Samo mjesec dana nakon ruske invazije, u ožujku 2022., ukrajinska vlada i parlament usvojili su Zakono organizaciji radnih odnosa u vrijeme izvanrednog stanja, a nekoliko mjeseci kasnije u kolovozu, usvojen je i Zakon o izmjenama i dopunama određenih zakonskih akata Ukrajine o optimizaciji radnih odnosa. Usvajanje zakona svojevrsna je invazija neoliberalnih reformi na radnička prava. Dio je to planirane velike reforme radnog zakonodavstva koju je pokušala provesti trenutna vlada, i brojne vlade prije nje, ali bez većeg uspjeha zbog snažnog otpora ukrajinskih sindikata i oporbe.

Ukrajinski Zakon o radu na snazi je od 1971. godine kada je Ukrajina još bila dio Sovjetskog saveza, a nakon raspada Saveza i stjecanja neovisnosti, zakon je prošao kroz nekoliko izmjena. Svaki pokušaj vlasti da donese novi zakon propao bi zbog otpora sindikata i opozicije, reforme su svedene na donošenje amandmana i parcijalnih izmjena pa je tako Zakon do sada pretrpio stotinjak izmjena.

Reforme Sluge naroda u službi kapitala

Najnoviji doprinos izmjenama dala je vlada stranke na vlasti Sluga naroda i predsjednik Zelenski. Njihove reforme zakona o radu prvi puta su predstavljene 2020. godine, kao prijedlozi zakona br. 5371 i 5388 te su već tada izazvale burnu reakciju sindikata. Unija (ALL Ukrainian Trade Union Council for protection of workers) od 60 000 lokalnih ukrajinskih sindikata, koji zajedno predstavljaju 7 milijuna ukrajinskih radnika, održala je protestnu akciju upozorenja u Kijevu pod parolom „STOP robovskom radu“. Predali su svoje zahtjeve predsjedniku, vladi i parlamentu i zatražili povlačenje prijedloga zakona, uz prijetnju da će u protivnom održati sve ukrajinski protest. Osim snažnog otpora sindikata, prijedlozi su naišli i na kritike Međunarodne organizacije rada i Europske unije jer krše neke od osnovnih principa i usvojenih standarda radnog zakonodavstva.

Vlada je tada odustala od predloženih izmjena, samo da bi ih ponovno aktualizirala nakon ruske invazije, vidjevši u ratnom stanju odličnu priliku za provođenje reformi koje nije mogla provesti ranije.

Što točno donose dva novousvojena zakona pobrojala je ukrajinska podružnica globalnog odvjetničkog ureda Kinestellar, naravno, prvenstveno kako bi svojim klijentima ukazala na dobru poslovnu priliku. Prvime (iz ožujka 2022.) omogućena je jednostrana suspenzija radnog odnosa (odnosi se i na radnika i na poslodavca), što u praksi dovodi do situacije u kojoj radnici nisu formalno bez posla, ali više ne rade i ne primaju plaću od svog poslodavca! Takva odredba, iako nominalno stavlja u ravnopravnu poziciju radnika i poslodavca, u biti potpuno negira odnose moći u radnom odnosu koji su na strani poslodavca. Tako se slobodna volja radnika (da suspendira radni odnos) u praksi pretvara u diskreciono pravo poslodavca da se riješi radnika bez ikakvih restrikcija. Usto, zakon omogućuje i suspenziju radnog odnosa uslijed vojne agresije na Ukrajinu. U slučaju takve suspenzije, zakon određuje da je za nadoknadu plaće i ostalih dodataka za vrijeme suspenzije odgovorna država koja je izvršila agresiju (Rusija). Kako će se to postići u stvarnosti, zakon nije definirao.

Taj zakon, osim što u potpunosti obezvređuje rad sindikata i kolektivnog pregovaranja, stvorio je neizvjesnu situaciju za tisuće ukrajinskih radnika (i onih koji sudjeluju u ratu) koji su preko noći ostali suvišni, obespravljeni i lišeni sredstava za život. Zatim, usvojena je odredba kojom poslodavac ima pravo premjestiti radnika na drugo radno mjesto bez njegovog pristanka, ukida se odredba kojom se traži dva mjeseca obavijesti u slučaju bitnih izmjena radnih uvjeta. Donosi se odredba kojom poslodavci mogu otpuštati radnike za vrijeme privremene spriječenosti ili godišnjeg odmora (osim majki na porodiljnom), za otpuštanje radnika više nije potrebna suglasnost sindikata, poslodavac može povećati tjednu satnicu s 40 na 60 sati, a početak i kraj radnog vremena određuje poslodavac. Za vrijeme izvanrednog stanja poslodavac se također može osloboditi obaveze isplate zaostalih plaća ako se utvrdi da je do neisplate došlo zbog rata ili drugih situacija više sile. U slučaju da poslodavac nije u stanju uredno isplaćivati plaće zbog ratne situacije, ta se obaveza može suspendirati dok kompanija ne bude mogla obnoviti svoje poslovanje. Poslodavac po novom može uskratiti pravo na bilo kakav odmor ili odsutnost s posla (osim u slučaju porodiljnog ili odsutnosti radi brige o djetetu) radnicima zaposlenim u „objektima kritične infrastrukture“.

Drugi set izmjena zakona (iz kolovoza 2022.) donosi nove odredbe u vezi prekida radnog odnosa te uvodi smrt ili nestanak poslodavca (privatne osobe) i radnika kao temelj za prekid radnog odnosa. Izmjenama zakona, poslodavci se još oslobađaju obaveze isplate prosječne mjesečne plaće svojim radnicima koji su mobilizirani ili koji su se sami prijavili u vojsku; ukida se i pravo prijenosa neiskorištenog godišnjeg odmora ili novčana kompenzacija neiskorištenih dana godišnjeg u slučaju promjene radnog mjesta.

Poslodavac će biti oslobođen isplate zaostalih plaća u slučaju da je do neisplate došlo zbog rata ili više sile; u slučaju prekida radnog odnosa, radnici će za prijavu neisplate plaća imati rok od 3 mjeseca, a isplata zaostalih plaća limitirat će se na svega 6 mjesečnih plaća unatrag.

Dio amandmana se odnosi na „poboljšanje“ ranije usvojenog mehanizma suspenzije radnog odnosa, zatim na ponovno pokretanje rada državne inspekcije za rad uz osiguranje poslodavcima da se kazne neće primjenjivati ako su u međuvremenu uklonjeni razlozi kršenja zakona. Međutim, najveće novosti ovog seta izmjena je uvođenje ugovora o radu s neodređenim brojem radnih sati, tzv. zero hour contract. U slučaju ovih ugovora, satnica nije nula sati, već je određena mjesečna minimalna satnica od 32 sata, ali bez garancije da će poslodavac osigurati posao na trajnoj osnovi. Zakon limitira broj takvih ugovora koje može sklopiti jedan poslodavac na 10 posto svih zaposlenih. To u praksi znači da poslodavac može u bilo kojem trenutku dio zaposlenih staviti na takav ugovor te tako smanjiti troškove poslovanja, ili na primjer, takvim ugovorom kazniti neposlušne radnike.

Druga novina odnosi se na male i srednje poslodavce do 250 zaposlenih koji će sada moći pregovarati i sklapati ugovore o radu direktno s radnikom, nesputani bilo kakvim zakonom. Naime, prema novoj odredbi, temeljni akt koji regulira radni odnos postaje ugovor između radnika i poslodavca, a ne, kao do sada, kolektivni ugovor ili radno zakonodavstvo.

Posebno je zabrinjavajuće to što se ta odredba odnosi na čak 70 posto ukrajinskih radnika i koji su time prepušteni samovolji kapitala i stavljeni izvan zaštite zakona o radu.

Odredba je donesena pod opravdanjem davanja veće slobode radnicima i lišavanja poslodavaca komplicirane i nepotrebne birokracije, koja je navodno glavni razlog što se Ukrajina suočava s velikim problemom rada na crno. Prema nekim procjenama iz 2021. godine, čak je petina radnika u Ukrajini radila na crno. Ova zakonska odredba, isto kao i, ranije donesena, odredba o jednostranoj suspenziji radnog odnosa, polazi od formalno ravnopravnih odnosa između radnika i poslodavca, što zagovornicima zakona daje izgovor da govore o „slobodi radnika da sam pregovara o svim odredbama ugovora o radu“. S druge strane, George Sandul, pravnik ukrajinskog NGO-a Radničke inicijative, s pravom naziva ove zakone „distopijom u stilu Mad Maxa u kojoj svatko samostalno pregovara bez ikakvih pravila“.

Vlasti na čelu sa Zelenskim imaju u planu još i donošenje zakona kojima bi se sindikatima oduzela njihova milijarde dolara vrijedna imovina, prvenstveno nekretnine, središnjice, odmarališta, sanatoriji, toplice, sportski i kulturni centri izgrađeni u vrijeme Sovjetskog saveza, unatoč tome što tom imovinom, zadnjih tridesetak godina, upravljaju i održavaju je sindikalne unije, federacije i središnjice kroz sindikalne članarine, i, još važnije, što su sindikati mnoge od tih nekretnina pretvorili u improvizirane smještaje za 350 tisuća izbjeglih Ukrajinaca. Usput rečeno, prijedlog ovog zakona nije novina ove vlade; Ukrajina je još 2018. godine izgubila spor na Europskom sudu za ljudska prava u slučaju konfiskacije imovine sindikata, no, kao što je ranije rečeno, rat je stvorio izvrsnu priliku za provođenje mrskih reformi i donošenje nepopularnih zakona.

Izmjene zakona o radu donose se u situaciji u kojoj je pozicija radnika i sindikata maksimalno oslabljena, između ostalog i zbog ranije donesene zabrane prosvjeda i štrajkova za vrijeme izvanrednog stanja. Samo je do sredine 2022. godine 4,8 milijuna ukrajinskih radnika ostalo bez posla te se nezaposlenost podigla na 30 posto. U nekim se sektorima bilježi pad plaća od čak 58 posto. Pad BDP-a u 2022. godini iznosi 30 posto, a stopa siromaštva je u zadnjih godinu dana narasla pa tako čak 24 posto Ukrajinaca živi s manje od 6,85 dolara na dan! Osim toga, trenutno je 7 milijuna Ukrajinaca u izbjeglištvu, a oko pola milijuna ih je u vojsci (ministar obrane je izjavio da je u planu mobilizacija jednog milijuna Ukrajinaca). Uz ranije spomenut rad na crno, u Ukrajini je i prije rata veliki problem bila neisplata plaća, posebno u sektoru rudarstva, mahom pod državnom kontrolom, zbog čega su radnici prosvjedovali još 2020. godine. Prosvjed je organizirao Nezavisni sindikat ukrajinskih rudara i trajao je punih 11 dana; prema njihovim podacima, tada je dug prema rudarima iznosio 45,8 milijuna dolara zaostalih plaća!

Tada je nakon 11 dana postignut dogovor s vladom. Čini se da je novim setom zakona iz 2022. zgodno riješen problem neisplate plaća i ubuduće: poslodavac će biti oslobođen isplate zaostalih plaća u slučaju da je do neisplate došlo zbog rata ili više sile; u slučaju prekida radnog odnosa, radnici će za prijavu neisplate plaća imati rok od 3 mjeseca, a isplata zaostalih plaća limitirat će se na svega 6 mjesečnih plaća unatrag!

Sloboda radnicima!

Predstavnici vlasti, ministri u vladi Sluge naroda, zdušno brane sve donesene reforme jer, prema njihovim riječima, radnici i poduzetnici žele slobodu! Kako kaže zastupnik u parlamentu Danylo Hetmantsev, to je „zakon koji su poduzetnici čekali, zakon koji će zaštititi interese svih poduzetnika. I radnika također“, jer „radnik bi trebao moći urediti svoj odnos s poslodavcem samostalno, bez države“. Ministar gospodarstva kaže da je ideja iza reformi donošenje „atraktivnog zakona o radu“ koji će pojednostaviti procedure, minimalizirati državni utjecaj na radne odnose i uvesti sistem fleksibilne zaštite, štogod to značilo. Zastupnica vladajuće stranke i čelnica parlamentarnog odbora za socijalne mjere Halyna Tretiakova, na kritike Međunarodne organizacije rada u vezi suspenzija kolektivnih ugovora, odgovara da ta UN-ova agencija, osnovana 1919. godine, Ukrajini „potura umiruće teorije Marksa i Lenjina“ i da radnici o svojim pravima ne žele pregovarati preko kolektivnih ugovora.

Iako su mnoge od donesenih odredbi u suprotnosti s ukrajinskim ustavom, ILO konvencijama i legislativom Europske unije, čija se članica Ukrajina nada postati, to nije spriječilo ukrajinsku vlast da ih usvoji, uz, u zadnji čas, donesenu odredbu da neke od izmjena ostaju na snazi samo dok traje izvanredno stanje. Međutim, opozicija i sindikati se s pravom brinu da će jednom nakon rata teško biti poništiti već donesene odredbe.

U svemu tome ne treba zanemariti ulogu EU i sav njen cinizam jer prema riječima člana Komisije za rad i socijalna prava Nicolasa Schmita, Europska unija „redovito izražava zabrinutost zbog radikalnih reformi koje Ukrajina pokušava implementirati“. Ili još bolje, nakon sastanka s predstavnicima sindikata, Schmit je obećao da će osobno prenijeti predsjednici Komisije Ursuli von der Leyen zabrinutost sindikata u vezi ratnih reformi radnog zakonodavstva te ih je čak ohrabrio da pišu der Leyen direktno!?

S druge strane, neimenovani EU diplomat za platformu OpenDemocracy, priznaje da za Komisiju, radikalne ukrajinske reforme i slom socijalne države kojem svjedočimo, uopće nisu tema niti će ih EU stopirati; „Vašingtonski konsenzus nikada nije bio življi nego u Ukrajini“ zaključuje za OpenDemocracy.

O velikoj brizi EU najbolje govori podatak, kojim se hvale i brojne konzultantske firme, da je Ukrajina El Dorado za autsorsing, posebno u IT sektoru. Ukrajina nudi visoko obrazovanu i jeftinu radnu snagu s odličnim poznavanjem engleskog jezika. Njen IT sektor bilježi rast (od 5,85 posto u 2022.) bez obzira na ratno stanje. A za koga radi ta jeftina i kvalitetna ukrajinska radna snaga? Prvenstveno su to velike korporacije (Nasdaq, Amazon, Adobe, SAP, Hotels.com, Vodafone, ING, Allianz, Bosch, KIA, Playbuzz, SAS, Volvo, Viaplay, Microsoft, Samsung Electronics, Apple, Skype, IBM, Boeing, Ericsson, Siemens, and Oracle itd.) kojima su ukrajinski developeri, sa satnicom od 35-55 dolara, najjeftinija opcija; usporedbe radi, satnica developera u Njemačkoj je od 55-85 dolara, a u SAD-u 100-200 dolara. Stoga je članicama EU (prvenstveno Njemačkoj, Švedskoj i Nizozemskoj), koje zdušno koriste ukrajinske radnike, zapravo u interesu da oni ostanu jeftini i što manje zaštićeni.

Osim očitog, prednost ukrajinskih IT radnika, kako to navode brojni sajtovi, su visoko i kvalitetno obrazovanje (Ukrajina ima preko 400 sveučilišta, s kojih svake godine diplomira 20 000 tisuća IT i ostalih tehnoloških stručnjaka), snažna radna etika, zanemarive kulturološke razlike i pozitivno poslovno okruženje – zahvaljujući naporima vlasti koja donosi legislativu povoljnu za kapital. Ukratko, zapošljavanjem ukrajinskog developera dobivate najbolji odnos troška i vrijednosti, kao da, recimo, kupujemo vešmašinu ili auto, a u ovom slučaju radnika: želimo što bolje za što manje para.

Lešinarska konferencija u Luganu

Još jedan pokazatelj EU cinizma ogleda se u činjenici da na veliku internacionalnu konferenciju o poslijeratnoj obnovi Ukrajine održanoj u lipnju 2022. godine u Luganu, predstavnici sindikata uopće nisu bili pozvani. Za razliku od predstavnika privatnog sektora i civilnog društva, čija je uloga u poslijeratnoj izgradnji i modernizaciji Ukrajine, kako je na konferenciji rečeno – ključna. Organizatori konferencije bili su Švicarska, kao domaćin, i Ukrajina, dok su sudionici bili premijeri, predsjednici i visoki predstavnici država, Vijeća Europe, Europske banke, Banke za rekonstrukciju i razvoj, Europske komisije, Europske investicijske banke i OECD-a. Ishod konferencije je Deklaracija iz Lugana, mršavi dokument od jedva tri stranice koji sadrži sve moguće floskule uključujući i sedam Principa: Partnerstvo, Fokusiranost na reforme, Transparentnost, odgovornost i vladavina prava, Demokratska participacija, Angažman više dionika te neizbježne – Rodna ravnopravnost i uključivost i Održivost. Isti ovi principi mogli bi stajati kao ishod bilo koje od konferencija, samita ili projekata u organizaciji EU.

Lugano je bio samo uvod u ono što je Michael Roberts, marksistički ekonomist, ispravno nazvao „planiranom invazijom stranog kapitala i multinacionalnih korporacija na Ukrajinu nakon rata“, između ostalih, u režiji notornog Blackrocka i najveće američke banke JP Morgan. Detalji su dogovoreni na nastavnoj Konferenciji o obnovi Ukrajine (URC23) održanoj u lipnju ove godine u Londonu. Blackrock i JP Morgan su angažirani kako bi upravljali novoosnovanim Ukrajinskim razvojnim fondom (Ukraine Development Fund – UDF). Njihov rad je pro bono – za opće dobro, praktički volonterski, uz malu napomenu da imaju pravo prvo odabira između ponuđenih investicijskih prilika. A prilike će biti dosad neviđenih razmjera – Svjetska banka procjenjuje da je trošak obnove samo nakon prve godine invazije 400 milijardi dolara, a da bi se do kraja rata mogao podići na bilijun dolara. I dok jedni govore o trošku, drugi vide priliku; baš u tome leži taj poduzetnički majndset – to vizionarstvo koje našim društvima zaostalima u komunističkom mentalitetu toliko nedostaje.

Na Konferenciji EU je najavila 50 milijardi dolara „investicijske pomoći“, a osim EU u obnovi će sudjelovati i javna sredstva iz 40 zemalja potpisnica Deklaracije. Osim javnog novca, tu je i 500 globalnih kompanija (procijenjene vrijednosti 5,2 bilijuna dolara) koje su potpisale Ukrajinski poslovni sporazum kojim su se obavezale pomoći ukrajinskoj obnovi.

Planovi stranog kapitala, odnosno, da upotrijebimo eufemizam, obnova Ukrajine, uključuje i ukidanje moratorija na privatizaciju poljoprivrednog zemljišta (Ukrajina ima 32 milijuna hektara obradive površine, što je ekvivalent jedne trećine svih obradivih površina u EU, s godišnjom proizvodnjom od 64 milijuna tona žitarica); privatizaciju bankarskog sektora, mirovinskog fonda, sektora energetike, uključujući i EnergoAtom, državnu tvrtku koja upravlja ukrajinskim nuklearnim elektranama; smanjenje poreznih opterećenja, liberalizaciju radnog zakonodavstva i smanjenje socijalnih prava. Sve to kako bi se olakšao ulazak stranog kapitala i kako bi Ukrajina mogla, oslobođena mrskih okova birokracije, veselo otpočeti s više desetljeća dugom otplatom svojih enormnih dugova.

U svemu je zanimljiva uloga Ujedinjenog Kraljevstva o čemu je pisao OpenDemocracy. Naime, još od 2020. godine, britanski Foreign Office savjetuje ukrajinsko ministarstvo gospodarstva i financira Projekt transformacije radnog zakonodavstva. Njihovi savjeti odnose se na komunikacijske strategije koje bi vlasti trebale slijediti kada javnosti predstavljaju reformu radnog zakonodavstva. Sasvim konkretno, ministarstvo bi trebalo „koristiti jednostavne emotivne poruke“, naglašavati pozitivne rezultate liberalizacije radnog zakonodavstva, održavati neslužbene sastanke s predstavnicima medija radi zadobivanja njihove podrške i slično. Čitava rabota odvija se preko Fonda Ujedinjenog Kraljevstva Good Governance, koji promiče liberalizaciju, vladavinu prava, slobodu medija i antikorupciju u istočnoj Europi. Uz Fond, komunikacijsku strategiju osmišljavaju privatne konzultantske tvrtke preko UK Aid Direct fonda čija je, pak, misija u potpori nevladinom sektoru u njihovoj borbi za „smanjenje siromaštva“ i „diverzifikaciju prihoda siromašnih zajednica u zemljama u razvoju“ te zalaganju za „slobodne i poštene radne uvjete“. Na pitanje platforme OpenDemocracy o tome kako će deregulacija radnog zakonodavstva doprinijeti „slobodnim i poštenim radnim uvjetima“ nisu dali odgovor.

IT sektor - Ukrajina

Foto: Kafkadesk | Ukrajina nudi visoko obrazovanu i jeftinu radnu snagu s odličnim poznavanjem engleskog jezika. IT sektor bilježi rast bez obzira na ratno stanje.

Poljoprivreda Velike Britanije već neko vrijeme uvelike zavisi od ukrajinskih sezonaca koji rade na britanskim farmama i na koje je u 2021. godini otišlo dvije trećine svih izdanih radnih dozvola. Mnogi od njih su pobjegli s farmi na kojima su radili u uvjetima koji su „usporedivi s modernim ropstvom“ te se sad ilegalno nalaze u Velikoj Britaniji jer njihov status ne potpada pod niti jednu od dvije državne šeme koje reguliraju boravak ukrajinskih izbjeglica u Velikoj Britaniji. Oni su sad u nemogućoj situaciji; ne mogu se vratiti u Ukrajinu u kojoj traje rat, istovremeno ne mogu legalizirati svoj status u Velikoj Britaniji pa su tamo prisiljeni raditi u očajnim uvjetima na crno.

S druge strane Atlantika, zloglasna korporacija RAND već priprema teren za buduću rekonstrukciju koja će biti „najambiciozniji post ratni plan obnove u modernoj povijesti“. „Njihova osnovna i uspješna formula rano je uspostavljena. Sjedinjene Države osigurale su početni novac i sigurnost; Europljani su osigurali najveći dio sredstava i povijesni proces europske integracije.“ Uspješna formula odnosi se na poslijeratnu obnovu Europe nakon Drugog svjetskog rata, zatim kasnije raspada Sovjetskog saveza te na obnovu zapadnog Balkana nakon raspada Jugoslavije!

Rand već savjetuje američke zakonodavce, administraciju i Kongres da priprema zakonski okvir koji će „omogućiti američke aktivnosti u centralnoj i istočnoj Europi“ i osiguraju dvostranačku potporu naporu da se izgradi široka i dugotrajna podrška američkog naroda.

To veliko prelijevanje javnih sredstava u privatne ruke ide po već uhodanoj, dobro poznatoj šemi – profit njima (kapitalu), a rizik i gubici nama (državi i narodu). Države, EU i međunarodne institucije su tu samo kako bi stvorile zakonski okvir za veliku pljačku i apsorbirale eventualne gubitke (nešto slično, samo puno manjeg razmjera, vidjeli smo nedavno u slučaju Agrokora). U tu je svrhu Brisel osmislio mehanizam „kamatnih subvencija“, kroz koji će kamate na zajmove Ukrajini plaćati, odnosno „subvencionirati“, ostale članice pod uvjetom da Ukrajina ostane „usklađena s političkim preduvjetima“. To znači da EU može odbiti subvencioniranje kamata u slučaju da na vlast u Ukrajini dođe neka opcija koja će biti protiv sveopće privatizacije državne imovine ili za veća socijalna davanja, radnička prava i slično. Trenutan ukrajinski nacionalni dug iznosi 157 milijardi dolara, a predviđa se gotovo stopostotno povećanje u idućih 5 godina. Sav taj dug dočekat će Ukrajince i one koji su trenutno na fronti, one raseljene u izbjeglištvu pa i one koji još nisu ni rođeni. Naime, rok otplate tih dugoročnih zajmova EU-a je neobično dug (25 godina), s počekom od 10 godina.

Paralelno s reformom radnog zakonodavstva, vlada vrijedno radi i na reformi mirovinskog i socijalnog fonda, konkretnije, u planu je njihovo spajanje. Problemi s deficitom u socijalnom i mirovinskom fondu sežu još u 2020. godinu, kada je vlast smanjila izdvajanja iz plaće za socijalu, a korona kriza samo je produbila manjkove u fondovima, zbog čega je došlo do kašnjenja u isplatama naknada za bolovanje, porodiljnih naknada, naknada za nezaposlene i drugih socijalnih davanja.

Uštede se planiraju ostvariti reformom sustava, čitaj: otpuštanjem viška radnika, i to u trenutku kada se povećava broj ljudi kojima je socijalna pomoć potrebna. Prema procjenama vlade, veterani će nakon rata sačinjavati čak 10 posto ukupne populacije, a to će, dakako, zahtijevati značajna sredstva, što je nama u Hrvatskoj dobro poznato. Mogli bismo zlobno primijetiti da vladajuću stranku Sluga naroda, s tako velikom populacijom veterana, uz dobru strategiju (kojoj ih može podučiti naš HDZ na čelu s premijerom Plenkovićem), očekuju desetljeća na vlasti.

Osim spajanja fondova i otpuštanja viška radnika, reforma uključuje nezaobilaznu digitalizaciju usluga, uvođenje privatnih osiguravajućih društava, odmicanje od sistema socijale koji se temelji na statusu (trudnice, osobe s invaliditetom, veterani, nezaposleni) te uspostava novog sistema koji se temelji na pružanju usluga, a ne na isplatama. Uvodi se „nacionalni kupac socijalnih usluga“ – svaka lokalna zajednica će procijeniti svoje potrebe za socijalnim uslugama i moći birati između javnih i privatnih pružatelja usluga. Jedno od opravdanja rezanja socijale koje će tek uslijediti je i najnoviji MMF-ov zajam od 15,6 milijardi dolara, uvjetovan upravo vladinim rezanjem socijalnih izdvajanja.

Tranzicija u ništa

Nedavno je u razgovoru na HRT-u Boris Buden, govoreći o tranziciji istočnog bloka, naveo poražavajuće predviđanje ekonomista Branka Milanovića, izneseno još prije rata, koje govori da će Ukrajina tek za 50-60 godina doseći rast koji je imala 1986. godine u sklopu Sovjetskog saveza (rat će ih još samo dodatno unazaditi). To je nekoliko otpisanih generacija koje će, bez obzira na to što će vrijedno raditi čitav svoj radni vijek, živjeti u dužničkom ropstvu u koje su ih dovele njihove kompradorske elite u tijesnoj suradnji sa stranim kapitalom.

Ako se na kraju još uvijek pitamo zašto bi se izbjegli Ukrajinci ili Rusi vratili, ili, oni koji nisu otišli – ostali u Ukrajini i tamo radili u puno neizvjesnijim uvjetima, bez ikakve zaštite i prava za puno manju naknadu od one koju imaju u izbjeglištvu, recimo u Danskoj, i bez ikakve garancije da će nakon radnog staža imati mirovinu, odgovor se, dakako, sam po sebi nameće: zbog ljubavi prema domovini. I to je ono što treba imati na umu kada se govori o prirodi rusko-ukrajinskog rata, jer se pod parolom prava naroda na samoopredjeljenje (od ruskog okupatora), zapravo podvlači imperijalizam stranog kapitala i novo porobljavanje narodnih masa.