Mnogi na ljevici u Hrvatskoj brkaju programske ciljeve i zahtjeve, pa se nerijetko događa da se opći, programski ciljevi ljevice proklamiraju kao zahtjevi i k tome još konkretni zahtjevi. Ovo dodatno zbunjuje radnike i udaljava ih od ljevice. Umjesto zahtjeva za samoupravljanjem, glavni zahtjev treba biti – osnivanje radničkog stožera.

U posljednjih godinu i pol dana dosta smo članaka posvetili pitanju radničke kontrole odnosno zahtjevu za osnivanjem i jačanjem radničkih stožera. Počevši od siječnja prošle godine napisali smo desetak tekstova. S velikim zanimanjem pratimo borbu radnika Rafinerije Sisak i brodogradilišta Uljanik. Htjeli smo ukazati na iskustvo sisačkih radnika i njihovu poziciju koja je ipak postala jača nakon osnivanja Stožera za obranu Rafinerije Sisak. Dalje smo htjeli produbiti značaj samog stožera za radnički pokret Hrvatske, napraviti određene paralele s radnicima Uljanika te pokušati anticipirati daljnji razvoj situacije.

Radnička kontrola i stožer

Odmah treba ukazati na bitnu činjenicu – zahtjev za radničkom kontrolom, kao jedan od temeljnih zahtjeva internacionalne ljevice posljednjih više od stotinu godina, u radničkom pokretu Hrvatske poprimio je oblik radničkog stožera za obranu.

Najprije treba reći da, između ostalih, zahtjev za radničkom kontrolom kao takav ne postoji na hrvatskoj ljevici od restauracije kapitalizma. Od svih lijevih stranaka, jedini je izuzetak Radnička fronta (RF). Međutim, kod nje je taj zahtjev ostao daleko zaboravljen i neshvaćen. Ključni razlog je taj što je njega zagovarala grupa ljudi koja je 2015. izbačena iz RF-a, a sada stoji iza Radničkog portala.

Iako je važno da je taj zahtjev nominalno istaknut, to nije dovoljno. Tim više što je posljednjih godina radnički pokret u nas napravio presudan korak prema zahtjevu za radničkom kontrolom!

A cijela ljevica, osim Radničkog portala, ovaj korak ne samo da nije uočila, nego ga i dalje ne uočava. Dio radnika je taj korak učinio nekom svojom logikom, nekom svojom borbom i iskustvom. Onaj dio ljevičara koji uopće razumije značaj ovog zahtjeva, pogrešno zaključuje ako misli da će radnici u spontanoj borbi doći do zahtjeva identičnog (u formi i sadržaju!) onom koji stoji u dokumentima neke stranke.

Ne, dužnost ljevičara je da na vrijeme prepozna one procese u radničkom pokretu koji se tek naziru, koji tek nailaze i to u vrlo slabašnoj verziji, a koje čine temeljne zahtjeve političkog organiziranja radnika. Na ljevici je zadatak da teorijski obrazloži ove procese i to upravo zato kako bi ih dalje razvila, ojačala i dovela do njihovog logičkog nastavka.

Teorijsko djelovanje ljevica nije ići među radnike i vikati: zauzmite tvornice!, zato jer tako piše u nekim knjigama. Lijeva teorija je uopćavanje onih tendencija konkretnih radničkih borbi da bi se ojačao radničkih pokret, a time i svaka druga konkretna radnička borba. To znači idejno preraditi materijalnu stvarnost.

Dužnost ljevičara je da na vrijeme prepozna one procese u radničkom pokretu koji se tek naziru, koji tek nailaze i to u vrlo slabašnoj verziji, a koje čine temeljne zahtjeve političkog organiziranja radnika. Na ljevici je zadatak da teorijski obrazloži ove procese i to upravo zato kako bi ih dalje razvila, ojačala i dovela do njihovog logičkog nastavka.

Ovdje imamo odličnu priliku jer su nam radnici sami dali odgovore na neka pitanja te svojim djelovanjem postavili još mnoga druga pitanja. Ovo ne znači da su i sami radnici nužno svjesni radničke kontrole, odnosno da oni svoje djelovanje namjerno usmjeravaju prema radničkoj kontroli. Oni su zasad realizirali one poteze koje su i planirali unutar svoje vlastite konkretne borbe i u kontekstu svojih vlastitih radnih mjesta. I to je sve.

Ali za ljevicu je to i više nego dovoljno. Na njoj je zadatak da svojim pristupom cijeloj stvari, svojim unutarnjim organiziranjem, političkim djelovanjem uvjeri te i druge radnike da je ovo za što se ona zalaže najbolje za njihove interese, ali i za interese društva.

Valjda nitko nije lud pa da misli da radnici trebaju usvajati neke zahtjeve i zaključke ljevice naprosto jer se ona naziva ljevicom. Sve to najprije treba dokazati u upornoj i tvrdoglavoj političkoj borbi da bi se mogla očekivati bilo kakva podrška radnika, bilo kakvo povjerenje.

Zato svaki ljevičar treba krenuti od ove polazne točke – dugogodišnji i teorijski zahtjev ljevice za radničkom kontrolom kod nas se u stvarnosti javlja kao spontani poziv za osnivanjem stožera za obranu određenog poduzeća. I ovdje nije riječ o izoliranom slučaju Petrokemije Kutina, nego i o Rafineriji Sisak, brodogradilištu Uljanik, a možda sutra već i o brodogradilištu Brodotrogir. Suština je u radničkom organiziranju i o pokušaju da se ostvari određena razina kontrole u poslovanju poduzeća. Uopće nije stvar u preuzimanju poduzeća i o samoupravljanju.

Brkanje programa i zahtjeva

Stječe se dojam da u cijeloj toj priči ljevica zaboravlja razlike između programa (programskih principa) i zahtjeva. Svaka politička stranka ili ona koja prema tome ide, mora imati program, to je jasno. Samo što je i najljeviji program beskoristan ako ne postoji dosljedan politički rad koji se temelji na zahtjevima. A ovi se, povratno, izvode iz programa koji za ljevicu predstavlja kondenzirano međunarodno političko iskustvo radničkog pokreta.

Dakle, program može biti i antikapitalistički, kao što ga od političkih stranaka osim RF-a, ima i SRP. Međutim, nerazlikovanje programa i njegovih ciljeva, s jedne strane i zahtjeva, s druge, ne radi štetu jedino ljevici samoj, nego od nje udaljava radnike. I to iz jednostavnog razloga što radnika u njegovoj aktualnoj borbi, osim ako nije član antikapitalističke stranke, a to je zasad više iznimka nego pravilo, ne zanima ‘teoretiziranje’ o socijalizmu, društvenom vlasništvu i sl.

On od ljevice, makar nesvjesno, očekuje da mu ona pruži konkretne odgovore na konkretna pitanja i to sve unutar borbe s drugim političkim strankama koje se isto tako bore da radniku daju željene odgovore. Nikad ne treba zaboraviti da ljevica ne djeluje u vakuumu i da ne nastupa jedino ljevica prema radniku. Ima još desetine drugih stranaka, udruga, grupacija koje to čine.

Teorijsko djelovanje ljevice nije ići među radnike i vikati: zauzmite tvornice!, zato jer tako piše u nekim knjigama. Lijeva teorija je uopćavanje onih tendencija konkretnih radničkih borbi da bi se ojačao radničkih pokret, a time i svaka druga konkretna radnička borba. To znači idejno preraditi materijalnu stvarnost.

Sve ovo kad nas ima nekoliko posljedica koje su očigledne kad se ljevica nađe pred radnicima u sasvim konkretnom trenutku. Prvo, koriste se bombastični izrazi koji nerijetko graniče s patetikom, a koji radnike ili još više zbunjuju ili im daju povod za ignoriranje, što je češći slučaj. Drugo, uzdaje se u to da ako se radniku i nekoliko puta ponovi da je situacija u kojoj se on nalazi vrlo štetna za njega i da će mu biti još gore – da će on to upozorenje dočekati objeručke i u kratkom roku se promijeniti. Kao da on svakodnevno ne osjeća da mu je loše. Treće, u strahu i neznanju daljnjih praktičnih i konkretnih koraka, nema se gotovo ništa korisno za ponuditi radniku. Ljevica naprosto ne prepoznaje situaciju koja izvire iz spontane radničke borbe i koju ne uspijeva povezati s programom i zahtjevima.

Konkretni i apstraktni zahtjev

Izgleda da ni tu ljevica ne promišlja previše i zbog toga dolazi do brkanja konkretnih zahtjeva s programskim principima, ciljevima. U startu je problem što ljevica još nije osvijestila da je isticanje konkretnog zahtjeva jedan od najtežih političkih koraka. Pravi zahtjev (ili više njih) u pravo vrijeme može imati presudni značaj u političkoj borbi.

Zahtjev u suštini nije daleko od političke parole, koju ljevica u nas također ne shvaća ozbiljno. Kad čovjek malo analizira parole koje je zadnjih godina isticala ljevica, onda vidi da su temelji tih parola ironija i cinizam, a nipošto izoštreno čitanje konkretne političke situacije u skladu s programom i zahtjevima. Za ljevicu pojednostavljeno vrijedi – kakve parole takvi zahtjevi, odnosno neozbiljne parole, neozbiljni zahtjevi.

To je prijeko potrebno izmijeniti. Kako stvar izgleda u praksi? Može se navesti izjava medijima jedne od glavnih članica RF-a, sadašnje skupštinske predstavnice u Zagrebu. Neposredno nakon osnivanja Stožera za obranu brodogradnje, koji je bio rezultat velikih previranja između uprave i radnika, ali i između samih radnika, ona izjavljuje: „…kada bi radnici preuzeli upravljanje svim tvrtkama koje navodite, ‘ciljevi, vizije i misije’ tvrtke, kako svojem upravljanju poduzetnici vole tepati, naglo bi se promijenili. Više ne bi bio cilj otuđiti dio rada, a misija ne bi bila oplodnja kapitala, već život od vlastitog rada, solidarnost, egalitarizam i participacija…“

S jedne strane su radnici Uljanika kome prijeti uništavanje, koji su se odlučili na osnivanje stožera te su pritom postali meta svakodnevnih prijetnji i napada od uprave i dijela sindikata. Kao i radnici sisačkog stožera u njihovim počecima, članovi pulskog stožera tek rade prve korake i imaju puno nejasnoća. S druge strane RF, odnosno lijeva stranka, njima poručuje da preuzmu Uljanik i da će onda osim što su preuzeli Uljanik, ukinuti otuđenje i profit.

Svaka politička stranka ili ona koja prema tome ide, mora imati program, to je jasno. Samo što je i najljeviji program beskoristan ako ne postoji dosljedan politički rad koji se temelji na zahtjevima koji se, povratno, izvode iz programa koji za ljevicu predstavlja kondenzirano međunarodno političko iskustvo radničkog pokreta.

Nekoliko mjeseci nakon toga i nakon novog iskustva radnika Uljanika, RF nije naučio lekciju i ponovio je svoje zahtjeve na slučaju riječkog brodogradilišta, od kojih ćemo navesti samo dva: „vraćanje svih škverova u društveno vlasništvo, preuzimanje upravljačkih paketa ili eksproprijacija onih koji su na upitne načine došli u vlasništvo škvera; postavljanje brodogradnje kao strateške državne industrije uz planiranje proizvodnje i razvoja“. Pritom se ove zahtjeve nazvalo konkretnim zahtjevima.

U datoj situaciji RF je trebao postaviti jedini mogući konkretan zahtjev – osnivanje stožera za obranu 3. maja. Sve ispod toga nije politika ljevice, a sve iznad toga je načelno do te mjere da ulazi u sukob s programom.

Ne može društveno vlasništvo biti konkretan zahtjev. To može biti jedan od programskih ciljeva, ali ne i zahtjev, k tome još navodno konkretan. U čitavoj priči ovdje situaciju dodatno komplicira i SRP koji se javlja povremeno, a onda kad se javi, također zahtijeva društveno vlasništvo. Uz to još traži i egalitarizam i samoupravljanje.

Prema tome, najvažniji i ultimativni konkretni zahtjev ljevice u ovom trenutku i, što je posebno važno, prema radnicima onih poduzeća čiji su radnici dovoljno radikalizirani – jest zahtjev za osnivanje stožera za obranu. To znači da ljevica sasvim sigurno neće osnivanje stožera predložiti radnicima poduzeća koji nemaju sindikat ili kojima plaća kasni nekoliko dana.

Suština konkretnosti nekog zahtjeva jest da je on posljedica pomnog analiziranja situacije, da on proistječe iz same radničke borbe (bila ona slabo ili jače razvijena u datom trenutku), da je radnicima razumljiva, odnosno da ne znači deset koraka unaprijed i, konačno, da ih dodatno mobilizira. Dodatna mobilizacija radnika najviše je moguća ako se ide jedan, maksimalno dva koraka unaprijed.

Kako se ljevica treba boriti za realizaciju ovog zahtjeva? Tako što mora biti uporna i agitirati za njega na svim mogućim mjestima i u svim mogućim prilikama. Ako ljevica dobije prostor u medijima, onda osnovna misao mora biti u skladu s tim zahtjevom. Ako ljevica uz to dobije prostor na prosvjedu ili možda na radničkom sastanku, vrijedi isto. Nedopustivo je da ljevica shvaća agitaciju za zahtjeve tako neozbiljno da na jednom mjestu govori o stožeru, a na drugom o profitu, na trećem o nekakvom otuđenju i sl. Da bi radnik osvijestio određeni zahtjev ljevice, odnosno da bi ga ljevica iole uvjerila u to, on ga mora čuti mnogo puta, svaki puta s dodatnom konkretizacijom i svaki puta s dodatnim naglaskom.

Suština konkretnosti nekog zahtjeva jest da je on posljedica pomnog analiziranja situacije, da on proistječe iz same radničke borbe, da je radnicima razumljiva, odnosno da ne znači deset koraka unaprijed i, konačno, da ih dodatno mobilizira.

Opet ćemo upozoriti, ako ljevica sama brka program i zahtjeve, apstraktno od konkretnog, želju od stvarnosti, onda još više utječe na to da od sebe udaljuje radnike i da radnike međusobno dodatno zbunjuje.

Nekoliko riječi o verbalnim akrobacijama štab-stožer

U skladu s tim možemo navesti i napomene o verbalnim akrobacijama jednog dijela ljevice na relaciji štab-stožer. Njihova valjda subverzivna misao ide u smjeru najprije da ljevica ne smije (ne može) koristiti termin „stožer“, nego „štab“. Povezano s tim, dio ljevice radnike koji koriste ovaj termin smatra u najmanju ruku desničarski nastrojenima, da ne kažemo drugu riječ. Stoga je navodno ispod razine ljevice (koja nije nacionalistička) da koristi isti termin.

Da ne raspravljamo previše zbog ograničenog prostora, tom dijelu ljevice možemo poručiti dvije stvari. Prvo, klasna borba ipak ima primat u odnosu na identitetsku borbu, te iako su obje vrlo usko povezane, u konkretnim trenucima (istina je uvijek konkretna!) klasna borba određuje identitetsku, ne obrnuto. Drugim riječima, manje je bitno što radnik koristi termin „stožer“, a ne „štab“, a daleko je bitnije što je njegova borba usmjerena prema radničkoj kontroli. Drugo, čisti je idealizam htjeti ubaciti u radnički pokret nešto za što u datom konkretnom trenutku ne postoje osnove. Pa kao što će ljevičar idealist pred radnikom u situaciji gdje ovaj traži konkretna rješenja o samoorganiziranju, vikati o samoupravljanju i društvenom vlasništvu, tako će taj isti ljevičar, ali nešto tiše, istog radnika opominjati što je ovaj umjesto „štab“, rekao „stožer“. I jedno i drugo samo su želje istog ljevičara.

A stvar je u tome da je marksizam materijalistička metoda i da ljevica pravi teoriju tako što misaono prerađuje ono praktično, ono iz radničkog pokreta, koje radnicima vraća u obliku konkretnih zahtjeva, u obliku programa i za čije se prihvaćanje među njima, dakako, mora izboriti. Termin „stožer“ je u ovom trenutku najpraktičniji termin jer radnika politički (dakle, nadsindikalno) mobilizira, a ljevica koja to ne uviđa – nije ljevica. Pravom ljevičaru naši radnici daju puno odgovora na određene situacije, ali ne uvijek u najjasnijem ili najpotpunijem obliku. Tada je upravo njegov zadatak da te odgovore dalje razvija, a ne da psuje radnike jer je njihova metoda dolaska do tih odgovora u skladu s društvenom dinamikom u kojoj žive.

Zaključno, isticanjem nužnosti osnivanja stožera kao ultimativnog zahtjeva, ljevica bi učinila korak naprijed. Njoj bi horizont radničke borbe postao jasniji jer bi u svakoj konkretnoj situaciji (neovisno o tome radi li se o tome da radnici jedne firme nisu sindikalno organizirani, ili imaju korumpirane i nesposobne sindikalne vođe, kasni li im plaća nekoliko dana, prijete li im otkazi ili se pak spremaju u štrajk) mogla pronaći onu nit koja vodi za jedan korak bliže realizaciji glavnog zahtjeva. Onda bi sebi mogla postaviti pitanje: što je moguće učiniti da se trenutna situacija riješi i to na način da se radnici približe zahtjevu za radničkom kontrolom? To bi je natjeralo da se povezuje s radnicima, a ne da im svisoka dijeli lekcije. To bi je spriječilo da u vrlo konkretnim situacijama lupa napamet načelne ciljeve poput samoupravljanja ili društvenog vlasništva. To bi je uvjerilo da je politička odgovornost prema radnicima stvar prvoklasnog značaja.