Vlasnik zaštitarske firme Sokol Marić nedavno se pohvalio kako su njegove luksuzne vile na Karibima preživjele razorni uragan. Ta objava izazvala je mnoštvo bijesnih reakcija Marićevih eksploatiranih radnika koji svojim radom za mizernu plaću ovom poduzetniku priskrbljuju silno bogatstvo. Kako bi uspješno kanalizirali nakupljeni gnjev, radnici se moraju okrenuti sindikalnom organiziranju.

Prošle godine pisali smo o katastrofalnom položaju i pojačanom izrabljivanju naših zaštitara. Ogromna većina njih primorana je raditi prekovremeno – po 12 sati dnevno (oko 240 sati mjesečno) kako bi skupili otprilike 3500 kuna, budući da unutar osmosatnog radnog vremena mogu zaraditi svega minimalac. Osim toga, nemaju nikakve dodatke na plaću (plaćeni prijevoz, regres, božićnicu, uskrsnicu…), a zaštitna oprema i uvjeti na radnom mjestu (pr. stare neugodne stolice) su također ispod svake razine. Konačno, ne moramo ni naglašavati da se radi o poslu visokog rizika. Naši zaštitari dakle svakodnevno nose glavu u torbi za plaću s kojom je nemoguće započeti stabilan samostalan ili obiteljski život, već su im dani ispunjeni stresom i brigom o sutrašnjici.

S druge strane, poduzetnici za koje oni rade godišnje zbrajaju milijunske iznose i žive punim luksuzom. Četiri monopolista koji se na tržištu natječu preko radničkih leđa – Klemm security, Bilić-Erić, Securitas i Sokol Marić – nalaze se u privatnom vlasništvu, a vlasnik potonje tvrtke Zlatko Marić nedavno je na sebe navukao bijes eksploatiranog radništva. On se, naime, hvalio kako su njegove vile na Karibima preživjele udare razornog uragana Irma koji je poharao čitave otoke. Iako je, poput Josipa Klemma, i Zlatko Marić naširoko poznati bogataš koji se voli razmetati skupocjenim Bossovim odijelima, satovima i automobilima koje mu svojim robovskim radom priskrbljuju upravo njegovi radnici, ova objava bila je kap koja je prelila čašu i izazvala brojne komentare.

Marićeva bahatost nije od danas, ona je započela davno kada ga je novinar na HTV-u upitao “zašto ne platite svoje ljude više?”, a on je odgovorio “zašto bih kad me nitko ne tjera, država je rekla da moram isplatiti minimalac i oni to dobiju”. Već tada se vidjelo gdje to ide.

Jedan od komentara bila je i najava jednog radnika da treba stupiti u kolektivni štrajk, što je izrazito riskantno bez sindikata. Radnički bijes mi svakako razumijemo i podupiremo budući da je usmjeren na pravu adresu- prema poslodavcu. Međutim, ovakav divlji štrajk mogao bi radnike skupo stajati budući da, prema postojećem Zakonu o radu, jedino sindikat ima pravo pozvati na štrajk. Tajnik borbenog Sindikata zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti (SZZD) Nikola Sraka stoga poručuje da je najbolje rješenje upravo u okrupnjavanju vlastitih snaga putem radničko-sindikalne borbe. Štrajk bez sindikata mogao bi Upravi poslužiti kao povod za novi napad na radnike.

“Ne bi se dijelili otkazi, možda samo ponekom kolovođi, no da bi uslijedila odmazda, sigurno bi. I to takva da nikome više ne bi palo na pamet da nešto slično organizira ili čak samo pomisli na to. Bilo bi tu udaljenih putovanja na posao, mobingiranja o neurednosti, svakako ne bi prošlo ni bez bulinga. Posebno bi bilo puštanja raznih neistinih traćeva koji zadiru u osobnost ljudi gdje bi ih se ponižavalo i vrijeđalo, govorilo kako su nesposobni i ne znaju raditi. Poznati su sistemi i sustavi kako se to radi u toj firmi. Pred desetak godina su slali svoje “pit bulove” da iščlanjuju ljude iz sindikata. Lakomost ne poznaje granice niti bira sisteme kako će doći do dobiti. Ja bih prvenstveno pozvao ljude da se prvo učlane u sindikat. Mogu kod nas u SZZD ili bilo koji drugi. Bitno je da imaju pravnu zaštitu. Učlanjenjem u sindikat radnici će se početi organizirati i jednog dana sigurno slomiti bahate vlasnike zaštitarskih firmi. Ljudi moraju shvatiti da pojedinačno i sami ne mogu ništa. Mogu samo nastradati. Samo svi zajedno možemo nešto učiniti.

Marićeva bahatost nije od danas, ona je započela davno kada ga je novinar na HTV-u upitao “zašto ne platite svoje ljude više?”, a on je odgovorio “zašto bih kad me nitko ne tjera, država je rekla da moram isplatiti minimalac i oni to dobiju”. Već tada se vidjelo gdje to ide. Danas taj čovjek zapošljava preko 3000 ljudi i sada sa aferom Agrokor, kada mu je firma opterećena, seli poslovanje i ljude u novu firmu koju je osnovao, a da pritom nikome ne garantira njegova prava iz bivše firme. Pravno, ljudi ostaju bez godišnjeg, bez jubilarnih naknada i mnogo drugih beneficija koje stječu za višegodišnji rad u tvrtci. Zlatko Marić kockao se sa mjenicama i poslom i sad bi sve to trebali platiti radnici. Nisu radnici krivi što je on pogriješio.

Pozivam ljude da ne idu samostalno u štrajk. Možda će nešto i uspjeti, no nakon štrajka Marić sigurno neće imati milosti prema njima, posebno ne prema kolovođama. Učlanite se u SZZD, mi se bavimo problemima zaposlenih upravo u tome sektoru. Ili se učlanite u bilo koji drugi sindikat“, poručuje radnicima Sraka.

Kao što smo ranije naveli, mi svakako razumijemo radnički bijes koji je sada u fazi stihije, bez čvrste organizacijske podloge. Radnici očito više ne mogu trpjeti vlastitu bijedu uzrokovanu proizvodnim odnosom gdje vlasnik parazitira i profitira na njihovom radu, i još se bahato razmeće raznim nekretninama koje mu tuđi rad donosi. Međutim, umjesto stihije, radnički bijes i otpor sada zahtijevaju prelazak u višu fazu – pripremljenosti, organizacije i koordinacije, a upravo to mogu dobiti udruživanjem u sindikat.

Radnici očito više ne mogu trpjeti vlastitu bijedu uzrokovanu proizvodnim odnosom gdje vlasnik parazitira i profitira na njihovom radu, i još se bahato razmeće raznim nekretninama koje mu tuđi rad donosi. Međutim, umjesto stihije, radnički bijes i otpor sada zahtijevaju prelazak u višu fazu – pripremljenosti, organizacije i koordinacije, a upravo to mogu dobiti udruživanjem u sindikat.

Prvo, kao što je objašnjeno, sindikalnim djelovanjem i sindikalnom organizacijom štrajka, radnici bi mogli izbjeći sankcije u vidu otkaza ili divljih odmazdi. SZZD je sindikat kojeg su osnovali sami radnici koji imaju iskustva s eksploatacijom u zaštitarstvu, kao i raznim oblicima prijetnji na radnom mjestu.

Drugo, nema sumnje da bi štrajk i borbu zaštitara podržali i drugi sindikati i radnici, te da bi pomogli savjetima. Recimo, radnici pilane u Lipovljanima, radnici Studentskog centra ili pirotehničari Mungosa – svi su oni nedavno uz pomoć svojeg sindikata prolazili štrajk sa zahtjevima za povećanjem plaća i radničkih prava, te ga uspješno i okončali. Bez prelaska u spomenutu višu fazu organizacije, oni se za to ne bi mogli izboriti.

Treće, radnici protiv sebe nemaju samo poslodavca, već i antiradničku državu koja je odgovorna za aktualno radno zakonodavstvo pisano upravo po mjeri poduzetnika, a osim toga, država je počela i novčano kažnjavati radnike. Nedavno smo vidjeli da je Prekršajni sud u Splitu odlučio sa 1000 kuna kazniti zaštitara jer nije spriječio ulazak huligana sa metalnom šipkom na nogometni teren. Državna institucija dakle nije kaznila tvrtku ili nogometni klub, već golorukog radnika! Prema tome, protiv organiziranog saveza poduzetnika i države može se boriti isključivo organizirani savez radništva.

Za kraj, položaj radnika u zaštitarskom sektoru još je jedan očigledan primjer proturječnosti kapitalizma kao klasnog društva u kojem postoji očiti sukob interesa dvaju klasa- radne, izrabljivane većine (radnika) i vlasničke, izrabljivačke manjine (poduzetnika/kapitalista). Put prema razrješenju ovog sukoba nije u pristajanju na jeftine laži i fraze o zajedničkom interesu radnika i poduzetnika koje plasiraju upravo poduzetnici putem svojih medija, kao ni u tzv. socijalnom dijalogu putem kojega vlade i poslodavci (odnosno paraziti iz državnog i privatnog sektora) varaju naše radnike već dugi niz godina!

Put prema razrješenju je u radničkoj borbi – povezivanju i masovnom organiziranju radnika putem borbenih sindikata, ali i šire – političkom pokretu radničke klase i drugih obespravljenih skupina koji će ući u ring protiv antiradničke države i svih njezinih saveznika.

Radnička pisma

Radnički portal kreće s objavljivanjem radničkih pisama te ovim putem pozivamo sve radnice i radnike da nam se obrate s pričom s vlastitog radnog mjesta koju bismo onda objavili (moguće je i anonimno) na portalu. Cilj radničkih pisama jest u konkretnom raskrinkavanju pojedinačnih slučajeva eksploatacije i u podizanju svijesti o stanju radničke klase danas u kapitalizmu.

Radnička pisma možete slati u inbox FB stranice Radničkog portala ili na e-mail: urednistvo@radnicki.org