Eric Toussaint napisao je seriju od sedam članaka nazvanih “Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa”, kao odgovor na najnoviju Varufakisovu knjigu “Ima li ovdje odraslih?”. Kao bivši grčki ministar financija Varufakis je u Sirizinoj vladi, zbog njenih intenzivnih pregovora s ‘trojkom’ i budućnosti u eurozoni, imao veliku političku ulogu. Njegove teorijske postavke i njegovo praktično djelovanje bitno su utjecali na Sirizinu izdaju koja je obilježila recentnu grčku političku povijest. Danas, kad Varufakis sebe i svoju politiku pokušava prikazati kao pravu lijevu alternativu, članci poput Toussaintovih potrebni su nam više nego ikad. Donosimo prijevod trećeg članka.

Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – 3. dio

Početak suradnje s Aleksom Ciprasom i njegovim alter egom, Nikosom Papasom, Janis Varufakis smješta u 2011. godinu. Počevši s 2013. ta se suradnja postupno širila kako bi uključila i Janisa Dragasakisa (koji je 2015. postao zamjenik premijera). Postoji konstanta u odnosu Varufakisa i Ciprasa: Janis Varufakis uporno zagovara promjene u političkom programu kojeg je usvojila Siriza. Varufakis govori da su se Cipras, Papas i Dragasakis jasno željeli približiti drugačijoj, značajno umjerenijoj orijentaciji od one koju je usvojila njihova partija.

Varufakisov narativ je živ i pikantan. Kroz njega vidimo kako su se odluke, u različitim fazama, donosile mimo Sirize, bez poštovanja temeljnih demokratskih principa.

Varufakis govori da je odigrao ključnu ulogu, i zaista jest utjecao na liniju koju su usvojili trio Cipras-Papas-Dragasakis. Jasno je i da su Cipras i Papas, mimo Sirize, željeli ostvariti bliske odnose s određenim pojedincima i institucijama u cilju da se u praksi postupno odmaknu što dalje od Sirizinih početnih pozicija. Varufakis nije jedina osoba kojoj su prišli, ali su Cipras i Papas u jednom trenutku zaključili da je on prava osoba za pregovore s institucijama Europske unije i MMF-om.

Početak 2011. godine – Varufakisovi inicijalni kontakti s Ciprasom i Papasom

Varufakis opisuje svoj prvi sastanak s Aleksom Ciprasom i Nikosom Papasom početkom 2011. Papas je dogovorio sastanak u restoranu malog hotela u blizini Sirizinih ureda.

“Kada sam ušao u hotel, on i Papas su već bili za stolom i naručivali ručak. Aleksisov glas bio je topao, osmijeh neusiljen, rukovao se kao potencijalni prijatelj. Papas je imao nemirniji pogled i visok glas. Stalno se šalio, bila tema smiješna ili tragična, i pokušavao ostaviti dojam autoriteta tako što je vodio svačiju brigu. Od samog početka bilo je jasno da mladi princ sluša Papasa, koji ga vodi, obuzdava i potiče i taj je prvi dojam preživio sva burna vremena koja su uslijedila: ta dva mlada čovjeka, sličnih godina, ali različitih temperamenata, djelovala su i mislila kao jedan.” (Varufakis, 2018: 64) 1

Varufakis objašnjava da je Cipras bio neodlučan u zauzimanju stava o mogućem izlasku iz Eurozone.

“Siriza je još 2011. bila rastrgana unutarnjim neslaganjima oko toga treba li stranka pretvoriti zalaganje za Grexit (izlazak iz Eurozone, no ne nužno i iz EU-a) u svoju službenu politiku. U tom prvom razgovoru Aleksisov odnos prema tom pitanju učinio mi se nonšalantnim i nezrelim. Više je bio zaokupljen tima da održi kontrolu nad posvađanim krilima stranke, nego da sam sa sobom raščisti koja je politika ispravna. Sudeći po značajnim Papasovim pogledima, i on je mislio isto što i ja, i nadao se da ću mu pomoći okrenuti njegovog čelnika od olakog eksperimentiranja s idejom Grexita.

Sljedećih približno sat vremena učinio sam sve što sam mogao da dam Aleksisu do znanja kako bi postaviti Grexit za cilj bilo jednako velika pogreška kao i ne pripremiti se za njega. Osim toga kritizirao sam Sirizu što daje neozbiljna obećanja.” (ibid.: 65)

Cipras je pitao Varufakisa što on misli o ideji da se europskim političarima zaprijeti grčkim napuštanjem Eurozone u slučaju da odbiju ponovno razmotriti politike Memoranduma. Varufakis je odgovorio da bi on izbjegao izlazak iz Eurozone jer je moguće ispregovarati bolju soluciju za Grčku, konkretno – novo restrukturiranju grčkog duga.

Cipras je replicirao da poznati ekonomisti kao što je Paul Krugman govore da bi Grčkoj bilo bolje bez eura.

Varufakis nastavlja svoju priču:

“Složio sam se da bi nam bilo bolje bez eura da nismo nikad ušli u Eurozonu, ali odmah sam dodao da je jedna stvar ostati izvan eura, a druga napustiti ga. (…) Da ga prodrmam iz njegovog površnog razmišljanja , u kratkim sam crtama iznio što očekujem da bi se odmah dogodilo ako bi se najavio Grexit. Grčka za razliku od Argentine, zemlje koja je prekinula tečajne veze s dolarom, nije imala u opticaju vlastite novčanice i kovanice.” (ibid.: 66)

Da bi ga uvjerio, Varufakis podsjeća Ciprasa da su “za stvaranje valute potrebni mjeseci”.

Ovaj argument, kojeg su Varufakis i ostali protivnici grčkog napuštanja eura mnogo puta koristili, zapravo ne drži vodu. Nova valuta mogla se usvojiti uporabom novčanica eura koje bi na sebi imale pečat. Bankomati bi mogli isplaćivati novčanice eura koje su ranije označene. James Galbraith je objasnio tu ideju u pismu svom prijatelju Varufakisu u srpnju 2015. godine. 2

U stvarnosti, ono što je Varufakis htio jest uvjeriti Ciprasa da je moguće ostati u Eurozoni, a istovremeno prekinuti sa protudruštvenim politikama koje su se do tada vodile:

“Zatražit ćemo ponovne pregovore koji će donijeti novi sporazum za Grčku, i koji će našu socijalnu ekonomiju učiniti održivom unutar eurozone, ali ako EU i MMF odbiju ozbiljno pregovarati nećemo više prihvaćati nove kredite za refinanciranje starih od europskih poreznih obveznika. A ako nam se budu htjeli osvetiti izbacivanjem iz eura, po golemoj cijeni i za njih i za nas, neka samo izvole.” (ibid.)

Za Varufakisa, nije potrebno poduzimati nikakve pripreme za izlazak iz Eurozone, a u slučaju da se to jednog dana desi, bila bi to najgora moguća solucija.

Varufakis nastavlja:

“Papas je oduševljeno klimao, no Aleksis je izgledao odsutan. Kad sam zatražio da objasni svoju šutnju, njegov je odgovor potvrdio moje sumnje da je zaokupljen događajima u Sirizi umjesto da se valjano pozabavi temom koja je pred njim. Nisam bio impresioniran. Kako se sastanak bližio kraju, po cijenu da zvučim pokroviteljski, ponudio sam mu dobronamjeran savjet o nečem drugom, savjet koji je, budući da ga nije tražio, mogao doživjeti i uvredljivim: „Aleksis, ako želiš biti premijer, moraš učiti engleski. Uzmi si učitelja, to je važno.” (ibid.: 66)

Kada se Varufakis vratio kući, njegova ga je partnerica, Danae, pitala kako je prošao sastanak, a on joj je odgovorio: “On je veoma ugodna osoba, ali mislim da nema ono što je potrebno.” (ibid.: 67)

Varufakis, revizija duga i suspenzija otplate

U svojoj priči o događajima iz 2011., Varufakis niti jednom ne spominje inicijativu za reviziju duga građana u kojoj je odbio sudjelovati.

Stavovi Odbora za poništenje nelegitimnog duga (CADTM – Committee for the Abolition of Illegitimate Debt) u pogledu nužnosti revizije duga počeli su se prepoznavati u Grčkoj počevši s 2010. Nekoliko intervjua na tu temu je objavljeno u grčkim novinama. Na primjer, grčki magazin Epikaira objavio je opsežan intervju sa mnom za CADTM i Leonidasom Vatikiotisom, aktivistom krajnje ljevice. 3 Tamo sam objasnio razloge koji se kriju iza “eksplozije” javnog duga i kako bi iskustvo Ekvadora moglo biti inspirativno za Grčku u smislu formiranja komisije za reviziju i suspenzije otplate. Zaključno, pitali su me: “Što bi Grčka trebala napraviti?”, a ja sam odgovorio:

“Treba odmah formirati komisiju za reviziju duga koja bi uključivala prestižne i iskusne stručnjake. Moj savjet je jasan: Otvorite računovodstvene knjige! (…) Potpuno transparentno, zajedno sa sindikatima i udrugama građana, otkrite koji dio duga je ilegalan i nelegitiman sukladno međunarodnoj terminologiji. Osporite ga!” 4

Ekonomist Costas Lapavitsas je također napisao nekoliko članaka u kojima izražava potrebu za osnivanjem odbora za reviziju. 5 Ti su članci cirkulirali Grčkom, a u jednom on piše:

Internacionalna komisija za reviziju duga mogla bi poslužiti kao katalizator promjene i doprinijeti transparentnosti koja je potrebna. Takva komisija koju čine eksperti u reviziji javnih financija, ekonomisti, predstavnici radnika i društvenih pokreta trebala bi biti potpuno neovisna o političkim strankama. Trebala bi imati potporu mnogih organizacija, što bi joj omogućilo da mobilizira široke društvene slojeve. Na taj način će široko sudjelovanje potrebno za rješavanje pitanja duga postati stvarnost. 6

Devetog siječnja 2011. godine, grčke novine Ethnos tis Kyriakis, treće prema nakladi u to vrijeme, objavile su intervju sa mnom: “Nije logično da se otplaćuju dugovi koji su nelegitimni. Stanovnici Europe bi također trebali revidirati svoje kreditore.” 7 Novine pojašnjavaju: “Rad Odbora u Ekvadoru je nedavno spomenula Sofia Sakorafa u Grčkom parlamentu.”

Zaista, u prosincu 2010. godine, članica parlamenta Sofia Sakorafa u svom govoru ističe nužnost Komisije za reviziju duga, koja bi bila inspirirana primjerom Ekvadora. U to vrijeme, većinu u parlamentu su držali PASOK i Nova demokracija, kojima nije bilo u interesu da razlažu dug pa je njen prijedlog bio odbačen. Bez obzira na to, ljudi koji nisu profesionalni političari nastavili su voditi tu bitku. Grčki odbor za reviziju duga (ELE) je formiran u ožujku 2011. Bio je to rezultat upornih pokušaja povezivanja ljudi koji jedva da su se poznavali samo nekoliko tjedana prije toga. Ozbiljnost grčke krize potakla je kreativni proces. Dok se pripremala najava rada Odbora, Costas Lapavitsas je objavio međunarodni apel uz potporu CADTM, što je izazvalo reakcije šire javnosti.

Lapavitsas me je konzultirao oko sadržaja tog međunarodnog apela za podršku osnivanju Odbora za reviziju gdje sam dodao neke svoje primjedbe. Nakon toga, počeli smo potragu za ljudima koji bi nam mogli pomoći da proširimo riječ i koji bi inicijativi dali dodatni kredibilitet. Preuzeo sam na sebe da sakupim maksimalni mogući broj potpisa osoba iz međunarodne zajednice koje bi podržale osnivanje Odbora. Mnoge od njih poznavao sam godinama, kao npr. Noama Chomskog (SAD), s kojim sam bio u kontaktu vezano za problematiku dugova još od 1998. godine, Jeana Zieglera (Švicarska) koji je bio specijalni izaslanik UN-a za pravo na hranu i Tariqa Alia (Ujedinjeno Kraljevstvo) te mnoge druge ekonomiste.

U svojoj potrazi za potpisima samo sam jednom bio odbijen, i to od strane američkog ekonomista Jamesa Galbraitha. Razgovarao sam s njim godinama tijekom konferencija o financijskoj globalizaciji.

Drugi razlog zašto Galbraith nije potpisao apel bio je Varufakisov savjet. Varufakis je 2011. javno objasnio zašto je odbio dati potporu osnivanju Odbora za reviziju duga. Galbraith ga je kontaktirao i pitao treba li potpisati apel, a Varufakis mu je savjetovao da ne potpisuje. Varufakisovo odbijanje objašnjava njegovu ravnodušnost prema Odboru za istinu o grčkom dugu kada je postao ministar u prvoj Ciprasovoj vladi 2015. 8

U dugačkom pismu upućenom javnosti koje je objavljeno u proljeće 2011., Varufakis opravdava svoje uskraćivanje podrške osnivanju Odbora za reviziju duga građana (ELE na grčkom). Piše da bi u slučaju da Grčka odbije platiti dug morala napustiti Eurozonu čime bi naglo završila u neolitiku (sic!). Varufakis je također objasnio da su ljudi koji su krenuli s tom inicijativom dragi i dobrohotni te da u načelu on podržava reviziju, ali da to nije primjereno situaciji u kojoj se Grčka nalazi. 9

Dokumentarac Debtocracy prikazan u travnju 2011. iznosi prijedlog o reviziji duga građana i potrebu da se otkaže nelegitiman dio duga. 10 Aris Chatzistefanou i Katerina Kitidi, koja je režirala dokumentarac, zajedno s Leonidasom Vatikoitisom, konzultirali su me oko sadržaja u veljači 2011. Prihvatili su moju sugestiju da snime dio dokumentarca u Dakaru tijekom Svjetskog socijalnog foruma koji se tamo održavao od 6. do 11. veljače 2011. Film je dovršen u rekordnom roku i pušten u cirkulaciju na internetu. Tijekom proljeća 2011. više od 1.5 milijuna ljudi u Grčkoj skinulo je film u periodu od 6 tjedana, što je značajan broj s obzirom na to da Grčka ima 10 milijuna stanovnika. Unatoč tome, nijedna ga televizijska kuća u to vrijeme nije emitirala.

Neke od javnih osoba iz Grčke koje su potpisale poziv za reviziju 2011. godine su Euclid Tsakalotos (koji je zamijenio Janisa Varufakisa na mjestu ministra financija u Ciprasovoj vladi početkom lipnja 2015. i ostao na toj poziciji u drugoj Ciprasovoj vladi koja je formirana krajem rujna 2015.); Panagiotis Lafazanis (jedan od čelnika Lijeve platforme unutar Sirize, ministar energetike u Ciprasovoj vladi između siječnja i 16. lipnja 2015., vođa stranke Popular Unity koja je osnovana u kolovozu 2015. od članova koji su zbog protivljenja potpisivanju Trećeg memoranduma o razumijevanju napustili Sirizu); Nadia Valavani (također članica Lijeve platforme, zamjenica ministra financija od 27. siječnja do 15. srpnja 2015., također članica Popular Unity); Sofia Sakorafa (članica Europskog parlamenta iz redova Sirize u svibnju 2014., kasnije od rujna kao nezavisna članica zbog svog protivljenja kapitulaciji); Gergios Katrougalos (zamjenik ministra unutarnjih poslova i administrativne rekonstrukcije između siječnja i srpnja 2015., zatim ministar rada i socijalne solidarnosti na početku kolovoza 2015., i ponovno u drugoj Ciprasovoj vladi. Od studenog 2016. bio je na mjestu zamjenika ministra vanjskih poslova.); Notis Maria (članica Europskog parlamenta izabrana u svibnju 2014. na listi suverenističke desne stranke ANEL, a od 2015. nezavisna članica).

Varufakis ne spominje ni međunarodnu konferenciju koja se održala u Ateni u ožujku 2011. u organizaciji Synaspismosa (ključna članica Sirize na čelu koje je Aleksis Cipras) i Stranke europske ljevice, iako je i sam na njoj sudjelovao.

Spomenuta konferencija održala se u Ateni početkom ožujka 2011. Synaspismos i Stranka europske ljevice su me pozvali kao jednog od govornika. Aleksis Cipras, Janis Varufakis, Oskar Lafontaine (jedan od osnivača Stranke ljevice u Njemačkoj), Pierre Laurent (vođa Komunističke partije i Stranke europske ljevice), Mariana Mortagua iz portugalskog Lijevog bloka, Euclid Tsakalotos, Janis Dragasakis (zamjenik premijera u prvoj i drugoj Ciprasovoj vladi), ja i još nekoliko gostiju održalo je govore na konferenciji.

Moja se prezentacija usredotočila na uzroke krize i presudan značaj smanjenja duga kroz otkazivanje plaćanja nakon revizije duga uz participaciju građana. 11 Janis Varufakis je predstavio svoj, kako ga je nazvao, “skromni prijedlog”.

Na konferenciji je sudjelovalo 600 do 700 sudionika, a Institut Nicos Poulantzas objavio je nekoliko govora uključujući Ciprasov, Varufakisov i moj u knjizi Politička ekonomija javnog duga i politika štednje u EU, na engleskom jeziku. 12 Spominjem tu konferenciju kako bih pokazao da je u to vrijeme bio očit izbor uključiti prezentaciju o nužnosti revizije duga; pa ipak, Varufakis potpuno isključuje tu temu i u obrani svojih stavova i u njegovoj priči oko događaja iz 2011.

Međunarodna konferencija za podršku građanske revizije grčkog duga održala se u Ateni u svibnju 2011. i bila je izrazito uspješna, uz sudjelovanje skoro tri tisuće ljudi tokom tri dana. CADTM je bila jedna od organizacija koja je sazvala konferenciju. Koordinirao sam prvi panel diskusija na kojem su istaknuti sudionici bili Nadia Valavani (koja je kasnije postala zamjenica ministra financija u Ciprasovoj vladi) i Leonidas Vatikiotis. CADTM je pomogao grčkim organizatorima i inicijativama izvan Grčke da uvjere europske organizacije da daju svoju potporu konferenciji i zajedničkom usvajanju deklaracije koja će odražavati stavove iznesene na konferenciji.

Deklaracija Atenske konferencije o dugu i politikama štednje

Mi, predstavnici pokreta i aktivisti iz čitavog svijeta, našli smo se u Ateni da razmotrimo lekcije prethodne međunarodne ekonomske krize, da osporimo nelegitiman dug i da mobiliziramo ljude u njegovom otkazivanju. Nudimo našu solidarnost europskim narodima u borbi protiv nepravednih programa štednje koje su im nametnule njihove vlade, EU i MMF, a koje se očituju u Memorandumu o razumijevanju, kao i pomoć u oblikovanju plana ekonomskog oporavka koji će biti u službi potreba naroda, umjesto u službi malobrojnih elita.

Mnoge su zemlje svijeta u razvoju bile pogođene dužničkom krizom još od 1970-ih. Nakon uzastopnog i nepromišljenog zaduživanja kod međunarodnih financijskih institucija, neki od najsiromašnijih naroda svijeta suočili su se s rezanjem dohotka i socijalnih prava kada im je MMF nametnuo oštre mjere štednje u zamjenu za sanaciju banaka i financijskih institucija. Te su mjere bile nepravedne i nisu pomogle u oporavku. Umjesto toga, povećale su ovisnost zaduženih zemalja o moći financijskih tržišta, čineći njihove vlade sve manje odgovornima svojem narodu. Tek kada je šačica zemalja stala u obranu svojih prava i usprotivila se nametnutoj politici štednje, sanaciji financijskog sektora i prevelikom teretu duga, oporavak je postao moguć, bar na kratko. To se desilo u Argentini 2001. godine. Druge zemlje, kao što su Egipat, Tunis i čitav arapski svijet koji se trenutno bori za demokraciju i suočava se s nelegitimnim zaduživanjem svojih diktatorskih režima, mogle bi imati koristi od argentinskog iskustva.

Danas, u osvit međunarodne ekonomske krize, zemlje periferije EU suočavaju se s velikom dužničkom krizom. U taj su dug gurnute od strane globalnog financijskog sustava, ali i od institucionalnog okvira i politika EU koje sustavno favoriziraju interes kapitala. Pakt o rastu i stabilnosti vrši pritisak na rad u čitavoj Eurozoni, dok istovremeno Europska centralna banka podržava interese velikih banaka. Europska unija podijeljena je na snažan centar i slabu periferiju. Akumulirani dugovi periferije rezultat su rascjepa između periferije i centra, ali i sve veće nejednakosti između jako bogatih i ostatka društva. Radnici i nezaposleni, mali poljoprivrednici, srednji i mali poduzetnici, sada su prisiljeni nositi teret tih dugova, iako sami nisu imali nikakve koristi od njih.

Mjere štednje i privatizacija dodatno će opteretiti najsiromašnije društvene slojeve, dok će oni koji su krizu uzrokovali biti sanirani. Pakt za euro pooštrit će pritisak na rad, bogati i vlasnici velikih tvrtki nastavit će s praksom izbjegavanja plaćanja poreza koji bi se mogli iskoristiti da se izgradi pravednije društvo. Ako se te mjere ne dovedu u pitanje u idućih nekoliko godina, imat će presudan utjecaj na Europu, drastično će promijeniti ravnotežu moći u korist kapitala, a na štetu rada.

Pokušaju da se radnike i siromašne prisili da snose teret i troškove krize, dok će se bogati izvući, suprotstavit će se oni na prvim crtama bojišnice. Narodi Grčke, Irske i Portugala, ali i Poljske, Mađarske, Slovenije i drugih zemalja u središnjoj i istočnoj Europi, osporite mjere štednje koje vam nameće EU i MMF, suprotstavite se međunarodnoj financijskoj moći i odbacite dužničko ropstvo. Pozivamo ljude širom svijeta da iskažu solidarnost s pokretima u tim zemljama koji se bore protiv duga i pogubnih politika koje nose sa sobom.

Posebno, tražimo potporu za:

Demokratsku reviziju duga, kao konkretan korak prema dužničkoj pravdi. Revizije duga koje uključuju civilno društvo i radnički pokret, kao građanske revizije duga u Brazilu, koje dozvoljavaju ljudima da utvrde koji dijelovi javnog duga su ilegalni, nelegitimni ili jednostavno neodrživi. Revizije duga pružaju radnicima znanje i autoritet potreban da se odbije plaćanje duga. Također osnažuju demokratsku odgovornost i transparentnost administracije javnog sektora. Izražavamo solidarnost s revizijama duga u Grčkoj i Irskoj i stavljamo se na raspolaganje.

Suveren i demokratski odgovor na dužničku krizu. Vlade prvenstveno moraju služiti građanima, a ne neodgovornim institucijama Europske unije ili MMF-a. Grčki narod mora odlučiti koje će politike povećati njihove šanse oporavka i zadovoljiti njihove socijalne potrebe. Suverene države imaju moć da nametnu moratorij na plaćanje dugova ako su dugovi takvi da onemogućuju podmirenje troškova života radnih ljudi. Iskustvo Ekvadora iz 2008. -2009. i Islanda 2010. -2011. pokazuje da je imati radikalan i suveren odgovor na dug, pa čak i odbiti plaćati nelegitimni dio duga, moguće. Rezolucija Ujedinjenih naroda opravdava obustavu plaćanja duga u slučaju nužde.

Ekonomsko restrukturiranje i redistribuciju, a ne dužništvo. Dominacija neoliberalnih politika i moć međunarodnog financijskog sektora doveli su do smanjenog rasta, povećanja nejednakosti, velikih kriza kao i do erozije demokratskih procesa. Nužno je da se gospodarstvo postavi na drugačijim osnovama kroz tranzicijske programe koji će uključivati kontrolu kapitala, strogu regulaciju, pa čak i javno vlasništvo nad bankama, industrijsku politiku čija su osnova javne investicije, kontrolu javnosti nad strateškim dijelovima gospodarstva i poštivanje okoliša. Prvi cilj trebao bi biti zaštititi i povećati zaposlenost. Od vitalne je važnosti da države usvoje dalekosežne redistributivne politike. Porezna osnova treba biti proširena i progresivna u smislu da više oporezuje kapital i bogate, čime se omogućuje mobilizacija domaćih resursa kao alternativa dugu. Redistribucija bi također trebala uključivati obnovu javnog zdravstva, obrazovanja, prijevoza i mirovina kao i smanjenje pritiska na plaće i nadnice.

To su prvi koraci ka zadovoljenju potreba i težnji radnih ljudi, time što oduzimaju snagu krupnom kapitalu i financijskim institucijama. Omogućili bi ljudima širom Europe i svijeta da provode bolju kontrolu nad troškovima života i političkim procesima. Također bi ponudili nadu mladim generacijama širom Europe koje se suočavaju s turobnom budućnošću obilježenom nedostatkom radnih mjesta, niskim plaćama i nedostatkom perspektive. Zbog tih razloga, podrška borbi protiv duga u Grčkoj, Irskoj, Portugalu i u drugim zemljama Europe je u interesu svih radnih ljudi.

Atena, 8. svibnja 2011.

Potpisnici:
Initiative for the Greek Audit Commission
European Network on Debt and Development
The Committee for the Abolition of Third World Debt (CADTM)
The Bretton Woods Project, UK
Research on Money and Finance, UK
Debt and Development Coalition Ireland
Afri – Action from Ireland
WEED – World Economy Environment Development, Germany
Jubilee Debt Campaign, UK
Observatorio de la Deuda en la Globalización, Spain

Izvor: http://www.cadtm.org/Declaration-from-the-Athens

Tijekom diskusije između Varufakisa i mene, 9. studenoga 2016. godine u Ateni, pitao sam ga zašto nije podržao inicijativu za građansku reviziju dugova početkom 2011. 13 Odgovorio je da inicijativa nije dobra jer dovodi u pitanje legitimnost i legalnost duga. Prema njemu, nema razloga da se propituje legitimnost i legalnost grčkog duga.

Varufakis je usvojio poziciju kratkovidnog ekonomiste koji dug promatra isključivo u smislu financijske stabilnosti i pristupa izvorima financiranja. U potpunosti je propustio shvatiti važnost revizije duga od strane građana. Dok u knjizi ističe važnost pokreta okupacije grčkih javnih trgova u lipnju i srpnju 2011., propušta uvidjeti entuzijazam koji su građani iskazali prema inicijativi za reviziju duga tijekom tih moćnih pokreta.

Bio sam svjedok Varufakisovom uskraćivanju podrške građanskoj reviziji 2011., i vidio sam kako je uspio uvjeriti Jamesa Galbraitha da ne potpiše međunarodni poziv koji smo odaslali zajedno s Costasom Lapavitsasom. Nakon pozornog čitanja Varufakisove knjige, uvjeren sam da je aktivno intervenirao kako bi uvjerio Ciprasa, barem u periodu između svibnja i lipnja 2012. godine, da uskrati svoju podršku zahtjevima za revizijom duga te suspenzijom plaćanja duga dok se revizija provodi.

Unutar vodstva Sirize i među ekonomskim savjetnicima Aleksisa Ciprasa, nekoliko ključnih ljudi također je bilo protiv revizije duga i suspenzije plaćanja. Yannis Dragasakis, jedan od ljudi zaduženih za ekonomska pitanja u Sirizi (bio je zamjenik premijera u prvoj i drugoj Ciprasovoj vladi) nije bio sklon toj ideji, što je i rekao Giorgosu Mitraliasu, kada ga je on kasnije, 2010., pokušao uvjeriti da podrži ideju formiranja komisije za reviziju. Jorgos Statakis, član ekonomskog tima bliskog Ciprasu, je 2013. godine u medijima izjavio da nema potrebe da se postavlja pitanje nelegitimnog duga u slučaju Grčke jer nelegitimni udio ne čini više od 5% ukupnog duga. Statakis je bio ministar gospodarstva u prvoj Ciprasovoj vladi i godinu dana u drugoj, prije nego što je postao ministar energije i okoliša u rujnu 2016.

Varufakisova suradnja sa Ciprasom i Papasom intenzivira se krajem 2011. godine

Krajem 2011. Varufakisa je ponovno kontaktirao Papas te su održali drugi sastanak.

“Na našem drugom sastanku i onima koji su uslijedili poslije bio sam ugodno iznenađen: Aleksis kao da se preobrazio. Nestalo je samozadovoljstva, fiksacije na unutarnja pitanja Sirize i olakog odnosa prema Grexitu. Očito je odradio svoju domaću zadaću… Osim toga ponosno mi je rekao da je angažirao učitelja engleskog jezika i da dobro napreduje… Najbolja stvar na našim sastancima bila je sve veća jasnoća i slaganje oko cilja.” (ibid.: 67)
2012. – Varufakis pomaže Ciprasu dobiti podršku demokrata u SAD-u

Dok je radio u SAD-u, Varufakis je pokušao otvoriti vrata Ciprasu u krugovima Demokratske stranke.

Varufakis objašnjava da mu je boravak u Teksasu “također pružio priliku da izgradi most između Washingtona i njegovih novih prijatelja u Sirizi, iako nisu prirodni saveznici”. Varufakis nastavlja:

“Činilo se kako se sa sigurnošću može pretpostaviti da će buduća Sirizina vlada ubrzati sveopći sukob s Njemačkom, Europskom komisijom i Europskom središnjom bankom. Posljednje što Aleksisu i Papasu treba neprijateljska je administracija u Washingtonu. Tako sam od 2012. do 2015., uz Jamievu pomoć i veze, učinio sve što sam mogao da objasnim američkim kreatorima javnog mišljenja i Obaminoj administraciji da se Sjedinjene Države nemaju čega bojati kod Sirizine vlade, kojoj će prioritet biti oslobađanje Grčke od njenog teškog duga.” (ibid.: 68)
Varufakis se suprotstavlja Sirizinoj platformi u periodu svibanj-lipanj 2012.

Varufakis sumira svoju poziciju:

“Ja sam bio za to da se Siriza biračima predstavi s osnovnim, progresivnim, proeuropskim, logički dosljednim, nepopulističkim programom kao temeljem na kojem bi gradila imidž vjerodostojne buduće vlade, koja će biti u stanju ispregovarati s EU-om i MMF-om grčki plan bijega. Aleksis i Papas bili su skloniji drugačijem političkom programu, onome koji bi što više povećao kratkoročne izborne koristi na račun (po mojem mišljenju) dugoročne logičke dosljednosti. Čitajući dio Sirizinog izbornog programa o gospodarskoj politici, toliko sam se iživcirao da sam stao nakon nekoliko stranica. Idućeg me dana novinar grčke televizije zatražio da ga komentiram. Rekao sam da sam sklon podržati Sirizu , ali da moja spremnost da glasam za tu stranku ovisi o mojoj sposobnosti da se oduprem čitanju njenog ekonomskog programa.” (ibid.: 69)

Što je to u Sirizinoj platformi što je toliko iritiralo Varufakisa?

Sirizin program u 40 točaka za izbore 6. svibnja 2012.

Sirizin program u 40 točaka bio je očito radikalan. Prva se točka odnosila na dug i zahtijevala je reviziju javnog duga i nove pregovore o kamatama i suspenziji plaćanja dok se gospodarstvo ne oporavi, kao i jačanje rasta i zaposlenosti.

Između ostalih mjera, uz hitne mjere koje treba poduzeti radi humanitarne krize, ističemo: povećanje poreza na 75% za sva primanja iznad 500.000 eura; povećanje poreza za velike kompanije; ukidanje povlastica za crkvu i brodogradnju; rezanje troškova vojske; povećanje minimalca na razinu onog prije Memoranduma o razumijevanju iz 2010. (što je 750 eura mjesečno); upotreba prostora u vlasništvu vlade, banaka i crkve za beskućnike; nacionalizacija banaka; nacionalizacija kompanija koje su nekad bile u državnom vlasništvu (komunalnih usluga i servisa), a koje su strateški važne za rast države; poduzimanje mjera da se obnove i poboljšaju radnička prava; donijeti ustavne reforme koje će jamčiti odvajanje crkve od države; održavanje referenduma o svim ugovorima i dogovorima s Europom; ukidanje povlastica članovima parlamenta; ukidanje imuniteta od progona za ministre i ovlaštenje sudstva u procesuiranju članova vlade; poduzimanje mjera za zaštitu izbjeglica i migranata; povećanje financiranja javnog zdravstva na razinu europskog prosjeka (europski prosjek je 6 posto BDP-a; u Grčkoj je bio 3 posto); ukidanje plaćanja usluga javnog zdravstva; nacionalizacija privatnih bolnica; ukidanje participacije privatnog sektora u javnom zdravstvu; povlačenje grčkih trupa iz Afganistana i s Balkana; ukidanje vojne suradnje s Izraelom; podrška osnivanju Palestinske države u granicama iz 1967.; pregovori oko stabilnog sporazuma s Turskom; i na kraju: zatvaranje svih stranih baza u Grčkoj i izlazak iz NATO-a. 14

S ovim je programom i parolom “bez žrtve za euro” Siriza četverostruko povećala svoje rezultate na izborima između 2009. i svibnja 2012., od 4 posto na 16 posto.

Sirizin program iz 2012. je zanimljivo i korisno štivo. Sadrži osnovne mjere koje je trebalo sprovesti u praksi.

Bez obzira na to, ima nekih slabih točaka:

• Nema hijerarhizacije unutar tih 40 točaka; takav bi program morao izložiti što će vlada poduzeti prvo (recimo u prvih 100 ili 200 dana vlade). Također, program nije predstavljen u operativnom smislu. Jako je važno predstaviti plan u kojem se specificira točno kako vlada planira ostvariti zadane ciljeve. U ovom slučaju, važno je predstaviti A i B plan. Plan A je onaj koji će se prvo implementirati, a plan B je rezervna varijante u slučaju da se ispriječe prepreke koje će onemogućiti implementaciju plana A. Na primjer: Plan A poziva na značajno smanjenje duga postizanjem prijateljskih dogovora s kreditorima (to predlaže Solunski program usvojen 2014. – vidi niže). U slučaju da grčki kreditori odbiju prihvatiti radikalnu redukciju duga, program mora dati širi obris onoga što će vlada poduzeti u slučaju plana B (suspenzija plaćanja duga, revizija duga uz sudjelovanje građana, poduzeti mjere za nepriznavanje duga – vidi niže).

• Spomenute su mjere ustavnih reformi, ali bez spominjanja općih izbora na kojima bi se izabrala ustavotvorna skupština. Iako je vrlo važno da se da se točno kaže na koji način će se te ustavne reforme provesti. Naći kvalificiranu većinu u sazivu parlamenta nije isto kao i započeti proces u kojem bi čitavo društvo bilo uključeno u sazivanje ustavotvorne skupštine.

Rezultati izbora održanih u Grčkoj u svibnju 2012. nisu omogućili da jedna stranka ili koalicija stranaka formira vladu. To je dovelo do novih izbora u lipnju 2012. Između dva izbora, Cipras je izložio pet konkretnih prijedloga za ulazak u pregovore sa strankama koje se protive Trojci (osim Zlatne zore, koja je isključena, iako je bila protiv Memoranduma o razumijevanju).

• Ukidanje svih protudruštvenih mjera (uključujući smanjenja plaća i mirovina)
• Ukidanje svih mjera koje se odnose na smanjenje prava radnika u pogledu zaštite i kolektivnog pregovaranja
• Trenutno ukidanje zastupničkog imuniteta i reforma izbornog sustava
• Revizija grčkih banaka
• Formiranje međunarodnog odbora za reviziju duga i suspenzija otplate duga za vrijeme rada odbora

Na izborima u lipnju 2012. godine, Siriza je osvojila 26,5 posto glasova s tom radikalnom orijentacijom, koja je bila u suprotnosti onome što je predlagao Varufakis.

Unatoč Varufakisovom neslaganju sa Sirizinim programom iz 2012., Cipras i Papas ga traže da im napiše strateški dokument.

Varufakisa je, između izbora, ponovno kontaktirao Papas, te su dogovorili novi sastanak s Ciprasom. Na sastanku mu je Papas rekao: “Jesi li svjestan da ćeš u slučaju pobjede ti voditi pregovore s EU i MMF-om?”

Papas je od Varufakisa tražio da pripremi dokument u kojem će u širim crtama izložiti najbolju pregovaračku strategiju u slučaju da Siriza osvoji izbore koji se trebaju održati tri tjedna kasnije, 17. lipnja. Varufakis se primio posla i tu istu večer razvio ideju da kapital grčkih banaka preuzme EU.

Varufakis objašnjava da bi to dovelo do toga:

“…da se europske porezne obveznike pretvori u vlasnike grčkih banaka, pa one više neće biti de facto opterećenje grčkoj državi, nego će iza njih stajati Europljani u čije će ih ime voditi institucije EU. Jedino se na taj način može vratiti povjerenje u banke.” (ibid.: 71)

Kao što je već prikazano u prvom dijelu ove serije članaka, s prijedlogom da udjele u bankama u vlasništvu grčke države preuzme EU, Varufakis poduzima još jedan dramatičan korak u potpunoj predaji grčkog suvereniteta. Prema Varufakisu, taj bi potez trebao olakšati restrukturiranje javnog duga.

Nudi još jedan prijedlog:

“Drugo, sve otplate državnog duga Grčke prema EU-u i MMF-u koje proizlaze iz njena dva bailout paketa treba uvjetovati time da najprije oporavak zemlje treba dobiti određeni zamah. Jedino bi se tako nacionalnom gospodarstvu mogla dati šansa da oživi.” (ibid.: 72)

Važno je naglasiti da je za Varufakisa suspenzija otplate duga, koja je spomenuta ranije, bila dio pregovora. Suspenziju su trebali odobriti kreditori i ona nikako nije mogla biti jednostran suveren akt. Varufakis opisuje svoju fantaziju:

“Zajedno te bi dvije vrste restrukturiranja duga signalizirale novo doba: EU i MMF više ne bi djelovali kao Ebenezer Scrooge prije božićnog obrata. Umjesto toga, postali bi partneri Grčke u promicanju njenog gospodarskog oporavka, bez kojeg bi njihovi bailout krediti ionako drastično izgubili vrijednost.” (ibid.)

Umjesto unilateralne suspenzije otplate duga, Varufakis predlaže odbijanje svih novih kredita:

“…ako ste spremni iskazati umjerene, razborite zahtjeve i istovremeno reći “ne” njihovom refinanciranju starih kredita novima…, EU i MMF će sigurno sjesti za stol. Stajalo bi ih previše da to ne učine, i financijski i politički.” (ibid.)

Cipras je iskazivao sumnje u Varufakisov prijedlog vezan za grčke banke: “Savjetuješ li mi da grčke banke dajem strancima? Kako takvu ideju mogu prodati Sirizi?”, pita se Cipras na sastanku u stranačkom uredu.

“Da, točno to moraš učiniti.”

“… Aleksis je to shvatio. No no nije značilo da mu se sviđalo. Osobito zato što je Sirizin centralni komitet prirodno privlačila ideja nacionalizacije banaka.” (ibid.: 73)

Cipras prigovara: “Bez ikakvog utjecaja na komercijalne banke koje posluju u Grčkoj, vlada ne bi mogla provoditi industrijsku politiku ili plan obnove i rekonstrukcije. Jednostavno nije mogao zamisliti da bi Sirizin centralni komitet to progutao.” (ibid.: 73)

Varufakis, uvidjevši da Cipras ima pravo, odgovara:

“Kao pravi internacionalisti, progresivni europejci, oduzeli bismo propale banke korumpiranim grčkim gusarima i predali ih običnim Europljanima, istom onom europskom građanstvu koje ubrizgava svoj novac u te banke.” (ibid.: 74)

Sastanci koje Varufakis opisuje, odvili su se nakon općih izbora 6. svibnja 2012. godine.

Kako nije bilo moguće oformiti vladu, raspisani su novi izbori 17. lipnja 2012.

Kad je Varufakis čuo za Ciprasov govor 24. svibnja u kojem pojašnjava Sirizinu ekonomsku politiku, shvatio je da postoji jaz između onog što je predloženo u govoru i onog što se konkretno može napraviti u Eurozoni. “Unutar sat vremena poslao sam dugačak i oštar mail Ciprasu i Papasu, u kojem sam podcrtao brojne logičke pogreške u onome što su upravo bili obećali svojim glasačima…”.

Cipras skreće udesno i približava se Varufakisu nakon izbora u svibnju i lipnju 2012. godine

Mogu doprinijeti Varufakisovoj priči jer sam i sam bio u kontaktu s Ciprasom u listopadu 2012.

U razdoblju od nekoliko mjeseci, obećanje da će se provesti revizija duga, a u međuvremenu obustaviti otplata, polako je nestalo iz diskursa, kako Ciprasovog tako i ostalih vođa Sirize. To se odvilo diskretno pa je peta mjera koju Cipras predlaže u svibnju 2012., zamijenjena prijedlogom da se održi europska konferencija za smanjenje grčkog duga.

U listopadu 2012., za vrijeme jednog intervjua sa Ciprasom, moje sumnje da odustaje od prvotnog prijedloga su se potvrdile. Dva dana ranije, Wall Street Journal je objavio tajne bilješke s MMF-ovog sastanka održanog 9. svibnja 2010. Bilo je jasno da se desetak MMF-ovih direktora (od ukupno 24) usprotivilo Memorandumu jer je podrazumijevao sanaciju francuskih i njemačkih banaka, ali ne i grčkih. Rekao sam Ciprasu i njegovim ekonomskim suradnicima: To je dovoljan razlog zbog kojeg se može ići protiv MMF-a. Ako je MMF evidentno znao da će njegov program propasti i da dug nije održiv, to je dovoljno dokaza da pokrenemo borbu protiv nelegitimnosti i nelegalnosti duga.

Cipras je odgovorio, “Ali slušaj… MMF drži distancu prema Europskoj komisiji.”

Mogu shvatiti da je zamišljao MMF kao mogućeg Sirizinog saveznika u slučaju da Siriza formira vladu. Također sam rekao Ciprasu da sam primijetio da više ne spominje 5 prijedloga koje je istaknuo kao prioritete nakon svibanjskih izbora, a ni pitanje revizije se više ne naglašava. Odgovorio mi je neuvjerljivo da će se držati tih pet prijedloga i da nema razloga za brigu.

Idući dan, 6. listopada 2012., Cipras i ja smo održali govor pred tri tisuće ljudi na prvom Sirizinom festivalu mladih. Shvatio sam da mu nije bilo po volji to što sam stavio naglasak na potrebu radikalnog stava na razini Europe. 15

Uvjeren sam da su Cipras i Papas nakon izbora u svibnju i lipnju 2012. odlučili da će Varufakis biti u njihovoj vladi. Do tada su se sastajali s njim i preuzimali njegove ideje i razmišljali kako bi se mogli osloboditi Sirizinih odluka.

Varufakis prepričava suradnju s Ciprasom i Papasom početkom 2013. godine

Varufakis objašnjava kako je napisao govor koji je Cipras održao u Brookings Institution, think tank smješten u Washingtonu i blizak Demokratima. Varufakis sumira govor u dvije točke. Prvo, Siriza je pro-europska stranka koja će učiniti sve da Grčka ostane u Eurozoni; da bi ostala u Eurozoni i da bi preživjela, potreban je novi plan u kojem će prioritet biti restrukturiranje duga i provedba reformi koje će smanjiti utjecaj grčke oligarhije na gospodarstvo. Drugo, SAD nema razloga za strah od ekonomske ili vanjske politike eventualne Sirizine vlade.

Ta orijentacija, koju je branio Varufakis, a podržavao Cipras, očito je bila u suprotnosti sa Sirizinim programom u kojem je obećan izlazak Grčke iz NATO-a.

Varufakis se sastaje sa Sirizinim timom ekonomista u svibnju 2013.

U svibnju 2013., u Ateni, Varufakis se nalazi s Ciprasovim timom ekonomista.

“Osim Papasa i Dragasakisa, ministra financija u sjeni, tim se sastojao od još dva Sirizina člana parlamenta, koje sam dobro poznavao i koji su mi bili vrlo dragi: Euklida Tsakalotosa, dragog kolege sa Sveučilišta u Ateni, i Jorgosa Statakisa profesora ekonomije sa Sveučilišta na Kreti.” (ibid.: 84)

Predaje im prijedlog programa kojeg ga je Cipras tražio da napiše.

“Raspoloženje u sobi bilo je uzavrelo, što je potvrdilo da moji raniji napori da odgovorim Aleksisa od toga da pretvori Grexit u cilj, ili ga upotrebljava kao prijetnju , nisu bili uzaludni. Premda sam na široj ljevici i unutar Sirize izgubio mnogo prijatelja koji mi nikad nisu oprostili moju ulogu u brisanju Grexita iz ciljeva Sirizinih politika, Aleksisov unutarnji ekonomski krug očito je želio postizanje održivog rješenja unutar eurozone.” (ibid.)
Nova “Londonska konferencija”? Nada za međunarodnu suradnju nasuprot “jednostranom suverenom činu”

Htio bih povezati jedno osobno iskustvo s drugog radnog sastanka s Ciprasom. Sastanak se odvio krajem listopada 2013., u njegovom uredu u Grčkom parlamentu.

Cipras je htio sazvati veliku međunarodnu konferenciju o smanjenju duga u Ateni u ožujku 2014. godine. To je bila jedna od inicijativa koje je planirao. Na nagovor Sofije Sakorafe, članice parlamenta od 2012., iz redova Sirize, Cipras se ponovno sastaje sa mnom u listopadu 2013. Tražio me je da mu pomognem s pripremama tako što ću pomoći uvjeriti dio međunarodnih sudionika da prihvate poziv. Sastavio sam listu sudionika i raspravio sam je s Ciprasom, Sofijom Sakorafom, Kostasom Bitsanisom (Sofijinim suprugom) i Dimitrijem Vitsasom, Sirizinim generalnim sekretarom u to vrijeme. Predložio sam da pozovemo sljedeće sudionike: Rafael Correa, Diego Borja (bivši direktor Ekvadorske centralne banke), Joseph Stiglitz, James Galbraith, Noam Chomsky, Susan George, David Graeber, Naomi Klein, kao i članove Ekvadorske komisije za reviziju duga. Posljednji su radili sa mnom u 2007. i 2008. godine. Primijetio sam da ga Rafael Correa, uopće ne interesira. Naprotiv, Cipras je želio pozvati bivšeg predsjednika Brazila, Lulu i predsjednicu Argentine, Cristinu Fernandez. Ekvador mu je bio preradikalan, naravno, složio se s Josephom Stiglitzom i Jamesom Galbraithom, što je i bilo opravdano. Njegov plan nije bio formiranje odbora za reviziju duga, već sazivanje zemalja članica EU na europsku konferenciju o dugu, slično Londonskom dogovoru iz 1953., kojim su pobjednici Drugog svjetskog rata, značajno smanjili njemački dug. Rekao sam mu da se to nikada neće dogoditi. Bilo je sasvim legitimno da Cipras kao lider Sirize predloži taj plan, ali je bilo posve apsurdno očekivati da će Draghi, Hollande, Merkel i Rajoy na to pristati. Rekao sam mu da mu treba plan B, koji bi uključivao odbor za reviziju. To sam izjavio i u medijima. U nastavku je dio intervjua koji sam dao Daily Editorsu, novinama bliskim Sirizi, u listopadu 2014. Novinar me je pitao što mislim o europskoj konferenciji o dugu koju predlaže Cipras, odogovorio sam:

“Iako je ovo sasvim legitiman prijedlog… neće biti moguće dobiti vlade vodećih europskih ekonomija i institucije EU za istim stolom oko te teme. Iskustvo posljednjih deset godina pokazuje da jednostrani suvereni potezi daju rezultate. Kreditori koji zahtijevaju plaćanje nelegitimnog duga, koji nameću nasilne mjere koje ugrožavaju osnovna ljudska prava, uključujući ekonomska i socijalna prava, moraju biti odbijeni. Smatram da Grčka ima jake argumente za formiranje vlade koja bi uz podršku javnosti trebala raditi u tom pravcu. Takva popularna lijeva vlada mogla bi osnovati odbor za reviziju duga koji bi uključivao široku participaciju javnosti na demokratskim osnovama. Odbor bi mogao jednostrano suspendirati otplatu i osporiti dio duga za koji bi ustanovio da je nelegitiman i ilegalan.” 16

Na kraju, Aleksis Cipras me je tražio da surađujemo, zajedno s Pierreom Laourentom (predsjednikom Stranke europske ljevice u to vrijeme) na pripremama europske konferencije na kojoj bi jedna od tema bila i pitanje duga. Konferencija se trebala održati u ožujku 2014. godine u Ateni. Do toga nikada nije došlo jer je Stranka europske ljevice za vrijeme sastanka koji se održao u prosincu 2013. u Madridu, odlučila održati konferenciju u Briselu umjesto u Ateni. Konferencija u Briselu imala je zanemariv učinak. Neki od sudionika su bili Cipras, Laurent i Gabi Zimmer (član Die Linkea iz Njemačke i predsjednik grupe GUE/NGL European United Left – Nordic Green Left). Ja sam sudjelovao na panelu s Euclidom Tsakalotosom. 17 Odmah mi je bilo jasno da on uopće ne podržava plan B za rješavanje duga, bankarstvo i oporezivanje. Tsakalotosov plan bio je pregovaranje s europskim institucijama pod svaku cijenu kako bi se ublažile mjere štednje bez da se poseže za obustavom otplate ili revizijom duga. Tijekom konferencije, ponovno sam se zalagao za plan B koji uključuje reviziju duga i suspenziju otplate.

Prema tome, diskusija o potrebi plana B nije započela 2015.; jasno je da ona seže u 2013. – 2014. Samo je vodstvo oko Ciprasa odlučilo isključiti osnovu plana B i ustrajati na planu A koji je neizvediv.

Vratimo se Varufakisovoj priči. Par dana nakon sastanka koji sam imao s njim krajem listopada 2013. u Ateni, Cipras je otišao u Teksas na seminar koji je organizirao Varufakis i njegov prijatelj i kolega James Galbraith.

Studeni 2013. – Varufakis je organizirao Ciprasov nastup na Lyndon B. Johnson školi za odnose s javnošću u Austinu, Teksas
“U studenom 2013. Jamie i ja smo organizirali dvodnevnu konferenciju na Teksaškom sveučilištu, s temom: “Može li se eurozona spasiti?”, uz sudjelovanje Aleksisa, Papasa i Statakisa, koji su održali dobro prihvaćene govore. Zamisao je bila predstaviti trojicu vođa Sirize važnim osobama iz europskog i američkog establišmeta, vođama sindikata, akademicima i novinarima.

Tijekom konferencije on i Papas prisustvovali su žustroj raspravi između mene i Heinera Flassbecka, lijevog njemačkog ekonomista i bivšeg državnog tajnika u ministarstvu financija za vrijeme Schröderove vlade, koji je tvrdio da se Grčka, sve dok se nalazi unutar eurozone, neće moći osloboditi dužničkog ropstva. Tvrdio je da je Grexit ispravan cilj za Sirizinu vladu, ili da barem može poslužiti kao najbolja prijetnja njenim kreditorima, a to se stajalište podudaralo s onim Lijeve platforme, službene frakcije unutar Sirize, čije su pristalice činile trećinu Sirizinog centralnog komiteta. Upravo sam se u Austinu uvjerio da Aleksis odbacuje to stajalište i vjeruje da ako će itko prijetiti Grexitom, to treba biti Troika, a ne Siriza”. (ibid.: 88)
Lipanj 2014. – još jedan sastanak s Ciprasovim timom ekonomista

“Tog lipnja, vrativši se preko ljeta ponovno u Grčku, sastao sam se s Aleksisom i njegovim ekonomskim timom da ih upozorim na novu prijetnju”.(ibid.) Varufakis objašnjava da ih je upozorio na ono što Europska centralna banka planira poduzeti početkom 2015.: prekinuti dotok novca bankama u nekim zemljama članicama eurozone i ustupiti im samo pomoć s likvidnošću u izvanrednom stanju. Grčka je bila jedna od tih zemalja.

“Nekoliko dana nakon toga, Aleksis, Papas i ja ponovno smo se sastali. Shvaćaš li, upitao je Papas, da nitko osim tebe ne može nadgledati provedbu pregovaračke strategije koju predlažeš? Jesi li spreman to učiniti?” (ibid.: 90)

Varufakis nastavlja:

“Tjedan dana poslije, Vasilij Kafuros, drag prijatelj iz studentskih dana u Engleskoj, dodatno je pojačao moje strepnje. Upitao me zar jedino ja ne znam da je Dragasakis krajnje blizak bankarima. Rekao sam mu da mu ne vjerujem. ‘Gdje ti je dokaz Vasilij?’ zahtijevao sam.

‘Dokaza nema’, priznao je, ‘ali je općenito poznato da se čak i u vrijeme kad je bio u komunističkoj partiji trudio biti blizak s bankarima?'” (ibid.)

Iz ovog je vidljivo pogrešno Varufakisovo shvaćanje Sirize i njezinog vodstva. Dragasakis je u stvarnosti imao veze s bankarskim sektorom duži niz godina. Bio je član upravnog odbora jedne komercijalne banke. Na neki način, bio je most između bankara i Ciprasa. Siriza je bila nova politička snaga i zato njeni politički lideri nisu imali jake veze s državnim sektorom – za razliku od PASOK-a čija je povijest usko vezana uz Republiku i upravljanje državnim poslovima. Prije siječnja 2015. nitko od Sirizinih čelnika nije bio na poziciji vlasti, osim Dragasakisa koji je 1989. godine nekoliko mjeseci bio ministar. Vlada u kojoj je sjedio bila je koalicija između desno usmjerene Nove demokracije i Komunističke partije (KKE) čiji je član u to vrijeme bio i Dragasakis. Dragasakis je bio protiv bilo kakvih mjera koje bi bile u suprotnosti s interesima grčkih privatnih banaka, kao što je bio protiv revizije duga i suspenzije otplate. Bio je sklon ostanku Grčke u Eurozoni.

Kolovoz 2014. – sumnje u vezi Dragasakisa i promjena u Sirizinom programu

U kolovozu 2014., Varufakis napokon izražava svoje sumnje u vezi Dragasakisa.

‘Aleksi’, rekao sam, pokušavajući zvučati što nonšalantnije, ‘čujem da je Dragasakis preblizak bankarima. I da se, općenito, naoko slaže s našim planom bijega dok zapravo radi na održanju statusa quo’.

Nije odmah odgovorio. Pogledao je prema Peloponezu u daljini prije nego što se ponovno okrenuo prema meni. ‘Ne, ne mislim tako. On je u redu.’

Nisam znao što da mislim o njegovom škrtom odgovoru. Je li i on imao sumnje, ali je, sve u svemu, vjerovao poštenju svog starije druga, ili je jednostavno odbacio moje pitanje kao neutemeljeno? Ni danas ne znam odgovor. Ipak, jedno znam: nastavio je uporno tvrditi da nemam izbora – kad kucne čas, morat ću igrati vodeću ulogu u pregovorima. (ibid.: 91) 18

Cipras je mogao računati na Varufakisa, uz jedan uvjet: da sudjeluje u razvoju predizbornog ekonomskog programa Sirize. Cipras je to prihvatio.

Varufakis: protiv Solunskog programa iz rujna 2014.
“Mjesec dana poslije, ponovno u Austinu, čuo sam na vijestima da je Aleksis održao važan govor u Solunu u kojem je iznio glavne crte Sirizine ekonomske platforme. Zaprepašten, nabavio sam tekst i pročitao ga. Osjetio sam navalu mučnine u želucu i bijes.” (ibid.: 92)

Varufakis je dao izjavu za javnost u kojoj grubo kritizira program, smatrao je da će to značiti kraj njegove suradnje s Ciprasom.

Došlo je do dramatičnog preokreta: Papas ga je nazvao “zvučeći veselo kao da se ništa nije desilo” i predložio novi sastanak. Varufakis je izrazio svoje iznenađenje na što mu je Papas odgovorio: “Ne mijenja se ništa, rekao je lakomisleno. Ti ćeš uobličiti pravi ekonomski program. Solunski program samo je poziv na okupljanje naših trupa. I to je sve.”

Pod tim je uvjetima Varufakis pristao nastaviti suradnju, i na kraju postao ministar financija. Prepričava situaciju koja se odvila tijekom jednog sastanka na kojem je pristao na tu poziciju:

‘Kao što znate’, rekao sam, ‘imam ozbiljne sumnje u vezi sa Solunskim programom. Zapravo osjećam vrlo malo poštovanja za taj program i, budući da je predstavljen kao vaše obećanje grčkom narodu u ekonomskim pitanjima, ne vidim kako bih, sasvim pošteno rečeno, mogao preuzeti odgovornost da ga provedem kao ministar financija.’

Predvidivo, u tom se trenutku ubacio Papas i ponovio tvrdnje da mene Solunski program ne obvezuje. ‘Ti čak nisi ni član Sirize’, istaknuo je.

‘Ali zar se od mene ne bi očekivalo da uđem u stranku ako trebam postati vaš ministar financija?’ upitao sam.

Odgovorio je Aleksis, dobro promišljenim odgovorom: ‘Ne, nipošto. Ja ne želim da ti postaneš član Sirize. Moraš ostati neopterećen kompliciranim postupkom kolektivnog odlučivanja u našoj stranci.’ (ibid.: 102)
Zaključak

Varufakis je bio slobodan igrač, bez utjecaja unutar Sirize (čiji nije bio član). Cipras je smatrao da, ukoliko se javi potreba, može opozvati Varufakisovo imenovanje bez da uzrokuje veći potres unutar stranke. Varufakisov profil je odgovarao onome što su Cipras i Papas tražili: izvrstan ekonomist iz akademskih krugova, dobar komunikator, sposoban i za provokaciju i za pomirenje, uz odlično poznavanje engleskog.

Aleksis Cipras je odlučio da će radije djelovati unutar male grupe iza leđa vlastite stranke nego da provodi politički smjer koji je kolektivno izglasan unutar stranke i koji je potvrdio grčki narod. Postavljanje Varufakisa na mjesto ministra financija kao i sugestija njemu da ne postaje član Sirize pokazuje tehnokratski pristup vlasti u kojem Varufakis nije odgovoran niti Sirizi niti grčkom narodu, već Ciprasu i malom krugu oko njega. Jasno je da je nedostatak sudjelovanja javnosti i nepoduzimanje demokratskog pristupa u postavljanju političke orijentacije nisu bili kompatibilni s potrebom lijeve vlade da ovisi o mobilizaciji javnosti kako bi osigurala provedbu svog radikalnog političkog programa, a na temelju kojeg je izabrana. Pregled događaja između 2011. do kraja 2014. godine je ključan za razumijevanje događaja koji su uslijedili nakon Sirizine izborne pobjede u siječnju 2015. godine.

  1. J. Varufakis, “Ima li ovdje odraslih?”, Sandorf, Zagreb, 2018., svi citati su iz 3. i 4. poglavlja
  2. Pogledaj tekst pisma u James K. Galbraith, Welcome to the Poisoned Chalice: The Destruction of Greece and the Future of Europe, Yale University Press, 2016. https://yalebooks.yale.edu/book/9780300220445/welcome-poisoned-chalice
  3. Pet godina kasnije Leonidas Vatikiotis je postao član Komisije o istini grčkog duga.
  4. http://www.cadtm.org/Why-should-the-Greek-debt-be
  5. U siječnju 2015., Costas Lapaivitas je izabran kao član Sirize u grčkom parlamentu. Nakon kapitulacije, bio je jedan od osnivača stranke Popular Unity. Njegova biografija je dostupna na: https://en.wikipedia.org/wiki/Costas_Lapavitsas
  6. Članak objavljen u dnevnim novinama Eleftherotypia, 5. prosinca 2010., vidi: http://www.cadtm.org/Commission-Internationale-d-audit
  7. Novine lijevog centra Ethnos tis Kyriakis su 2011. godine bile su treće prema nakladi (100.000 primjeraka). Intervju je originalno objavljen na grčkom 9. siječnja 2011.
  8. U knjizi: And The Weak Suffer What They Must?: Europe, Austerity and the Threat to Global Stability, The Bodley Head, London, 2016., Varufakis uopće ne spominje Komisiju o istini grčkog javnog duga. Također ne spominje potez Zoe Konstantopoulou, predsjednice grčkog parlamenta.
  9. Vidi: ΣχόλιαΓιάνης Βαρουφάκης Debtocracy: Γιατί δεν συνυπέγραψα http://www.protagon.gr/epikairotita/oikonomia/debtocracy-giati-den-synypegrapsa-6245000000, objavljeno 11. travnja 2011. U svom dugačkom pismu, Varufakis iznosi kritiku dokumentarca Debtocracy.
  10. Vezano za Debtocracy, vidi: “Debt: The Greeks and Debtocracy”, http://cadtm.org/Debt-The-Greeks-and-Debtocracy, objavljeno 18. ožujka 2012.
  11. Vidi moju prezentaciju na: http://www.cadtm.org/IMG/pdf/Debt_Crisis_Athens_SITE_March2011_EricToussaint.pdf
    Glavni prijedlozi iz prezentacije: Eric Toussaint, Eight key proposals for another Europe, objavljeno 17. travnja 2011., http://www.cadtm.org/Eight-key-proposals-for-another
  12. Elena Papadopoulou i Gabriel Sakellaridis, ur., The Political Economy of Public Debt and Austerity u EU, Athens, Nissos Publications
  13. Daniel Munevar je također sudjelovao u toj raspravi. Daniel je bio jedan od savjetnika Varufakisovog tima dok je bio ministar financija.
  14. Izvor: http://links.org.au/node/2888
  15. Vidi Eric Toussaint: “The Greek people are currently at the epicentre of the capitalism crisis.” http://www.cadtm.org/Eric-Toussaint-The-Greek-people
  16. Vidi Eric Toussaint: “Aleksis Cipras is right to call for an international conference on debt” http://www.cadtm.org/Eric-Toussaint-Aleksis-Cipras-is
  17. Euclid Tsakalotos je bio profesor ekonomije u Ujedinjenom kraljevstvu 2014. Zamijenio je Varufakisa na mjestu ministra financija u lipnju 2015. Još uvijek je na toj poziciji u drugoj Ciprasovoj vladi.
  18. Varufakis, Ima li ovdje odraslih?, Sandorf, Zagreb, 2018., poglavlje 4