Rastući desni revizionizam u društvu se ne javlja slučajno ili sporadično, već je u samim temeljima obnove kapitalizma u Hrvatskoj. Funkcija revizionizma upravo je u razbijanju radničkog i socijalističkog pokreta, te izjednačavanju fašizma i socijalizma kao “dva totalitarizma” čime se osporava povijest klasne politike. Jedini ispravni i mogući odgovor na revizionizam mora poći iz univerzalne pozicije u kojoj se radnička klasa nedvojbeno nalazi.

Prije dva tjedna kandidat za premijera Hrvatske Milan Bandić održao je press konferenciju “od presudne važnosti za RH” na kojoj je objavio da je Drugi svjetski rat završio. Taj njegov potez nije (samo) ispad luđaka, već se u potpunosti uklapa u obrazac diskusija prisutnih u domaćem javnom prostoru. Jednako kao Bandić, čiji je nastup svakako isključivo populistički, i različite tehnokratske struje koriste sličnu retoriku kada je ova problematika u pitanju, razdvajajući “ideološke” teme i “bitne” teme te sebe naravno smještajući na poziciju realističnih i zdravorazumskih ličnosti koje su nadišle ideološke podjele i samo žele adresirati “stvarne” probleme u društvu. U toj se točki dodiruju populizam i tehnokracija. Teško je reći radi li se pritom o samoobmanjivanju ili o lukavoj strategiji. Između toga nerijetko je vrlo tanka granica. U svakom slučaju, takva retorika postiže svoj glavni cilj, a to je da se neoliberalni konsenzus i politike koje održavaju status quo plasiraju kao “normalne”, “neideološke” i “zdravorazumske”. S druge strane, ona ujedno predstavlja vrlo jalov odgovor na rastući revizionizam i filoustaštvo, koji zapravo cvatu i žive u okviru takvog političkog polja.

Bandićeva press konferencija dolazi kao kruna tradicionalno burnih događaja u Hrvatskoj krajem srpnja i početkom kolovoza. Od kontroverzi oko proslave Dana ustanka u Srbu , gdje su neoustaški A-HSP-ovci pokušali šatorsku intervenciju, pa sve do napada na minijaturni antiratni prosvjed protiv obilježavanja obljetnice Oluje na Trgu bana Jelačića i kulminacije u samoj kninskoj proslavi kojom je dominirala ustaška simbolika i krajnje nacionalistička retorika, javnim su prostorom u Hrvatskoj možda više nego ikada dosada dominirale revizionističke tendencije. Od njih su se umiveno ograđivale političke elite, prije svega “novi” HDZ koji time pokušava zadržati glasove svoje nacionalističke baze, pritom ne udaljavajući od sebe zgroženi dio srednje klase. Odbacivanje takvih tendencija kao ideoloških baljezgarija ili ispada “neciviliziranosti” nikako ne može biti učinkovit odgovor i branik protiv njih. Umjesto toga, potrebno je utvrditi koja je njihova stvarna funkcija u sadašnjosti te prema tome graditi mogući progresivni i emancipatorni odgovor.

Umjesto da potpiruju nacionalnu mržnju između Srba i Hrvata u Hrvatskoj, komunisti su prisvojili narodno ime za pokret otpora te ga usmjerili u smjeru zajedništva, dajući mu pritom i klasni karakter. Srbi i Hrvati u Hrvatskoj nisu se borili protiv “hrvatskog“, već protiv “ustaškog“ režima, koji je predstavljao i narodnog, ali i klasnog neprijatelja.

Revizionistički diskurs nije tek neka sporadična nedavna pojava, već je u samim temeljima restauracije kapitalističkih odnosa na ovim prostorima. Upravo to otkriva njegovu pravu svrhu i funkciju. U njegovoj srži stoji strategija etničkih i nacionalnih podjela te stvaranja različitih povijesnih tradicija koje međusobno stoje u sukobu kako bi se te podjele mogle učvrstiti u trajnoj polemici, a po mogućnosti i mržnji. Ključ za razumijevanje revizionizma ne stoji dakle u prošlosti, već u sadašnjosti. Na tome su se spotaknuli i mnogi građanski antifašisti, koji su u polemici s revizionistima pokušali obraniti “hrvatski” karakter antifašizma i NOB-a. Time su, međutim, i sami stupili na polje etničkih podjela koje prekriva i zamagljuje činjenicu klasne zasnovanosti jugoslavenskog antifašizma, pa i bilo kojeg dosljednog antifašizma uopće. Ta je metoda primijenjena već i u samom zamjenjivanju Dana ustanka u Srbu s Danom antifašističke borbe koji obilježava osnivanje prvog partizanskog odreda u Sisku, a koji je prihvatljiv zbog svoje navodno etnički čiste pozadine. S druge strane, ustanak u Srbu želi se predstaviti kao pobuna Srba u Hrvatskoj, kao svojevrsna preteča događaja iz ranih 90-ih. Pri svemu tome posve se zanemaruje i namjerno ignorira socijalistička revolucionarna politika i uloga Komunističke partije Hrvatske u podizanju i organiziranju narodno-oslobodilačkog ustanka. Stoga se o revizionizmu sasvim ispravno može govoriti ne samo kao o problematičnoj javnoj tendenciji ili javnom diskursu, već kao o ključnoj i razvijenoj antiradničkoj i antisocijalističkoj strategiji.

Drugi promašaj građanskog antifašizma i nekih “lijevih” intelektualaca sastoji se u prihvaćanju diskursa o “antitotalitarizmu”. Ako revizionizam čitamo u ranije iznesenom ključu, onda ovakav odgovor u potpunosti ulazi u njegov okvir. On mu je toliko “prirodan“ da ga čak može prihvatiti i jedan Hasanbegović, doajen revizionizma u Hrvatskoj. Izjednačavajući socijalistički i fašistički režim, takav diskurs zapravo postiže ono što je stvarna funkcija revizionizma: on diskreditira bilo kakvu klasnu politiku i dimenziju povijesti i čvrsto se utemeljuje u nacionalnom i državotvornom principu u okviru neoliberalnog konsenzusa. Za liberale to nije toliko pogubna pozicija, svakako ne za one koji su svjesni uloge fašizma i fašističkih tendencija u očuvanju proizvodnih odnosa u trenutcima krize. Ona, međutim, itekako mnogo govori o stanju i potentnosti sadašnje tzv. lijeve inteligencije.

Nasuprot tome, upravo ustanak u Srbu i politika Komunističke partije Hrvatske u tom razdoblju nudi ključ za dosljedno socijalističko raskrinkavanje i kritiku revizionizma i na njemu zasnovanih politika. Iako je ustanak u Srbu bio odgovor na genocidne pokolje ustaškog režima te je u tom smislu bio etnički uvjetovan, on je od strane Komunističke partije od početka postavljen na drugačijim osnovama. Umjesto da potpiruju nacionalnu mržnju između Srba i Hrvata u Hrvatskoj, komunisti su prisvojili narodno ime za pokret otpora te ga usmjerili u smjeru zajedništva, dajući mu pritom i klasni karakter. Srbi i Hrvati u Hrvatskoj nisu se borili protiv “hrvatskog”, već protiv “ustaškog” režima, koji je predstavljao i narodnog, ali i klasnog neprijatelja. Iako je nacionalni moment ovdje svakako bio značajan, on je prihvaćen i postavljen internacionalno, a u pozadini te borbe, na oslobođenom teritoriju, odvijala se socijalistička revolucija.

Odgovor na revizionizam ne može tako biti afirmacija jednog nacionalnog imena niti jalovo ponavljanje frazi o važnosti tolerancije i poštivanja ljudskih i manjinskih prava. On mora poći od univerzalne pozicije jer je upravo to ona pozicija koju revizionistička politika najžešće napada, pokušavajući je fragmentirati kroz nacionalne i etničke podjele i sukobe. Ako je ta pozicija moguća, ona se mora tražiti u radničkoj klasi kao onom političkom subjektu čiji su interesi i strukturna pozicija izravno u suprotnosti s takvim tendencijama. Zbog toga sisačku rafineriju ne smiju braniti “Hrvati” protiv “Mađara”, već radnici protiv svojih eksploatatora, kakvo god bilo njihovo etničko porijeklo.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.