedini način da se postigne ukupno povećanje njihovog doprinosa u ovom trenutku kad gotovo i nema nikakve prodaje i kada banke nisu u stanju osigurati kredit čak ni profitabilnim tvrtkama, bio da se smanji porez na dobit. Ubacio se Dragasakis da kaže kako se slaže i time, činilo se, smirio Aleksisovu i Papasovu prvotnu zgroženost“ (ibid.: 103).

Komentar: Obećanje jednako smanjenju korporativnih poreza jednostavno je nespojivo s politikom ljevice. Porezne stope moraju se povećati za velike korporacije, i na to povećanje ih treba primorati. No, nema razloga zašto se istodobno porezne stope na male tvrtke ne bi mogle smanjiti. U svakom slučaju, stav da će smanjenje korporativnih poreza povećati doprinos tih korporacija u proračunskim prihodima nikad nije bio dokazan i to je više liberalno čaranje nego jasan argument.

4. Strateške privatizacije pod uvjetima očuvanja radničkih prava i poticanja investicija

Varufakis piše:

“Kad je riječ o privatizaciji, nastavio sam, morali bismo napraviti kompromise ako želimo postići sporazum s EU-om i MMF-om. Sirizino rezolutno odbijanje privatizacije morali bi se zamijeniti politikom razmatranja svake pojedinačne privatizacije. Totalna rasprodaja javnih kompanija mora prestati, ali bit će neke imovine, poput luka i željeznica, koju bismo trebali staviti na raspolaganje, no uz neke uvjete: uvjet minimalne razine ulaganja, uvjet da se kupac obaveže da će dati radnicima pristojne ugovore i pravo na sindikalno predstavljanje, i uvjet da država zadrži velik, doduše manjinski, paket dionica, prihod od čijih dividendi bi se upotrijebio za pomoć mirovinskim fondovima” (ibid.: 103).

Komentar: Dok se Siriza borila za prestanak privatizacije i za renacionalizaciju grupe privatiziranih tvrtki, Varufakis je – kao što će to biti njegova praksa jednom kad postane ministar – favorizirao nastavak određenih privatizacija. Taj je stav osudio vladu na potčinjavanje krupnim korporacijama, a posebice stranom kapitalu. Učinak je bio smanjenje javnih vlasti do nemoći.

5. Osnivanje razvojne banke

“Peto, osnivanje razvojne banke koja bi upotrijebila preostalu javnu imovinu kao kolateral za jamčenje domaćeg investicijskog zamaha i čiji bi se prihodi od dividendi usmjeravali u mirovinske fondove.” (ibid.: 105). Varufakis predlaže stvaranje razvojne banke kao utješnu nagradu u zamjenu za privatizacije i prijenos grčkih banaka u ruke inozemnih vjerovnika (vidi šesti prijedlog).

Varufakis piše:

“U međuvremenu, onu imovinu koja će ostati u državnom vlasništvu treba prenijeti u novu državnu razvojnu banku, koja će je upotrebljavati kao kolateral pri nabavci sredstava za ulaganje u istu tu javnu imovinu, kako bi joj se podigla vrijednost, otvorila se nova radna mjesta i povećao budući prihodi. Pristali su i na to” (ibid.: 104).

Komentar: Varufakis predstavlja stvaranje javne banke za razvoj kako bi se lakše progutala gorka pilula četvrtog i šestog prijedloga, koji su u koliziji sa strategijom ljevice. Četvrti prijedlog ide za nastavkom privatizacija, a šesti prijedlog za napuštanje ovlasti koje su grčke vlasti još imale nad grčkim bankama. Peti prijedlog poslužio je kao mamac da se čini kao da će javne vlasti zaista izgraditi javni razvojni instrument.

6. Prijenos dionica banaka i upravljanja njima na Europsku uniju (sic!)

Varufakis opisuje ideju “da se te bankrotirane banke stave pod upravljanje i vlasništvo EU? (…) Bio je to izrazito zahtjevan prijedlog za ljevičarsku stranku koja zapravo teži nacionalizaciji bankarskog sektora.” (ibid.: 104).

Komentar: Grčka država bila je glavni dioničar svih grčkih banaka i stav Sirize bio je da javne vlasti uistinu trebaju provoditi svoju vlast nad bankama. Predloživši Ciprasu, Papasu i Dragasakisu da se dionice u vlasništvu grčkih vlasti trebaju prenijeti u EU, Varufakis je napravio dodatni – i potencijalno tragičan – korak ka potpunom napuštanju suvereniteta.

Nakon što je sažeo ovih šest prijedloga za koje tvrdi da su ih prihvatili Cipras-Papas-Dragasakis, Varufakis prelazi na strategiju koje bi se vlada Sirize trebala držati u pregovorima s EU. Dalje pojašnjava da ako EU odluči izravno sabotirati vladu, ESB će obaviti prljavi posao. Prekinut će novčani tok grčkim bankama i zahtijevati od njih da zatvore svoje poslovnice, kao što je to učinjeno u ožujku 2013. na Cipru.

Varufakis tvrdi da je trio Cipras-Papas-Dragasakis pristao odgovoriti na sljedeći način:

“Njihov pristanak morao se proširiti i na moj prijedlog pregovaračke strategije, uključujući ključnu strategiju odvraćanja, prijetnju da ćemo izvršiti haircut naših SMP obveznica, kao i na paralelni platni sustav pomoću kojeg ćemo kupiti vrijeme u slučaju bezizlazne situacije koja bi dovela do zatvaranja banaka” (ibid.: 105).

Vratit ću se na ovo pitanje pregovaračke strategije u jednom od narednih članaka u kojem ću analizirati razdoblje koje je uslijedilo nakon izbora u siječnju 2015.

Varufakis nam govori da je nakon sastanka s trojkom Cipras-Papas-Dragasakis, prihvatio funkciju ministra financija. Dragasakis bi tada trebao preuzeti mjesto zamjenika premijera te tako izravno nadgledati tri ključna ministarstva, uključujući i ministarstvo financija.

Drugi dio bit će posvećen uglavnom povijesti odnosa Varufakisa i trojke Cipras-Papas-Dragasakis između 2011. i 2014. godine.

Radnička pisma

Radnički portal objavljuje radnička pisma te ovim putem pozivamo sve radnice i radnike da nam se obrate s pričom s vlastitog radnog mjesta koju bismo onda objavili (moguće je i anonimno) na portalu. Cilj radničkih pisama jest u konkretnom raskrinkavanju pojedinačnih slučajeva eksploatacije i u podizanju svijesti o stanju radničke klase danas u kapitalizmu.

Radnička pisma možete slati u inbox FB stranice Radničkog portala ili na e-mail: urednistvo@radnicki.org