Borbenost radnika nagrađena otkazom Još jedan primjer sramotnog postupanja prema radnicima u INA-i

Bivši radnik INA-e Ivica Mikas otkaz je dobio zbog angažmana na prokazivanju financijskih malverzacija i protivljenja izdvajanju maloprodaje. Jedna od glavnih osoba koja mu je zabila nož u leđa bila je kompromitirana sindikalistica Maja Rilović.

Nema kraja pričama o nesretnim sudbinama borbenih radnika INA-e. Tako smo prije nekoliko tjedana pisali o radniku Ivanu Plazaniću koji je otkaz dobio zbog prokazivanja suradnje velikih sindikata s upravom te zato što se usprotivio štetnom izdvajanju maloprodaje. Drugi radnik Ivica Mikas otkaz je dobio iz istih razloga, budući da se kao član Radničkog vijeća INA-e usprotivio izrazito antiradničkim tendencijama koje su u INA-i prisutne.

Foto: RP | Kao ni njegov kolega Ivan Plazanić, ni Ivica Mikas nije htio šutjeti

Ivica Mikas trinaest je godina bio zaposlenik INA-e. Prvo je radio na jednom od maloprodajnih mjesta, nakon čega je prešao u sektor trgovine na malo te je naposljetku završio u službi za kontrolu kvalitete goriva. Uz posao koji je obavljao, u INA-i je bio aktivan i na druge načine – tako je vršio funkciju tajnika udruge branitelja UDVDR Klub za Zagreb, a problema je imao i zato što je prokazivao brojne malverzacije upravo unutar raznih udruga: “Ja sam prokazivao udruge unutar INA-e, jer krovna udruga ZAK INA i neke druge nisu imale rješenja o zastupanju, a INA je njima davala novac, na račune nepostojećih, neregistriranih udruga. To sam prokazivao i sprečavao njihovo osnivanje. Unutar moje udruge bilo je dosta malverzacija i sa dodjelama stipendija za školovanje, zbog čega sam prozvao jednog direktora regije, nakon čega su od njegovog djelatnika uslijedile fizičke prijetnje da će mi se razbiti glava.” Nakon što je zaprimio fizičke prijetnje, Mikas je podnio prijavu Sektoru upravljanja sigurnosti u INA-i i direktoru čiji mu je djelatnik prijetio. Međutim, direktor na to nije reagirao, a sektor za sigurnost je donio rješenje kako ne mogu riješiti slučaj zbog “nedostatka podataka”, unatoč tome što je postojao svjedok koji je mogao potvrditi Mikasovu priču. Posljedica svega toga bila je opomena pred otkaz koju je Mikas dobio od svoje direktorice.

U Radničko vijeće INA-e ušao je u srpnju 2014. godine kao branitelj te je bio jedini od dvadeset i pet članova koji se protivio izdvajanju maloprodaje i potpisivanju sramotnog sporazuma. Nakon što su veliki sindikati izdali interese radnika i počeli otvoreno zagovarati izdvajanje maloprodaje, Mikas počinje prokazivati njihove postupke putem mailova. Zbog toga su ga naposljetku prijavili sektoru za sigurnost, i to upravo Maja Rilović, predsjednica sindikata INAŠ i predstavnica radnika u Nadzornom odboru INA-e te Davor Majer, član uprave za trgovinu na malo, tobože zbog sumnje na kazneno djelo. Iako je sektor za sigurnost donio odluku da u Mikasovim postupcima nema elemenata kaznenog djela, u kolovozu 2014. godine, dok je bio na godišnjem odmoru, zapečatili su sobu u kojoj je radio kako bi zaplijenili njegovo računalo i kako bi pregledali kakve je mailove slao, bez ikakvih dokumenata i bez predstavnika informatičke službe. Iako je i u ovom slučaju istraga nominalno provedena te se Mikas požalio svojoj direktorici na potpuno neregularno pregledavanje računala, stvari nisu krenule na bolje. Mikas je dobio otkaz početkom 2016. godine upravo zato što je kao član Radničkog vijeća prokazivao malverzacije unutar njega, i jer se usprotivio izdvajanju maloprodaje. Kako kaže, princip rada u Radničkom vijeću bilo je amenovanje već donesenih, gotovih odluka, bez da je poslodavac došao makar objasniti o kakvim se odlukama radi.

Na pitanje tko je kriv za ovakvu situaciju u INA-i, Mikas ispravno detektira ulogu koju su u tome imale i strane i domaće vladajuće elite: “Za ovo što se događa u INA-i definitivno su krivi Mađari, ali glavni krivci su hrvatski članovi uprave. Bivša Milanovićeva vlada je naslijedila iste članove uprave koji su izabrani za vrijeme HDZ-a. Oni ih nisu micali, i ti članovi rade za strane interese. Sve što se potpisuje, potpisuju domaći članovi uprave. Te ljude jednostavno treba pozatvarati.” Mikas se sada, kao i njegov kolega Ivan Plazanić, nalazi u teškoj materijalnoj situaciji: “Živimo od suprugine plaće. Dobio sam redoviti otkaz ugovora o radu skrivljen greškom djelatnika, što je zapravo momentalni otkaz. Nemam prava na primanja na burzi, niti na otpremninu, nemam nikakva prava na financijsku potporu. Uz to sam kreditno zadužen i podstanar sam.”

Iako nije bio član nijednog sindikata prije otkaza (u RV ušao je na listi INAŠ-a, ali kao branitelj), kasnije se učlanio u sindikat Nova solidarnost: “Učlanio sam se kako bih mogao djelovati, da mogu i dalje pomagati djelatnicima INA-e. Da se ljudi sami odluče maknuti iz ova dva zla i uključiti se u taj novi sindikat koji se želi boriti. Pokušavamo, međutim nema političke volje. Ali treba se boriti.” Mikasu je njegova borbenost donijela otkaz, ali to ne bi trebalo obeshrabriti druge, već im naprotiv poslužiti kao primjer. Ovakvo alarmantno stanje radničkih prava signal je kako je vrijeme za radikalne promjene, kako u samoj INA-i, tako i u društvu općenito.