Austrijska tvrtka Boxmark Leather u tri proizvodna pogona u Hrvatskoj vrši brutalnu eksploataciju nad 4000 radnica i radnika. Iako jedan pogon imaju i u slobodnoj zoni Trnovcu Bartolovečkom, što znači da uživaju određene carinske, porezne ili komunalne pogodnosti, radnici Boxmarka rade za plaću koja se vrti oko minimalca, uz stalna vrijeđanja i ponižavanja od strane poslovođa, te uz razne vrste psihičkih i fizičkih oboljenja o čemu je posvjedočila i liječnica obiteljske medicine.

Austrijska tvrtka Boxmark Leather jedan je od najvećih svjetskih proizvođača kože, točnije kožnih navlaka za automobile, avione, brodove i kruzere, vlakove te kućni namještaj. Trenutno ima svoje proizvodne pogone u sedam zemalja svijeta (Hrvatskoj, Austriji, Sloveniji, Njemačkoj, Meksiku, Kini i Argentini), a godišnje njegovi radnici proizvedu oko 14.000,000 m² kožnih presvlaka. Iz nabrojanog popisa industrija s kojima posluje, jasno je da se radi o luksuznim industrijama i izrazito visokoj stopi profita kojeg svojim mukotrpnim radom stvaraju upravo radnici.

Boxmark je u Hrvatsku stigao 2001. kada je otvorio prvi proizvodni pogon u Trnovcu Bartolovečkom, mjestu koje je kroz nekoliko godina postalo slobodna zona s posebnim uvjetima rada, tj. značajnim financijskim pogodnostima za investitore, poput neplaćanja ili manjeg plaćanja carina, poreza ili komunalija. S vremenom, svoje pogone otvorio je u još dva grada – Zlatar Bistrici 2012. i Slavonskom Brodu 2015. godine. Danas u Hrvatskoj zapošljava oko 4000 radnika, većinom žena, koje proizvode kožne navlake za vodeće svjetske automobile – BMW, Mercedes, Porsche, WV, Audi itd. Antiradnička Vlada RH Boxmarku daje i višemilijunske subvencije za modernizaciju pogona – prošle godine im je isplaćeno 3.700.000 kuna, a kada su otvarali pogone u Zagorju, lokalna vlast im je izašla ususret oko komunalnih naknada. U razgovoru s dvoje radnika, saznali smo o uvjetima rada u Boxmarku – pojačanoj eksploataciji za minimalac, vrijeđanjima i ponižavanjima radnika od strane poslovođa i direktora te svakodnevnim psihičkim i fizičkim tegobama.

Radnica, koja je željela ostati anonimna, u Boxmarku se zaposlila 2014. preko ugovora na određeno koji se prolongirao pune tri godine, odnosno do zakonske granice.

“Radila sam na sortiranju robe, zadatak je pregledavati površinska obilježja materijala prije nego ode u šivaonu. Imamo normu od 1950 komada kože dnevno koja mora proći kroz naše ruke, a plaća se vrti oko 3000 kuna. S takvim primanjima je nemoguće samostalno preživjeti. Produljenje ugovora na određeno kroz sve te godine je psihološka igra. Kad je ugovor pri kraju, dolazi šefica, voditeljica pogona, i počinje vas maltretirati i vršiti pritisak. Čitav sistem rada naših voditelja bazira se na bahatom ponašanju, vrijeđanju i dokazivanju moći. Primjera vrijeđanja i vikanja ima mnogo. Svakih pola sata dolaze u kontrolu i traže dlaku u jajetu, čime se vrši svakodnevni psihološki pritisak. Usto, smatram da smo debelo potplaćeni s obzirom na zadanu normu i opseg posla koji obavljamo. Primjerice, kad zimi platim stan i režije, ne ostaje mi ništa. Također, uz takav rad privatnog života nema, svjestan si da život jednostavno prolazi kraj tebe”, kaže nam radnica i dodaje kako je Uprava 2016. podigla plaću za 7 posto na tadašnji minimalac, što je i dalje mizerija.

Temperatura u pogonu je ljeti neizdrživa, ljudi se ruše, a hitna dolazi i po dva puta dnevno kako bi odvezla žene. Danas se rade dvije smjene, ali kad sam ja počela raditi, radili smo četiri smjene, znalo se raditi šest noćnih zaredom.

Iz razgovora s radnicima saznajemo kako velik broj ljudi dobiva otkaze nakon dvije i pol ili tri godine rada, upravo zbog zakonske obaveze zapošljavanja na neodređeno koja stupa nakon tri godine. Osim maltretiranja radnika od strane voditelja i direktora, ni radni uvjeti u tvornici nisu bajni, a visina plaće, regres i božićnica ovise o samovolji pojedinaca iz Uprave.

“Temperatura u pogonu je ljeti neizdrživa, ljudi se ruše, a hitna dolazi i po dva puta dnevno kako bi odvezla žene. Danas se rade dvije smjene, ali kad sam ja počela raditi, radili smo četiri smjene, znalo se raditi šest noćnih zaredom. Prekovremeni sati su se isplaćivali naknadno, ali ne i kolektivno. Najveća plaća koju sam uspjela dobiti je 3600 kuna, s tim da sam taj mjesec odradila dva tjedna noćne smjene. Nadalje, ako imate devet dana bolovanja u šest mjeseci, ne isplaćuje vam se ni regres ni božićnica, a ako vam neka šefica samovoljno napiše kakvu pismenu opomenu, opet nemate pravo na regres i božićnicu”, kaže nam radnica.

Radnica s kojom smo razgovarali danas je na bolovanju radi fizičkog oboljenja steknutog na radnom mjestu. U nedavnom prilogu emisije Provjereno na Novoj TV, u kojoj je tema bila upravo eksploatacija radnika Boxmarka, liječnica obiteljske medicine Nikica Božović iz Konjšćine kazala je kako je u svojoj karijeri primila velik broj radnika Boxmarka sa psihičkim tegobama (ustrašenost, nesanica, apatija), te im propisivala lijekove za smirenje, tj. za odagnjavanje straha i tjeskobe. Osim toga, svjedočila je mnogim fizičkim oboljenjima (bolesti kralježnice, ramena, zglobova, utrnuti prsti) i objasnila kako radnice i radnici na poslu upotrebljavaju određenu grupu mišića, zglobova i tetiva koji se od prevelikog naprezanja upale i istroše. Konačno, posvjedočila je i kako je velik broj radnika Boxmarka radi straha od otkaza odbijao njezine savjete i upute da odu na bolovanje.

I radnica s kojom smo razgovarali bila je jedna od onih koja je završila na operaciji, koja je godinama plakala, ali je ovaj put odlučila progovoriti.

“Mnogi radnici su u strahu jer su pod blokiranim računima i kreditima, ali treba nam radnički otpor”, kaže nam radnica.

Kroz teror Boxmarka prošao je i sada već bivši radnik Mladen Petaj. On je u Boxmarku radio od srpnja 2013. do ožujka ove godine kada je dobio otkaz kao tehnološki višak, iako je na njegovo radno mjesto odmah zaposlen netko drugi. Kao i ostali radnici, i Petaj je prve tri godine radio preko ugovora na određeno.

Umjesto da su za moju ozljedu odmah javili inspektoru, oni su to napravili tek u ponedjeljak. Radi toga su očito dobili po nosu, pa mi je jedna smjenovođa kasnije rekla – dao bog da si slomio obje ruke. Na kraju, inspekcija nije našla nepravilnosti, a ozljeda je prijavljena tek nakon tri dana.

“Krenuo sam kao radnik na cutteru, pa sam bio na pakiranju, zatim na reklamacijama, a 2016. godine sam postao i grupovođa na perforaciji. Kao grupovođa sam imao svoju metodu rada gdje nije bilo potrebe za presingom i maltretiranjem, i sve smo normalno stizali odraditi. Međutim, njima to očito nije valjalo, nisam bio pogodan jer nisam bio kao oni. Onda su me vratili u proizvodnju. Radio sam na pakiranju, iako mi u novom ugovoru nije stajalo to radno mjesto. U ožujku 2017. pao sam preko jedne kutije i slomio zglob na desnoj ruci. Nosio sam karton sa krojnim dijelovima, veličine metar sa metar, i nisam vidio ispred sebe. Iz straha od gubitka posla, inspektoru sam kasnije rekao da kutija preko koje sam pao inače stoji na tom mjestu što nije bila istina. Ali nisam tada htio naštetiti firmi što je bila dakako moja pogreška. Idući dan, u subotu, u firmu sam donio papire sa hitne, ali su oni stavili to u ladicu. Umjesto da su odmah javili inspektoru, oni su to napravili tek u ponedjeljak. Radi toga su očito dobili po nosu, pa mi je jedna smjenovođa kasnije rekla – dao bog da si slomio obje ruke. Na kraju, inspekcija nije našla nepravilnosti, a ozljeda je prijavljena tek nakon tri dana. Inače, na dan kad je inspektor došao u firmu, uvalili su mi novi ugovor u kojem je pisalo da sam radnik na pakiranju”, govori nam.

Nakon bolovanja, Petaj se vratio na radno mjesto, ali ne zadugo.

“Bio sam osam mjeseci na bolovanju, vratio sam se na posao u studenom 2017. U veljači ove godine sam dobio otkaz sa starog radnog mjesta kao tehnološki višak, iako su na to isto radno mjesto zaposlili novog čovjeka. Ponudu novog ugovora radnika na cutteru sa koeficijentom 1,34 sam odbio, budući da mi je to bio početni koeficijent kada sam počeo raditi 2013. Otkazni rok je trajao do ožujka”, kaže nam Petaj, te dodaje još neke detalje o uvjetima rada u firmi.

“Radio sam Uskrs, Dan domovinske zahvalnosti, Veliku Gospu, Dan mrtvih, razne praznike. Plaća sa stimulacijama je minimalac, a što bi bilo da nema stimulacije? Kad sam bio grupovođa, dobivao sam tristotinjak kuna veću plaću. Također, radnike s jednog radnog mjesta često se slalo na drugo iako nisu obučeni za to. I onda im nađu grešku i napišu pismenu opomenu što znači manju plaću. Na WC su radnici mogli otići, ali uz takav nadzor i stalna ispitivanja da su ljudi radije trpjeli”, ispričao je Petaj.

Dakako, radnici nemaju uvid u poslovanje i ostvarene prihode poduzeća, kao ni u plaće nadređenih voditelja i članova Uprave. S obzirom da proizvode navlake za BMW, Mercedes, Porsche, WV, Audi, Škodu i ostala velika imena automobilske industrije, nije teško za pretpostaviti kako radnici Boxmarka u Hrvatskoj godišnje donose ogroman profit parazitima u austrijskoj centrali.

U firmi djeluje sindikat Boxmark koji je podružnica žutog sindikata TOKG. O svoj bijedi njihova sindikalizma dovoljno govori da su za ovogodišnji Osmi mart zajedno s direktorom Tomislavom Cesarcem radnicama dijelili ruže.

Usred brutalne eksploatacije koja se u Boxmarku odvija već godinama, zbog koje radnici završavaju na tabletama za smirenje ili operacijskim stolovima, sindikati TOKG i Boxmark skupa s direktorom Tomislavom Cesarcem radnicama dijele ruže za Osmi mart.

“Sindikat u firmi je beskoristan. Da nije, već bi sve ove godine poduzeli nešto da zaštite radnike. Radnici nemaju koristi ni od radničkog vijeća koje je i dalo suglasnost za moj otkaz”, kaže nam Petaj.

Nakon priloga na Novoj TV, u firmi je inspekcijski nadzor. Također, saznajemo da je Uprava u poduzeću u Zlatar Bistrici tražila dvije-tri radnice da daju demanti na sve što su radnici ispričali u prilogu, pa je u petak popodne tim povodom u šivaoni održan i sastanak. S obzirom na današnji bijedni demanti (kojim zapravo ništa nisu ni demantirali), očito nisu uspjeli naći nijednog radnika. Važno je spomenuti i da je u petak oko 150 radnika u pogonu u Slavonskom Brodu spontano, na pola sata, obustavilo rad nakon što su dobili 1000 kuna manje plaće. Uspjeli su za danas dogovoriti sastanak s direktorom Marijanom Batinom.

Nakon svega što smo čuli od radnika Boxmarka, može se izvući nekoliko zaključaka.

Kao i mnoge druge strane tvrtke (svi veliki trgovački centri, T-Com, pilana Lipovljani Lignum itd.), i austrijski Boxmark u Hrvatsku je došao investirati radi jeftine radne snage koju mu omogućavaju i serviraju antinarodne/antiradničke vlasti. Izrabljivanje naših radnica i radnika u Boxmarku odvija se uz punu asistenciju državnih i lokalnih vlasti koje eksploataciju i teror nad radnicima podupiru čak i novčano – uz subvencije i druge oblike beneficija. Kao i druge zemlje europske periferije (Srbija, Bosna i Hercegovina, Albanija, Mađarska…), i Hrvatska je postala zona privlačna stranim investitorima koji na radnim mjestima zavode strahovladu i diktaturu uz pomoć političkih elita i domaćih pasa čuvara na samim radnim mjestima – direktora, menadžera, voditelja, smjenovođa. Na taj način iz Hrvatske izvlače ekstraprofit. Ne samo da radnike u Boxmarku potplaćuju, već posluju i u slobodnoj zoni u Trnovcu Bartolovečkom kraj Varaždina. Eto kako ideja slobodnog tržišta izgleda u praksi.

Na inicijativu hrabrih radnica i radnika, višegodišnji klasni sukob u Boxmarku ovoga je mjeseca isplivao na površinu čime sada postaje sve jasniji i otvoreniji. Nakon što je javnost saznala što se događa u Boxmarku, sljedeći koraci moraju ići prema povezivanju radnika u sva tri pogona (Zlatar Bistrica, Trnovec Bartolovečki i Slavonski Brod), ali nipošto ne pod rukovodstvom korumpiranog sindikata TOKG, odnosno njegove podružnice sindikata Boxmark.

U zadnjih 15 godina, TOKG se u više navrata pokazao kao neprijatelj radničke klase (Inkop, Kamensko, Orljava…), tj. kao produžena ruka Uprave, a ne kao ono što bi trebao biti – organizacija u interesu radnika. Usred brutalne eksploatacije koja se u Boxmarku odvija već godinama, zbog koje radnici završavaju na tabletama za smirenje ili operacijskim stolovima, oni skupa s direktorom Cesarcem radnicama dijele ruže, a kada smo prije nekoliko dana zvali predsjednicu sindikata Boxmark Anicu Đurinec, te je upitali za komentar priloga s Nove TV, ona nam je kratko odgovorila da nema komentara i da radnici iz priloga nisu članovi sindikata! Sindikalist koji na sve ovo kaže da nema komentara nije sindikalist nego saveznik izrabljivačke Uprave. Takav sindikat ne zavrjeđuje imati nijednog člana u Boxmarku niti bilo kojoj drugoj firmi. Umjesto njih, u Hrvatskoj postoje sindikati koji imaju višegodišnja iskustva radničkih borbi, poput Regionalnog industrijskog sindikata (RIS) iz Ivanca čiji članovi su 2005. preuzeli tvornicu Itas ili Novog sindikata iz Zagreba koji je zadnjih godina organizirao niz ofenzivnih štrajkova.

Konačno, radnice i radnici Boxmarka moraju shvatiti da oni nisu “mali ljudi”, niti nekakvi jadnici, nego neposredni proizvođači bez čijeg rada nema ni lipe profita vlasničkim parazitima, tj. prisvajačima tuđeg rada. Upravo bi vlasnici, direktori, voditelji, smjenovođe i njihov sindikat Boxmark htjeli da se radnici osjećaju kao nemoćni i bespomoćni mali ljudi, odnosno kao hrpa od 4000 atomiziranih pojedinaca koja u životinjskim uvjetima pristaje raditi za minimalac. Ali vrijeme je da radnici usprave kičmu i pokažu zube, kao što su ove godine uradili i radnici Dalekovoda. Tada će Uprava Boxmarka osjetiti silovitost radničkog pokreta.

Ujedinjenjem radništva sva tri pogona, Boxmark može postati žarište velikog radničkog otpora u Hrvatskoj!