Model vaučerizacije obrazovanja je veliki korak prema destrukciji javnog obrazovanja, favoriziranju privatnog, pa i narušavanju edukacijskih standarda koji bi trebali biti jednaki za sve. U obrazovni sustav se unosi konkurencija koja na kraju dovodi do raslojavanja među samim javnim institucijama, te do još jačeg raslojavanja među učenicima, odnosno studentima. Jedina održiva i napredna alternativa u obrazovanju nalazi se u preuzimanju kontrole nad obrazovnim institucijama od strane samih prosvjetnih radnika.

I dok pažnju javnosti zaokuplja članak ministra obrazovanja Šustara u kojem navodno niječe evoluciju, malo tko govori o konkretnim politikama koje su moguće u ovom resoru koji godinama doživljava postepenu eroziju u vidu smanjenja vlastite dostupnosti širokim slojevima stanovništva. Nije tu samo riječ o postupnom povećanju školarina, smanjivanju izdataka za znanost i obrazovanje iz državnog budžeta, već i o pritiscima privatnih škola i visokih učilišta prema državnim institucijama za uvođenje vaučera s ciljem stvaranja „lojalne“ konkurencije između privatnih i državnih obrazovnih institucija. Makar ni sami predstavnici privatnog sektora u obrazovnom sustavu nisu načisto s idejom vaučerizacije, tî krugovi su svakako mjesto u kojima se najprije mogu naći ideje prilagođavanja obrazovanja tržištu. Drugim riječima, privatnici u školstvu traže pomoć države da im osigura okvir konkurencije s državnim školama i visokim učilištima. Iako o tome još nije raspravljano na široj razini i makar predstavnici vodećih stranaka nisu izražavali preveliku naklonost vaučerizaciji, ne treba je uzeti neozbiljno, pogotovo s obzirom na to da su takvi modeli hvaljeni pod egidom razbijanja „mitova“ o besplatnom obrazovanju, naglašavanja osobne odgovornosti i otvaranja tržišta.

Uvođenje vaučerizacije u obrazovni sustav Hrvatske bio bi doista veliki korak prema daljnjoj komodifikaciji obrazovanja koje inače sve više gubi svoj javni karakter

Vaučerizaciju u obrazovanju, ukratko, karakterizira davanje državnog novca učeniku/studentu ili njegovim roditeljima za izbor škole/fakulteta. Nakon toga, samo raspolaganje novcem (u vidu izbora škole) postaje isključivo stvar pojedinca i njegove obitelji (kao u poznatoj izreci u kojoj „ne postoji društvo“). Vaučeri navodno daju mogućnost izbora između financiranja nekih javnih ili privatnih škola/fakulteta – tako se negdje financira oboje (državne škole i dalje kroz poreze, privatne kroz vaučere, npr. u Australiji), a negdje samo privatne kojima se time poboljšava konkurentnost i dostupnost, pa stoga ne čudi što su zasadu Hrvatskoj uglavnom predstavnici privatnih obrazovnih institucija pobornici nekog oblika vaučerizacije. Također, s obzirom na naglasak na „slobodnom izboru“, cilj je uvesti i konkurenciju među javnim školama, naročito ako su neke od njih pokrivene vaučer-modelom. Konkurencija među javnim školama ne može ni u teoriji biti ravnopravan okvir u kojemu prevladava „jednakost starta i šansi“, jer vaučerizacijau samom početku favorizira one škole/fakultete koji su inače tržišno u boljem položaju (npr. tehnički fakulteti naspram humanistike).

U tom smislu, vaučerizacija obrazovanja je veliki korak prema destrukciji javnog obrazovanja, favoriziranju privatnog, pa i narušavanju edukacijskih standarda koji bi trebali biti jednaki za sve. Valja podsjetiti da je rodonačelnik te ideje neoliberalni ekonomist Milton Friedman, a u nekoj mjeri ideja je implementirana i u zemljama koje se često navode kao primjer „socijalnih država“, poput Švedske. Primjer gdje je vaučerizacija obrazovanja otišla najdalje jest upravo Friedmanova zemlja-eksperiment – Čile. U svojoj suštini, takvo uvođenje konkurentnosti među obrazovne institucije znatno oslabljuje javne škole te indicira povlačenje države iz financiranja obrazovne infrastrukture u cjelini – državni novac koji bi mogao biti namijenjen jačanju javnog obrazovanja daje se na raspolaganje atomiziranim pojedincima koji tobože sami biraju koju će školu financirati –ako su samo privatne škole pokrivene vaučer-modelom, sav taj novac odlazi u privatne džepove, a ako su i (neke) javne škole pokrivene vaučerima, onda se među njih unosi konkurencija koja na kraju dovodi kako do raslojavanja među samim javnim institucijama, tako i do još jačeg raslojavanja među učenicima, odnosno studentima.

Prema svemu tome, uvođenje vaučerizacije u obrazovni sustav Hrvatske bio bi doista veliki korak prema daljnjoj komodifikaciji obrazovanja koje inače sve više gubi svoj javni karakter (porast stavaka koji se moraju plaćati – bilo udžbenika, prehrane, kolegija, raznih administrativnih stavki ili čega drugog). Kako je opći smjer politike agresivni neoliberalizam koji se krije s jedne strane pod „stručnošću vlade“, a s druge strane pod paravanom „kulturnih ratova“, s razlogom se može očekivati da će se vaučerizacija nametnuti kao potencijalno rješenje koje u obrazovanju savršeno gravitira oko samog centra „stručnosti“ – „reformi“,koje su drugo ime za privatizaciju, deregulaciju i minimalizaciju socijalnih usluga. Sasvim suprotno od trenutnog „socijalnog konsenzusa“, pitanje vaučerizacije bit će u potpunosti ideološko pitanje, a ne stvar tobožnje ekspertize – potonja je možda istina u očima predstavnika kapitala i njegovih zagovornika, ali zasigurno ne onih čiji će se standard znatno narušiti ako obrazovanje nastavi i dalje gubiti svoj javni karakter.

Rješenje problema nije, dakako, u održavanju trenutnog stanja u javnim obrazovnim institucijama koje su, baš kao i sve druge javne/državne institucije, plodno tlo za osiguravanje povlaštenih pozicija tek nekolicine, već se jedina održiva i napredna alternativa nalazi u preuzimanju kontrole nad obrazovnim institucijama od strane samih prosvjetnih radnika (učitelja, nastavnika, asistenata, profesora, pa i pomoćnog osoblja) i učenika/studenata. Štoviše, same škole i fakulteti trebali bi imati svoje predstavnike na nekoj razini vlasti, a ne da o njima odlučuju birokrati koji ih navodno zastupaju (ili su čak i „stručni“). Takav planski pristup stoji u suprotnosti prema tržišnoj stihiji koju vaučerizacija donosi sa sobom, kao što donosi i jače raslojavanje među obrazovnim institucijama umjesto opće kooperativnosti. Školovanje koje je u potpunosti besplatno, svima jednako dostupno i u kojemu ne dominira profitni motiv, ni bilo čiji privatni interes treba biti prioritetom i svih prosvjetnih radnika i studenata čijom se solidarnošću i kooperativnom borbom jedino moguće izboriti za obrazovanje i znanost koji su društvena potreba, a ne tek jedno od polja na kojemu se odigrava natjecanje, odnosno trka prema dnu.