Vladajuća kapitalistička klasa putem svojeg širokog medijskog aparata nastoji razjediniti radnike u javnom i privatnom sektoru prikazujući prve kao parazite, a druge kao njihove žrtve. Radnici oba sektora moraju takve podjele odbaciti i ujediniti se protiv pravih parazita – kapitalista, jedinog stvarnog neprijatelja i ugnjetača radničke klase.

U mainstream medijima sve se češće ponavlja mantra da radnici u javnom sektoru žive na ‘državnoj sisi’ i da ih hrani privatni sektor koji jedini stvara ‘dodanu vrijednost’ od koje preživljava društvo u cjelini. To ide do te mjere da se javni sektor praktički izjednačava s ‘parazitstvom’, a od privatnog se sektora stvara žrtva. Takav stav i pristup prepun je brojnih nedostataka i svjesno donosi zablude kako bi razjedinio radnike, opravdao privatizacije i učinio prirodnim kapitalističko društveno uređenje koje počiva na privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju.

Glavni je cilj mainstream medija, kao ideološkog aparata, ukazati na to da su u privatnom sektoru interesi radnika i kapitalista (ili kako se ublaženo kaže –poslodavaca ili poduzetnika) jednaki

Promatranje javnog i privatnog sektora kao jedinstvenih i u svakom slučaju međusobno suprotstavljenih predstavlja preduvjet svake daljnje zablude. Kao prvo, javni sektor pokriva vrlo šarolik spektar profesija i društvenih klasa – tako, primjerice, javni sektor čini policija, birokrati u državnim institucijama na svim razinama, tete u vrtiću, čistačice, nastavnici u školama, vatrogasci, liječnici, radnici u državnim poduzećima, službenici u raznim agencijama itd. Po opisu svoga radnoga mjesta i prema položaju koji zauzimaju u društvenoj strukturi, navedeni se nikako ne mogu tako jednostavno podvesti pod zajednički nazivnik. Radi se i o različitim hijerarhijskim odnosima – član uprave državne firme nije na istoj razini kao radnik u njoj, ravnatelj škole je u neusporedivoj poziciji spram čistačice u toj školi, odnosi u birokraciji također su strukturirani hijerarhijski, tako da ni rekavši za nekoga da je javni službenik nismo mnogo rekli. Nadalje, sama šarolikost javnog sektora ostavlja prostor da određeni zaposlenici u njemu budu financijski i statusno povlašteni zahvaljujući bliskosti s političko-ekonomskim elitama (čest slučaj kod birokrata na svim razinama državnih uprava), dok su drugi u krajnje nezavidnom položaju zbog opsega posla i odgovornosti koju on nosi te niske plaće (npr. čistačice i medicinske sestre u velikom broju slučajeva).

Privatni sektor je pak mjesto gdje pronalazimo temeljnu društvenu proturječnost – sukob rada i kapitala, pa se najveća mistifikacija čini upravo korištenjem samog tog izraza jer on ne naglašava tu suprotnost, već jedinstvo – kao da radnici u privatnom sektoru i vlasnici kapitala imaju isti interes! Tako dolazimo do suštine stvari – glavni je cilj mainstream medija, kao ideološkog aparata, ukazati na to da su u privatnom sektoru interesi radnika i kapitalista (ili kako se ublaženo kaže – poslodavaca ili poduzetnika) jednaki. Korak dalje je ukazati na suprotnost spram interesa javnog sektora u cjelini. To se čini s ciljem raskrinkavanja javnog sektora kao ‘neefikasnog’, ‘neproduktivnog’, ‘nerealnog’ i sl., a nakon toga slijedi privatizacija – to je stari iskušani recept. Valja spomenuti da pri tome država i politički igrači u državnim poduzećima imaju itekakvu ulogu – oni stvore plodan teren za privatizaciju devastacijom firme, nepotizmom i korupcijom te pogodovanjem kapitalu za što se uglavnom dobije pinka te reprodukcija sistema može teći dalje ukrug. U svakom slučaju, ti procesi mnogo se lakše odvijaju ako su radnici međusobno zavađeni i nesolidarni.

Interes radnika u javnom i radnika u privatnom sektoru je isti – ukidanje sistema koji počiva na eksploataciji i otuđivanju plodova rada od onih koji su ih neposredno proizveli, samih radnika

Micanje fokusa sa sukoba rada i kapitala što se ispoljava upravo gore navedenim apstraktnim suprotstavljanjem javnog i privatnog sektora jest u potpunosti ideološki čin, iako se nastoji pokazati kako radni i privredni odnosi nemaju veze s ideologijom. A riječ je o ideološkom činu jer se time opravdavaju postojeći odnosi kao da su oni prirodni te kao da vrijede oduvijek i zasvagda. Tako se i između ‘realnog sektora’ i ‘privatnog sektora’ stavlja znak jednakosti, makar ‘realni sektor’ zapravo znači ‘proizvodni sektor’, što nikako ne mora biti privatni sektor – mi imamo samo primjer SFR Jugoslavije kao zemlje koja je pokušavala razviti socijalizam u kojemu je industrija (proizvodni sektor) u velikoj mjeri bila u društvenom ili državnom, a ne u privatnom vlasništvu. S druge strane, privatni sektor može biti itekako ‘nerealan’ – financijska tržišta i banke ne stvaraju nikakvu stvarnu vrijednost, već su špekulantska i lihvarska carstva. Na kraju krajeva, ‘stvaranje vrijednosti’ jest isto jedan od oblika ideološke maske jer se ne postavlja pitanje tko doista stvara vrijednost, a tko prisvaja višak. Odgovor je dakako – radnici stvaraju višak vrijednosti koji prisvaja kapitalist u obliku profita koji dalje pogoni proizvodni proces. S obzirom na to da je profit privatnog karaktera i što je neodvojiv od konkurentskog odnosa, on postaje glavnim motivom pri čemu društvene potrebe (a u što se svakako ubrajaju i zdravstvene, higijenske i obrazovne usluge koje još uvijek potpadaju pod taj toliko omraženi javni sektor) dolaze u drugi plan, tj. nisu pokrivene tim viškom, pa se čak od kapitalista, prisvajatelja tog viška, nerijetko čini i žrtva što nešto mora izdvojiti kroz poreze.

U okviru kapitalizma radnici u javnom i radnici u privatnom sektoru stoje u istom eksploatatorskom odnosu – država koja je vlasnik poduzeća ponaša se na isti način i po istim pravilima kao i privatni vlasnik jer su to pravila samog kapitalističkog sistema. Stoga je interes i radnika u javnom i radnika u privatnom sektoru isti – ukidanje sistema koji počiva na eksploataciji i otuđivanju plodova rada od onih koji su ih neposredno proizveli, samih radnika. S druge strane, kapitalisti u privatnom sektoru, a političari i njihovi birokrati u javnom sektoru također imaju isti interes – održavati svoju vlast, osigurati pozicije moći i reproducirati sustav, što i čine na razne načine, a jedan je svakako ovaj – razbijanjem radničke solidarnosti. A ta radnička solidarnost zato i jest od tolikog značaja jer su radnici jedina društvena klasa koja može zaprijetiti uopće opstanku klasnoga društva kao takvoga, onoga društva koji počiva na potlačivanju čovjeka po čovjeku. Zato – radnici, ujedinite se, nikada nećete biti poraženi!