Članovi revolucionarne organizacije Marks21 iz Srbije za Radnički portal pišu o trenutnom političkom stanju i perspektivama promjene u Srbiji, zemlji visoke nezaposlenosti koju čekaju bolne neoliberalne reforme.

Na prvi pogled, politička situacija u Srbiji izgleda kao da se rušenje Miloševića 5. oktobra 2000. nije desilo. Izbori od pre mesec dana vratili su na vlast Srpsku naprednu stranku (SNS), partiju Aleksandra Vučića, čija je koalicija osvojila 48.25 odsto i 131 od 250 sedišta u parlamentu.

Vučić se inače još 2008. otcepio od Srpske radikalne stranke (SRS) koju vodi Vojislav Šešelj, ali je teško zamislivo da je prekinuo da bude radikalni desničar (bio je, na primer, presrećan kada je od ruskog ambasadora u Beogradu na poklon dobio maketu raketnog sistema koji bi trebalo da služi kao vojna pretnja Hrvatskoj). Da bi stvar bila još apsurdnija, druga i treća partija po broju mesta u parlamentu su upravo Miloševićeva Socijalistička partija Srbije (SPS), predvođena Ivicom Dačićem, sa skoro 11 odsto, i Šešeljev SRS sa više od 8.

Nasuprot jedinstvenom frontu opozicije Miloševiću 2000. godine, koji se zvao Demokratska opozicija Srbije (DOS), otpor Vučićevom režimu je danas atomiziran. Stožer post-petooktobarskih vlasti, Demokratska stranka (DS), iscepala se na više stranaka, koje su na izbore izašle u dve različite koalicije koje su jedva prešle cenzus (jedna sa 6, a druga sa 5 odsto).

Demokratska stranka Srbije (DSS), čiji je bivši lider Vojislav Koštunica pobedio Miloševića na izborima dve hiljadite, na izbore je izašla sa ekstremno desnom partijom, Dverima. Dveri su partija koja ima klerikalno desničarske ideje i čija se popularnost bazira na radikalnoj opoziciji finansijskom kapitalu, mržnji prema seksualnim manjinama i osloncem na tradicionalne porodične vrednosti i crkvu.

Jedina partija pored navedenih koja je na izborima ušla u parlament liči na hrvatski Most. To je Dosta je bilo bivšeg Vučićevog ministra finansija, Saše Radulovića. Ona na tipičan anti-politički način širi propagandu vladavine zakona, ekstremne neoliberalizacije i borbe protiv korupcije. Skupila je glasova koliko i DS.

Nijedna partija u Srbiji ne predstavlja radničku klasu. Naprotiv, one se dele na one koje manje ili više podržavaju zapadni neoliberalizam i na one koje su pre za njegovu rusku varijantu.

Situacija je doduše samo na prvi pogled nalik na devedesete. Istina je da Vučićeva vlast nastavlja velikosrpsku politiku, ali ona to više ne radi metodom rata: oni znaju da je Srbija poražena snaga. Vučić je 2008. prelomio i shvatio da Srbija, čak ni uz pomoć Rusije, ne može da radi ono što je radila devedesetih. Zato se okrenuo programu kakav traže Brisel i Vašington.

U tom smislu, Vučić je liberalnoj opoziciji oduzeo program. Ona je toliko omražena zbog neuspelog vaskrsenja srbijanske privrede putem kredita i privatizacije da je Vučiću dovoljno da obeća Zapadu da će igrati po njegovim pravilima da bi mu bila data sloboda da na domaćoj političkoj sceni radi šta želi. Iako se Vučić nije potpuno odrekao Rusije i Kosova, on ipak verno sprovodi politiku MMF-a: zamrzava plate i otpušta ljude u javnom sektoru, smanjuje penzije i nastoji da normalizuje odnose sa Kosovom bez priznavanja njegove nezavisnosti. Štaviše, Srbija je pod njim održala više vojnih vežbi sa NATO paktom nego sa Rusijom.

Na osnovu ovoga se može zaključiti da su SRS i DSS-Dveri značajnija opozicija Vučića nego bivše partije DOS-a i “Dosta je bilo“, budući da su one proruski orijentisane i da igraju na “populističku“ kartu protiv MMF-a.

Međutim, nijedna partija u Srbiji ne predstavlja radničku klasu. Naprotiv, one se dele na one koje manje ili više podržavaju zapadni neoliberalizam i na one koje su pre za njegovu rusku varijantu. To, naravno, ne znači da se one međusobno slažu. Iako je Vučić naizgled trijumfovao na poslednjim izborima, njegova većina je značajno smanjena zbog većeg broja koalicija koje su ušle u parlament. Zbog toga će borba za ministarska mesta u sadašnjem sazivu, kao i ona za prevlast nakon Vučićevog pada, biti žestoka. To znači da će vladajuća klasa biti u krizi otvarajući prilike za radništvo. U zemlji u kojoj je prosečna plata 340 evra mesečno, u kojoj je petina radno sposobnog stanovništva nezaposleno i kojoj predstoje mnoge bolne neoliberalne reforme, postoji velika potreba za partijom koja predstavlja radnog čoveka. Možda je najdramatičnija ilustracija toga bila vest da se u preduzeću Jura zaposleni i zaposlene teraju da nose pelene na poslu kako ne bi odlazili u toalet.

Dok iz sindikata još nema naznaka da su se oslobodili od sindroma poslušnosti prema vlastima koji vuku iz prošlog veka, niti da će odlučno braniti prava radništva, nekolicina levih i radničkih kolektiva se okupilo oko Levog samita Srbije (LSS). LSS još uvek nema preterani potencijal za mobilizaciju, ali je na prvomajskom skupu okupio do 300 ljudi na ulicama Beograda – što je nesumnjivo bilo uspeh, budući da je 1. maj ujedno bio i pravoslavni Uskrs, a da su sindikati pozvali da se on proslavi “u krugu porodice”. LSS će, doduše, morati da nađe način da pokrene lokalne grupe širom zemlje i da se aktivnije bori za konkretne mere kojima bi uslove života radništva i nezaposlene omladine bili poboljšani, ukoliko želi da postane ozbiljan faktor. Trenutno se vrši konsolidacija redova i kreće se u tom pravcu. I u srbijanskom društvu uopšte se može uočiti šira želja za alternativom. Inicijativa Ne davimo Beograd je uspela da izvede više hiljada ljudi na proteste nakon što je na dan izbora nekolicina maskiranih pojedinaca, koje i dan danas niko još nije identifikovao, protivpravno kidnapovala prolaznike i srušila nekoliko zgrada na lokaciji na kojoj vlada želi da digne kompleks Beograd na vodi.

Nadajmo se da će radništvo u Srbiji da se pridruži talasu štrajkova i protesta koji se širi svetom i nadajmo se da će na tom talasu stvoriti i sopstvenu borbenu partiju koja će se zalagati za njegove interese.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.