Umjesto radikalizacije, sindikalna oštrica otupljuje. Takvim pristupom borba za Končar neće uroditi plodom za radnike, već za vladajuću klasu.

Jučer je u Zagrebu dvjestotinjak radnika Končar-Elektroindustrije, predvođenih Sindikatom metalaca Hrvatske – Industrijskim sindikatom (SMH-IS) organiziralo prosvjed na Trgu bana Jelačića s kojeg su se uputili pred zgradu Vlade na Markov trg kako bi premijeru uručili svoje prošlotjedne zahtjeve. Da podsjetimo, prije tjedan dana radnici Končara organizirali su prosvjedno okupljanje u dvorištu samog pogona, kao izraz protesta protiv skidanja Končar-Elektroindustrije s popisa tvornica koje su od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Tada su se mogle čuti i vidjeti mnoge parole, međutim, lajtmotiv prosvjeda bio je kako radnici i sindikat nisu protiv privatizacije, već da ne žele “privatizaciju pod svaku cijenu”.

Iako Vlada u međuvremenu nije napravila ništa po ovom pitanju i iako se vrlo lako može pretpostaviti da bi Končar-Elektroindustrija mogla doživjeti sudbinu brojnih rasprodanih i privatiziranih tvornica na ovim prostorima, zahtjevi sindikata ostali su na mrtvoj točki formalnog protestiranja i na istoj retorici u kojoj se oni načelno ne protive privatizaciji. Miodrag Krnic, sindikalni povjerenik Končar-Metalnih konstrukcija rekao je: “Poslali smo upit Vladi da nas prime na razgovor, a ako prosvjed ne pomogne idemo dalje. Privatizacija može dobro proći ako bi se dogodili i pregovori, mi se protivimo tome da se privatizacija provede bez pregovora.” Predsjednik SMH-IS Vedran Dragičević poručio je na Markovom trgu: “U ovom trenutku ne radi se samo o sudbini Končara već o sudbini svih građana Republike Hrvatske. Končar prodaju samo zato da bi zaradili 360 milijuna kuna, a obrnuli su u zadnjih pet godina na račun Končara pet milijardi kuna. Zato vas molim jedan ogroman zvižduk trgovačkim putnicima s moje desne strane.” Zahtjevi sindikata, dakle, na ovom prosvjedu nisu se pokazali radikalnijima, dapače – možemo reći da se oštrica otupila s obzirom na to da u tjedan dana Vlada nije iskazala nikakav interes spram Končara, a retorika sindikata ostala je i dalje na istoj razini. Koliko će još biti potrebno da se dovoljno osvijesti činjenica da privatizacija u bilo kakvom obliku za radnike ne može biti dobra, da ne može postojati ravnopravan “dijalog” ili “pregovori” između rada i kapitala i da se i retorika i akcije radnika i sindikata moraju radikalno zaoštriti? Podsjetimo, iza parole Ne damo Imunološki stajao je otpor bilo kakvom obliku privatizacije, upravo je to bio temeljni zahtjev hrabrih radnica. Stigao je krajnji čas da isti zahtjev postave sindikati i radnici Končara ukoliko žele spasiti radna mjesta.

Video: Prosvjed radnika Končara

Tijekom prosvjeda sindikalni predstavnici otišli su u zgradu Vlade na “pregovore” i “dijalog”, iako je koju minutu ranije sam Dragičević javno rekao kako je već puno puta ulazio u tu zgradu, te izlazio van tužan i razočaran. Očekivano, u Vladi nije bilo nijednog od “trgovačkih putnika” koji bi primio delegaciju. Predstavnici sindikata izašli su van nakon čega je prosvjed praktički bio gotov. Sve to dokazuje da nema nikakvog smisla pregovarati s pripadnicima vladajućih elita, čiji je interes upravo dijametralno suprotan interesima radnika. Koliko je dopisa, protestnih pisama koji se guraju u džepove eksploatatorima i formalno-pravnih borbi potrebno da se spriječi privatizacija? Na kraju krajeva, koliko je zvižduka potrebno da se obrani tvornica? Odgovor na to znamo – tvornica se ne brani zvižducima, tvornica se ne brani protestnim pismima, ona se brani iznutra, radničkim udruživanjem i radikalnom radničkom borbom.