Nakon proglašenog stečaja, slovenski Impol pokrenuo je početkom ožujka proizvodnju u valjaonici šibenskog TLM-a i na posao vratio nešto manje od polovice radnika. Međutim, radnici TLM-ove prešaonice još se nalaze u neizvjesnosti predstečajnog postupka. Tom prilikom razgovarali smo sa sindikalnim povjerenikom u prešaonici Ivanom Svrakom koji se osvrnuo na katastrofalne vlasnike nakon privatizacije TLM-a 2007., nemoralne menadžere koji na stečajnom sudu danas traže milijune, nadanja u pokretanje prešaonice od strane Impola, ali i na kapitalizam kao loš sistem koji gazi radnike.

Nakon nekoliko neizvjesnih mjeseci, proizvodnja se vratila u šibenski TLM (Tvornica lakih metala). Slovenski Impol uzeo je 9. ožujka u najam valjaonicu TLM Aluminium d.d. koja je krajem 2015. završila u stečaju čime je 450 radnika završilo na ulici. Impol je tako ponovno pokrenuo zamrlu proizvodnju i na radna mjesta vratio 200-tinjak radnika. Međutim, na sudu kreće bitka za stečajna potraživanja – radnici traže svojih 40-ak milijuna kuna, a menadžeri koji su TLM i doveli do stečaja bezobrazno traže oko šest milijuna. Osim toga, TLM-ova prešaonica TLM-TPP d.o.o. i njezinih 109 radnika nalazi se u predstečajnom postupku, a sindikat je u veljači zatražio stečaj. Sud će na ročištu 6. travnja donijeti konačnu odluku. Tom prilikom razgovarali smo s Ivanom Svrakom, sindikalnim povjerenikom u prešaonici koji nam je izložio i kratki presjek TLM-a u zadnjih desetak godina otkako je privatiziran.

Kako bismo došli do današnje situacije, za početak valja ukratko proći kronologiju sudbine TLM-a. Tvornica je u Šibeniku osnovana daleke 1937. kao proizvođač aluminija, da bi se od 1955. počela baviti i njegovom preradom. U socijalističkoj Jugoslaviji bila je simbol aluminijske industrije i regionalni industrijski gigant koji je zapošljavao i do 5 500 radnika. Nakon restauracije kapitalizma 1990-ih posrće usred pretvorbe i rata, a na privatizacijski bubanj dolazi 2007. kad je država prodaje domaćem konzorciju Adrial, sačinjenom od pet domaćih i bosansko-hercegovačkih tvrtki. Ovaj dogovor političkih i poslovnih elita bio je početak agonije za poduzeće.

“TLM se nikad nije smio privatizirati. Država se prema nama odnosila maćehinski, a privatizaciju nisu ni kontrolirali. Tadašnja uprava poduzeća bila je postavljena po političkom ključu. Od samog početka privatizacije jedini cilj bio je teren, na to smo upozoravali od početka. TLM je tada imao 800 000 četvornih metara površine, a danas ima 300 000. Vlasništvo izgubljene površine neće se moći riješiti bez Uskoka i DORH-a”, kaže Svraka.

Domaći konzorcij je u vlasništvu ostao sveukupno 7 godina (početnih 5 plus produžene dvije) pri čemu se obvezao investirati 107 milijuna eura u modernizaciju poduzeća, te zadržati postojećih 1400 radnika barem tri godine uz otpremninu od 5 000 kn po godini radnog staža. Sve obveze su prekršili, a krenuli su i zatvarati neke proizvodne hale.

Od samog početka privatizacije, poluga svim vlasnicima bila je uprava na čelu s Branimirom Lepurom, menadžerom koji u kraju nosi nadimak ‘pogrebnik poduzeća’. Iako je sudjelovao u višegodišnjem unišavanju TLM-a, beskrupulozni Lepur danas na sudu traži svoja potraživanja od 3,3 milijuna kuna.

“Ništa nisu uložili niti su zadržali radnike, već su ih psihološkim pritiscima tjerali da ‘dragovoljno’ daju otkaze. Također, prvotna dogovorena otpremina bila je 5 000 kn po godini radnog staža, a nakon pritisaka je smanjena na 3 500. Mi u prešaonici danas imamo dvije preše, jednu iz 1978. koja nije modernizirana, a drugu također iz 70-ih, ali ipak moderniziranu. Tu drugu je konzorcij donio iz Hercegovine kako bi zakamuflirao da je nešto ipak radio. Osim toga, krenuli su zatvarati mnoga postrojenja – Tofal, ljevaonicu, valjaoničke stanove. Zatvaranjem ljevaonice otpad se slao van, u Italiju i Sloveniju što je naravno koštalo. Sada novi vlasnik Impol treba novu ljevaonicu da mogu pretopiti cirkulatorni otpad. Uglavnom, konzorcij je donio karcinom koji je metastazirao”, ispričao je Svraka.

Nakon konzorcija, sljedeći vlasnici bili su makedonski poduzetnici s bečkom adresom – Marko i Loran Pejčinoski iz tvrtki Euris i Fin trast. Oni su u TLM došli 2012., napustili ga 2015., a za sobom ostavili opustošenu proizvodnju. Nakon što su ga iscijedili oni, podjednako poguban bio je i sljedeći vlasnik, ruski tajkun Igor Šamis koji je tvrtku odveo u konačnu propast.

“Svi privatnici dosad bili su katastrofa. Da se slikovito izrazim, TLM je nekoć bio zlatna koka, a danas je očerupana kokoš. Nitko od dosadašnjih privatnika nije ulagao, samo su izvlačili. Nevjerojatno da je Šamis i dalje vlasnik preše, a ni lipe nije uložio. Najveće žrtve privatizacije bili su upravo radnici”, istaknuo je Svraka.

Od samog početka privatizacije, poluga svim vlasnicima bila je uprava na čelu s Branimirom Lepurom, menadžerom koji u kraju nosi nadimak ‘pogrebnik poduzeća’. Iako je sudjelovao u višegodišnjem unišavanju TLM-a, beskrupulozni Lepur danas na sudu traži svoja potraživanja od 3,3 milijuna kuna.

“To je sramotno i nemoralno. Recimo, Lepur je krajem 2014. poslao 30-ak radnika na burzu pri čemu im je bio dužan isplatiti otpremninu od 3500 kn po godini radnog staža. Do danas, radnici taj novac nisu vidjeli. Kad sam ga nedavno pitao oko toga, rekao je – nećemo se vraćati u prošlost”, kaže Svraka.

Osim Lepura, menadžeri potraživači su i Tonči Kandido (1,7 milijuna), Stipe Grubišić (milijun) te Mira Čule (303.000 kn). Sindikalni predstavnici SMH-a na sudu su osporili njihova potraživanja nakon čega su krenuli napadi na njih, a saznali smo i kako je trenutni stečajni upravitelj Branko Morić uzeo Lepura za svog savjetnika koji mu tako sugerira što treba raditi.

Potraživanja radnika valjaonice u stečaju zasad iznose više od 40 milijuna kuna. Dok čekaju proglašenje stečaja, radnici prešaonice već mjesecima prolaze kroz teške dane budući da im nije isplaćeno čak 11 plaća.

“Prešaonica je u predstečajnom postupku, a 109 radnika nije dobilo 11 plaća. Očekujemo da se prihvati proglašanje stečaja na sudskom ročištu zakazanom za 6. travnja. Želimo da nas u paketu uzme Impol koji je indirektno već i ušao u prešaonicu budući da je od Jadranske banke, inače glavnog vjerovnika TLM-a, preuzeo i prešaonicu”, rekao je Svraka.

Slovenski Impol ima znatno veću prešanu proizvodnju od TLM-a i pitanje je treba li njima pokretanje prešaonice u Šibeniku.

“Impol ima oko 75 000 tona prešanih proizvoda godišnje, a mi smo imali između 6 i 7 000 tona. U TLM-u su svega dvije preše, a njihova tehnička služba snimala je nedavno stanje tih preša i nije bila zadovoljna, u lošem su stanju. Bilo bi poželjno da Impol prenese dio asortimana koji rade u Sloveniji nama. Nakon ročišta čekamo sastanak s predsjednikom uprave Impola pa ćemo vidjeti kako dalje”, kazao je Svraka.

Kao sindikalist koji je otpočetka upozoravao na privatizaciju TLM-a, Svraka je komentirao i stanje sindikalne scene u Hrvatskoj.

Kapitalizam nije dobar sistem jer radnici nisu vrijednost nego roba. Radnici kapitalistima ne znače ništa, oni nas gaze i ucjenjuju

“U središnjicama su glavni problem interesi pojedinaca koji gledaju sebe, a ne radnike. Ne žele se odreći svojih pozicija da bismo se ujedinili. Bilo je pokušaja ujedinjenja u zadnjih 10 godina, ali se ono nikad nije ostvarilo zbog privatnih interesa. Sindikalnoj sceni treba udahnuti novi život, trebaju novi ljudi, ali ne i novi sindikati – treba biti manje sindikata. U TLM-u su dva sindikata i to nije dobro. Bolje je imati manji broj sindikata, ali snažnijih, a ne ovako razjedinjenje sindikate”, smatra Svraka.

Za kraj, naš se sugovornik osvrnuo na kapitalistički sistem u kojem su radnici obična roba.

“Kapitalizam nije dobar sistem jer radnici nisu vrijednost nego roba. Radnici kapitalistima ne znače ništa, oni nas gaze i ucjenjuju. Nama su prije par godina prijetili kineskim radnicima, govorili nam da smo preskupi. Svakako je potrebno ozbiljno političko organiziranje radnika”, zaključio je Svraka.

Nakon što je država 2007. TLM predala u ralje kapitalističkim parazitima koji su tvornicu sustavno uništavali, četvrti privatni vlasnik u nizu obećao je TLM-u udahnuti novi život. Iako povijest privatnih preuzimanja ne ulijeva nadu u sretan kraj, važno je da su neki radnici valjaonice vraćeni na posao, ali valja upozoriti da i oni imaju zaostale neisplaćene plaće za koje se sindikati moraju izboriti. Ostali moraju čekati razvoj situacije i nadati se rastu proizvodnje nakon kojeg bi se i njih moglo ponovno zaposliti.

Današnje stanje radničke neizvjesnosti i nadanja svakako se moglo izbjeći državnom brigom prema aluminijskoj industriji kao strateški važnoj grani. Međutim, periferno-kapitalistička Hrvatska se u procesu sveopće deindustrijalizacije odrekla i ove industrijske grane, ne mareći ni za posljedice po same radnike.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.