Manifest za novi narodni internacionalizam u Europi izradila je ove godine skupina aktivista i istraživača iz desetak europskih zemalja kao nacrt konkretnih političkih mjera u službi svih radnih naroda Europe. U drugom dijelu Manifest se bavi prvim potezima narodne vlade, pitanjem banaka, javnog duga, rada, zaposlenosti, socijalnih prava, ekosocijalizma i energetske tranzicije.

Prvo poglavlje: Prvi potezi narodne vlade.

Što bi narodna ljevica trebala učiniti ako dođe u situaciju da formira nacionalnu vladu? U ovom poglavlju predlažemo one zajedničke mjere i inicijative koje bi se trebale provesti u svim slučajevima – i dva zasebna scenarija po pitanju valute, od kojih jedan treba odabrati.

Neposredni potezi:

Do prvog dana preuzimanja dužnosti novoizabrana narodna vlada treba biti spremna donijeti uredbe koje se tiču sljedećih pitanja: osiguranje depozita (do određenog iznosa); kontrola banaka, osiguravajućih društava itd., ali i središnje banke (koju odmah treba staviti pod nadležnost vlade i koju treba ovlastiti za emisiju novca); moratorij na servisiranje javnog duga; kontrola tokova kapitala; konačno, barem jedna važna mjera (koju potom slijede i druge) za poboljšanje životnih uvjeta većine, na primjer povećanje minimalne plaće i mirovina.

Prioritet mora biti poništenje mjera štednje. Da bi to učinila, narodna vlada trebala bi provesti niz ekonomskih mjera za razvijanje socijalne agende. To posebno znači: zaustaviti provedbu Pakta o stabilnosti i rastu; obustaviti plaćanje javnog duga na temelju moratorija ili revizije javnog duga od strane građana istovremeno selektirajući neplaćanje, štiteći fondove socijalnog osiguranja, mirovinske fondove i male štediše; uspostaviti kontrolu kretanja kapitala radi onemogućavanja bijega kapitala i utaje poreza; uspostaviti kontrolu cijena osnovnih proizvoda i usluga; preuzeti odlučnu kontrolu nad bankarskim sustavom i osiguravajućim društvima; implementirati progresivnu poreznu reformu (s većim porezima na dobit i bogatstvo) s prioritetom na oporezivanju kapitala, velikih poduzeća i vrlo visokih plaća, radi poticanja i podrške nove politike javnih ulaganja; zaštititi radnike u slučaju privremenog smanjenja nacionalnog dohotka i natjerati vladajuće klase da plate za krizu.

Narodna vlada mora pokrenuti opsežan program mjera na području socijalnih prava: povećati minimalnu plaću i mirovine; proširiti univerzalne i besplatne javne usluge u području zdravstva, obrazovanja, skrbi o djeci i starijim osobama, kolektivnog prijevoza i socijalne stambene politike; stvoriti visokokvalitetna javna radna mjesta u te svrhe, stvoriti radna mjesta kao dio promjene proizvodnog modela i ekološke tranzicije; značajno smanjiti radno vrijeme zakonom te provesti novu progresivnu reformu rada s ciljem da se ograniči moć dioničara i da se uvede više demokracije u svim proizvodnim sferama. Što se tiče strateških sektora ekonomije: potrebno je razviti opsežan program socijalizacije, koji podrazumijeva razvlaštenje kapitalista prioritetno u sektorima financija (bankarstvo i osiguranje), energetike, telekomunikacija i farmaceutske industrije kako bi se te aktivnosti stavile u službu stanovništva. Narodna vlada mora poduzeti konkretne mjere za socijalizaciju cjelokupnog sustava obrazovanja, zdravstva i skrbi preuzimanjem usluge javnog vlasništva koje se trenutno nalaze u privatnom sektoru (privatne bolnice, privatne škole i sveučilišta itd.).

Prioritet mora biti poništenje mjera štednje. Da bi to učinila, narodna vlada trebala bi provesti niz ekonomskih mjera za razvijanje socijalne agende.

Budući da te politike podrazumijevaju prekoračenje europskih ugovora i institucija, EU će nužno pokušati spriječiti njihovu provedbu. Kako bi bila u najboljoj poziciji da odgovori na ove neprijateljske reakcije, vlada narodne ljevice mora odmah pokrenuti javne rasprave s drugim vladama i obratiti se ostalim narodima EU radi pokretanja međunarodne kampanje za podršku svojim politikama i okupljanja inicijativa za promjene.

Opcije koje treba poduzeti s ciljem postizanja monetarnog suvereniteta:

Ključno pitanje vezano za odgovor na vrlo vjerojatnu neprijateljsku reakciju institucija EU-a jest pitanje monetarnog suvereniteta. U vezi toga trenutno se unutar europske narodne ljevice raspravlja o nekoliko opcija. Mreža ReCommonsEurope u ovoj fazi naglašava dvije, u otvorenom procesu u kojem su sudionici uvjereni da se rasprave moraju nastaviti.

Scenarij 1. Neposredni izlazak iz EMU i stvaranje nove nacionalne valute.

Ključni korak na putu narodne vlade bilo bi odbacivanje neoliberalne ekonomske strukture Ekonomske i monetarne unije (EMU), što je sada slučaj. Za narode na periferiji, a posebno za južnu periferiju, napuštanje EMU-a je imperativ. Izlazak iz te željezne zamke način je kako usvojiti politike koje bi mogle povećati ekonomiju, apsorbirati nezaposlenost stvaranjem dobro plaćenih radnih mjesta i smanjiti siromaštvo. Taj izlazak zasigurno nije jednostavan proces, ali se o njemu već dosta toga zna, pa bi mogao biti proveden bez velikih poremećaja. Za zemlje jezgre pitanje EMU-a znatno je složenije, jer uključuje potpuni raspad monetarne unije i uspostavljanje alternativnih aranžmana. EMU svakako ne bi trebalo zamijeniti nesmetanom konkurencijom na deviznim tržištima. Europi je potreban sustav stabilizirajućih tečajeva zajedno sa sustavom plaćanja među državama, radikalno drugačijima od sustava EMU-a. Izazovu li ga narodne snage, ukidanje EMU-a može biti važan korak protiv neoliberalnog režima EU-a.

Scenarij 2. Alternativna valuta u svrhu raskida s EMU-om.

Narodna vlada uspostavila bi monetarno tijelo koje bi moglo odmah emitirati alternativnu valutu, bez obzira na to kakva će biti kasnija odluka – ostati u EMU-u ili se vratiti na nacionalnu valutu. Politička je prednost alternativne valute, čak i ako je u početku samo komplementarna, ta što omogućuje narodnoj vladi da odgovori na nekoliko neposrednih izazova i da se preventivno brani od mjera koje će europske institucije neizbježno poduzeti u odmazdi radi primjene političkih mjera protiv europskih ugovora, bez da se mora riješiti eura odmah nakon izbora. Komplementarna valuta može koristiti kao prijelazna valuta te kao amortizer šokova, istovremeno omogućujući državnim vlastima više prostora za manevriranje. Vlada će prihvatiti plaćanje poreza u ovoj valuti, što će ujedno služiti i kao sredstvo plaćanja niza usluga, za povećanje plaća državnih službenika, povećanje mirovina i socijalnih naknada. Ova će nova valuta, barem u početku, imati paritet s eurom. Takva bi komplementarna valuta bila sastavni dio strategije ‘kratkog spoja’ obvezujuće moći EMU-a, te bi tako podržavala politiku raskida s europskim ugovorima, sve s dugoročnim ciljem potpune obnove monetarnog suvereniteta, uključujući i izlaz iz EMU-a, ako treba.

Inicijative na međunarodnoj razini:

Izlazak iz EMU-a i, konačno, izlazak iz EU-a, ako se to radi s ciljem provođenja proradničkih politika (bez obzira na njihovo državljanstvo) protiv kapitala, nije nacionalistički korak, niti bi predstavljao povratak stanju konkurentnih i zaraćenih država Europe. Naprotiv, to će signalizirati pojavu radikalnog internacionalizma koji se temelji na izraženom zahtjevu naroda da se odbace disfunkcionalne i hegemonske strukture EU-a. Ovaj raskid ili izlazak iz EMU omogućit će konkretne ekonomske politike koje stvaraju istinske temelje za solidarnost u Europi, tako odražavajući novu ravnotežu snaga u korist narodnog tabora i pružajući novi sadržaj narodnog suvereniteta i demokratskih prava, unutar ili izvan postojećih granica. To će voditi novim oblicima međudržavnih saveza u Europi, pa čak i do alternativnog modela nadnacionalnog, demokratskog i solidarnog prostora koji se temelji na suradnji i internacionalizmu naroda, nepovezanog s kapitalističkim razvojem.

Drugo poglavlje: Banke

Budući da su novac, štednja, kredit i platni sustav korisni za opći interes, oni moraju reagirati na logiku javnih usluga (pa će onda biti korišteni i upravljani, kao dio javne usluge). Socijalizacija bankarskog sektora (tj. javni monopol na bankarsku djelatnost i upravljanje bankarskim sektorom od strane radnika, zajedno s klijentima, udruženjima i izabranim predstavnicima) nužan je uvjet za promjenu društvenog modela. Takva mjera predstavlja veliku prijetnju za kapitalizam, pa će zato podrška javnosti biti nužan uvjet da se ona ostvari.

Mjere za neposrednu provedbu:

Da bi imala prostora za manevriranje i da bi mogla ograničiti rizike financijske asfiksije, narodna vlada će, jednom kad dođe na vlast, morati uspostaviti kontrolu nad tokovima kapitala. Također, morat će odmah implementirati novu bankarsku regulativu koja znači: značajno povećanje adekvatnosti kapitala, koji bi trebao biti veći od 20 posto; prisilu bankama da očiste svoje izvanbilančne obveze; razdvajanje investicijskih od komercijalnih banaka i zabranu kreditnih odnosa između ove dvije vrste banaka, kao i zabranu socijalizacije gubitaka, sekuritizacije, visokofrekventnog trgovanja, izvanburzovnih (OTC) financijskih tržišta i bilo kakvu vezu između bankarstva i bankarstva u sjeni, kao i poreznih oaza; zaustavljanje prakse bankarskih tajni; sustavno gonjenje menadžera odgovornih za financijska prekršaje i zločine; utvrđivanje stvarne financijske odgovornosti glavnih dioničara, posebno u slučajevima stečaja; povećanje poreza na banke. Narodna vlada također mora obnoviti kontrolu nad svojom središnjom bankom, da bi zadobila kontrolu i nad monetarnom politikom i uvjetima financiranja.

Prema socijalizaciji privatnog bankarskog sistema:

Unutar narodne ljevice i unutar mreže ReCommonsEurope rasprava se mora nastaviti sve dok se ne postigne jedinstveno stajalište. U ovoj se fazi raspravlja o dvije mogućnosti: ili socijalizirati dio bankarskog sektora stvaranjem javnog stupa zamišljenog kao odskočnu dasku prema socijalizaciji cijelog sektora (scenarij 1), ili odmah ići na socijalizaciju cjelokupnog bankarskog sustava, uključujući komercijalni (poslovni) sektor i investicijske banke, kao i sektor osiguranja (scenarij 2). Dok nacionalizacija može dovesti do brkanja s preuzimanjem banaka od strane vladajućih elita u okviru kapitalizma, socijalizacija se izričito odnosi na oblik kolektivizacije u kojem radnici donose odluke i vrše kontrolu, zajedno s klijentima, predstavnicima udruga i izabranim predstavnicima. Narodna vlada trebala bi kompenzirati male dioničare (koji ne sudjeluju u odlučivanju), dok bi glavne dioničare mogla isplatiti tek simbolično, jednim eurom, a troškove reorganizacije banke nadoknaditi iz imovine tih dioničara.

Scenarij 1: Sektor javnog bankarstva.

Ako iza odluke o trenutnoj socijalizaciji cjelokupnog bankarskog sektora ne stoje sve snage koje čine narodnu vladu, sektor javnog bankarstva bi tada mogao predstavljati kompromisno rješenje i omogućiti ovoj vladi da se koristi sredstvima svoje politike.

Ključno pitanje vezano za odgovor na vrlo vjerojatnu neprijateljsku reakciju institucija EU-a jest pitanje monetarnog suvereniteta.

U pogledu upravljanja, svaka bi institucija, u okviru tog sektora javnog bankarstva, zadržala svoju autonomiju rada i vlastita upravljačka tijela. Međutim, ove bi institucije djelovale unutar zajedničkog okvira što ga je definiralo nacionalno upravljačko tijelo, koje bi osiguravalo sveukupnu dosljednost. Nacionalno upravljačko tijelo sastojalo bi se od nacionalno i lokalno izabranih predstavnika, čelnika institucija i predstavnika radničkih i građanskih udruženja (uključujući sindikate). Ako bi pak trebalo održati privatni bankarski sustav, nastao bi tripartitni bankarski sustav: sektor javnih financija, uključujući socijalizirane banke i druge javne institucije, koegzistirao bi zajedno s privatnim bankama i kooperativnim sektorom. Predstavnici službenika u tom slučaju dobili bi pravo na informacije kao i prava veta na projekte koje će financirati banka. Socijalizacija zahtijeva temeljnu reviziju upravnih odbora i reviziju načina na koji se njihovi članovi imenuju.

Za sve banke koje ne pripadaju javnom sektoru, „zakon o bankama“ redefinirao bi misije svih banaka, kao i članstvo te postupak imenovanja upravnih odbora, bez obzira na njihov pravni ustroj.

Scenarij 2: Potpuna socijalizacija bankarskog sistema.

Potpuna socijalizacija bankarskog sustava znači razvlaštenje glavnih dioničara bez kompenzacije (ili simboličnu kompenzaciju s jednim eurom), dok će mali dioničari biti u potpunosti isplaćeni; odobravanje monopola bankarskih aktivnosti javnom sektoru, uz jednu jedinstvenu iznimku: postojanje malog kooperativnog bankarskog sektora (koji podliježe istim temeljnim pravilima kao i javni sektor); definiranje povelje, uz sudjelovanje građana, koja sadrži zadane ciljeve i zadatke koji se trebaju provoditi, te koja usmjerava javne ušteđevine, kredite i ulaganja u prioritete određene demokratskim planiranjem. Socijalizacija bankarskog i sektora osiguranja omogućit će građanima i javnim vlastima da izbjegnu utjecaj financijskih tržišta; zatim da financiraju projekte građana i javnih vlasti; da aktivnost bankarstva usmjere prema općem dobru, sa zadatkom olakšavanja prijelaza s kapitalističkog, proizvodno-intenzivne ekonomije u socijalnu, održivu i ekološki prihvatljivu ekonomiju.

Socijalizacijom bankarskog sektora privatne banke će nestati: nakon razvlaštenja, njihove službenike preusmjerit će se u javnu bankarsku i osiguravajuću službu, uz jamstva za njihov staž i plaću te poboljšanje uvjeta rada. Lokalne podružnice će bez ikakvog rizika davati kredite pojedincima, kućanstvima, malim i srednjim poduzećima, privatnim lokalnim subjektima, udruženjima, tijelima lokalne uprave i javnim subjektima. Oni lokalni projekti koji će se financirati, definirat će se demokratski i to uz maksimalno sudjelovanje građana.

Bez obzira koji je od navedena dva scenarija odabran, obnova kontrole nad središnjom bankom je neophodna.

Treće poglavlje: Dug

Bilo koja narodna vlada mora osporiti legitimitet državnog duga koji je nastao tako što se spašavalo privatne financijske institucije i akumulirani privatni kapital, kao što mora odbaciti i načelo uravnoteženog proračuna. Takav postupak započinje obustavom isplate duga i provedbom kontrole kapitalnih tokova kako bi se provela revizija, te prakticirale transparentnost i suverenost pomoću kojih će nova vlada razjasniti koji je dug nelegitiman radi odbacivanja ili jednostranog restrukturiranja. S obzirom na vjerojatnost sukoba s kreditorima, vrlo je važno da se takvi procesi izvode uz podršku naroda.

Osporavanje legitimiteta javnog duga

Mora se osporiti legitimitet većeg dijela javnog duga država članica EU. Nužnost drastičnog smanjenja iznosa duga nije samo zbog velikog opterećenja koje na proračune država nameće isplata kamata, već i zbog toga što politike štednje koje su nadnacionalne institucije nametnule kao zahtjev da vlade ispoštuju plaćanja, općenito imaju katastrofalne posljedice za zemlje dužnike. Narodna vlada koja želi provesti progresivni plan mora odmah zaustaviti provedbu ovih politika. Daleko izglednije je da će progresivna politička stranka koja se želi suprotstaviti vjerovnicima i ukinuti mjere štednje, preuzeti vlast usred velikih tržišnih previranja. Tome smo 2015. svjedočili u Grčkoj. U tom je kontekstu neophodna kontrola kapitalnih tokova, da bi se spriječili masovni odljevi kapitala iz zemlje (kapitalisti koji se boje za svoje ušteđene interese ili otvoreno sabotiraju napore progresivne vlade) i da bi se utjecalo na sprečavanje nestabilnosti i kolaps banaka.

Revizija javnog duga kao oruđe jednostranih mjera protiv nelegitimnosti javnog duga

Da bi se zagovaralo jednostrane mjere protiv tereta javnog duga (od obustave isplate do jednostranog restrukturiranja ili odbacivanja duga) i za to steklo narodnu potporu, nužna je revizija duga od strane građana. Dokumente o javnom dugu treba otvoriti javnosti i treba provesti istragu na temelju demokratske kontrole, nakon koje bi se kategoriziralo dugove koji se ne smiju otplatiti. U načelu, dugove koji se smatraju odioznima, nelegitimnim, nezakonitim ili neodrživim (sukladno definicijama koje je usvojio Grčki odbor za istinu o javnom dugu) ne bi trebalo vraćati.

Bilo koja narodna vlada mora osporiti legitimitet državnog duga koji je nastao tako što se spašavalo privatne financijske institucije i akumulirani privatni kapital.

Vlade narodne ljevice trebale bi dugove koje druge nacije imaju s njihovim državama uključiti u reviziju duga. Po istim principima dug koji se smatra nelegitimnim, ilegalnim, odioznim i/ili neodrživim – mora se otkazati. Kod otkazivanja javnog duga, narodna vlada mora zaštititi male štediše koji su uložili u javne vrijednosnice, zatim one koji primaju plaću te umirovljenike koji su dio svojih doprinosa za socijalno osiguranje (starosna dob, nezaposlenost, bolest ili obiteljski benefiti) uložili u institucije ili upravljačka tijela koja vode iste vrijednosnice.

Smanjenje privatnog duga

Vlada narodne ljevice trebala bi provoditi program oslobađanja od privatnog duga, smanjujući ili otkazujući dugove pojedinaca i obitelji, čiji se iznos značajno povećao kao rezultat neoliberalne ofenzive protiv zapošljavanja, plaća, javnih usluga itd. Ove hitne mjere trebale bi biti popraćene politikama čiji je cilj preokrenuti neoliberalnu ofenzivu.

Četvrto poglavlje: Rad, zaposlenost i socijalna prava.

Radikalna promjena u politici zapošljavanja i socijalnoj politici nužna je kako bi se osigurala poštena zaposlenost, dostojanstven život i ekonomska demokracija za sve.

Građanske inicijative i društveni pokreti

Zahtjevi građanskih i društvenih pokreta sačinjavaju preduvjet za nadilaženje neoliberalne logike. Ove inicijative moraju se usmjeriti posebice na poništenje rezova u području socijalnih prava, na povrat kolektivnih pregovaranja i radničkih prava koja su stradala zadnjih godina; na utvrđivanje referentne razine za minimalnu plaću; na skraćivanje radnog vremena (npr. na 32 sata tjedno); na osiguravanje prava na dom; na pravo ljudi da migriraju, budu dobrodošli i dobiju puno državljanstvo; na rastakanje moći korporacija, posebno transnacionalnih korporacija putem njihove socijalizacije i javne regulacije; na socijalnu, ekološku, demokratsku i feminističku transformaciju ekonomskog modela.

Neposredni koraci narodne vlade

Narodna vlada morat će prvo usvojiti neposredne mjere koje će obnoviti izgubljena prava na polju zapošljavanja i kolektivnog pregovaranja, te povećati moć radničke klase i sindikata; ukinuti rezove nametnute na mirovine te povećati mirovine, kao i olakšice nezaposlenima i druge socijalne olakšice; zajamčiti prava svima koji su prisiljeni migrirati iz ekonomskih, socijalnih ili političkih razloga; protiviti se i otkazati trgovinske sporazume „nove generacije“.

Potom, narodna vlada morat će provesti mjere na ovim poljima: skraćivanje radnog tjedna na 35 sati kao prvi korak prema većem skraćivanju, bez smanjenja plaća; rast minimalne plaće; napuštanje postojećih ograničenja na poboljšanje kolektivnih ugovora postignutih u raznim sektorima i teritorijalnim oblastima; zabrana otkaza radnicima u tvrtkama koje posluju s profitom; ukidanje rodne nejednakosti na poslu putem efikasnog postavljanja principa jednakih plaća za muškarce i žene s jednakim kvalifikacijama; utvrđivanje točnog broja minimalnih sati koji moraju biti isplaćeni na privremenim poslovima; demokratizacija centara rada i veća participacija radnika u donošenju odluka na radnom mjestu; rast socijalne zaštite, uz značajan porast nacionalnog dohotka koji se odvaja za zdravstvo, obrazovanje, socijalne olakšice itd; kultivacija demokratskih radnih eksperimenata: kooperativa, samoorganizirane proizvodnje roba i usluga, socijalne i solidarne ekonomije itd; stvaranje novih socijalnih prava koja olakšavaju život dostojan čovjeka; pristup socijalnom stanovanju, pravo na rad (koje je poželjnije od temeljnog dohotka), prepoznavanje situacija posebne ovisnosti kroz javni, univerzalni i besplatni sustav socijalnog osiguranja; jamčenje raspoloživih i besplatnih mjesta u sistemu javnih jaslica, uvođenje „univerzalne stipendije za izdržavanje“ za studente, što bi omogućilo mladim ljudima da financiraju svoje studije bez pritiska s tržišta rada. Navedene mjere u sebi sadrže porast visoke kvalitete zapošljavanja u društveno potrebnim i održivim sektorima.

Srednjoročni potezi narodne vlade

Daljnja ekonomska i socijalna politika narodne vlade treba ići smjerom raskida s mehanizmima koje nameće logika „politika konvergencije“ na europskoj razini (fiskalni kriterij, pravila potrošnje, itd.) i smjerom demokratizacije ekonomije: prava radnika da odlučuju o uvjetima i organizaciji njihova rada, kao i o sredstvima i ciljevima njihove aktivnosti mora biti priznato kao demokratsko i socijalno pravo, te zajamčeno zakonima o radu. To uključuje neotuđivo pravo na rad, zajedno s pravom na obrazovanje i dom, i potpuno revidiranje radnog mjesta sa ciljem da ga se transformira u demokratsku instituciju.

Srednjoročne inicijative na međunarodnoj razini

Povrh toga, na internacionalnoj razini, moramo sustavno zagovarati inicijative za socijalnu, demokratsku, ekološku i feminističku transformaciju rada. To znači da se sve političke i socijalne institucije moraju upregnuti u službu promjene načina proizvodnje, raspodjele i potrošnje, premještanjem proizvodnje u društveno i okolišno nužne sektore, te osiguravajući da su radni uvjeti pošteni. Također, moramo zagovarati radikalne promjene globalizacijskih pravila kako bi se prioritet stavio na ljudska, ekonomska, socijalna i kulturna prava. To obuhvaća i raskid s logikom trgovinskih sporazuma, koji su sistem dominacije kapitala i transnacionalnih kompanija.

Daljnja ekonomska i socijalna politika narodne vlade treba ići smjerom raskida s mehanizmima koje nameće logika „politika konvergencije“ na europskoj razini.

Vezano uz strateške probleme na europskoj razini, prioritet bi trebali biti transnacionalni štrajkovi, čime bi se kolektivno odupirali moći korporacija iz klasne perspektive; zajedničke europske ili internacionalne kampanje sindikata i društvenih pokreta o ranije navedenim pitanjima; podučavanje o katastrofalnim posljedicama politika Europske Unije na zaposlenost, nejednakost i socijalna prava; opozicija, neposluh i borba protiv svih institucija neoliberalnog kapitalizma – uključujući i samu EU – koje sprečavaju implementaciju socijalnih prava radnika i građana.

Peto poglavlje: Ekosocijalizam i energetska tranzicija.

Dosljedna predanost ekologiji ne smije biti ograničena na modificiranje generalnog odnosa čovječanstva i prirode, već mora uključivati i zahtjev za socijalnom jednakošću, koji jamči zadovoljenje društvenih potreba i posebice štiti narodne klase: moramo sačuvati okoliš koji održava život (naročito putem smanjenja globalne emisije stakleničkih plinova za 58 posto do 2030., odnosno 100 posto do 2050.), te jamči društvenu pravičnost bez produktivizma. Ukratko, trebamo anti-kapitalistički, eko-socijalistički, anti-produktivistički i program odrasta (eng. de-growth). U Europi, to podrazumijeva radikalan raskid sa pro-kapitalističkom EU i njezinim „klimatskim politikama“, a osobito sa licencama za zagađivanje, zelenim obveznicama i CAT obveznicama, kao i općenito sa perspektivom „zelenog kapitalizma“ kojeg Europska komisija pokušava promovirati.

Neposredne građanske inicijative

Promjene koje su nužne kako bi se apostrofirala ekološka kriza bit će moguće samo uz veliku društvenu potporu, temeljenu na stanovništvu koje je dobro informirano, te spremno zagovarati i preuzeti suodgovornost za potrebnu transformaciju. Stoga je nužno ohrabrivati, štititi i razvijati građanske inicijative koje su već orijentirane prema socio-ekološkoj tranziciji (kooperacija javnih servisa, agro-ekološkog uzgoja i potrošnje, recikliranja, ekološke restauracije, industrija u procesu prenamjene, itd.). Moramo zagovarati porast svijesti i samoorganizirane inicijative koje funkcioniraju kao eksperimentalni laboratoriji koji se u budućnosti mogu reproducirati na višoj razini.

Hitne mjere koje mora provesti narodna vlada

Kako bi se zajamčio demokratski program u interesu većine, hitno nam treba javno vlasništvo nad energetskim sektorom, što podrazumijeva razvlaštenje privatnih energetskih kompanija i njihovu transformaciju u društveni javni energetski sektor. Također, trebamo i građansku kontrolu nad sredstvima i ciljevima proizvodnje u svim sektorima, koju bi trebali provoditi ljudi dovoljni bliski tim strukama i potrebama. Nadalje, treba nam i demokratska kontrola na razini države, nad ključnim segmentima kao što su infrastruktura, ekonomski akteri, financijski mehanizmi, strateško planiranje i pridružena industrija. Ako javni sektor ima zadatak da ispuni funkciju katalizatora tranzicije i da se financira bez pritiska kapitalističkog tržišta, treba mu monetarna autonomija. U tu svrhu, pravila Europske monetarne unije morat će se napustiti i zamijeniti drugim oblicima financijske kooperacije u Europi. Moramo gurati model razvoja koji favorizira lokalnu proizvodnju, umanjuje globalni socio-ekološki utjecaj i generira lokalni prosperitet, čak i bez rasta BDP-a.

Daljnja ekonomska i socijalna politika narodne vlade treba ići smjerom raskida s mehanizmima koje nameće logika „politika konvergencije“ na europskoj razini.

Magnituda ekoloških problema zahtijevat će velike socio-ekonomske transformacije u kratkom vremenskom periodu. Stoga će, kao dopunu gore navedenim potezima, vlada morati implementirati specijalne i hitne mehanizme kojima se provodi radikalna promjena očuvanja prirode i bioraznolikosti, a posebno se tiče kontrole nad urbanizacijom i okupacijom zemljišta; pojačavanje legislative i regulacija kako bi se umanjilo zagađenje i izmjene biokemijskih ciklusa; pošumljavanje i razvoj agrošumarstva. Navedene hitne mjere tiču se i energije i klime, posebice putem plana socijalizacije/nacionalizacije sredstava za proizvodnju u energetskom sektoru: infrastrukture, operative, sustava cijena i poreza; energetskog financijskog plana u pogledu određivanja prioriteta i redistribucije bogatstva; razvoja relociranog i socijalizranog energetskog sektora i transformacije svakog industrijskog sektora na temelju obnovljive energije koja ne zagađuje; zabrane tehnika frackinga, zatvaranja svih nuklearnih elektrana i termoelektrana temeljenih na fosilnim gorivima; unaprjeđenja poljoprivrede bez pesticida ili sintetičkih gnojiva.

Konkretni ciljevi narodne vlade

Narodna vlada posvećena ekološkoj održivosti i potpori narodnih klasa mora redefinirati glavne ekonomske sektore. Slijede neke konkretne mjere koje vrijedi razvijati: utvrditi dugoročne ciljeve i strategije, bilo konstitutivne bilo putem razvoja zakonodavstva; stvoriti demokratske mehanizme investiranja i financiranja eko-socijalističke tranzicije (uz socijalizaciju banaka, ali i otkazivanje nelegitimnog, ilegalnog, odioznog i neodrživog dijela vanjskog duga, itd.); sačuvati ključni ekološki sistem (tla, podzemne vode, obale i mora) putem jačanja javnog vlasništva i/li zajedničkog upravljanja; odstraniti pravne prepreke agro-ekološkoj proizvodnji sitnih seljaka; razviti slobodne i svima dostupne javne servise, posebno servis javnog prijevoza u urbanim i ruralnim sredinama; poticati život u ruralnim krajevima – istovremenim očuvanjem krajeva koji su još uvijek „drevni“ – čime se oslobađaju urbani prostori; povećati samoodrživost gradova; organizirati opsežan plan toplinske izolacije domova kao dio prava svih na dostojan dom; razviti novi model energetskog upravljanja i jamčiti kontrolu cijena energije; zabraniti planiranu zastarjelost; implementirati strategiju koja dozvoljava predviđanje mogućih lokalnih ekoloških sukoba i njihovu demokratsku arbitražu kao dio reorganizacije ekonomije.

Inicijative na međunarodnoj razini

Pokušati riješiti socio-ekološke i energetske probleme na nacionalnoj razini je esencijalno, ali i potpuno neizvedivo ako te inicijative nisu u pratnji internacionalne akcije. To se odnosi na modifikaciju europskih regulativa. Javna kontrola prvo zahtjeva da se riješi europskih pravila konkurencije, kao i propisa javne nabave, europskih kriterija stabilnosti, ograničenja javnog deficita i važećih europskih monetarnih restrikcija; potom da uvede restriktivne klauzule za kompanije i investitore unutar europske strategije bioraznolikosti, posebice javnog zdravlja (smanjenje zagađenosti zraka, zabrana zagađivačkih i patogenih pesticida, itd.); konačno, poništenje multilateralnih sporazuma (Energetska povelja, internacionalni mehanizmi rješavanja sukoba uključeni u sporazume o „slobodnom trgovanju“, itd.) i svakog sporazuma koji se kosi sa navedenim ciljevima. Radikalni eko-socijalistički plan potreban je u Europi, kao i u ostatku svijeta. Napori da se drastično smanje emisije stakleničkih plinova morat će biti značajniji u zemljama globalnog Sjevera, kako bi se zemljama globalnog Juga zajamčilo pravo na razvoj korištenjem ostataka neobnovljive energije, dok se energetska tranzicija ne osigura na globalnoj razini. Prevladavanje kapitalizma nije samo pitanje jednakosti i demokracije, već i očuvanja i reprodukcije ekosistema kojem ljudska bića pripadaju. U tom pogledu, radikalan raskid s aktualnim europskim sporazumima i institucijama, te njihova zamjena alternativnim oblicima internacionalne kooperacije, apsolutno su nužni uvjeti.