Rad vikendom uz neplaćene prekovremene sate, kašnjenja plaća, rast prekarijata, nemar uprave i države, žuti sindikalizam – sve je to opora realnost radničkog položaja u požeškoj Orljavi, nekoć čvrstom stupu lokalne industrije tekstila. Razgovarali smo s osviještenom radnicom i sindikalisticom Jasnom Bešlić.

Požeška tvornica košulja Orljava d. d. nekoć je bila poznata i priznata tvornica u Europi i Hrvatskoj, no njezin je značaj s vremenom opao i tvornica je zapala u veoma lošu situaciju. Danas Orljava proizvodi najviše za njemačku tvrtku Olymp, a jedan mali dio šalje za Sloveniju i na domaće tržište. O stanju u kojem se tvornica trenutno nalazi razgovarali smo s Jasnom Bešlić, glavnom sindikalnom povjerenicom Novog sindikata za Orljavu i predsjednicom Radničkog vijeća. Naša sugovornica u Orljavi je počela raditi 1991. kad je tvornica imala visok ugled. Teške 90-e su nekako pregurane, ali današnje stanje radnicama ne ulijeva nadu u svjetlu budućnost.

Sugovornica kao najveći problem u Orljavi navodi neplaćene prekovremene sate. Naime, posla ima mnogo, zbog čega se radi pet sati subotama, a novac za odrađene sate ženama nije isplaćen od lipnja prošle godine. Navodno se nema za isplatu. Gospođa Bešlić je kao predsjednica Radničkog vijeća poslala Državnom inspektoratu zahtjev za uvidom u potraživanja radnika, da se vidi koliko je firma svakome pojedinačno dužna, no još ga nije dobila. I direktor se na sastanku održanom u 12. mjesecu složio da će dati te podatke, no do danas ih nije predao. Prema vlastitim izračunima, neke žene imaju po 2 500 kn za prekovremene sate, neke imaju manje jer ne mogu ispuniti norme, koje su, treba napomenuti, negdje realne, a negdje nerealne – ovisno o fazi posla, neke uzmu slobodan dan kad im treba, ali ima žena koje svaku subotu rade. O tome je Bešlić govorila direktoru koji je nekako izračunao da u prosjeku jedna mjesečno odradi svaku subotu, a na pitanje zašto ne isplati tu jednu mjesečno, budući da nije veliki izdatak ako se radi samo o jednoj radnici, on odgovara sa – nemam. Koliko je istinit podatak da među više od 350 zaposlenih samo jedna odradi sve i da se nema novca za isplatu, možemo samo nagađati, budući da do konkretnih podataka Bešlić ne može doći. Na direktorovo ‘nemam’, njezin odgovor je: “U redu, ako se firma treba spašavati, neka se spašava. Mi ćemo svi doći u firmu i svi ćemo raditi gratis, spremni smo na to, ali taj potez mora uključivati sve, ne mogu jedno te isti stalno izvlačiti, a drugi ništa.” Također s ciljem spašavanja firme, Novi sindikat je još prije par godina tražio da svi zajedno budu na minimalcu, skupa s direktorom i šeficom, što pokazuje da je radnicama stalo da opstane tvornica koja je od velikog značaja za požeški kraj i koja ne prehranjuje samo 350 ljudi, nego 350 obitelji, što je za mali grad poput Požege priličan broj, istaknula je naša sugovornica.

Jedan od razloga veoma loše situacije u kojoj se Orljava nalazi jest izdvajanje iz sustava Kaznionice i zatvora u Požegi 2002., pri čemu je u podjeli imovine izgubila poljoprivredu, stočarstvo i metalni pogon, a dobila dosta dugova. Osim toga, Orljava je zbog nakupljenih dugova prema državi, banci i dobavljačima morala proći proces predstečajne nagodbe, radi koje godišnje ima velike izdatke i radi koje radnice (zbog isplata preko Fine) imaju jednu zaostalu plaću. Tek ovaj mjesec će dobiti plaću za ožujak, pa su mnoge u debelom minusu. “Ideš s grčem na posao, nemaš volje za ništa, misliš hoćeš li dobiti plaću ili ne, da li je Fina krenula u isplatu ili nije, onda počnu plaće stizat abecednim redom, pa jedna dobije danas, druga pet dana poslije, a Fina nam uredno uzima još naknadu od 60 000 kuna za to, kud smo u gabuli, onda još i Fini plaćamo, tako da ne može bit bolje…”, komentira Bešlić stanje u Orljavi i dodaje kako bi stvari mogle krenut na bolje kad bi država, koja je stopostotni vlasnik firme, tvornici dala ‘jednu dobru injekciju’.

Radnice u Orljavi većinom su prešle četrdesetu ili pedesetu. Dosta njih ima problema sa zdravljem koji dolaze skupa s odmicanjem godina, a nedavni Vladin prijedlog reforme mirovinskog sustava za povećanje dobne granice za odlazak u mirovinu zoran je primjer (ponovnog) udara na radnička prava.

Međutim, tražeći pomoć na svim stranama – u Ministarstvu, kod poslodavca, u Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) – Jasna je svuda naišla na zid. U Ministarstvu znaju za probleme i sve razumiju, ali ništa ne poduzimaju. Poslodavac tvrdi da firma ne može sama sebe hraniti, jer su cijene otkupa robe male, a Tomislav Boban iz DUUDI-ja rekao je da ne vidi da imaju o čemu razgovarati. Kako DUUDI upravlja državnom imovinom moglo se vidjeti prošle godine kad se tvornicu pripremalo na prodaju i radilo na izmještenju tvornice iz kruga zatvora u drugi dio grada. Orljava je tad u suradnji s DUUDI-jem dobila pozajmicu od dva milijuna kuna s ciljem lakše prodaje. Za sada je prodaja odgođena, a Jasna Bešlić napominje: “Mislim da mi dok smo u krugu zatvora možemo koliko-toliko funkcionirati, ako odemo odavde od nas više nema ništa. Doći će netko tko će nas za male pare kupiti, a firmu prepoloviti, kao što je bilo sa Slogom (druga požeška tekstilna tvornica, prodana 2015. op.a.). A u Slogi žene rade od ujutro do navečer, za minimalac, i to na ugovor – a ti seko moja, ako se buniš, možeš ić’ kući.”

Radnice u Orljavi većinom su prešle četrdesetu ili pedesetu. Dosta njih ima problema sa zdravljem koji dolaze skupa s odmicanjem godina. Nedavni Vladin prijedlog reforme mirovinskog sustava za povećanje dobne granice za odlazak u mirovinu zoran je primjer (ponovnog) udara na radnička prava. Tu reformu Jasna ironično komentira: “Što da vam kažem, prije ćemo završiti u Prizmi (požeško pogrebno poduzeće op.a.) nego dočekati mirovinu.” Također, ne ulaže se u zapošljavanje i zadržavanje mladih kadrova. Djevojke i mlađe žene uglavnom su pod ugovorom na određeno, na dan se po dvije-tri znaju zaposliti, ali malo koja ostane, većina ih ode u potragu za boljim poslom.

Uz sve ove probleme, prepreka u borbi za radnička prava su i neki ljudi iz Sindikata tekstila, kože i obuće (TOKG) koji rade onako kako direktor kaže, a Jasnu proglašavaju “babarogom“, zato što nastoji raditi na ispunjavanju osnovne svrhe sindikata – borbi za radnička prava.

Tvornica je stara, radni uvjeti su loši, preko ljeta zna biti katastrofa zbog vrućine, norme znaju biti velike, ali, iako je neupitna nužnost poboljšanja uvjeta rada i kvalitetnije organizacije posla, radnicama nije problem pregurati sve to, samo da firma opstane i da redovno dobiju plaću koju su svojim radom zaslužile.

U svjetlu sustavnog smanjenja radničkih prava od devedesetih nadalje te nedavno najavljenih udara na ta ista prava – reformi u mirovinskom sustavu, spomena povećanja radnog vremena na devet sati u vremenu tehnološkog razvoja, nezainteresiranosti države i ignoriranja nadležnih institucija, i ako pogledamo veoma jednostavan i skroman zahtjev ovih radnica – raditi i za rad dobiti plaću, rješenje se nameće samo, a svjesna ga je i Bešlić: “Rekla sam da bi najbolje bilo kad bismo mi sami sebe mogli kupiti. Dajte nam firmu, a mi ćemo sami. Sami ćemo tražiti tko će nam voditi, sami ćemo se boriti da opstanemo. A onda bi bilo puno drugačije nego što se sad radi, puno drugačije bi se vodila firma.”