Na 8. mart “pripadnice ljepšeg spola” obično dobivaju bombonjere i bukete cvijeća, a da se pritom zanemaruje njihov sve teži položaj unutar kapitalizma kao sistema. U takvoj se situaciji vrlo često čuju glasovi liberalnih feministica ili liberala općenito, a koji naglasak stavljaju isključivo na formalno-pravnu jednakost između muškaraca i žena, promovirajući mjere poput kvota koje žene moraju popuniti npr. u saborskim klupama, što predstavlja isključivo pokušaj mijenjanja forme, ali ne i sadržaja.

U zadnje vrijeme kao da se zaboravlja koje je izvorno porijeklo Međunarodnog dana žena, zašto je došlo do uvođenja takvog dana, zašto se taj dan prvotno slavio i koja je simbolika stajala iza njega. Takve tendencije zaboravljanja, naravno, nisu slučajne. Zagovornice uvođenja toga dana bile su marksističke feministice okupljene u Međunarodnu konferenciju žena, koje su 1910. godine u Kopenhagenu, neposredno prije održavanja općeg kongresa Druge internacionale, odlučile obilježavati datum kojim bi se iskazivala solidarnost među ženama radničke klase, dakle među pripadnicama klase na čijoj eksploataciji počiva kapitalistički način proizvodnje. Povod odluci za uvođenjem dana žena bio je štrajk tekstilnih radnica koji se odvio u New Yorku 1908. godine i koji se simbolički obilježio iduće godine, stavljajući u prvi plan specifične probleme eksploatacije žena. Vidimo, dakle, kako su glavne akterke i akteri u cijelom procesu bili pripadnici radničkog i socijalističkog pokreta.

Međutim, s vremenom je obilježavanje Međunarodnog dana žena promijenilo svoj karakter, naravno u skladu s ekonomsko-političkim, ideološkim i drugim društvenim promjenama. Taj je dan sve manje ostajao simbolom borbe, solidarnosti i mučno izborenih prava žena pripadnica radničke klase, a sve je više postajao univerzalni i apstraktni dan žena, dan žena kao „pripadnica ljepšeg spola“, dakle „inkluzivno“ obilježavanje nečega čime su se brisale klasne razlike i uopće klasna komponenta ženske problematike. Zanimljivo je ovdje spomenuti i Majčin dan, buržoasko potvrđivanje i perpetuiranje patrijarhalne, tradicionalne ženske rodne uloge, uloge žene kao brižne majke i „anđela u kući“, kojime se ne samo izravno mijenja karakter Dana žena, već ga se uopće negira, i čime se samo potvrđuje opstojnost i funkcionalnost patrijarhata u okvirima kapitalizma.

Iako su feministički pokreti građansko-liberalne provenijencije uspjeli ženama osigurati pravo glasa, one su i dalje ostale neravnopravne i eksploatirane u materijalno-ekonomskoj sferi

“Pripadnice ljepšeg spola” tako na 8. mart obično dobivaju bombonjere i bukete cvijeća, a da se pritom zanemaruje njihov sve teži položaj unutar kapitalizma kao sistema. U takvoj se situaciji vrlo često čuju glasovi liberalnih feministica ili liberala općenito, a koji naglasak stavljaju isključivo na formalno-pravnu jednakost između muškaraca i žena, promovirajući mjere poput kvota koje žene moraju popuniti npr. u saborskim klupama, što predstavlja isključivo pokušaj mijenjanja forme, ali ne i sadržaja. Takva je promjena gledišta na Međunarodni dan žena, ali i na žene općenito, ruku pod ruku vezana sa sve većim divljanjem kapitalizma i fleksibilizacijom tržišta radne snage, i s popratnim i time povezanim ideološkim pozicijama i diskursima. Tako se, na primjer, sve većom deregulacijom rada i fleksibilizacijom radnog vremena sam rad sve više feminizira; žene rade slabije plaćene poslove, a zbog fleksibilnog radnog vremena povećava se mogućnost njihovog vezivanja uz neplaćenu kućansku sferu u svrhu reprodukcije radne snage. Shodno tome, takve ekonomsko-materijalne promjene prate diskursi u kojima se o ženskom pitanju često progovara iz pozicije liberalnog individualizma, pri čemu se osujećuje klasno osvještavanje žena i njihovo solidariziranje i organiziranje.

Činjenica je ta da smo još vrlo daleko od potpune ravnopravnosti i emancipacije žena. Iako su feministički pokreti građansko-liberalne provenijencije uspjeli ženama osigurati pravo glasa, one su i dalje ostale neravnopravne i eksploatirane u materijalno-ekonomskoj sferi, odnosno ostale su vezane uz kućanstvo kao najmanju ekonomsku ćeliju, uz neplaćeni kućanski rad, uz slabije plaćena zanimanja, itd., budući da takvi uspjesi ne izlaze iz čisto formalno-pravnih okvira i okvira kapitalizma kao sistema. Upravo zato prigodničarsko obilježavanje dana žena i progovaranje o i pristajanje na isključivo formalnu ravnopravnost između muškaraca i žena do potpune emancipacije ne mogu ni dovesti. Tek će solidariziranje i politička organizacija radničke klase, odnosno žena u okvirima radničke klase, dovesti do potpune emancipacije i slobode žena, i muškarca. Jer, zapamtimo, žena pripadnica radničke klase ima više toga zajedničkog sa muškarcem pripadnikom radničke klase, nego sa ženom “poduzetnicom”, odnosno kapitalisticom. Stoga, slavimo i obilježavajmo Međunarodni dan žena kao dan žena radnica, pozovimo se na bogatu i borbenu tradiciju radničkog i socijalističkog feminizma, i nastavimo tu borbu do potpune emancipacije.