Nekoć moćna trgovačka kuća, Nama je danas svedena na dvije zagrebačke trgovine u kojima se odvija maltretiranje radnika. U razgovoru s njima, saznali smo da ih se drži u prekarnom radnom odnosu, tjera da rade dodatne poslove, te ih se udara po džepu radi tuđih pogrešaka.

U moru tvornica i tvrtki koje su u razdoblju pretvorbe i privatizacije od početka devedesetih godina naovamo opljačkane i uništene, jednu od tužnijih priča predstavlja lanac robnih kuća Nama. Od trgovačkog giganta bivše Jugoslavije, Nama je danas spala na dvije robne kuće u Zagrebu – one u Ilici i na Kvaternikovom trgu – te se već šesnaest godina nalazi u stečaju. Iako se o Nami u zadnje vrijeme piše vrlo malo ili nikako, nedavno se mogla čuti vijest o tome kako se uprava i voditelji odjela odnose prema svojim radnicima, kada je na jednom od odjela pronađen manjak od otprilike trideset tisuća kuna, a uprava je svoju nesposobnost i neorganiziranost pokazala u tome što je kaznila sve radnike odjela smanjivanjem plaća za iduća tri mjeseca.

Osnovane 1945. godine, robne kuće Nama bile su sastavni dio svakodnevice velikog broja stanovnika Jugoslavije, s osamnaest robnih kuća i drugih nekretnina koje su bile rasprostranjene po cijeloj zemlji te su do početka devedesetih zapošljavale skoro pet tisuća radnika. Danas je od toga ostalo skoro ništa – uvelike smanjen broj radnika i robne kuće na samo dvije lokacije. Poznata je priča kako je krenulo uništavanje Name – u proces pretvorbe tvrtka je bačena 1993. godine kada se njezina vrijednost mogla procijeniti na oko dvjesto milijuna njemačkih maraka. Kako to obično biva kada se krene u pljačku društvene imovine, Namu je 1994. godine privatizirala Privredna banka Zagreb, kupivši ju starom deviznom štednjom koja je bila dio javnog duga Republike Hrvatske i upravljajući njome preko novoosnovane tvrtke-kćeri. PBZ se u Nami zadržala četiri godine, tijekom čega je Namu financijski uništila, isisala onoliko novca koliko je mogla, a naposljetku je dionice Name vratila državi, odnosno Fondu za privatizaciju. Iako je ostvarivala višemilijunsku dobit, Nama je nakon privatizacije, naravno, poslovala s gubicima. Poznato je kako je tadašnja upraviteljica iz PBZ-a, Marija Šola, počela rasprodavati vrijednu imovinu firme, a sve pod egidom toga da radnici ne izgube radna mjesta i plaće. Tako je Nama uz razna skladišta i kancelarije posjedovala i ljetovališta i vozni park, a sve je to Šola malo po malo prodavala “u korist radnika”. I inače se PBZ hvalisala svojom tobožnjom “socijalnom osjetljivošću” spram radnika Name, iako je zapravo rasprodavala njihovu, odnosno društvenu imovinu. U cijelom tom procesu, kako to obično biva u takvim slučajevima, objekti i nekretnine Name prodavale su se za manje novca nego što im je bila stvarna vrijednost.

Iako je voditeljica svoj odjel vodila krajnje neorganizirano i iako je vršila pritisak na radnike da tijekom radnog vremena obavljaju poslove koje oni u tom periodu nisu mogli kompetentno obavljati (npr. brojanje pridošle robe i slično), uprava je odlučila kazniti cijeli odjel od otprilike desetak radnika.

Početkom dvijetisućitih, nakon katastrofalnog upravljanja od strane PBZ-a, Nama ulazi u stečaj koji traje do danas. U skoro šesnaest godina stečaja, tijekom kojih su se izmjenjivali razni stečajni upravitelji, Nama se ne miče s mrtve točke, a u zadnje se vrijeme o stanju u firmi ne može previše ni čuti ni pročitati. Tek je nedavno na jednom portalu objavljena vijest o tome kako voditelji odjela i uprava postupaju prema svojim radnicima, kada je na jednom od odjela uočen nedostatak od oko trideset tisuća kuna. U razgovoru s radnicima doznali smo kako je problem nastao kada je jedna od voditeljica odjela naglo odlučila napustiti svoju poziciju, nakon čega je direktor (trenutni stečajni upravitelj Damir Mikić) naložio radnicima da moraju provesti inventuru, a nakon koje se ispostavilo kako u blagajni odjela nedostaje oko trideset tisuća kuna. Iako je navedena voditeljica svoj odjel vodila krajnje neorganizirano i iako je vršila pritisak na radnike da tijekom radnog vremena obavljaju poslove koje oni u tom periodu nisu mogli kompetentno obavljati (npr. brojanje pridošle robe i slično), uprava je odlučila kazniti cijeli odjel od otprilike desetak radnika, bez da im je dala ikakvu mogućnost razgovora ili očitovanja, osim mogućnosti da pošalju službenu žalbu.

Situacija je rezultirala time da se radnicima odjela za iduća tri mjeseca plaća smanjuje za tristo kuna. Inače je u Nami prosječna radnička plaća otprilike od tri tisuće do tri tisuće i tristo kuna, iako plaća ovisi i o stažu pojedinih radnika. Iako se poštuju pauze, neradne nedjelje i praznici, uprava je radnicima ukidala naknade za prijevoze, te božićnice i naknade za Uskrs. Ono što je, međutim, najznačajnije jest činjenica da zbog šesnaestogodišnjeg stečaja, radnici rade na određeno, te im se ugovori o radu produžuju svaka tri mjeseca, što se savršeno uklapa u sve jači trend prekarizacije rada i povećanje broja ugovora na određeno. Ta činjenica svakom od radnika predstavlja veliku nesigurnost, pri čemu oni strepe hoće li im se nakon tri mjeseca ugovor uopće produžiti. Upravo zato se oduzimanje tristo kuna od plaće od otprilike tri tisuće kuna nekima možda ne čini kao pretjerano velika stvar. Međutim, kada radnik živi u općoj nesigurnosti oko toga hoće li mu se ugovor o radu uopće produžiti, kada i od svoje pune plaće ne može pokriti sve svoje životne troškove, takvo smanjenje predstavlja bezobrazno i neosjetljivo postupanje prema radnicima.

Devedesetih se godina tako radnike Name nije pravovremeno obavještavalo o prodajama dionica, vrijednost Name nije procjenjivana kako spada, i Nama je uništena od strane upregnutih snaga državnih vlasti i banaka, odnosno politike i kapitala. Kao nasljeđe toga perioda, danas je Nama u stečaju, bez ikakve perspektive da će se oporaviti ili narasti u tvrtku kakva je bila u Jugoslaviji. A u cijeloj toj situaciji deblji kraj izvlače – radnici.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.