Radničkim pismom javila nam se studentica kako bi detaljno opisala užas rada u trgovini Konzuma gdje studentice zajedno s radnicama svakodnevno prolaze kroz pojačanu eksploataciju. Niske plaće, rastezanje radnica na više radnih mjesta, neplaćeni putni troškovi, neplaćen prekovremeni rad, nedostatak adekvatne opreme i nehigijenski uvjeti rada, stalan pritisak od strane šefice poslovnice- sve su to obilježja rada u Konzumu.

Poštovani,

javljam se jer vam želim ispričati o ovogodišnjem iskustvu rada u Konzumu preko studentskog ugovora. Radi se o fizičkom poslu, ponajviše slaganju robe na police, ali radila sam i kao blagajnica, iako se za taj dio posla nisam prijavila, uz još neke stvari. U svojim oglasima za posao Konzum propagira rad u prijateljskom okruženju, no u mom slučaju stvari su bile nešto drugačije.

Trgovina u kojoj sam radila spada među manje trgovine, s dvije blagajne, osam zaposlenih radnica na stalno radno vrijeme i tri studentice. Broj zaposlenih nije dovoljan da pokrije opseg posla, jer najčešće ima troje do četvero ljudi po smjeni. Iako se radi o manjem Konzumu, dućan u kojemu sam radila zbog lokacije je vrlo prometan, zbog čega stalno stiže nova roba koju treba slagati na police. Problem je što slaganje robe nije jedini zadatak, ni meni kao studentici ni ostalim radnicama pa konstantno treba trčati sad ovdje, sad ondje. Na primjer, radnica koja radi na blagajni paralelno mora slagati robu koja je u blizini blagajne – puniti frižider i police s čokoladom i sl. Događa se da stigne puno robe koju nije moguće složiti u jednom danu, no šefica poslovnice vrši pritisak na radnice govoreći da sve mora biti složeno do idućeg dana. Onda one ostaju duže od predviđenog radnog vremena, što naravno nije plaćeno. Blagajnica koja je zaposlena na stalno radno vrijeme mora u jutarnjoj smjeni doći sat vremena prije službenog otvaranja dućana, kako bi ga otključala i pripremila neke stvari oko blagajne, što također nije plaćeno. Radnici koja radi na odjelu delikatese, pekare i mesa često se dogodi da najveću gužvu ima pred kraj radnog vremena, pa se proda sve što je narezano od mesa i sireva, a onda ona, nakon zatvaranja dućana, mora ostati duže da bi ponovno sve narezala kolegici u jutarnjoj smjeni i tek onda oprala strojeve.

Radnice također izbjegavaju otići na pauzu, kako bi napravile nešto više posla. Meni su rekli da mogu ići na pauzu, ali nikad nisu rekli koliko dugo, pa sam uvijek kad bi otišla nešto pojesti osjećala pritisak da se moram što prije vratiti, dijelom i zato što stalno stižu novi zadaci. Nekad zbog puno posla i zbog postojećeg pritiska također nisam ni odlazila na pauzu, iako sam radila i po 7 ili 8 sati, ili sam jela u dućanu, kao što su radile i druge kolegice. U jednu ruku sendvič, u drugu robu.

Kad sam kasnije pitala kolegicu zašto radimo s odvratnim krpama i potencijalno riskiramo neku zarazu, rekla mi je da radnici zaposleni na stalno radno vrijeme novac za pribor za čišćenje moraju odvajati od svoje ionako male plaće, i stoga ne mogu stalno kupovati novo.

Prvih tjedan dana bili su vrlo stresni, jer sam došla bez radnog iskustva u trgovini, a šefica poslovnice je očekivala da sve znam te me napadala osornim tonom. Bilo je suludih situacija, recimo, jednom sam ispraznila svoj kontejner s robom te stala na minutu da odmorim i pričekam šeficu da naiđe i kaže mi što trebam dalje raditi, a ona mi se obratila riječima: “Šta čekaš, idi u skladište po drugi i spusti ga liftom”, a tada nisam znala ni koji bi kontejner uzela, ni kako funkcionira lift i na što sve treba paziti kad se kontejner ubacuje unutra. Jednom drugom prilikom mi je na kolica stavila jako puno robe i pritom, na moj prigovor da postoji opasnost da se sve sruši, dobacila: “e, da mi radimo tako kao što ti radiš ne bi nikad ništa napravili.” Naravno, budući da na takve sulude načine nastoje uštedjeti vrijeme, nerijetko se dogode i nezgode, prevrnu se, npr. gajbe s vodom u kojima je bila salata, nered u dućanu, kolegica koja je vozila te gajbe žuri raditi ostatak svog posla, a mene zovu da ostavim svoje i to što brže počistim. Zbog takvih situacija i takvih bezobraznih izjava dodatno se povećava razina napetosti u radnom okruženju.

Nekoliko prvih zadataka koje sam trebala obaviti bili su ribanje dijelova dućana koji nisu oprani duže vremena – komore za mliječne proizvode, kruh i povrće, velike i male korpe za kupce, podove ispod paleta sa sokovima i slično. Prati ne bi bio problem, da sam imala adekvatnu opremu. Kante koje se koriste za pranje nemaju ručke, što otežava nošenje, te sam, da bi oprala, recimo, 20 korpi za kupce, morala nebrojeno puta prenijeti kante pune vode od wc-a gdje sam ih punila do prostora vani iza dućana. Uz to, šefica je uvjetovala da završim pranje u nekom ne osobito realnom vremenu. Podovi se peru s krpama za pod koje su probušene na sredini i stavljene na metle. Te krpe su strašno prljave, a cijediti ih moram rukama, i to bez rukavica. Kad sam kasnije pitala kolegicu zašto radimo s odvratnim krpama i potencijalno riskiramo neku zarazu, rekla mi je da radnici zaposleni na stalno radno vrijeme novac za pribor za čišćenje moraju odvajati od svoje ionako male plaće, i stoga ne mogu stalno kupovati novo. Generalno, radi se o smanjivanju troškova proizvodnje gdje god je to moguće, makar na kantama i krpama.

Slaganje robe zna biti dosta naporno, iako se možda tako ne čini – kad treba puniti palete sa pakiranjima vode i sokova, pakiranja od 12 mlijeka i sl. Naravno, uvijek treba žuriti da se što prije složi. Nerijetko su i ruke i nokti izgrebani, zbog oštrih kartona u kojima se nalazi roba i zbog oštrih rubova polica, a nemamo zaštitu u obliku rukavica.

Veliki problem bila je isplata plaće. Za 3. mjesec su mi isplatili 175 kn manje nego što sam odradila, jer mi je šefica poslovnice, po njezinim riječima, slučajno zaboravila upisati jedan dan, odnosno sedam odrađenih sati.

S blagajnom sam počela par dana nakon što sam oprala sve što je trebalo. Nema formalne edukacije, samo su mi kolegice pokazale par najbitnijih koraka, a dalje je rad izgledao ovako – zvali bi me na drugu blagajnu kad bi se na prvoj stvorila gužva pa je znalo biti neugodnih situacija, jer nemam od ranije iskustva rada kao blagajnica i jer sporo radim, jer mi je sve svježe. Oko stvari koje nisam znala morala sam se dovikivati s kolegicom na prvoj blagajni, a neke sam stvari pogriješila jer nisam na vrijeme dobila upute. Npr. dvaput sam greškom otkucala cijeli kruh, umjesto pola ili četvrt, jer mi nitko nije rekao da kruh treba posebno ukucati ni kako to napraviti. Drugi problem s blagajnom je što nikad nema sitnih novaca, pa sam morala ili hodati od kafića do kafića da bi razmijenila, što je uglavnom bilo neuspješno, ili tražiti kolegicu s prve blagajne koja je također u oskudici. Zbog toga također nastaju apsurdne situacije. Jednom je jedna od kolegica blagajnica otišla u potragu za sitnim novcima, a ja sam ostala sama na svojoj blagajni, iako sam i dalje bila nova i nisam znala sve detalje. Tad nisam imala za vraćati ništa osim novčanica po 100 kuna pa sam se ispričavala kupcima koji su nervozno čekali dok se ona nije vratila. Osim toga, zbog konstantnog kaosa, greške se događaju i radnicama koje imaju više iskustva, a novčane gubitke one moraju same nadoknaditi.

Veliki problem bila je isplata plaće. Za 3. mjesec su mi isplatili 175 kn manje nego što sam odradila, jer mi je šefica poslovnice, po njezinim riječima, slučajno zaboravila upisati jedan dan, odnosno sedam odrađenih sati. Žalila sam se, rekla je da će mi to nadoknaditi na isplati za 4. mjesec. Kad je došlo vrijeme isplate opet me dočekalo iznenađenje – na računu je bilo 430 kn manje od iznosa koji je trebao biti uplaćen. Računanjem sam shvatila da su mi računali satnicu 20 kn, a ne 25, što je bila dogovorena satnica. Ponovno sam se žalila, ponovno je šefica navodno pogriješila te na ugovor upisala manju satnicu. Obećali su mi to nadoknaditi s isplatom za 5. mjesec koja bi trebala stići sredinom lipnja.

Ovakve „zabune“ problematične su prvenstveno zato što imam određene troškove, te radim koliko mi treba da se pokrijem, a zbog odgoda plaćanja dolazim u neugodne situacije, moram posuđivati novac i sl. Drugi problem koji je izvrsno ilustriran na mom primjeru je problem studentskih ugovora. Svaki put sam ugovor trebala potpisati prije nego što je bio ispunjen, prije nego je šefica upisala broj odrađenih sati i satnicu, što omogućava manipuliranje. Ta praksa je zapravo zabranjena, no ipak raširena u mnogim firmama.

Što se tiče radničke plaće, radnice mi nisu htjele reći konkretan iznos, samo su komentirale kako je mizeran i kako je dobro da plaća uopće dolazi. Neke od njih putuju iz dosta udaljenih kvartova, a prijevoz im nije plaćen.

Dakle, da sažmem, radi se o napornom poslu u vrlo kaotičnom i ne osobito prijatnom okruženju, a ovakvi radni uvjeti – niske plaće, neplaćeni putni troškovi, nedostatak adekvatne opreme zbog uštede, stalan pritisak – nisu slučaj samo u ovoj jednoj poslovnici, već su karakteristika općenito rada u trgovini. Što se studenata tiče, trgovine sve više traže studente radnike, jer su poslodavcu jeftinija radna snaga, iako imaju višu satnicu od radnika zaposlenih na stalno radno vrijeme. Na mome primjeru vidimo da su studenti zapravo jednako izrabljivani kao i ugovorni radnici.

Radnička pisma

Radnički portal kreće s objavljivanjem radničkih pisama te ovim putem pozivamo sve radnice i radnike da nam se obrate s pričom s vlastitog radnog mjesta koju bismo onda objavili (moguće je i anonimno) na portalu. Cilj radničkih pisama jest u konkretnom raskrinkavanju pojedinačnih slučajeva eksploatacije i u podizanju svijesti o stanju radničke klase danas u kapitalizmu.

Radnička pisma možete slati u inbox FB stranice Radničkog portala ili na e-mail: urednistvo@radnicki.org