U Hrvatskoj je ovoga ljeta ponestalo sezonskih radnika u turizmu, a umjesto da povise cijenu radne snage za što sigurno postoje objektivne okolnosti, poslodavci od države traže da omogući uvoz jeftine radne snage koja bi upotpunila potražnju. Razjedinjeni sezonski radnici moraju se stati povezivati međusobno, pa i s radnicima iz drugih grana koji bi mogli biti čvrsta podrška. Tako bi mogli zahtijevati veće plaće jer u turizmu stvaraju ogromne profite i prostora za ispunjenjem takvih zahtjeva ima. U suprotnom, ostaju usamljeni što vodi do općeg rušenja cijene radne snage, odnosno sve većeg izrabljivanja od strane poslodavaca.

Turizam je u Hrvatskoj vrlo profitabilna privredna grana. Znamo da su ovdje velika ulaganja, što znači da se i realizira veliki profit. Poduzetnici (veliki i mali) ne ulažu takve sume kapitala, a da ne očekuju značajni povrat. Velike investicije kapitala u jednu radno-intenzivnu granu kao što je turizam rezultiraju podizanjem cijena usluga i roba jer to: a) omogućuje realizacija investicija i profitnih stopa i b) pridonosi toj istoj realizaciji. Hrvatski radnici svojim radom te cijene nikako ne mogu pokriti, što znači da je za njih takav turizam nemoguć. Međutim, to je tako jer kapital ne ide za društvenim potrebama, nego za sve većim profitom.

Drugim riječima, kapital organizira naš turizam i sve proizvode što idu uz njega za one kupce koji imaju odgovarajuću kupovnu moć, a to sigurno nisu hrvatski radnici od kojih velika većina radi za plaću koja se kreće od dvije do četiri tisuće kuna.

Treba reći i to da su u ovom sistemu svi radnici roba. Dakle, radnik u turizmu, odnosno njegova radna snaga jest roba. Pođemo li od te činjenice, lakše ćemo shvatiti najveći turistički događaj ovog ljeta.

Naime, nedostaje 28.663 radnika potrebnih ne turizmu, nego kapitalu investiranom u turizam za oplodnju. Tolika je potražnja za radnom snagom. A ponuda radne snage iznosi oko 17.000, što znači da je potražnja kapitala za više od deset tisuća radnika veća od ponude.

Kada u kapitalizmu ima previše radnika u odnosu na potrebe kapitala, to jest u odnosu na njegovu potražnju, cijena radne snage (plaća radnika) ima tendenciju pada. I obrnuto, kada ima premalo radnika u odnosu na potražnju kapitala, njihove plaće imaju tendenciju rasta.

Dakle, uvijek treba imati na umu činjenicu da plaća koju radnik dobije nije plaća njegovog rada, nego cijena njegove radne snage kao robe. Drugim riječima, radnik dobije plaću koja je dogovorena ugovorom o radu, a ne koju je on zaradio svojim radom. Njegova je plaća (cijena njega kao radnika) na tržištu upravo određena potražnjom i ponudom za radnom snagom te njegovom pregovaračkom pozicijom.

Zbog toga se i događaju situacije u kojima radnik po cijele dane radi za sitnu plaću, a istovremeno stvara svom gazdi pravo bogatstvo. Ali i radnici to pogrešno shvaćaju. Tako je jedan radnik rekao medijima da njegov poslodavac plaću koju mu isplaćuje zaradi za nekih tri sata prodajom večera turistima. Ovaj radnik je trebao rezonirati ovako: “Ja kao radnik svoj cjelodnevni rad dijelim na dva dijela, na potrebni dio radnog vremena i na višak radnog vremena. U potrebnom dijelu radnog vremena ja sam sebi već zaradio cijelu plaću od četiri tisuće kuna za što mi je trebalo tri sata. To znači da ostatak radnog vremena ja radim potpuno besplatno za svog poslodavca”. U tome je sva istina! Plaću radnika dotični poslodavac ne zarađuje prodajom svojih večera, nego radnik proizvede roba i usluga (koje čine te večere) u vrijednosti svoje plaće, a ostatak radi za poslodavca. I otuda profit – jer nakon što je osigurao radniku četiri tisuće kuna plaće za tri sata, ostale tisuće i tisuće kuna stavlja sebi u džep.

Turistička je grana radno-intenzivna, što znači da se postojeći visoki profiti mogu održati na dva načina: produženjem radnog dana i ograničavanjem rasta plaća. Ovo također znači da se sve veći profit ne stvara olakšanjem posla samom radniku, odnosno podizanju proizvodnosti rada poboljšanjem poslovnog procesa, nego upravo suprotno. Radnika se tjera na rad gotovo do njegovih krajnjih granica.

Ne smijemo ni za trenutak zanemariti da je na djelu klasni sukob kapitala i rada, kao što to vidimo i na primjeru našeg turizma. Kapital naprosto neće dopustiti da cijena radne snage poraste, unatoč svim objektivnim okolnostima koje to omogućuju. On to i može učiniti iz dva bitna razloga: kapital je organiziran i svjestan svoga klasnog interesa te iza sebe ima kapitalističku državu. Zbog toga su hrvatski poslodavci, vidjevši da bi objektivne okolnosti mogle omogućiti povećanje cijene radne snage, pozvali upomoć državu da im omogući uvoz jeftine radne snage koja će popuniti potražnju. Zbog toga hrvatski poslodavci poduzimaju sve da osujete bilo kakvo povećanje radničkih plaća. O toj opciji i ne razmišljaju. A zašto i bi?

Turistička je grana radno-intenzivna, što znači da se postojeći visoki profiti mogu održati na dva načina: produženjem radnog dana i ograničavanjem rasta plaća. Ovo također znači da se sve veći profit ne stvara olakšanjem posla samom radniku, odnosno podizanju proizvodnosti rada poboljšanjem poslovnog procesa, nego upravo suprotno. Radnika se tjera na rad gotovo do njegovih krajnjih granica.

Ovaj proces je već viđen kad je riječ o kapitalu. Da bi on pristao ulagati u proizvodni proces, poboljšavati radne uvjete i razvijati poslovanje na principu relativne proizvodnosti, to jest na proizvodnji više roba i usluga s manje rada, radnici na njega moraju izvršiti pritisak. Izgleda paradoksalno, ali je tako. Radnici moraju pokazati otpor kapitalu ako žele bolje radne uvjete, ako žele veće plaće, ako žele normalno radno vrijeme.

Ako dosad nisu shvatili, onda je sad vrijeme da shvate – bez obzira na objektivne i povoljne uvjete za povećanje plaća i poboljšanje uvjeta na radnom mjestu, radnici ama baš ništa od toga neće dobiti ukoliko se sami za to ne izbore. I nikakve priče tu ne pomažu.

Prvi je korak u borbi za radnička prava međusobno povezivanje sezonskih radnika. Zatim pokušaj povezivanja kroz sindikate s drugim radnicima koji su zbog prirode posla zaštićeniji i koji mogu biti čvrsta podrška u toj borbi. Potpuno je pogrešno razmišljanje pojedinačnog turističkog radnika da ga se ostali radnici sa svojim problemima ne tiču. Pogrešno je razmišljanje da će on sam povoljnije pregovarati oko plaće i radnih uvjeta. Upravo zbog toga što postoji veliki broj radnika koji individualno ili u grupicama stupaju u radni odnos, omogućuje se rušenje cijene radne snage. Sindikalnim organiziranjem makar i čvrste manjine radnika ne samo da bi se ograničila samovolja kapitala, nego bi se radnici izborili i za veću plaću i za bolje radne uvjete.

Treba naglasiti – same priče oko toga da bi i kapitalu bilo u interesu da poveća plaće u potpunosti su jalove. Nikakvog rezultata neće donijeti razni apeli od strane pojedinaca ili sindikata. Nužno je te priče pretvoriti u praksu.

Radnicima idu na ruku vrlo povoljne okolnosti, oni stvaraju ogroman profit koji pak prisvaja manjina. Njihova eksploatacija ide toliko daleko da su se neki sindikati žalili kako radnici nemaju dovoljan unos kalorija, odnosno da im ni prehrana nije dostatna da obnove radnu energiju. Ovaj primjer povezan sa činjenicom dugog radnog dana radikalno otežava radnicima da se izbore za svoja prava budući da tako reći sami sebi spuštaju cijenu. Sami sebi su konkurencija koju kapital itekako potiče. Stoga je rješenje u ograničavanju konkurencije među radnicima, a to je ostvarivo sindikalnim povezivanjem i podizanjem klasne svijesti. S druge strane pak, kako radnici u turizmu stvaraju ogromne profite, onda objektivno mogu tražiti i daleko veću plaću nego što im kapital trenutno daje. Radnici svoje zahtjeve za većom plaćom moraju oblikovati u odnosu na spoznaju da im se uporno ruši cijena radne snage (jer kapital potiče radničku razjedinjenost) i u odnosu na činjenicu da su profiti koje stvaraju vrlo veliki pa prostora za povećanje plaća itekako ima.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.