Eric Toussaint napisao je seriju od sedam članaka nazvanih “Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa”, kao odgovor na najnoviju Varufakisovu knjigu “Ima li ovdje odraslih?”. Kao bivši grčki ministar financija Varufakis je u Sirizinoj vladi, zbog njenih intenzivnih pregovora s ‘trojkom’ i budućnosti u eurozoni, imao veliku političku ulogu. Njegove teorijske postavke i njegovo praktično djelovanje bitno su utjecali na Sirizinu izdaju koja je obilježila recentnu grčku političku povijest. Danas, kad Varufakis sebe i svoju politiku pokušava prikazati kao pravu lijevu alternativu, članci poput Toussaintovih potrebniji su nam više nego ikad. Donosimo četvrti članak.

Bilanca grčke krize Janisa Varufakisa – 4. dio

Ako još niste pročitali Ima li ovdje odraslih? Janisa Varufakisa, naručite je u svojoj knjižari. 1 Ima sve sastojke političkog trilera – napetost, zaplete i obrate, izdaje i više od toga. Što je posebno interesantno, knjiga nam daje autorovu verziju događaja koji su utjecali i još utječu na internacionalnu situaciju – posebno u Europi, ali i šire jer je razočarenje uzrokovano kapitulacijom radikalno lijeve grčke vlade ostavilo dubok trag.

Serija članaka koju posvećujem Varufakisovoj knjizi zamišljena je kao vodič za čitatelje na ljevici koji nisu zadovoljni dominantnim narativom kojeg promoviraju mejnstrim mediji i vlade Trojke… te onima koji nisu zadovoljni verzijom događaja bivšeg grčkog ministra financija. U opreci s Varufakisovim narativom, ističem događaje o kojima on šuti. Izražavam mišljenje drugačije od njegovog u smislu onoga što je trebalo učiniti, za razliku od onog što je učinjeno. Moj narativ ne zamjenjuje njegov, već ih treba čitati usporedno.

Nužno je odvojiti malo vremena kako bi se analizirale politike koje su u praksi provodili Varufakis i Sirizina vlada zato što je to prva izabrana radikalno lijeva vlada u Europi u 21. stoljeću. Razumijevanjem njenih slabosti i učenjem iz načina na koji su se njeni članovi nosili s problemima od vitalne je važnosti kako bi se izbjegla mogućnost sličnog fijaska u budućnosti. Glasači bi u drugim europskim zemljama mogli izabrati ljevicu koja obećaje prekid s neoliberalizmom. Te države nisu brojne, ali ipak postoje. Čak i tamo gdje su šanse za izbor veoma slabe, važno je poduzeti mjere koje bi osigurale da takva vlast ostane vjerna narodu u istoj mjeri u kojoj su političari trenutno na vlasti vjerni krupnom kapitalu.

Moja kritika Varufakisovih izbora je ciljana i beskompromisna. Ipak, Varufakis se potrudio da nam ispriča svoju verziju događaja. Da nije napisao knjigu, mnoge važne činjenice ostale bi nepoznate. S druge strane, ne možemo očekivati da će nam Aleksis Cipras ispričati ozbiljnu verziju događaja. Bilo bi nemoguće da Cipras opiše i istovremeno opravda svoje postupke. Ako ikada napiše knjigu, bit će to djelo pisca iz sjene puno klišeja i otrcanih fraza.

Važno je naglasiti osnovnu razliku između Ciprasa i Varufakisa: prvi je potpisao Treći memorandum o razumijevanju i progurao ga u Grčkom parlamentu, za razliku od drugoga koji se usprotivio Memorandumu, podnio ostavku u vladi 6. lipnja 2015., te glasao protiv njega 15. lipnja.

Osnovna svrha naše kritike politika koje je provodila grčka vlada u 2015. nije naknadno utvrditi odgovornost Ciprasa ili Varufakisa kao pojedinaca. Ključno je provesti analizu političko-ekonomskog smjera koji su oni u praksi provodili, kako bi se utvrdili razlozi neuspjeha, kako bi se vidjelo što se drugo moglo poduzeti i kako bi se izvukli zaključci što bi mogla učiniti radikalno lijeva vlada na periferiji Eurozone.

U ovom dijelu bavit ćemo se savjetnicima koje je Varufakis pozvao u svoj tim. Treba priznati da glavni savjetnici koje je Varufakis pozvao nisu bili skloni ispunjenju Sirizinih obećanja (najblaže rečeno) i primjeni alternativnih politika kako bi se Grčku oslobodilo stiska Trojke.

Savjetnici ministra Varufakisa

U svojoj knjizi, Varufakis opisuje tim svojih bliskih i ne tako bliskih savjetnika. Odluke koje je donio sastavljajući tim bile su fatalno pogrešne. Način razmišljanja koji je utjecao na njih djelomično objašnjava neuspjeh koji je uslijedio. Taj čimbenik nije bio presudan, ali je imao određenu ulogu.

Kod imenovanja zamjenika ministra financija koji bi bio zadužen za nadzor nad državnom riznicom, što je ključna pozicija, Varufakis je konzultirao Alekosa Papadopouosa, člana PASOK-a i ministra financija 1990. Varufakis objašnjava da je surađivao s Papadopoulosom na pisanju ekonomske platforme koju je predstavio George Papandreou na izborima 2004., a koje je osvojila konzervativna stranka Nova demokracija. Siriza koja je tada prvi puta izašla na izbore osvojila je 6 mjesta u parlamentu s 3,3 posto glasova. Karamanilisova Nova demokracija imala je 45,4 posto glasova, a PASOK pod vodstvom Papandreoua 40,5 posto.

Varufakis piše: “Iako je Papadopulos ostao Sirizin protivnik, privatno mi je bio spreman pomoći i obećao je da će nekoga predložiti. Iste noći mi je poslao ime Dimitrisa Mardasa”. 2 Varufakis je direktno kontaktirao Mardasa i ponudio mu poziciju zamjenika ministra financija.

Treba imati na umu da je 17. siječnja 2015., osam dana nakon Sirizine izborne pobjede, Mardas objavio posebno agresivan članak protiv Sirizine zastupnice Rachel Makri, pod naslovom Rachel Makri protiv Kim Jong Una i Amin Dadae. Članak završava pitanjem: “Jesu li to ljudi koje želimo da nas vode?” Deset dana nakon toga, Mardas, zahvaljujući Varufakisu, postaje zamjenik ministra financija. Varufakis objašnjava u svojoj knjizi da je već nakon prvog mjeseca na poziciji ministra shvatio da je donio krivu odluku. Madras koji je podržao kapitulaciju u lipnju 2015., izabran je za člana parlamenta iz redova Sirize u rujnu 2015. Papadopoulos je također podržao Memorandum o razumijevanju iz srpnja 2015. 3

Varufakis objašnjava da se druga odluka koju je morao donijeti odnosila na izbor predsjednika Vijeća ekonomskih savjetnika. Shvatio je da je tu poziciju u Varufakisovo ime popunio zamjenik premijera Dragasakis. On je izabrao Georgea Chouliarakisa, tridesetogodišnjeg ekonomista koji je predavao na mančesterskom sveučilištu prije nego što je bio postavljen u Grčku narodnu banku. Chouliarakis je imao štetnu ulogu od samog početka Varufakisovog mandata, ali ga je unatoč tome on zadržao na toj poziciji do samog kraja. Njegovo ime se u nekoliko navrata spominje u Varufakisovoj priči.

Varufakis je nakon toga, zbog toga što je bila upoznata s jezikom i načinom rada Trojke, u svoj tim uveo Elenu Panaritis. Panaritis je kao članica parlamenta iz redova PASOK-a glasala za prvi Memorandum o razumijevanju 2010. Prije toga radila je u Washingtonu, uglavnom u Svjetskoj banci gdje je, prema Varufakisovim riječima, izgradila mrežu veza s tamošnjim institucijama. To je uključivalo i bivšeg američkog ministra financija Larryja Summersa, kojeg je upoznala s Varufakisom. Panaritis je 1990. godine radila za Svjetsku banku u Peruu, gdje je surađivala s korumpiranim neoliberalnim diktatorskim režimom Alberta Fujimoria. Varufakisovim riječima, “Stoga, kad sam je ponovno sreo nekoliko dana prije izbora, ni trenutak nisam oklijevao, nego sam je zamolio da se pridruži mom timu, jer nema bolje osobe za borbu protiv đavla od one koja mu je služila i zbog tog mu iskustva postala zakleti neprijatelj”. 4 Kasnije, događaji su pokazali da ne samo da nije postala njegov zakleti neprijatelj, nego je nastavila suradnju s njim.

Od samog početka, imenovanje Panaritis u tim Varufakisovih ekonomskih savjetnika izazvalo je negativne reakcije kod članova Sirize i Cipras je pokušao uvjeriti Varufakisa da je se riješi. S vremenom se pokazalo da ipak nije imao ništa protiv nje. Kasnije, u svibnju 2015., kada je Varufakis uz Ciprasovo odobrenje postavio Panaritis za grčku predstavnicu u MMF-u, to je izazvalo takav otpor unutar Sirize i u parlamentu da je ona na kraju odstupila 1. lipnja 2015. 5

Varufakis je u svoj tim imenovao i Glenna Kima, stručnjaka za financijska tržišta, posebno tržišta državnih dužničkih instrumenata. U 2012., Kim je sudjelovao u provedbi restrukturiranja grčkog duga, u svojstvu konzultanta njemačkih vlasti. Kada je Varufakis stupio u kontakt s Kimom, ovaj mu je rekao da radi kao konzultant islandske vlade kako bi prekinuo kontrolu kapitala koja je bila na snazi od 2008. To je Varufakisu, koji je pogrešno i pod svaku cijenu htio izbjeći primjenu kontrole kretanja kapitala, bilo sasvim prihvatljivo, dok je u stvarnosti mogao mnogo naučiti iz pozitivnih rezultata koje je ta mjera polučila na Islandu.

Varufakis piše: “Cinik bi mogao reći da su se profesionalci poput Glenna angažirali zbog novca i vlastite karijere. Moguće je. Ali imati na svojoj strani ljude poput Glenna, koji poznaju sve zamke i stupice, bilo je neprocjenjivo oružje”. Treba istaknuti da je Glenn Kim nastavio savjetovati Ciprasa nakon kapitulacije u lipnju 2015.6

Čini se da je Varufakis ponosan i što je prihvatio usluge banke Lazard i njezinog direktora Francuza Matthieua Pigassea. 7 U zamjenu za desetke milijuna eura u provizijama, banka Lazard je surađivala s Trojkom u restrukturiranju grčkog duga 2012. godine. Prema Varufakisu, Matthieu Pigasse i Daniel Cohen (profesor na Ecole Normale Supérieure u Parizu i savjetnik u banci Lazard 8 “pridobili su me iskrenim priznanjem svoga ‘suučesništva u zločinu’ i jednako iskrenom isprikom i ponudom da pomognu Grčkoj da se ponovno osovi na noge pružajući svoje značajne usluge – besplatno. Tim smo slavnim prebjezima neizmjerno ojačali tehničku snagu našeg tima”. 9

Među članovima Varufakisovog međunarodnog tima bio je i James Galbraith, koji mu je pružio sustavnu podršku i koji je u nekoliko navrata boravio u Ateni tijekom prve polovice 2015. Varufakis Galbraitha spominje kao jednog od svojih bliskih suradnika, čovjeka od povjerenja, iako je ovaj imao suviše pomirljiv stav prema kreditorima. James Galbraith je američki neo-kejnzijanski ekonomist, blizak Demokratskoj stranci i dobar poznavatelj međunarodne politike. Još 2009. godine bio je u kontaktu s vladom Georga Papandreoua. Galbraith je uglavnom, u velikoj tajnosti, radio na planu B. O tome govori u svojoj knjizi Welcome to the Poisoned Chalice: The Destruction of Greece and the Future of Europe. 10 Od svih članova Varufakisova tima, jedini za koga mogu reći da je mogao pružiti konstruktivnu pomoć grčkim vlastima je James Galbraith. Ipak, zajedno s Varufakisom, on je branio pristup koji je bio suviše umjeren i nije odgovarao postavljenim izazovima, što i sam djelomično priznaje. 11 Daniel Munevar, Galbraithov suradnik, aktivno je podržavao Varufakisa u pregovorima s kreditorima od ožujka 2015., no unatoč tome Varufakis ga ne spominje u svojoj knjizi. 12

Varufakis preferira govoriti o osobama iz inozemstva koje su izravno povezane s establišmentom: “Osim Normana, moji inozemni pristaše uključivali su ekonomista sa Sveučilišta Columbia, Jeffa Sachsa, koji mi je bio jedan od ključnih savjetnika i zagovornika, već spomenutog slavnog Thomasa Meyera iz Deutche Bank te Larryja Summersa i Jamieja Galbraitha”. 13 Drugim riječima, uz iznimku Jamesa Galbraitha, upravo su to osobe s kojima se nije smio sklopiti savez ako se tragalo za rješenjem koje bi bilo povoljno za grčki narod. Evo i nekoliko primjera.

Larry Summers, Jeffrey Sachs i ostali

Postoje određene mrlje na karijeri Lawrencea “Larrya” Summersa koje bi trebale biti neizbrisive i kao takve trebale bi isključiti mogućnost ikakve suradnje. Unatoč tome, Varufakis sustavno favorizira tu suradnju i izražava svoje zadovoljstvo njome. U uvodu svoje knjige izjavljuje: “Stvari su išle bolje nego što sam se nadao, uz okvirno slaganje o svemu bitnome. Nije bio mali uspjeh osigurati podršku impozantnog Larryja Summersa”. 14

Neki značajni aspekti Summersove prošlosti zahtijevaju našu pažnju.

U prosincu 1991., dok je bio na mjestu glavnog ekonomista u Svjetskoj banci, napisao je interni dopis: “Rijetko naseljene afričke zemlje su istovremeno i nezagađene. Kvaliteta zraka je nepotrebno dobra u usporedbi s Los Angelesom ili Mexicom… Industrije koje jako zagađuju treba preseliti u manje razvijene zemlje… potrebno je više brinuti o čimbenicima koji povećavaju rizik od raka prostate u zemljama u kojima ljudi žive dovoljno dugo da od njega obole, nego u zemljama u kojima dvjesto od tisuću djece umire prije pete godine”. 15 Išao je toliko daleko da još doda: “Ne postoje granice u Zemljinoj sposobnosti da apsorbira [zagađenje] koje bi nas mogle zaustaviti u bliskoj budućnosti. Opasnost od apokalipse uzrokovane globalnim zatopljenjem je nepostojeća. Ideja da svijet ide prema ponoru je duboko pogrešna. Ideja da bismo trebali postaviti granice rasta zbog prirodnih ograničenja je ozbiljno pogrešno; trošak takve pogreške, ako bismo ju ikad počinili, bio bi enorman”. 16

Kasnije, kada je postao zamjenik ministra financija pod Clintonom 1995., Summers je iskoristio sav utjecaj koji je imao na tadašnjeg ministra financija Roberta Rubina, kako bi opozvao zakon koji je odvajao komercijalne banke od investicijskih 1999., i zamijenio ga zakonom kojeg je diktirao bankarski sektor. 17

Godine 1998., Summers je s Alanom Greenspanom, izvršnim direktorom Banke federalnih rezervi, i Robertom Rubinom uspio uvjeriti Odbor za trgovanje robnim terminskim ugovorima da ukloni sve mehanizme kontrole nad sekundarnim tržištem derivata. To je širom otvorilo vrata ubrzanoj deregulaciji bankarskog i financijskog sektora koja je dovela do krize 2007. na 2008. u SAD-u, a koja je imala posljedice i na Grčku 2009. na 2010.

Treba dodati da je Summers kao ministar financija stvarao pritisak na predsjednika Svjetske banke Jamesa Wolfensohna da smijeni Josepha Stiglitza, koji ga je tamo naslijedio na mjestu glavnog ekonomista i koji je bio izuzetno kritičan prema neoliberalnim politikama koje su primjenjivali Summers i Rubin širom planete, gdjegod su izbijale financijske krize. Nakon dolaska republikanca Georga W. Busha na mjesto predsjednika, Summers nastavlja svoju karijeru na mjestu predsjednika Sveučilišta Harvard 2001. godine. Našao se u prilično nezgodnoj situaciji u veljači 2005. godine kada je izazvao gnjev akademske zajednice u raspravi oko Nacionalnog ureda za ekonomska istraživanja (National Bureau of Economic Research – NBER). 18 Upitan o razlozima zbog kojih je tako mali broj žena na visokim pozicijama na području znanosti i inženjerstva, rekao je da žene intrinzično imaju manju sklonost prema znanosti od muškaraca, isključivši društvene ili obiteljske utjecaje ili diskriminaciju kao moguće objašnjenje. To je rezultiralo velikom kontroverzom unutar i izvan sveučilišta. 19 Summers se zbog toga ispričao, ali ga je pritisak većine profesora i studenata na Harvardu prisilio na ostavku 2006.

Godine 2009. Summers je postao član tranzicijskog tima netom izabranog predsjednika Baracka Obame, a obnašao je funkciju direktora Nacionalnog ekonomskog vijeća. U rujnu 2010. Summers napušta Obamin tim i vraća se na Harvard, no nastavlja utjecati na politička zbivanja u Washingtonu i šire, doduše ovog puta iz pozadine. Varufakis govori kako je zamolio Elenu Panaritis da ga spoji sa Summersom 2015., kako bi preko njega mogao utjecati na Obamu i MMF.

Varufakis je Jeffereya Sachsa, također specijalistu u trgovanju utjecajem po hodnicima Washingtona, pozvao na blisku suradnju, na što je Sachs pristao putujući u Atenu, Bruxelles, London i Washington nekoliko puta u 2015., kako bi ojačao Varufakisov tim. Sachs, kao i Lawrence Summers, povezan je s američkom Demokratskom strankom, a prikazan je u medijima kao osoba koja je sklona “mekom” rješenju dužničke krize, uzimajući u obzir interese siromašnih. 20 Ipak, Sachs je bio savjetnik neoliberalnim vladama koje su provodile politike “šok terapije” u svojim zemljama: Boliviji (1985.), Poljskoj (1989.) i Rusiji (1991.). U svojoj knjizi Doktrina šoka: uspon kapitalizma katastrofe, Naomi Klein denuncira Jefferyeya Sachsa i politike koje je predlagao s MMF-om, Svjetskom bankom i lokalnim elitama. 21

Varufakis također spominje i čvrstu podršku koju je imao od lorda Normana Lamonta, ministra financija u konzervativnoj vladi Johna Majora između 1990. i 1993. “Moje prijateljstvo s čistokrvnim torijevcem i euroskeptikom lordom Lamontom od Lerwicka, ministrom financija koji se pobrinuo da Britanija iziđe iz Europskog monetarnog sustava, čime je bilo zajamčeno da se Ujedinjeno Kraljevstvo neće pridružiti Eurosustavu, kosilo se s mojim imidžom ludog lijevog ekstremista”. Varufakis suradnji s Normanom Lamontom pridaje veliko značenje: “Za svih sto šezdeset dva dana koliko sam proveo na dužnosti Norman se pokazao kao oličenje čvrstoće i savjetovao me o konačnom nacrtu moje reforme, dugu i fiskalnim prijedlozima za EU i MMF”. 22

Između ostalih stranih eksperata koje je Varufakis pozvao da sudjeluju u izradi prijedloga kreditorima bio je i Willem Buiter, koji je bio na mjestu glavnog ekonomista banke Citigroup u 2010. i Thomas Mayer, bivši glavni ekonomist Deutsche banke.

Sudeći po Varufakisovoj priči, njihova uloga nije bila trivijalna. Referirajući se na plan koji je predstavio kreditorima u svibnju 2015., Varufakis piše: “U trenutku kad sam sletio u Atenu Plan za Grčku bio je dovršen. Jeff Sachs lijepo je uredio nacrt koji sam mu poslao nekoliko dana prije; Norman Lamont dodao je neke važne detalje; ekipa iz Lazarda dotjerala je prijedlog zamjene duga, a Larry Summers dao je svoj blagoslov”. 23

Spyros Sagias, još jedan zagovaratelj poretka

Varufakis objašnjava blisku vezu koju je imao sa Spyrosom Sagiasom, koji je postao pravni savjetnik premijera Ciprasa i kojeg je upoznao par dana prije izbora. Ciprasov izbor Sagiasa mnogo govori o njegovim prioritetima u odabiru savjetnika. Želio je osigurati usluge osoba koje će se povezati s establišmentom, šefovima korporacija i kreditorima. Sagias je bio savjetnik u vladi socijaliste Simitisa 1990., u vrijeme kad se provodio veliki program privatizacija.

Varufakis ovako opisuje Sagiasa:

Sagias nije bio političar nego, kao što se predstavio napola u šali, odvjetnik za “sistemske”. (“Sistemskima” su se u razdoblju poslije 2008. u žargonu nazivale banke koje su se smatrale prevelikima da bi propale). Teško da je postojao ijedan veliki poslovni dogovor koji je uključivao privatne interese i javni sektor u kojem nije sudjelovao Sagias sa svojim uspješnim odvjetničkim uredom: privatizacije, veliki građevinski projekti, spajanja poduzeća – sve je to bilo u njegovom djelokrugu. Sve donedavno čak je davao pravne savjete Coscou, kineskom konglomeratu koji je kupio dio Pirejske luke i silno je želio preuzeti cijelu, a takvoj se privatizaciji Siriza žestoko protivila.

Dodaje:

Kada me Papas obavijestio da će Sagias postati naš tajnik kabineta, bio sam iznenađen, no bilo mi je i drago: barem ćemo imati pravnog jastreba u timu, savjetnika koji zna kako pisati zakone i, što je još važnije, zna gdje se kriju svi kosturi ancien regimea… Zaključio sam da mi se Sagias sviđa. Znao je da mu je ugled narušen desetljećima njegovanja bliskih veza s oligarhijom i nije to ni pokušavao sakriti”. 24

Sagias je, kako je Varufakis prikazao u knjizi, podržavao uzastopne odluke koji su na kraju doveli do finalne kapitulacije.

Treba dodati da je za vrijeme Ciprasove prve vlade asistirao Coscou u stjecanju djelova pirejske luke koje kineske kompanije još uvijek nisu posjedovale. 25 Zapravo je Sagiasova tvrtka sastavila prvi ugovor s Coscom 2008. godine. Nakon što je otišao s pozicije tajnika kabineta, Sagias se vratio u svoj odvjetnički ured gdje je pružao savjetodavne usluge stranim interesima i promovirao ideju daljnje privatizacije. 26 Godine 2016., zastupao je katarskog emira, koji je želio kupiti grčki otok Oxeiau u regiji Zakynthos, koji je zaštićeno područje Narura. Sagias je također savjetovao Cosco 2016. – 2017. tijekom spora s radnicima pirejske luke oko plana za prijevremeno umirovljenje više od sto radnika.

U petom dijelu bavit ćemo se događajima iz siječnja i veljače 2015.: danima koji su prethodili očekivanoj pobjedi Sirize 25. siječnja, formiranju Ciprasove vlade, Sirizinoj platformi, imenovanju Varufakisa za ministra financija i pregovorima koji su doveli do katastrofalnog sporazuma 20. veljače 2015.

  1. Janis Varufakis, Ima li ovdje odraslih? Borba s europskim establišmentom, Sandorf, Zagreb 2018.
  2. Janis Varufakis, Ima li ovdje odraslih?, V. poglavlje
  3. Vidi Vice, “The Former Finance Minister Who Tried to Warn Greece About the Crisis,” 15. srpnja, 2015., https://www.vice.com/sv/article/dp57na/greek-ex-finance-minister-alekos-papadopoulos-interview-876, posjećeno 12. studenog 2017
  4. Varufakis, op. cit., V. poglavlje
  5. Adea Guillot, “Grèce : l’ex-députée socialiste Elena Panaritis renonce au FMI,” (Grčka: Bivša članica parlamenta Elena Panaritis, socijalistkinja, odriče se MMF-a), Le Monde, 1. lipnja 2015. (na francuskom), http://www.lemonde.fr/economie/article/2015/06/01/en-grece-la-majorite-se-dechire-sur-une-nomination-au-fmi_4644601_3234.html
  6. Iako je pod Varufakisom Kim dobivao skromnu naknadu, u kolovozu 2015. ispostavio je račun na 375.000 eura za period koji je prethodio srpnju 2015. To je izazvalo prijepore i dalo meterijala kampanji koja je imala za cilj diskreditirati Varufakisa, a koju su pokrenuli grčki mejnstrim mediji. GRReporter, 2A Korean adviser of Varoufakis claims a fee of €375.000, http://www.grreporter.info/en/korean_adviser_varoufakis_claims_fee_%E2%82%AC375000/13105
  7. Lazard je globalna tvrtka za financijsko savjetovanje i upravljanje imovinom. Nastala je kao američko–francuska tvrtka 1848., a dionice Lazarda danas su na njujorškoj burzi. Lazard je prisutna u 43 grada i 27 država. Jedan od njenih direktora, vrlo poznat u Francuskoj, je Matthieu Pigasse. Pod njegovim vodstvom banka je savjetovala nekoliko vlada u području upravljanja dugom i imovinom (čitaj privatizacijom): Ekvador 2008. – 2009., Grčka 2012. i 2015., i Venecuela 2012.- 2013. Pigasse ima izravan interes u novinama Le Monde i Huffington Post i časopisu Les Inrockuptibles. Vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Matthieu_Pigasse. Matthieu Pigasse i Lazard su krajem 2017. surađivali s represivnim režimom Denisa Sassou-Nguessoa u Kongu kako bi mu pomogli u poslovanju s kreditorima: https://www.challenges.fr/economie/quand-la-banque-lazard-dirigee-par-mathieu-pigasse-rejoint-dominique-strauss-kahn-et-stephane-fouks-au-chevet-du-congo_558075
  8. Stručnjak za javni dug, Daniel Cohen, jedan je od savjetnika Lazarda koji je bio angažiran tijekom ponovnih pregovora o dugovima od strane grčkog premijera Georgea Papandreoua i predsjednika Ekvadora Rafaela Correa. Sudjelovao je, sa Svjetskom bankom, u Inicijativi visoko zaduženih siromašnih zemalja – Heavily Indebted Poor Country (HIPC). Kolumnist je u dnevnim novinama Le Monde. Choen je također bio savjetnik Francoisa Fillona premijera za vrijeme Nicolasa Sarkozya od 2010. – 2012. Kasnije je podržavao i predsjednika Francoisa Hollandeanod 2012. – 2017.
  9. Varoufakis, op.cit., V. poglavlje
  10. James K. Galbraith, Welcome to the Poisoned Chalice: The Destruction of Greece and the Future of Europe (New Haven: Yale University Press, 2016)
  11. Vidi članak na francuskom od Martine Orange, “L’économiste James Galbraith raconte les coulisses du plan B grec” (Economist James Galbraith: the Inside Story of Greece’s Plan B), http://www.cadtm.org/L-economiste-James-Galbraith
  12. Daniel Munevar je post-kejnzijanac, iz Bogote, Kolumbija. Između ožujka i srpnja 2015., radio je kao asistent Janisa Varufakisa dok je ovaj bio ministar, savjetovao ga je u pitanjima budžeta i održivosti duga. Prije toga, bio je savjetnik kolumbijskog ministra financija. Između 2009. – 2010., bio je član CADTM-a (Committee for the Abolition of Illegitimate Debt) u Belgiji, a nakon povratka je koordinirao mrežu CADTM-a u Latinskoj Americi od 2011. – 2014. Važan je sudionik rasprava o javnom dugu u Latinskoj Americi te je objavio brojne studije i članke na tu temu. Sudjelovao je s Ericom Toussaintom, Pierreom Gottiniauxom i Antoniom Sanabriaom u sastavljanju iznosa svjetskog duga 2015. – World Debt Figures 2015 (http://www.cadtm.org/World-Debt-Figures-2015). Od 2017., radi za UNCTAD u Ženevi.

    Daniel Munevar, o svom iskustvu sudjelovanja u Varufakisovom timu, govori u tekstu: “Why I’ve Changed My Mind About Grexit,” CADTM, 24. srpnja 2015., http://www.cadtm.org/Why-I-ve-Changed-My-Mind-About. U ranije spomenutoj knjizi, James Galbraith naglašava važnost pomoći koju je imao od Daniela Munevara.
  13. Varufakis, op.cit., V. poglavlje
  14. Varufakis, op.cit., Uvod
  15. Dijelovi su objavljeni u novinama The Economist (od 8. veljače 1992.) i Financial Timesu (od 10. veljače 1992.) pod naslovom “Save the Planet from the Economists” – Spasimo planet od ekonomista.
  16. Lawrence Summers, intervju s Kristen Garrett prilikom godišnje skupštine Svjetske banke i MMF-a u Bangkoku, 1991., “Background Briefing”, Australian Broadcasting Company, 2. program
  17. Zakon usvojen za vrijeme vodstva Roberta Rubina i Lawrencea Summersa, poznat kao Gramm-Leach-Bliley Act Financial Services Modernization Act iz 1999. Taj zakon usvojen je u Američkom kongresu u vrijeme republikanske većine i usvojen od strane Clintonove administracije 12. studenoga 1999. Dopušta komercijalnim i investicijskim bankama da se udruže i osnuju univerzalni bankovni servis, koji uključuje bankarsko poslovanje s građanima, investicijsko bankarstvo i osiguravajuće društvo. Usvajanju zakona prethodila je intenzivna lobistička kampanja banaka i osiguravajućih društava da se dozvoli spajanje banke Citibank i osiguravajućeg društva Travelers Group i osnivanje konglomerata Citigroup, jedne od najvećih svjetskih financijskih ustanova. Novi je zakon u biti ukinuo zakon Glass Steagall Act ili Banking Act, koji je bio na snazi od 1933., prema kojem su komercijalno i investicijsko bankarstvo nespojivi i čime su se izbjegle veće financijske krize u SAD-u, sve do krize koja je izbila 2007. – 2008.
  18. Financial Times, 26.-27. veljače 2005.
  19. Kontroverzu je poticalo i negodovanje zbog Summersovog napada na Cornela Westa, progresivnog crnog akademika, profesora religije na Afroameričkim studijima na Sveučilištu Princeton. Summers, otvoreni cionist, nazvao je Westa antisemitom jer je ovaj dao podršku studentima koji su zahtijevali bojkot Izraela radi kršenja prava Palestinaca. Vidi u Financial Timesu od 26.-27. veljače 2005. Cornel West je bio entuzijastičan pristaša Obame, a kasnije je bio vrlo kritičan prema njegovoj povezanosti sa Summersom i Rubinom. Vidi: https://www.democracynow.org/2008/11/19/cornel_west_on_the_election_of
  20. Godine 2005. Sachs je objavio knjigu The End of Poverty: How We Can Make it Happen in Our Lifetime, koja je bila izuzetno dobro prihvaćena od strane establišmenta. Godine 2007. – 2008. CADTM je sudjelovao u stvaranju i distribuciji dokumentarnog filma The End of Poverty? (vidi na francuskom: http://www.cadtm.org/La-fin-de-la-pauvrete-vraiment), koji zagovara suprotnu logiku Sachsovoj. Film je režirao Philippe Diaz, i izabran je u kategoriji Tjedan kritičara na Kanskom filmskom festivalu 2008. (sadrži intervjue s Josephom Stiglitzom, Susan Georg, Amartyaom Senom, Ericom Toussaintom i Johnom Perkinsom). Sachs je izdao novu mejnstrim knjigu 2015. godine o održivom razvoju. Primjer jednog promotivnog komentara koji se mogao naći u novinama glasi: “Ekonomist Jeffrey Sachs, posebni savjetnik generalnog sekretara UN-a, jedna je od najutjecajnijih ličnosti na području održivog razvoja. Čovjek koji je inspirirao osam milenijskih razvojnih ciljeva od 2000. do 2015., Sachsova brilijantnost je prepoznata u svim miljeima”. (Les Echos, 11. lipnja 2015., prijevod CADTM)
    https://www.lesechos.fr/06/11/2015/LesEchos/22061-037-ECH_en-finir-avec-la-pauvrete–c-est-possible.htm
  21. Naomi Klein, Doktrina šoka: uspon kapitalizma katastrofe. V.B.Z., Zagreb, 2008.
  22. Varufakis, op.cit., V. poglavlje
  23. Varufakis, op.cit., XV. poglavlje
  24. Adéa Guillot i Cécile Ducourtieux iz dnevnika Le Monde pisale su o Sagiasu: “Duže vrijeme povezan s PASOK-om, sudjelovao je u brojnim pregovorima oko javnih nabava i savjetovao strane investitore u Grčkoj”. Le Monde, 21. svibnja 2015., “Qui sont les protagonistes de la crise de la dette grecque” (Who are the Protagonists of the Greek Debt Crisis?), prijevod CADTM, http://www.lemonde.fr/economie/article/2015/05/21/qui-sont-les-protagonistes-de-la-crise-de-la-dette-grecque_4637854_3234.html#ddUDiR7eKrzkRpu5.99
  25. Vratit ću se na temu Varufakisove uloge koju je imao u privatizaciji pirejske luke i njegovih veza s Coscom.
  26. Vidi službene stranice Sagiasove tvrtke: http://sagiaslawfirm.gr/fields-of-activities/commercial-corporate-law/