Mreža mladih Hrvatske organizirala je u suradnji s Bazom za radničku inicijativu i demokratizaciju te Sekcijom mladih Saveza samostalnih sindikata Hrvatske javnu tribinu pod nazivom “Štite li zakoni mlade radnike i radnice u Hrvatskoj?”. Tribina je organizirana u sklopu inicijative “Vrijedim više”, a tema je bila utjecaj radnog zakonodavstva i posljednjih opsežnih izmjena Zakona o radu iz 2014. na položaj mladih radnica i radnika.

Na tribini “Štite li zakoni mlade radnike i radnice u Hrvatskoj?”, organiziranoj u Radničkom domu u ponedjeljak 26. studenog, govorili su Jakov Kolak iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), Sunčica Brnardić iz Sekcije mladih Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Maja Pleić iz Centra za mirovne studije (CMS), a tribinu je moderirao Josip Miličević iz Mreže mladih Hrvatske (MMH).

Na početku tribine moderator je naveo da su izmjene ZOR-a iz 2014. išle u smjeru fleksibilizacije tržišta rada, ali se o tim izmjenama i posljedicama po radnike rijetko govori. Po novim izmjenama zakona najavljenim početkom godine mogli smo vidjeti da se ide u smjeru daljnje fleksibilizacije i stvaranja daljnje nesigurnosti, što potvrđuje i novi Zakon o obavljanju studentskih poslova koji ne samo da nije definirao što su to studentski poslovi, što je to privremeni rad, nego je i omogućio izravan pristup zapošljavanju preko studentskog ugovora za 40.000 izvanrednih studenata i omogućio poslodavcima koji bi možda uzeli studenta na ugovor o radu da odaberu povoljniju opciju gdje student neće imati nikakva radnička prava. Rekao je da su mediji za ove probleme nezainteresirani i da u javnosti ne postoji diskurs o radničkim pravima kao ni naglasak na radnička prava mladih radnica i radnika. No, postoje inicijative i organizacije koje prate temu te će se na tribini moći čuti nešto o rezultatima njihovih istraživanja i o posljedicama izmjena zakona iz 2014., tj. do čega su to te izmjene dovele.

Jakov Kolak iz BRID-a predstavio je preliminarne rezultate projekta “Mladi, PoZOR: glas mladih radnica i radnika u izmjenama radnog zakonodavstva” koje BRID provodi u suradnji s MMH. Radi se o istraživanju provedenom kroz tri fokus grupe mladih radnika u sektorima građevine, turizma i medija, onih koji su ušli na tržište rada u vremenima krize, mjera štednje i fleksibilizacije radnog zakonodavstva. Kolak je rekao da je kriza 2008. godine koristila za opravdanje loših uvjeta rada i normalizaciju povećanog broja radnih sati za manju plaću, a zahvaljujući krizi zapošljavanje na određeno postalo je dominantni oblik zapošljavanja, dok je ZOR iz 2013./’14. učvrstio trendove. Hrvatska je nakon tih izmjena postala rekorder po razini stope zapošljavanja na određeno, a danas više od 20 posto radnika radi na ugovore koji se produžuju. Ukupne brojke kažu 90 posto evidentiranog novog zapošljavanja ide kroz ugovore na određeno, iako je ZOR-om propisano da su takvi ugovori iznimka. 50 posto njih su mladi radnici – svaki drugi mladi radnik radi putem ugovora na određeno.

Građevinski sektor jedan od najpogođenijih krizom – doživio je pad od 40 posto, radnici su masovno gubili posao, sretali se s padom plaća, neisplatama itd. Za vrijeme krize radnike se otpuštalo, a sad se sigurna radna mjesta zamjenjuju nesigurnim. Ispitanici u istraživanju potvrdili su da poslodavci često koriste ugovore na određeno bez zakonskog opravdanja.

Već se u startu znalo da je na tom radnom mjestu potrebna nova osoba (jer je osoba koja je radila prije mene otišla u mirovinu) i znali su da firma treba nekog dugoročno na toj poziciji, ali oni su mene tri godine držali na određeno jer su mogli.

Kolak je svoje tvrdnje potkrijepio anonimnim citatima iz razgovora s radnicima. Jedan radnik navodi kako je uprava firme za vrijeme krize smanjila plaće 15 posto kako nitko ne bi dobio otkaz, obećavši da će ih vratiti na staro ako se stanje poboljša, no nikad nisu vratili. Drugi radnik navodi kako su 2009. svi radnici bili na minimalcu i svaki dan putovali u Sloveniju, ali bez plaćenih putnih troškova. Radnici u firmi radili su do 2014. pod tim uvjetima, zbog prijetnji poslodavca da će zatvoriti firmu ako ne pristanu na takve uvjete.

Drugi citati potvrđuju manipulacije s ugovorima na određeno – jednom radniku obećan je ugovor na neodređeno nakon šest mjeseci rada na određeno, no u firmi je radio na određeno tri godine, kad je zakonski morao dobiti za stalno. “Već se u startu znalo da je na tom radnom mjestu potrebna nova osoba (jer je osoba koja je radila prije mene otišla u mirovinu) i znali su da firma treba nekog dugoročno na toj poziciji, ali oni su mene tri godine držali na određeno jer su mogli”, kaže ovaj radnik. Osim toga, poslodavci uspješno izbjegavaju zapošljavanje za stalno i nakon zakonskog roka od tri godine – jedan radnik potvrđuje da je u firmi bilo promjena radnog mjesta, npr. radnik tri godine radi kao bravar, potom mu promjene radno mjesto u skladištar i ponovno ga mogu držati tri godine na određeno. Zbog toga se događa da radnici rade i po 6-7 godina na određeno.

Jedan od problema je i velik broj neplaćenih prekovremenih sati – Sindikat graditeljstva Hrvatske procjenjuje tu brojku na 30 do 35 posto. “Iako je Kolektivnim ugovorom za graditeljstvo propisano povećanje od 50 posto za prekovremene, kroz preraspodjelu radnog vremena, olakšanu ZOR-om iz 2014., radnike se jednostavno zakida za tu naknadu. Prekovremeni sati se bilježe, ali se za njih ne dobiva naknada, nego se na temelju prekovremenih dobivaju slobodni dani”, kaže Kolak. Prekovremeni se negdje uopće ne plaćaju, a negdje se računaju kao radno vrijeme. Citat jednog radnika kaže: “Radim od 7 do 17 sati svaki dan, a subote od 7 do 15 sati. Znači, radim 58 sati tjedno. Svaki tjedan tako radim, plaća mi samo regularnu satnicu, ne prekovremeno”.

Također se događa uskraćivanje prava na godišnji odmor – u nekim slučajevima poslodavac kaže radnicima da je firma u rokovima i da neće dobro poslovati ako odu na godišnji pa radnici zbog neke lojalnosti pristaju na “kraći” godišnji. Neke radnike su znali zvati usred godišnjeg i pitati mogu li doći na posao.

Što se tiče medijskog sektora, Kolak navodi da je situacija još gora. Radi se o povećanju broja neplaćenih prekovremenih sati, padu primanja te povećanju ekonomskog i političkog pritiska na novinare. Citat jednog medijskog radnika kaže: “U radu za privatne produkcije prema mojim iskustvima vlada potpuni kaos, za radno vrijeme uglavnom ne pitamo i poslovi se rade dok se ne završe, poslodavci s kojima sam se susreo ne plaćaju prekovremene, često nakon maratonskih snimanja moramo voziti kući sa više sati udaljenih lokacija čime ugrožavamo sebe i druge sudionike u prometu.”

Foto: RP | Jakov Kolak, Maja Pleić, Josip Miličević i Sunčica Brnardić

Foto: RP | Jakov Kolak, Maja Pleić, Josip Miličević i Sunčica Brnardić

Druga radnica svjedoči o začaranom krugu u kojemu se nalaze studenti ako žele uz studij steći i određeno iskustvo. Kaže da je u trenutku kad je počela raditi praktički prestala studirati jer je morala raditi puno radno vrijeme za mizernu plaću. Željela je steći iskustvo rada na radiju, no to je utjecalo na faks jer uz 10 sati rada dnevno nije stizala na predavanja. Najprije je radila bez ikakvog ugovora, potom godinu i pol na studentski ugovor “bez ikakve povišice, za honorarčić”. “To nije kao dva mjeseca nemaš plaću jer te učimo, testiramo, već se to pretvori u praktički neplaćeno radno mjesto – 8 sati dnevno, vikendi, sve… Kad sam diplomirala išla sam na stručno, no SOR nije bio korišten kao osposobljavanje, jer sam to već odradila ranije, već samo kao instrument uštede poslodavcu”, kaže ova radnica.

Podaci dovoljno govore – čak 60 posto medijskih radnika radi prekovremene sate, a samo 11 posto tih sati je plaćeno. Kolak navodi i probleme neprofitnog sektora – nakon 2015. i političkih pritisaka dogodilo se uskraćivanje financija, a natječaji se i dan danas selektiraju. Mnogi mediji prisiljeni su volontirati ako žele opstati.

Osim neplaćenog rada, uvjeti rada u medijskom sektoru uključuju i samoeksploataciju, jer npr. novinari moraju raditi i niz poslova koji nisu vezani uz novinarski rad – projekte, PR, podizanje vidljivosti itd. Neki od radnika kažu kako moraju raditi prekovremeno, jer žele isporučiti kvalitetan sadržaj, a to gazde nije briga. Jedan radnik kaže: “Vlasnik smatra da bez obzira na to koliko sati u ugovoru piše, ja moram odraditi posao dok se ne završi. Osjećaš se ne kao radnik, već kao rob posla – ti si dužan odraditi posao, bilo to 8, 10 ili 12 sati dnevno, i petke i svetke, bez da ti se to dodatno plati, a isto mogu potvrditi za svoje kolege”. U komercijalnom sektoru problemi su vrlo slični, prekovremeni se također ne plaćaju.

Kolak navodi kako je teško očekivati solidarnost među radnicima upravo zbog velike nesigurnosti koja vlada u sektoru – radnici šute, jer ne žele biti troublemakeri, ne žele doći na loš glas. Tvrdnju potkrijepljuje citatom: “Mislim da je rad preko autorskih honorara katastrofalan za traženje boljih uvjeta rada, jer kao što sam ranije naveo, zbog toga što nemamo stalne angažmane osuđeni smo na konstantnu borbu za konkurentnošću na tržištu, strahujemo glede toga hoćemo li dobivati buduće angažmane i nitko ne želi doći na loš glas”.

Ono što je moguće, uz borbu za bolji ZOR, jest osvještavanje mladih o tome da je siguran posao pravo, a ne privilegija, a za to pravo se jedino možemo izboriti organiziranjem i kolektivnim djelovanjem.

Sektor turizma bilježi najbrži rast – 20 posto BDP-a – prihodi rastu, raste produktivnost, no to povećanje profita ne prati adekvatno zapošljavanje ni adekvatni uvjeti rada. 95 posto novozaposlenih u 2017. zaposleno je preko ugovora na određeno, a 65 posto njih su sezonci. Plaće u turizmu su manje za 15-20 posto od prosjeka RH. “Sezonski rad postaje toliko potplaćen da pravilo da kroz sezonu zaradiš za cijelu godinu više uopće ne vrijedi, i ta situacija tjera radnike da pristaju raditi još više prekovremenih, kako bi zaradili i zašparali nešto više novca za onaj period kad nemaju posla, i onda kažu da su zadovoljni s tim jer se radi preraspodjela za 9. i 10. mjesec, pa uspiju dobit nekakvu plaću bar za dva mjeseca izvan sezone. Sezonski radnici nisu organizirani, sindikat ih ne uspjeva uključiti. Iako su nezadovoljni, mladi radnici ne vide mogućnost za promjenu stanja, bolje uvjete ne traže u organiziranju, nego u odlasku iz zemlje”, govori Kolak.

Na kraju svog izlaganja Kolak je rekao da zakoni ne pružaju adekvatnu zaštitu mladim radnicima, a da su posebne izmjene potaknule stvaranje nesigurnih radnih odnosa. Radno zakonodavstvo jest mehanizam kojim se može utjecati na promjene trendova, no one se neće dogoditi same od sebe, i ne treba očekivati da će se poštivati same od sebe, jer se u čak i ovom lošem ZOR-u pronalaze rupe i krši se bez sankcija. “Ono što je moguće, uz borbu za bolji ZOR, jest osvještavanje mladih o tome da je siguran posao pravo, a ne privilegija, a za to pravo se jedino možemo izboriti organiziranjem i kolektivnim djelovanjem”, zaključio je.

Sunčica Brnardić iz Sekcije mladih SSSH predstavila je rezultate istraživanja “Rad po mjeri čovjeka” koje je SSSH proveo u travnju ove godine. Istraživanjem su željeli izmjeriti koliko su radnici zadovoljni svojim radnim mjestom i kako se osjećaju radeći u Hrvatskoj. Brnardić je rekla da je pitanje kvalitete radnog mjesta nešto što nestaje iz ZOR-a i iz kolektivnih ugovora koji se više ne potpisuju i ne proširuju i da su istraživanjem pokušali pronaći koncept koji bi dao odgovor na to kakve su promjene potrebne. Podloga za istraživanje je koncept Saveza koji rad definira kao rad po mjeri čovjeka, tj. nešto što nije samo funkcija ostvarivanja profita, roba za poslodavca, sredstvo obavljanja rada, nego služi i onom drugom dijelu gdje mora odgovoriti na određene fundamentalne potrebe koje čovjek ima.

Navela je neke podatke – udio zaposlenih na određeno u konstantnom je rastu od 2013. godine, u 2017. on je porastao već na 20,7 posto, a taj se prosjek na razini EU stabilno kreće oko 14 posto. Hrvatska je europski rekorder po zapošljavanju putem prekarnih ugovora najrazličitijih tipova – trenutni je postotak 7,1 posto, što je zamjetna razlika u odnosu na Francusku koja je na 2. mjestu i gdje taj postotak iznosi tri posto, a prosjek EU je 2,1 posto. Hrvatska je također rekorder prema kvalifikaciji koliko je ljudi preumorno za obavljanje poslova nakon radnog vremena – čak 80 posto.

Istraživanje “Rad po mjeri čovjeka” provedeno je na 500 ljudi, telefonski u trajanju od 10 minuta. Ugovore na neodređeno imalo je 55 posto ispitanika, oko 17 posto zaposleno je na određeno, a 8,5 posto ima posao preko studentskih ugovora. Primijetiti se jasno moglo da su ljudi više zadovoljni činjenicom da uopće imaju posao, nego samim poslom, a prema podacima Eurofounda Hrvatska je na začelju prema zadovoljstvu trenutnim poslom – od radnika u Hrvatskoj su manje zadovoljni samo radnici u Grčkoj. Na razini zadovoljstva izrazito su nezadovoljni oni koji imaju ugovor na određeno, a zajedno s tim ugovorima dolazi i drastično manji osjećaj sigurnosti na radnom mjestu, manje zadovoljstvo plaćom, nepostojanje osjećaja mogućnosti napredovanja ili nagrade za rad, a ispitanici predviđaju i manju mogućnost utjecaja na uvjete rada. Osobe s ugovorima na određeno svedene su na operatere rada, a putem takvih ugovora prešutno se ukidaju neke provizije iz ZOR-a, npr. pravo na otpremninu, otkazni rokovi i sl. Ugovori na određeno imaju i psihološki efekt te uzrokuju depresiju. 80 posto ispitanih osoba preferiralo bi ugovor na neodređeno. Istraživanje je također pokazalo da mladi od 15 do 24 i od 25 do 35 godina u velikoj mjeri sudjeluju na tržištu rada (220 od 500 ispitanika pripada u ove skupine) te se potrebno baviti njima da vidimo kako zaštititi njihova prava. Primjetno je i da se broj ugovora na neodređeno smanjuje od starijih dobnih skupina prema mlađima.

Moderator Josip Miličević istaknuo je kako su stručno osposobljavanje i rad preko studentskog ugovora dominantni među mladima. Od 2016. je prema podacima Vlade dvije trećine redovnih studenata izvadilo barem jedan ugovor, a u prosjeku je svaka osoba radila četiri mjeseca u punom radnom opterećenju.

Maja Pleić iz CMS-a predstavila je rezultate projekta “Commonfare”, koji se bavi kvalitetom života s fokusom na prekarne radnike i nezaposlene mlade između 18 i 35 godina. Istraživanje je provedeno kroz deset fokus grupa sa 70 ispitanika, od toga 66 posto žena. Prosječni godišnji bruto prihodi ispitanika bili su između pet i deset tisuća eura, a mnogi su imali i manje. Svoje financijsko stanje ispitanici su procijenili kao nedovoljno, ali ne siromašno. Većina nije uspjevala uštedjeti, nije imala novca za kupiti potrebnu odjeću, platiti režije, putne troškove, kartu za koncert, večeru u restoranu… Većina ispitanika smatrala je da nisu niti bogati niti siromašni, a zapravo su na granici siromaštva. Jedan od razloga takvog razmišljanja jest da 67 posto ispitanika živi s roditeljima ili roditeljem, a podaci pokazuju da ljudi sve više ostaju živjeti s roditeljima, i do starije dobi. Na pitanje o smještaju većina ispitanika rekla je da nisu zadovoljni smještajem s roditeljima, a razlog zašto se ne isele su visoke cijene smještaja, režija i životnih troškova. Ispitanici su zbog nedostatka prihoda prestali sudjelovati u kupnji knjiga, odlascima na koncerte i na radionice koje se plaćaju.

Izrazito su nezadovoljni oni radnici koji imaju ugovor na određeno, a zajedno s tim ugovorima dolazi i drastično manji osjećaj sigurnosti na radnom mjestu, manje zadovoljstvo plaćom, nepostojanje osjećaja mogućnosti napredovanja ili nagrade za rad, a ispitanici predviđaju i manju mogućnost utjecaja na uvjete rada.

Na pitanje o tome koje su njihove najveće brige 86 posto ispitanika je odgovorilo poslovna nesigurnost, 42 posto nezaposlenost, 33 posto nedostatak dohodka, 15 posto nedostatak opreme ili materijala za razvijanje posla. Što se tiče budućnosti, najviše ih brine da neće imati dovoljno prihoda za život (53 posto), da neće biti u mogućnosti brinuti se za sebe kad ostare (51 posto), da neće imati vlastitu kuću ili stan (58 posto). Svim ispitanicima je zajednički osjećaj nemogućnosti planiranja karijere, nemogućnosti kupnje vlastitog stana ili kuće, osnivanja vlastite obitelji, neisplativosti ulaganja u daljnje obrazovanje, nemogućnosti planiranja putovanja te negativan utjecaj na društveni život jer društveni život košta, kao i osjećaj krivnje za ovakvo stanje.

Ispitanici smatraju da su uzroci prekarnog rada korupcija, klijentelizam, nepotizam, ekonomska situacija u državi, nedovoljno dobrih poslova za sve na tržištu i neadekvatan sustav obrazovanja koji ne priprema studente za 21. stoljeće. Smatraju da je za zaposliti se potrebna veza, članstvo u nekoj stranci ili biti genije. Svi su se suočavali s korumpiranim praksama, a nitko ih nije prijavio, jer vlada opće nepovjerenje u državne institucije i radnička prava. Što se tiče aktivizacije i mobilizacije – mladi ne vjeruju da se stvari mogu promijeniti i da se organiziranjem nešto može postići, te smatraju da je rješenje odlazak iz zemlje onda kad ovdje postane nepodnošljivo.

U raspravi se za riječ javio i predstavnik slovenskog Sindikata Mladi plus – Sindikata studenata, učenika i nezaposlenih mladih, koji je nastao tokom 2010. i 2011. kao rezultat borbe protiv zakona o radu koji je Slovenija odbila na referendumu. Rekao je kako je situacija u Sloveniji vrlo slična situaciji u Hrvatskoj – u Sloveniji u prekarnim uvjetima radi 41 posto radnika, a među njima je čak 76 posto mladih, što Sloveniju smješta u sam vrh EU, kao i Hrvatsku. Osim toga, Slovenija je vjerojatno jedina zemlja na svijetu koja smatra studentski rad normalnim, gdje je normalno da student radi isti posao kao i stalno zaposleni radnik, po čemu se također ne razlikuje od Hrvatske.

Predstavnik sindikata naveo je kako je posebnost sindikata Mladi plus u tome što predstavlja politički subjekt koji je teško organizirati – prekarijat. U više slučajeva oni su prvi susret mladih osoba sa sindikatima, no vlada veliko nepovjerenje u sindikate, što otežava rad. Sindikat Mladi plus bavi se terenskim radom, organiziranjem različitih radionica i povezivanjem sa srodnim organizacijama. Nedavno su dovršili obuku i obrazovanje na zavodu za zapošljavanje gdje su svoj rad prestavili nezaposlenima osobama i onima zaposlenima na zavodu.

Zalažu se, između ostalog, za kvalitetan i pristojno plaćen pripravnički rad, a najvećim uspjehom smatraju ukidanje neplaćenih pripravničkih radnji koje su postigli zajedno s koalicijom nevladinih organizacija, no u vladi to sad pokušavaju preformulirati, stoga borba nije gotova. Unutar jednog projekta rade i obuku u srednjim školama kojom žele informirati učenike o sindikalizmu.

Neki od problema s kojim se suočavaju su nedostatak aktivnih članova, jer su većina aktivista studenti, a nakon završetka studija teško je zbog zapošljavanja od njih očekivati nastavak aktivizma, regrutiranje također zahtjeva energiju, problem je i financiranje, jer sindikat Mladi Plus ovisi o projektima i nema stalnih članova pa ni stalnih izvora prihoda – članarina je 12 eura godišnje, odnosno 1 euro mjesečno. Unatoč tome, u sindikatu Mladi Plus smatraju da je borba neophodna.

Da zaključimo, tribina “Štite li zakoni mlade radnike i radnice u Hrvatskoj?” donijela je dobar pregled društvene i ekonomske situacije u Hrvatskoj kad govorimo o radu mladih. Ugovori na neodređeno sve su rjeđi među populacijom mladih radnika, a dominiraju nesigurni i slabo plaćeni oblici zapošljavanja – ugovori na određeno koji se zloupotrebljavaju, stručno osposobljavanje i studentski rad, što posljedično rezultira osjećajem depresivnosti i nedostatkom volje za aktiviranjem po pitanju rješavanja problema, unatoč postojanju svijesti o tome koji su problemi. Nepouzdanje u sindikate rezultat je više od dva desetljeća nerada i antiradničkog djelovanja žutih sindikata i tome se ne treba čuditi, već snage treba usmjeriti prema širenju pozitivnih slučajeva sindikalnog organiziranja, kao što je slučaj organiziranja radnika Leistritza u Belišću, i raditi na podizanju svijesti da bijeg iz zemlje nije rješenje i da se samo kolektivno, samo organiziranjem možemo izboriti za promjene na bolje.

Podržite Radnički portal

Ukoliko želite donirati i time pomoći našem portalu i radničkoj borbi u Hrvatskoj, možete to učiniti uplatom na žiro račun HR4923900011100986140, kod HPB, na primatelja Hrvatski centar za radničku solidarnost (HCRS).

Kontaktirati nas možete preko inboxa FB stranice Radničkog portala ili e-maila: urednistvo@radnicki.org