Pismom nam se javio jedan radnik Hrvatske lutrije iz Dalmacije kako bi upozorio na antiradničko i antisindikalno djelovanje sindikata u toj firmi koji ignorira realne radničke probleme, dok zapisnici ili bilo kakvi uvidi u sjednice radničkog vijeća i povjerenstva za zaštitu na radu radnicima nisu dostupni.

Hrvatska lutrija je tvrtka koja organizira igre na sreću, a pojedincima i donosi sreću međutim sudeći po organizacijskoj klimi i metodama managementa ljudskim resursima pojedinih nižih organizacijskih jedinica ta tvrtka se ujedno i svojski trudi da donese nesreću svojim radnicima, ili barem da im zagorča život.

Ne vodi se nimalo računa o tome da radnici rade što je moguće bliže svojemu mjestu stanovanja, već se šikaniraju na način da moraju putovati što dalje od mjesta u kojemu rade. Putni troškovi su ograničeni na maksimalno 800,00 kn ako se na posao putuje do pedeset kilometara. Tako da će te isti putni trošak dobiti putujete li dvadeset ili četrdeset pet kilometara na posao. Umjesto da se putni troškovi obračunavaju sukladno prijeđenim kilometrima (broj prijeđenih kilometara puta novčani iznos koji se plaća po prijeđenom kilometru).

Posebna priča su sindikati; u tvrtki djeluje Sindikat trgovine Hrvatske i Republički sindikat radnika Hrvatske. U RSRH svi javno navedeni kontakti su nevažeći (isključene su telefonske linije, a ako poželite poslati e-mail poruku na adresu navedenu na memorandumu sindikata ubrzo dobijete povratnu e-mail poruku da navedena adresa nije aktivna, tj. ne postoji). Račun sindikata je u blokadi, a glavni sindikalni povjerenik se oglušuje na potrebe i želje radnika od kada je dobio bolje plaćeni ugovor. Tipičan primjer kako poslodavci kupuju sindikaliste i kako se plaćena borba za poboljšanje položaja radnika devijacijom pretvara u borbu za osobne interese i osiguravanje sinekura.

Sjednice radničkoga vijeća i povjerenstva za zaštitu na radu nisu javne, niti su dostupni zapisnici sa navedenih sjednica ili ne daj Bože live streaming, pa radnici niti ne mogu znati o čemu se tamo raspravlja. Opći je dojam da navedena tijela služe samo za to da bi radnici koji tamo bivaju izabrani stekli veze & poznanstva, te u perspektivi prestali biti obični radnici na način da se ogrebu za bolje plaćena radna mjesta. Naravno to podrazumijeva bezuvjetnu odanost poslodavcu i zanemarivanje borbe za interese većine radnika, kolokvijalno rečeno netalasanje. Samim time gubi se smisao navedenih tijela i njihovo postojanje postaje puka formalnost. Povjereništvo za zaštitu na radu u proteklom mandatu nije se sastalo niti jednom. Time se odaje poruka da je sve u redu i da nikakvih problema u navedenom području nema, međutim prava situacija je potpuno drugačija.

Sustav stimulacija na kojem se dugo radilo s ciljem da omogući pravednije stimuliranje radnika (nekada je stimulacija bila vezana samo uz promet prodajnoga mjesta; naravno frekventnija mjesta su imala veći promet, a prodavači veću stimulaciju, tj. stimulacija nije ovisila o vještini prodavača, već samo o frekvenciji igrača na prodajnom mjestu) suspediran je. A i dok nije bio suspendiran radnicima je bio nerazumljiv.

Na nekim nižim rukovodećim pozicijama u čiji opis poslova spada i optimalan raspored radne snage po prodajnim mjestima rade osobe koje ne ispunjavaju uvjete u pogledu tražene stručne spreme, iako je sukladno sistematizaciji radnih mjesta za navedene poslove potrebna barem viša škola što rezultira kaosom i općim nezadovoljstvom radnika. Ako netko to odluči javno spomenuti biva šikaniran.

Ljudi rade istim radnim mjestima za nejednake plaće, što je posljedica nejednakih koeficijenata. Sve to stvara razdor među radnicima po načelu divide et impera. Ljudi se primaju na posao bez javnih natječaja, a interni natječaji (koji je nužno provesti za radna mjesta gdje se traži visoka stručna sprema) su samo puka farsa gdje se unaprijed zna koji će kandidat biti odabran.

Nerijetko ljudi koji rade u javnom sektoru idealiziraju firme u javnom sektoru misleći pri tome da tamo cvjeta cvjeće, međutim prava istina je počesto dijametralno suprotna od uvriježenoga mišljenja. Ljude se zastrašuje pa šute, oni koji bi trebali zastupati radničke interese počesto zastupaju isključivo svoje materijalne probitke. Najžalosnije u cijeloj priči je to da kada hrvatski radnik ode raditi u Irsku, Njemačku i slično tamo ga se cijeni i poštuje jer je poslodavac svjestan da mu taj isti radnik pospješuje rad firme, a u njegovoj matičnoj zemlji ga se podcjenjuje uz već notornu izreku „Ako nećeš ti, ima tko hoće“. I onda se čudimo što se ljudi masovno iseljavaju iz države i što nam kopni demografska supstanca! Postavlja se pitanje tko će u ovoj zemlji ostati za dvadeset ili pedeset godina!?

Radnička pisma

Radnički portal kreće s objavljivanjem radničkih pisama te ovim putem pozivamo sve radnice i radnike da nam se obrate s pričom s vlastitog radnog mjesta koju bismo onda objavili (moguće je i anonimno) na portalu. Cilj radničkih pisama jest u konkretnom raskrinkavanju pojedinačnih slučajeva eksploatacije i u podizanju svijesti o stanju radničke klase danas u kapitalizmu.

Radnička pisma možete slati u inbox FB stranice Radničkog portala ili na e-mail: urednistvo@radnicki.org