Tridesetog ožujka svijet je obilježio četrdesetosmu godišnjicu Dana zemlje u Palestini. Dan služi kao podsjetnik da narod povijesne Palestine, iako podijeljen cionističkom okupacijom, ostaje jedan narod koji veže zajednička borba za slobodu. Miroljubivi ljudi širom svijeta se od 1976. pridružuju Palestincima u Palestini, ali i u izbjegličkim kampovima susjednih zemalja kako bi obranili prava Palestinskog naroda na zemlju s koje su otjerani.

Sol Plaatje, prvi generalni sekretar Afričkog nacionalnog kongresa, 1916. (samo godinu prije notorne Balfourove deklaracije) je ovako opisao učinak rasističkog Zakona o domorodačkoj zemlji: „Probudivši se u petak ujutro 20. lipnja 1913. godine, južnoafrički domorodac nije baš bio rob, ali je bio uljez u zemlji u kojoj je rođen.“

Zakon o domorodačkoj zemlji iz 1913. bio je lukav pravni instrument koji je popločao put za segregaciju, aparthejd i poseban tip kolonijalizma u kojem je kolonizirana većina morala živjeti uz svoje okrutne kolonizatore koji su se bogatili kroz opresiju i eksploataciju crnačke većine. Godine 1948. segregacija je institucionalizirana kao sistem aparthejda u Južnoj Africi – službenoj politici tada izabrane Nacionalne partije. Istovremeno, brutalna doseljenička kolonijalna kampanja prisilno je izbacila 750 tisuća Palestinaca s njihove zemlje i učinila ih izgnanicima u zemlji njihova rođenja, uglavnom na području povijesne Palestine.

Borba za zemlju

U središtu kolonijalnog projekta, od Palestine do Afrike, je pitanje zemlje. U svim slučajevima bogatstvo zemlje (bilo u formi hrane, minerala ili vode) je eksproprirano od strane kolonizatora, često kroz opresiju i eksploataciju domorodačkog stanovništva kao radne snage. I u Južnoj Africi i u Palestini, doseljeničke kolonije formirale su se kroz brutalno oduzimanje zemlje. Cionistička varijanta uključuje etničko čišćenje i istrebljenje, kao što danas možemo vidjeti u uživo prenošenom genocidu koji se događa u Gazi. Druge su doseljeničke kolonije, kao one u Južnoj Africi, Zimbabveu i Keniji kombinirale eksproprijaciju zemlje s ekonomskim eksploatacijom domorodačkog stanovništva.

Borba za oslobođenje od kolonijalizma, u koju je uključen palestinski narod, apsolutno mora uključivati i povratak nepravedno oduzete zemlje. Ta borba za zemlju i slobodu je legitimna i mora imati podršku. Nije slučajnost da se antikolonijalna stremljenja naroda Kenije mogu pratiti sve do kenijske Vojske za zemlju i slobodu – popularno znane kao Mau-Mau. Slično, seljaci u Tanzaniji nas kontinuirano podsjećaju da je zemlja život. Sposobnost da se osigura socijalna reprodukcija naših obitelji i zajednica je u središtu borbe za slobodu. Ta borba za vlasništvo koje jamči život i kontrolu nad zemljom, a koja je oteta oružjem u vrijeme kolonijalizma, i danas se vodi u Africi. Dok su zemlje kao što su Tanzanija i Zimbabve napravile određeni napredak, Južna Afrika i Kenija imaju pred sobom dugačak put kako bi poništile nasljeđe kolonijalnog otuđenja zemlje. Zbog toga se otpor naroda povijesne Palestine treba shvaćati kao duboko ukorijenjen u dugu i aktualnu tradiciju antikolonijalne borbe za povratak zemlje, dostojanstva i istinske neovisnosti.

U vrijeme osnivanja cionističke države (Izrael) 1948. godine, značajan udio palestinskog naroda (78 posto) živio je od zemlje, a većina te zemlje (70 posto) bila je poljoprivredno zemljište koje je pripadalo zajednici tzv. Musha. Do 2017. godine, 85 posto palestinske zemlje je podvrgnuto eksproprijaciji od cionističkih snaga. Takva otimačina je podloga za palestinsku antikolonijalnu borbu. Jednostavno nema opravdanja za takvu očitu krađu sredstava za život, dok je, pak, svaki otpor kolonijalizmu i okupaciji sasvim opravdan.

Palestinski otpor je još jednom pokazao da legitimna borba za oslobođenje neće biti osujećena od strane onih koji ne nude ništa osim kolonijalizma i fašizma.

Narodni pokreti i organizacije koje se bore za panafrikanizam inspiriraju se hrabrošću palestinskog naroda koji od 1976. ponavlja snažan i jasan apel za zemlju i slobodu. Iste su godine studenti zauzeli ulice Južne Afrike zahtijevajući kraj rasističke Bantu obrazovne politike vlade aparthejda. Krv tih mladih revolucionara potakla je konačni zamahu u borbi Južne Afrike s državom aparthejda; na mnogo su načina upravo studenti iz 1976. bili ti koji su usmjerili zemlju prema demokratskom proboju 1994. godine. Ti su studenti udahnuli novu snagu u narodne pokrete Južne Afrike, baš kao i žrtva šest aktivista od 30. ožujka 1976., koji su konsolidirali i osnažili palestinsku borbu za pravu slobodu.

Godina 1976. obilježava i smrt Mao Zedonga, prvog vođe samostalne Kine koji je vodio kineske seljake u njihovoj borbi za kontrolu nad zemljom i državom. Dan zemlje je dobra prilika da se prisjetimo njegove poruke iz 1945. potlačenim seljacima koji su se borili za nacionalno oslobođenje i protiv fašističkog japanskog imperijalizma: „Na nama je da organiziramo narod… Sve reakcionarno je isto; ako ga ne udariš neće pasti.“

Cionistički genocid nad palestinskim narodom i tekuća eksproprijacija palestinske zemlje je reakcionarna. Pridružujemo se palestinskom narodu u borbi, sve reakcionarno mora pasti.

Jonis Ghedi-Alasow je izvršni direktor organizacije Pan Africanism Today (PAT). Koordinira rad PAT sekretarijata koji radi sa 70 narodnih organizacija po čitavom afričkom kontinentu u svrhu njihovog osnaživanja i ujedinjenja.

Tekst je izvorno objavljen 1. travnja 2024. na stranici Peoples Dispatch.

Prevela: Jelena Host.