Premijer-menadžer Orešković za posebnog savjetnika za unutarnju politiku imenovao je notornog libertarijanca Huića, zagovornika radikalnog neoliberalnog kapitalizma, čime se u državni vrh uvukao po radnike izrazito opasni konzultantsko-menadžerski sloj.

I prije negoli je kreditna rejting agencija Moody’s u svojoj recentnoj ocjeni nove vlasti Oreškovićevu ekipu označila stručno i politički potkapacitiranom, posebno u onom djelu kojim rukovode ljudi iz Mosta, premijer se odlučio za kadrovski outsourcing. On se već u ovoj ranoj fazi okružio trojicom vanjskih konzultanata, od kojih je zadnji u nizu Davor Huić, inače poznat kao voditelj jedne konzultantske kuće i udruge građana Lipa koja je prije kojeg mjeseca na LED monitorima po Zagrebu odbrojavala visinu javnog duga. U toj akciji posebno je zanimljiv bio dio gdje je dug personaliziran kroz direktno obraćanje tipa “Marko, tvoj udio u javnom dugu RH iznosi…”. Riječ je o ordinarnoj ideološkoj podvali libertarijanaca, zagovornika radikalnog neoliberalnog kapitalizma, čiji je Huić prominetni član, po kojima smo svi mi odgovorni za javni dug, iako je javni dug ideološki konstrukt par excellence. Naime, nikakav Marko, Darko ili Žarko nije ništa dužan. Dug je dio dogovorene igre između domaće oligarhije koja je svoje biznise i stilove života alimentirala zaduživanjem kod vanjskih vjerovnika, da bi danas to prikazala kao opće zaduženje svih nas koji u spomenutoj igri nismo sudjelovali.

Samo da dodamo, da nije tu Huić nešto posebno bitan kao Huić, on samo nosi masku premijerovog savjetnika za unutarnju politiku, koju da nije navukao on, navukao bi na sebe netko drugi sličnog ekonomsko-političkog uvjerenja. Bitan je princip koji se uvodi, a koji se dao naslutiti i pri imenovanju samog premijera – koji je na to mjesto pristigao bez demokratskog legitimiteta, pa je kao takav praktički također autsorsan – a taj je da će se obnašanje vlasti u ovom mandatu jako oslanjati na vanjsku, tzv. ekspertnu asistenciju. Ono na čemu bi Huić, uostalom kao i ostali savjetnički agenti, mogao inzistirati bit će to da se koncept i način rada iz privatnog sektora implementira u javnom sektoru, odnosno da se vlada tretira kao svojevrsna kompanija kojoj bi profit, a ne opće dobro, trebao biti u prvom planu. Premijeru-menadžeru to ne bi trebalo biti strano.

Iza ovakvog aranžmana stoji jasni klasni interes. To je interes bankarskog sektora, kompradorske buržoazije koja aranžira uvjete za ekstrakciju domaćeg bogatstva, te u užem smislu, interes uvoznog lobija.

Sindikati su u slučaju Davora Huića odmah primijetili da se radi o pro-tržišnom agentu čija će antisindikalna retorika, pa onda, vjerojatno, i takvi savjeti premijeru sigurno otežati buduće opće pregovore sindikata, vlade i poslodavaca. Krugovi kojima pripada i sam Huić često osuđuju sindikate da se ponašaju nesolidarno u krizi i da nisu spremni ravnomjerno rasporediti teret krize. Međutim, nikakvih tu ravnopravnih pregovora nema. Naime, praksa pokazuje da se Vladu i poslodavce oko donošenja odluka pita prioritetno, dok se istovremeno sindikatima dozvoljava tek da se iscjenkaju za mrvice. Ako je tome tako, onda tu ni o kakvom socijalnom partnerstvu ne može biti riječi, kao što ne stoji ni prigovor da sindikati ne dijele teret krize. Naravno da ga ne dijele, kad je praktički cijeli teret krize ionako na plećima radnika. Jedino što se tu dijeli, odnosno socijalizira, jesu gubici.

Neće savjetnički prerogativi biti važni samo u odnosu vlade i sindikata. Pojava konzultantsko-menadžerskog sloja u vrhu vlasti govori nam i o još nečemu. Recimo, o tome da premijer ne vjeruje stranačkim administracijama, nego se radije okružio tzv. neovisnim analitičarima. Konzultantska alijansa obično ostaje izvan dosega javnosti, što je jedan od indikatora krize klasične demokratske vladavine. Takva pozadinska savjetnička mreža može samo dodatno zamagliti sliku i smanjiti, inače, na deklarativnoj razini svima tako važnu transparentnost u politici. Konačno, iza ovakvog aranžmana stoji jasni klasni interes. To je interes bankarskog sektora, kompradorske buržoazije koja aranžira uvjete za ekstrakciju domaćeg bogatstva, te u užem smislu, interes uvoznog lobija. Ovakva ekonomska politika nije odabrana slučajno, ona je tu samo zato da bi štitila interese rečenih triju grupacija u društvu. Svi ostali, pogotovo radništvo, tome se mogu prikloniti, s puta se ukloniti ili joj se – suprotstaviti.