U drugom dijelu analize o radničkom pokretu, govorimo o razjedinjenosti, nesolidarnosti i birokratiziranosti sindikalnih vođa koji su odvojeni od svoje radničke baze. Budući da njihov pojam sindikalizma počiva na pogrešnim pretpostavkama koje vode pasiviziranju, a ne raspirivanju klasne borbe, sindikalni pokret treba svježu krv koja bi među radništvo unijela fleksibilnost i čvrstinu.

Da bismo vidjeli zbog čega je radnički pokret u Hrvatskoj u toliko nemoćnoj poziciji, potrebno se osvrnuti na visok stupanj razjedinjenosti sindikata gdje postoji veliki broj njih koji su međusobno nepovezani. Potrebno je osvrnuti se na totalnu nesolidarnost raznih sindikalnih vođa kao na primjer nesolidarnosti između radnika raznih grana privrede, radnika stranih i domaćih poduzeća, radnika privatnog i državnog vlasništva i konačno između radnika privatnog i javnog sektora. Nedavni prosvjed za podršku kurikularnoj reformi dobar je primjer. Veći sindikati su podržali prosvjed raznim resursima (od kojih su najvažniji novčani i ljudski) i prosvjed je zaista bio masovan.

Međutim, nekoliko dana ranije stotinjak radnika Končara prosvjedovalo je ispred svoje tvornice i osim njihovih sindikata, niti jedan drugi izvan te grane ili tog sektora nije ih došao podržati. Sasvim bi drugačija priča bila i sa sasvim drugačijim epilogom da su recimo najveći sindikati organizirali jedan veći prosvjed njima u podršku.

Naravno, radnici su najmanje za to krivi. Osnovna je odgovornost na rukovodstvima tih sindikata koja svoje privatne interese stavljaju ispred radničkih, ali i koja parcijalne interese sindikata kojima rukovode stavljaju ispred interesa radništva kao klase.

Sindikalna rukovodstva najčešće to ne čine namjerno ili u direktnom savezu s kapitalom, iako ima i takvih slučajeva. Međutim, sama situacija u Hrvatskoj je takva da se potiče sindikalna razjedinjenost, korupcija u vrhu radničkih organizacija, pasivnost sindikalne borbe itd. Gotovo isti ljudi godinama rukovode sindikatima, a obični ih radnici ili ne smiju kritizirati ili su pak odustali od bilo kakve kritike jer znaju da ona apsolutno ništa neće promijeniti. Sindikalni vođe u velikoj mjeri su toliko odvojeni od radnika, od baze, da ih se praktički može svrstati u sindikalnu birokraciju. U tom smislu je i podosta racionalno da birokracija ima svoje posebne interese. S druge strane, najčešće se sindikalno rukovodstvo i regrutira iz već provjerenog kadra za koji se zna da neće previše raditi probleme, odnosno da neće revolucionirati sindikalnu politiku.

Dodatni je problem korupcija koja se koristi da se umire oni radnici koji bi inače digli glas protiv nepravde i koja na taj način razbija jedva stvorenu solidarnost i zajedništvu među radnicima. Protiv ovog problema se vrlo teško boriti jer igra na materijalnu pomoć pojedinim radnicima gdje onda svako od njih kalkulira kod svake sindikalne akcije.

Sindikati koji djeluju na ovaj način pretpostavljaju privredu u kojoj su rad i kapital u jednakom položaju, što nije moguće i neće biti moguće. To se uklapa u iluziju sindikalnih vođa da su sindikati jedan od tri ravnopravnih društvenih partnera (uz kapital i državu) i da su jednako odgovorni za stabilnost društva.

Jedino je rješenje ove bolesti stroga borba poštenih sindikalnih vođa protiv korumpiranih, ali i efikasnija borba za radničke interese kako bi se toj borbi priključili i oni neutralni radnici koji svojim priključenjem zasigurno mogu dodatno motivirati ‘odmetnute’ radnike.

Ipak, sindikati kažu da nije točno kako se oni ne bore za radnike jer su kolektivni ugovori koje su izborili izuzetno bitna stvar za radnike te da oni radnici koji su u sindikatima daleko bolje prolaze od onih koji nisu članovi. Ovo je svakako točno. Sindikati su napravili veliku stvar kolektivnim pregovaranjem i zaista su poboljšali radne uvjete svojih članova. Međutim, u sasvim konkretnoj situaciji hrvatske stvarnosti ova postignuća sindikalnih rukovodstava se podrazumijevaju i moraju se podrazumijevati. Zapravo, ova su postignuća najmanje što su rukovodstva mogla učiniti u trenutku pada životnog standarda radnika, razjedinjenosti i nesolidarnosti radničke klase.

Sindikati koji djeluju na ovaj način pretpostavljaju privredu u kojoj su rad i kapital u pozicijama koje mogu skladno surađivati, što nije moguće i neće biti moguće. To se uklapa u iluziju sindikalnih vođa da su sindikati jedan od triju ravnopravnih društvenih partnera (uz kapital i državu) i da su jednako odgovorni za stabilnost društva. Tako je dio sindikalnih vođa organizirao akciju ili “prosvjed ostavljenih cipela“ kojom je htio ukazati na odlazak mladih iz zemlje. Količina cipela na zagrebačkom Zrinjevcu pokazala bi građanima razmjer društvene krize. To nije bio sindikalni, radnički potez jer su se sindikati više bavili društvenom, zapravo demografskom i privrednom krizom, nego krizom u organizaciji radnika. Ponavljamo, kada bi u nas bila situacija u kojoj se vlasti i kapital boje sindikata, u kojoj sindikati drugoj dvojici “partnera“ mogu zaprijetiti generalnim štrajkom, onda bi možda i bio razumljiv pokušaj da se ukaže na iseljavanje mladih. Ali ovdje i sada takva je politika nažalost pogrešna.

Zatim je dio sindikata reagirao na nedavnu izjavu Todorića da je premalo radnika na raspolaganju. Oni su mu poručili da se dobro zamisli zbog čega je to tako, odnosno zbog čega nije velika potražnja za poslom u Konzumu. Poruka sindikalnih vođa bila bi korektna kada bi radnik u Konzumu imao velika prava i kada bi kroz nekoliko okršaja sa sindikalnim akcijama uprava Konzuma izvukla deblji kraj. Međutim, radnici u trgovinskom sektoru, u kojem djeluje i Konzum, imaju vrlo nizak stupanj solidarnosti i povezanosti, a da o organiziranosti i ne govorimo. Sindikalni vrh ovu situaciju mora iskoristiti za poboljšanje radnih uvjeta tih radnika sada kada postoje i objektivne okolnosti u obliku velike potražnje za radnicima, a ne za umjetno prebacivanje odgovornosti na kapital.

Jasno je da su radnici u teškoj situaciji jer ih nesigurnost radnog mjesta ograničava gotovo u svakoj želji i namjeri sindikalne akcije. Ali stvari mogu biti jedino nepovoljnije u budućnosti. Stoga ovdje ne preostaje ništa drugo nego boriti se i iz dana u dan promišljati nove načine borbe, nove načine motiviranja radnika. A to je odgovornost sindikalnih vođa!

Sindikalna rukovodstva najprije se moraju pobrinuti da onaj dio radništva koji čine članove, organiziraju, povežu na regionalnoj i nacionalnoj razini te da ih motiviraju za sindikalnu borbu. Zatim se moraju pobrinuti da od preostalog broja što više moguće radnika učlane u sindikate. Postoji veliki broj mladih radnika koji u sindikatima naprosto ne vide rješenje i koji se uz to ne žele zamjerati poslodavcu. Upravo ove radnike sindikati moraju pridobiti i to uvjeravanjem, strpljenjem, efikasnošću u borbi i postizanju ciljeva. Takvim radnicima se moraju pokazati svi nedostaci samostalnog pregovaranja koje se onda pretvara u izostanak pregovaranja. Opet, odgovornost je na sindikalnim vođama da svojim politikama uspostave okvir koji omogućuje sindikalnim povjerenicima i ostalima u hijerarhiji da sindikate učine pravom borbenom organizacijom radnika.

Sindikati su itekako potrebni i kritiziranjem sindikalnih vođa nikako se ne želi poručiti da sindikati kao takvi ne valjaju. Kao radničke organizacije, oni su ogroman korak naprijed i jedna od velikih radničkih pobjeda u klasnom sukobu kapitala i rada. Kao radničke organizacije, sindikati su i mjesta početnih oblika radničke demokracije unutar kapitalizma.

Prethodno napisano još više vrijedi za radnike u turizmu čiji su problemi nedavno postali aktualni. Naime, oni ne samo da su nezaštićeni i bez ikakvih prava, nego im je i plaća izuzetno niska. K tome, njihov posao je sezonskog karaktera. Objektivna okolnost da potražnja za njihovom radnom snagom raste brže od njene ponude (iako je i ta na visokoj razini) otvorila je prostor za podizanje plaća. Ali radnici prepušteni sebi kao pojedinci teško mogu iskoristiti situaciju da utječu na cijenu radne snage. Efikasni i masovni rezultat mogu postići samo sindikati, a oni se time gotovo i ne bave. Iako je ovdje dio krivnje i na radnicima koji vjeruju da bolje uvjete rada mogu isposlovati baš kao pojedinici, najveća je odgovornost opet na sindikatima da im pruže ruku i da ih uvjere kako je u zajedništvu rješenje. Drugim riječima, u ovom trenutku sindikalna rukovodstva moraju učiniti sve da se sindikatima približe sezonski, mladi radnici. Čak i pod cijenu štrajka usred sezone.

Sve kritike upućene sindikatima, upućene su rukovodstvima koja snose svu odgovornost za sindikalne politike. Sindikati su itekako potrebni i kritiziranjem sindikalnih vođa nikako se ne želi poručiti da sindikati kao takvi ne valjaju. Kao radničke organizacije, oni su ogroman korak naprijed i jedna od velikih radničkih pobjeda u klasnom sukobu kapitala i rada. Kao radničke organizacije, sindikati su i mjesta početnih oblika radničke demokracije unutar kapitalizma. Konačno, sindikati su jedine organizacije zasad u nas koje imaju solidnu podršku radnika, koje okupljaju radnike i unutar kojih radnici djeluju.

Prema tome, nužna je zamjena starih rukovodstava novima koje će činiti radnici i koje će provesti reorganizaciju sindikata, odnosno svježim snagama unijet će potrebnu fleksibilnost i čvrstinu. Na taj će način osloboditi istinsku radničku demokraciju postojećih tendencija degeneracije. Sindikalno rukovodstvo mora biti izraz volje svih radnika učlanjenih u sindikat i ako ne odrađuje ciljeve koje su mu radnici postavili, mora biti smjenjeno.



Radnički porkret u krizi – prvi dio

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.