Društvene konfrontacije moraju se s moralnog prebaciti na politički plan, a osim klasne mobilizacije radništva, valjaju se identificirati i ostale progresivne i potlačene društvene skupine koje bi se radništvu priključile s ciljem zajedničke borbe za oslobođenje.

U političkim uvjetima u Hrvatskoj koje označava, prije svega, nekonsolidirana vlast koja bi zbog još jedne korupcionaške afere u nizu mogla abdicirati ili bi zbog opoziva pokrenutog u parlamentu protiv prvog potpredsjednika Vlade mogla konačno pasti, vrijedno bi bilo vidjeti postoji li neka politička snaga ili politička energija koja bi se u nekom kasnijem periodu mogla iskoristiti za pokušaj rada na temeljitom preoblikovanju društva.

Da bi se krenulo u smjeru osmišljavanja egalitarnijih politika i u pravcu kritike konfiguracije novog kapitalizma, najprije bi se konfrontacije u društvu – dosad uglavnom vođene na moralnom planu, a koje su ponajprije zadovoljavale građanski ego – trebale prebaciti na onaj politički. Trenutačno je u nas na djelu podjela na “good guys”, dakle na navodno nepotkupljive demokrate i antifašiste s jedne strane, i s druge na “bad guys”, dakle na desničarske nostalgičare koji su u najmanju ruku dvosmislenih stavova glede ustaških zločina u Drugom svjetskom ratu, a osim toga su i koruptivni.

Problem je u tome što se protiv ovih drugih i nadalje nitko organizirano ne bori racionalnim političkim sredstvima, nego ih se s moralnom indignacijom, nešto žešćom retorikom i emotivnim ispadima pokušava isključiti iz kruga civiliziranih ljudi, proglašavajući ih ultimativnim zlom, kugom koju treba iskorijeniti i sl. Jasno je da na lijevom političkom spektru u toj borbi protiv desnice ima pretjerivanja svake vrste, a dominiraju katastrofične vizije raspada društva i strašenja javnosti s navodno nepovratnim “povratkom u devedesete”, “u četrdesete“ i slično. To je ipak samo znak da je liberalna kultura, kao i klasa koja se tu daje kao svojevrsna čuvarica navodno univerzalne (buržoaske) istine, trenutačno zaustavljena u svom prirodnom razvoju, pa je onda i njihova autorefleksija dominantno zasnovana na paranoji.

Kao otežavajuću okolnost za neke buduće borbe možemo spomenuti i to da smo samo do prije kojeg mjeseca i dolaska desne vlade imali situaciju da su kulturna ljevica i ekonomski neoliberalizam išli manje-više paralelno, ne obraćajući previše pažnje jedni na druge.

Što se političke ljevice tiče, posebno one izvanparlamentarne, ona je do neke mjere pala na predrevolucionarne grane – s jedne strane zagovara postupnost, a s druge se pouzdaje u spontane i atomizirane inicijative. Sve to, kako se danas jasno vidi, ipak ne doseže dalje od privremenih uspjeha ili, u drugom slučaju, od pobunjeničkog entuzijazma koje svoj izraz zna tu i tamo naći u herojskoj pozi pojedinca. Međutim, pokazalo se da takva reformistička politika – a ona danas dominira i u parlamentarnoj i izvanparlamentarnoj ljevici, i kod lijevih kulturnjaka i kod socijaldemokratskih političara i aktivista – nije dostatna, ona nije trajna, jer se brojne ranije pobjede radničkog i sindikalnog pokreta ne pokazuju kao nužno nepovratne. Uzmemo li samo primjer naše zemlje, vidimo da kako vrijeme prolazi zakon o radu postaje sve restriktivniji, industrija je opet denacionalizirana, materijalna prava radnika sve su niža, egzistencijalna ugroza radnih ljudi sve je veća, kao i nejednakost, da bi se sad pokazalo da su čak i neka osnovna ljudska prava ugrožena, dok perspektive otpora postaju sve suženije. Stoga se postupnost i stupnjevitost, kao glavna strateška oružja u lijevim reformističkim i socijaldemokratskim snagama unazad pola stoljeća, pokazuju prekratkima, odnosno pokazuje se da se pukim kumuliranjem reformi, bez jasno naznačene vizije, na kraju ipak ne postiže cilj – socijalizam.

U napadima na socijalnu državu, odnosno na njezine ostatke, nova je desna vlast u Hrvatskoj krajnje agresivna. Najnovije je to da se spremaju antiženski zakoni, recimo onaj protiv abortusa, a i opće je raspoloženje u društvu antifeminističko, o čemu govore i nedavne osude katoličkih biskupa bačene na žene koje se upuste u predbračni seks. U kulturi u kojoj prevladava nacionalni koncept na djelu je revanšizam prema ljevici koja je u javnosti i inače stalno sumnjičena zbog svoje, navodno, konspirativne uloge u rastakanju nacionalnog bića.

Što se obrazovanja tiče, prisutne su dvije su tendencije. Najprije, kreće se s novom školskom reformom koja bi za cilj, između ostalog, trebala imati i proizvodnju instant-iskoristivosti buduće radne snage, koja bi tako preparirana trebala biti posve adaptirana tržištu rada. A u visokom obrazovanju indikativan je pokušaj Sveučilišta u Zagrebu da glavno mjesto otpora retrogradnim tendencijama u društvu – zagrebački Filozofski fakultet – pacificira tako što će mu pripojiti Katolički bogoslovni fakultet. Čak je i nedavna povijest kriminalizirana, posebno ona vezana uz socijalistički period, i to kroz priču o “dvama totalitarizmima”.

Kao otežavajuću okolnost za neke buduće borbe možemo spomenuti i to da smo samo do prije kojeg mjeseca i dolaska desne vlade imali situaciju da su kulturna ljevica i ekonomski neoliberalizam išli manje-više paralelno, ne obraćajući previše pažnje jedni na druge. Kultura se furala na identitetske poslove, u prvi su se plan gurale manjinske, liberalno-feminističke, rodne, ekološke i slične teme. Za to vrijeme na političkom i ekonomskom planu vodila se destruktivna politika koja je za posljedicu imala intenzifikaciju eksploatacije, deindustrijalizaciju kroz nove privatizacije, širenje kapitalističkih odnosa, proletarizaciju nekadašnjeg socijalističkog radnika i dr. Događaji u bazi ostajali su zadugo bez ikakve reakcije nadgradnje.

Od najavljenih konzervativnih reformi upravo bi radnička klasa mogla najviše stradati. Od zakona usmjerenih protiv osnovnih ženskih prava upravo bi radnice mogle imati najviše štete, teret zdravstvene reforme past će na leđa upravo radničkih masa, a školski sistem ionako je odavno iz svog fokusa izgubio radničku djecu.

Što se uže političke situacije u nas tiče, apsolutni je novum bila pojava trećeg puta oličenog u koaliciji nezavisnih lista – Mostu. Most se pojavio nakon političkog vakuuma i zasićenja kod birača, kao svojevrsna nada u situaciji kad je politika poodavno bila preoteta od političkih elita i kad dobar dio stanovništva nije vidio svog potencijalnog predstavnika u vlasti, niti je imao motivaciju da uopće sudjeluje u izbornim ritualima. Njihova je lista nastala kao posljedica svojevrsnog “neideološkog” konsenzusa, kao ona snaga koja bi da ide onkraj lijevog i desnog, ali koja bi da kao takva bude predstavnik naroda, njegov autentični glas. Međutim, unatoč svojim ogromnim aspiracijama, mostovci su ni sto dana od dolaska na vlast završili u držanju svijeće desnim populistima u Vladi i Saboru. Iako su im glasovi stizali upravo od razočaranih birača, dakle od onih koji su na taj način iskazali svoj protest protiv potrošenog dvovlašća HDZ-a i SDP-a, Mostovi su se zastupnici vrlo brzo pokazali kao obični karijeristi. Važno je i to da su se oni pojavili u situaciji kad su mase, kako rekosmo, uglavnom otuđene i isključene iz političkog života i kad prostora za desne demagoge, koji su koliko-toliko u stanju politički artikulirati narodno nezadovoljstvo, ima više nego ikad. Most ih nije zaustavio. Dapače, samo je svojom prijetvornom neideologičnošću otvorio prostor za desne sijače iluzija svih vrsta.

O novoj političkoj energiji o kojoj smo govorili na početku teksta moći će se govoriti onda kad se na neki način poveže baza i nadgradnja, onda kad se uz čisto klasnu mobilizaciju pristupi i identificiranju svih onih progresivnih snaga u drugim segmentima društva koje su za promjene. S jedne strane valja iskoristiti današnje nezadovoljstvo među pripadnicima srednje klase i njihovu odlučnost da se suprotstave nazadnjačkim tendencijama u društvu iskazanu valjda više nego ikad u posljednjih 25 godina. Također, trebalo bi pokušati tradicionalni sindikalni pokret, inače slabo sklon suradnji s novim društvenim pokretima, privoljeti na kolaboraciju, i tako pokušati među radništvom otvoriti pitanja i drugih oblika emancipacije koji nisu nužno u njihovom najužem fokusu. Potrebno bi bilo umjesto strategije ekskluzivnosti primijeniti strategiju inkluzivnosti, koja će voditi do toga da radništvo sudjeluje u rješavanju dubioza i drugih, jednako tako potlačenih grupa u društvu pa da se na taj način glasovi podjarmljenih ujedine. Uostalom, od najavljenih konzervativnih reformi upravo bi radnička klasa mogla najviše stradati. Od zakona usmjerenih protiv osnovnih ženskih prava upravo bi radnice mogle imati najviše štete, teret zdravstvene reforme past će na leđa upravo radničkih masa, a školski sistem ionako je odavno iz svog fokusa izgubio radničku djecu. Nova politička snaga valjala bi se okrenuti radu na svojevrsnoj međuklasnoj suradnji, tako da poveže borbene sindikate i nepokolebljivo radništvo s najprogresivnijim snagama iz srednjeklasnog pokreta, ali da se pri tome nikad iz vida ne izgubi zacrtani horizont oslobođenja. Na taj će si način radnički otpor s novom političkom suradnjom osigurati dodatnu artikuliranost i dugoročnost, a srednjeklasni otpor neće ostati samo na hipsterskim protestima, nego će svoju trenutačnu riješenost pretočiti u nedvosmislenu borbu za transformaciju društva.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.