Prvi dio iz serije tekstova o današnjem položaju i nužnim koracima ljevice u Hrvatskoj. U tekstu pod ljevicom podrazumijevamo onu političku struju čije se djelovanje i zadatak sastoji od borbe protiv kapitalističkog sistema s ciljem oslobođenja društvene većine – radničke klase i ostalih danas potlačenih skupina. U ovom uvodnom dijelu ukratko govorimo o društvenom kontekstu unutar kojeg se razvijaju današnje generacije ljevičara.

Izbijanjem i širenjem kapitalističke ekonomske krize zadnjih desetak godina, zemlje europske periferije pogodio je val znatnog osiromašenja, iseljavanja i pratećeg nezadovoljstva najširih slojeva stanovništva, odnosno onih slojeva na čija se leđa prenio najteži teret krize. Ovaj val zadesio je i Hrvatsku koja se danas suočava s demografskom katastrofom u vidu masovnog egzodusa njezinih građana i radnika raznih kvalifikacija i zanimanja. Nekoć razvijeni i naseljeni krajevi koji su bili poljoprivredno i industrijski plodni danas su poluprazni i opustošeni.

Skupe bajke o obećanoj europskoj i modernoj hrvatskoj državi koje je narod plaćao glavama i krovom nad glavama usred ratnih razaranja, ili otkazima i smanjenjima plaća usred pretvorbeno-privatizacijskog pljačkanja i uništavanja poduzeća, sve te silne bajke ispričane u dva glavna navrata (1990-ih u vremenu rata i poraća, te 2000-tih u vremenu pristupnih pregovora za članstvo u EU i obećanja o konačnom pridruživanju apstraktnoj “europskoj obitelji”), u ovom su desetljeću prepoznate kao ono što i jesu – bajke, odnosno fantazije političkih elita bez oslonca u realnom životu. Suočeni s posvemašnjim siromaštvom, nezaposlenošću, sve raširenijom sivom ekonomijom, niskim životnim standardom, nedostatkom perspektive i strahom od sutrašnjice s jedne, a paralelno i s bahatim i lagodnim životom umreženih parazita iz privatnog i državnog sektora s druge strane, mnogi ljudi u Hrvatskoj zapali su u stanje apolitičnosti, cinizma, beznađa i pasivnog unutarnjeg gnjeva.

Budući da je aktualni parazitski savez poduzetnika i njihove države organiziran i jak neprijatelj, ljevica koja se upušta u borbu protiv kapitalizma mora biti jaka i čvrsta na dvije razine: teorijsko-analitičkoj i praktično-organizacijskoj.

U čitavom procesu širenja te krize pojavila se i nova generacija ljevice koja je glavni uzrok problema ispravno pronašla u kapitalizmu, aktualnoj društveno-ekonomskoj formaciji koja počiva i održava se na eksploataciji većine stanovništva od strane manjinskog saveza kapitalista (poduzetnika) i njihove države. Temeljna svrha gore spomenute bajke bila je dakle restauracija kapitalističkog načina proizvodnje, i s tom svrhom su je servirali i nacionalistički lideri poput Franje Tuđmana, kao i liberalni kvazi mudraci poput Vlade Gotovca. Stasala na krilima studentskih, građanskih i radničkih borbi prije 8-9 godina, ova ljevica zaslužna je za ponovno uvođenje antikapitalističkog i marksističkog diskursa u širi javni život, kao i za pokretanje nekih nevladinih i političkih organizacija.

Osim analize unutarnje klasne strukture i proturječnosti hrvatskog društva koje u zadnjih 20-ak godina tone sve dublje na osnovama poduzetničko-političkog razvlaštenja radništva pod Tuđmanovim vodstvom, ta generacija je, sljedeći marksističku teoriju i istraživanje, također ispravno pozicionirala Hrvatsku kao zemlju perifernog europskog kapitalizma koju modernizacija zaobilazi. Nakon procesa deindustrijalizacije (pr. ciljanog uništavanja domaće lake i teške industrije) i slabljenja domaće poljoprivrede radi upliva stranog kapitala, te prodaje vitalnih segmenata poput banaka i telekomunikacijske infrastrukture, zemlja je ostala na niskoj razini razvoja proizvodnih snaga, služeći kao zona tržišnog interesa i jeftine radne snage zemljama centra koje su joj upravo zato i dale glas za nezavisnost ranih 1990-ih. Iako želi više i bolje, strani kapital zasad može biti prilično zadovoljan izgradnjom balkanske periferije u koju je plasirao svoju robu i trgovačke centre, izgradio apartmane i hotele na moru, iz koje izvlači neke vrijedne sirovine (pr. drvo).

Takvom analizom se razbijao apstraktni liberalni narativ o “balkanskom mentalitetu”, “marljivim Nijemcima” i “lijenim Hrvatima”, kao i nacionalni mit o hrvatsko-njemačkom ili hrvatsko-austrijskom prijateljstvu. Umjesto toga, ukazivalo se na strukturni položaj Hrvatske na kapitalističkoj mapi, kao i na položaj u kojem se radno stanovništvo našlo nakon višestruke izdaje i prodaje od strane kompradorskih političara. Međunarodni kreditori (MMF) i krovne institucije Europske unije zemlju i dalje ucjenjuju zadacima i “preporukama” čije će ispunjenje najviše pogodovati domaćim i stranim poduzetnicima, a najteže pogoditi radništvo (dodatna fleksibilizacija tržišta rada, dizanje dobi za mirovinu, prodaja državne imovine itd). Ljevica je, dakle, marksističkom analizom pokazala da su pridjevi “suverena” i “nezavisna” višak i logička greška u imenovanju Republike Hrvatske.

Iako želi više i bolje, strani kapital zasad može biti prilično zadovoljan izgradnjom balkanske periferije u koju je plasirao svoju robu i trgovačke centre, izgradio apartmane i hotele na moru, iz koje izvlači neke vrijedne sirovine.

Usto, ova generacija ljevice izvršila je svojevrstan obračun sa svim frazama o demokraciji i pluralizmu unutar kapitalizma. Tako je parlamentarnu demokraciju prepoznala kao polje frakcijskih borbi vladajuće klase, pri čemu svaka stranka favorizira svoje poduzetnike i svoj krug državnih namještenika oko čega se međusobno i sukobljavaju, uz antiradničku politiku kao konstantu i zajednički nazivnik (o ovome će biti riječi u sljedećem dijelu ovog teksta). Ono što je još važnije, fokus demokratskog pitanja postavila je na izvor proizvodnje materijalnog života i društvenog bogatstva – na radna mjesta. Društvo u kojem se čitavi industrijski sektori i grane nalaze u (domaćem ili stranom) privatnom vlasništvu ili vlasništvu kapitalističke države koja takav način proizvodnje zastupa i zakonski podupire, pri čemu su radnici kao neposredni proizvođači istjerani iz procesa kontrole i upravljanja – takvo društvo se ne može nazivati demokratskim. Interes radne većine ne samo da nije zadovoljen, već je direktno ugrožen pogubnim, riskantnim i stihijskim odlukama vlasničke manjine na rukovodećim pozicijama.

Trezvena i dubinska politička analiza temeljena na marksističkoj metodi mogla je dati ljevici značajnu prednost pred organizacijama i pokretima koji teorijski lutaju (pr. Živi zid), ali i snažan poticaj prema organiziranju.

Međutim, spomenuti kvalitativni iskorak i zamah antikapitalističko nastrojene ljevice u jednom se trenutku našao u stagnaciji. Upravo kada je usvojeno znanje trebalo nadograditi vlastitom teorijom i praksom, dio se odlučio pasivizirati nakon početnih razočaranja pokušajima organizacije i posvetiti se pokušaju izgradnje akademske karijere, a dio se jednostavno zadržao na analizi aktualnog sistema, bez ikakvih promišljanja i nuđenja rješenja o organizacijskom pitanju. Također, čini se kako se s vremenom na dio mlađih ljevičara prenio i duh pasivnosti, cinizma i osjećaja nemoći koji je preplavio narodne mase. Umjesto da rade na artikulaciji i usmjerenju narodnog nezadovoljstva, oni su dozvolili da i sami potonu u stanje beznađa. Oni koji se nipošto nisu pasivizirali ili (privremeno) predali, nastavili su svoj rad u nevladinim ili političkim organizacijama i platformama unutar kojih započinju određene borbe i stječu političko i praktično iskustvo.

Parlamentarna demokracija prepoznata je kao polje frakcijskih borbi vladajuće klase, pri čemu svaka stranka favorizira svoje poduzetnike i svoj krug državnih namještenika oko čega se međusobno i sukobljavaju, uz antiradničku politiku kao konstantu.

Budući da je aktualni parazitski savez poduzetnika i njihove države organiziran i jak neprijatelj, ljevica koja se upušta u borbu protiv kapitalizma mora biti jaka i čvrsta na dvije razine: teorijsko-analitičkoj i praktično-organizacijskoj. Ove dvije razine međusobno su povezane i jedna bez druge ne tvore ništa suvislo, niti društveno relevantno i potentno. Obje razine stoga valja stalno usavršavati. Kao što smo ranije rekli, dobar dio ljevičara zadržava se isključivo na prvoj; iz godine u godinu se trude opisivati izgled i mehanizme kapitalizma, povremeno ulaze u rasprave sa njegovim zagovornicima i pokroviteljima, prokazuju pojedine slučajeve zloporabe i licemjerja, dok istovremeno ne nude niti vide put ka društvenoj emancipaciji radne većine.

Današnja politička situacija zahtjeva sazrijevanje i razvijanje druge razine – praktično-organizacijske. Stoga će se ovaj tekst više baviti upravo tom razinom. U tom svjetlu, njegov temeljni zadatak jest ukazati na nužnost čvršćeg političkog organiziranja ljevice kao buduće vodeće snage u društvenoj borbi protiv kapitalizma u Hrvatskoj.

Tekst se pritom ne odnosi na reformističku ljevicu, odnosno onu struju koja smatra da se značajne društvene promjene mogu ostvariti reformiranjem kapitalizma, i koja ključni problem ne vidi u vlasništvu i proizvodnji, nego tek u raspodjeli. Toj skupini pripadaju i oni ljevičari koji na jednu vrstu realnog problema (ekološko pitanje, položaj žena, fašizacija i prava nacionalnih manjina, društvena transparentnost i sl.) gledaju gotovo izolirano, a ne kao dio cjeline koju treba mijenjati. Budući da im u interesu nije korjenita promjena već poboljšanje kapitalističkog sistema, reformisti onda ni ne uočavaju potencijal i ulogu radničke klase kao glavnog subjekta i predvodnika društvene promjene. Bez društvenog vlasništva nad vlastitim proizvodnim resursima i sredstvima, nema govora o bitnoj društvenoj promjeni i demokratskom uređenju.

Drugi dio: Objektivni problemi pred ljevicom

Treći dio: Problemi ljevice iznutra

Radnička pisma

Radnički portal kreće s objavljivanjem radničkih pisama te ovim putem pozivamo sve radnice i radnike da nam se obrate s pričom s vlastitog radnog mjesta koju bismo onda objavili (moguće je i anonimno) na portalu. Cilj radničkih pisama jest u konkretnom raskrinkavanju pojedinačnih slučajeva eksploatacije i u podizanju svijesti o stanju radničke klase danas u kapitalizmu.

Radnička pisma možete slati u inbox FB stranice Radničkog portala ili na e-mail: urednistvo@radnicki.org