Jučerašnji Osmi mart u Zagrebu održan je uz dva glavna događaja- sindikalni okrugli stol Prav(d)a za žene i noćni marš u organizaciji kolektiva fAKTIV. Položaj žena u današnjem kapitalističkom društvu višestruko je nepovoljan i diskriminatoran- osim eksploatacije putem najamnog rada, žene su suočene i sa teretom rodnih uloga odgajateljica i kućanskih radnica, seksizma na radnim mjestima, a sve su jači novi napadi konzervativnih struja na prava žena. Budući da se višestoljetna borba žena kreće prema ukidanju opresivnih društvenih odnosa koji počivaju na kapitalističkom načinu proizvodnje, temelj emancipacije mora biti zajednička radnička borba.

U Hrvatskoj je jučer obilježen Osmi mart- međunarodni dan žena. Dva ključna osmomartovska događaja u Zagrebu održana su u prostoriji Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) na okruglom stolu “Prav(d)a za žene”, te na noćnom maršu “Ljutnja, otpor, promjena” koji je okupio nekoliko tisuća ljudi.

S početkom u 9:30, u organizaciji SSSH održan je okrugli stol s ciljem odgovora na pitanje kako preokrenuti trend kontinuiranog smanjenja kvalitete radnih mjesta žena, te kako spriječiti bijedu radnica i umirovljenica.

Uvodno izlaganje imala je Božica Žilić, predsjednica borbenog sindikata SOMK i predsjednica ženske sekcije SSSH. Žilić je upozorila na činjenicu da žene češće moraju prekidati svoje karijere radi obiteljskih obveza (ponajprije rađanja i odgajanja djece), te da se na radnim mjestima često suočavaju sa seksualnim zlostavljanjem i uznemiravanjem. Kazala je kako „siromaštvo ima lice žene“, budući da žene većinom rade u sektorima gdje sve više caruju prekarni oblici rada (ugostiteljstvo, čišćenje, trgovina, zdravstvo…), odnosno industrijskim granama gdje pak caruju minimalci (pr. tekstilna i kožarska industrija), pa ih na koncu čekaju niske penzije i starost u bijedi.

Iznijet je podatak kako 80 posto žena radi u navedenim sektorima, dok je svega 18 posto žena inženjera i profesionalaca u IT sektoru, a tek 22 posto ih sjedi u nadzornim odborima i na direktorskim pozicijama. Konačno, prosječna razlika u plaćama muškaraca i žena u današnjoj Hrvatskoj iznosi čak 10 400 kn bruto, a u mirovinama 400 kn. Hrvatska je i EU rekorder po postotku radnica ( i radnika) u prekarnim radnim odnosima.

Nakon Žilić, govorila je Sunčica Brnardić, pravna savjetnica SSSH, koja je na početku istaknula da je prekarni rad globalni problem i posljedica fleksibilizacije kao ustupka poslodavcima i kapitalu.

“Prekarni rad karakterizira opća psihička i mentalna nesigurnost i opterećenost radnika, budući da je rad dominantan oblik prihoda i ostvarivanja životne egzistencije”.

Siromaštvo ima lice žene budući da žene većinom rade u sektorima gdje sve više caruju prekarni oblici rada (ugostiteljstvo, čišćenje, trgovina, zdravstvo…), odnosno industrijskim granama gdje pak caruju minimalci (pr. tekstilna i kožarska industrija), pa ih na koncu čekaju niske penzije i starost u bijedi.

Brnardić je podsjetila kako je u Zakonu o radu ugovor na neodređeno standardni oblik zapošljavanja, dok su drugi oblici nestandardni i trebali bi biti iznimka. Međutim, kod nas je situacija obrnuta i poslodavci radnike masovno uzimaju na određeno- u čak 92 posto novih zapošljavanja! Ugovor na neodređeno, s probnim rokom za radnika, očito se uvelike izbjegava. Rastu prekarijata, smatra, pridonio je posljednji Zakon o radu iz 2014., ali i nedostatak efikasnog mehanizma kontrole od strane inspekcija.

Osim ugovora na određeno, kao glavne oblike prekarnog rada Brnardić je istaknula agencijski rad i sezonski rad koji pogađaju posebno žene, ali i ugovor o djelu i projektno zapošljavanje koje sve više pogađa akademske radnike i radnike u kulturi.

Male plaće, loši uvjeti rada i velika fluktuacija radne snage karakteristika su rada u trgovini, kazala je sljedeća govornica- Zlatica Štulić, predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske. U trgovini radi oko 180.000 radnika, od čega je u maloprodaji 70 posto žena čija se plaća kreće oko bijednih 3000 kn. Štulić kaže kako se radi o stresnim radnim mjestima na kojima su česte povrede pravnih propisa od strane poslodavaca, što radnicama onemogućava upravljanje privatnim životima jer se rasporedi ne rade u skladu sa zakonom, već radnica često ni dva dana ranije ne zna u kojoj smjeni će raditi. Inspekcije su neučinkovite budući da godišnje rješava i kontrolira svega 5 posto slučajeva.

Istaknula je kako ugovori na određeno u trgovini čine 100 posto novih zapošljavanja, te kako u Austriji trgovine tjedno imaju 72 sata, a Hrvatska punih 168 sati mogućnosti rada.

Naveden je primjer radnice koja je radila na poslu održavanja čistoće u jednom velikom trgovačkom lancu punih pet godina preko ugovora na određeno, bilo ih je sve skupa 36. Poslodavac, koji je očito ovaj posao od lanca dobio kao outsourcing, imao je nekoliko firmi i stalno je radnicu prebacivao iz jedne u drugu. Kada je jednom prilikom odbila dizati teške kante, poslodavac joj se zahvalio. Drugi primjer bila je žena koja je radi trudnoće dobila otkaz, također u jednom trgovačkom lancu.

Štulić je upozorila i na problem žena na višim pozicijama u trgovini koje često nemaju solidarnosti prema radnicama.

U kapitalističkoj Hrvatskoj, radnice su dvostruko diskriminirane i nalaze se u još težem položaju nego radnici. Na radnim mjestima, oni zajedno podnose teret eksploatacije putem najamnog rada, ali žene se, osim toga, moraju nositi i s teretom rodnih uloga- rađanja i odgajanja djece, (neplaćenog) kućanskog i skrbničkog rada.

Posljednja je govorila predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasna Petrović koja je istakla kako je uvođenje drugog mirovinskog stupa donijelo dvije nove ugroze za rodni jaz i nejednakost među ženama, te da se radi o privatizaciji mirovinskog stupa koji ne poznaje elemente redistributivnosti i solidarnosti, kao i individualizaciji odgovornosti što šteti ženama koje imaju niža primanja. Iznijela je podatak kako Hrvatska ima jednu od najvećih stopa rodnog jaza u mirovinama- 25 posto, a čak 52 posto svih hrvatskih mirovina niže su od minimalne. Najveći broj takvih mirovina primaju upravo žene.

U kasnijim pitanjima iz publike, od predsjednice Sekcije žena Sindikata turizma i usluga Hrvatske Emine Ibrahimi saznali smo da u ugostiteljstvu i turizmu žene čine 54 posto radne snage, te da rade na teškim i manje plaćenim poslovima (pralje, sobarice, pomoćne radnice u kuhinji), a negativan trend je dodatno smanjenje ugovora na određeno na samo mjesec dana, dok je ranije bilo na šest ili tri mjeseca. Žene u turizmu često rade više od zakonski dopuštenog radnog vremena. O užasu ženskog rada u turizmu nedavno smo objavili i radničko pismo. Kao problem na tribini istaknuto je i to što se ženama za vrijeme porodiljnog ne uplaćuju doprinosi što dakako opet vodi lošijem položaju u penziji. Inače, na okrugli stol bio je pozvan i aktualni ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, ali se na kraju nije pojavio.

NOĆNI MARŠ

Nešto kasnije, u organizaciji feminističkog kolektiva fAKTIV, a pod sloganom “Ljutnja, otpor, promjena”, u Zagrebu je održan treći osmomartovski Noćni marš. Okupljanje je bilo zakazano na Trgu žrtava fašizma u 18 sati, a marš prema Zrinjevcu krenuo je oko 18:30. Kao i prošle godine, i ove godine je osmomartovski noćni marš okupio nekoliko tisuća uzvanika, i s njega su odaslane bitne poruke.

Kako su organizatorice istaknule u pozivu, “8. mart danas simboličko je i stvarno mjesto okupljanja borbi za bolji svijet. Sve borbe – za prava žena, za javne resurse i usluge, za humane uvjete rada, za slobodu i autonomiju – prožimaju se u jednu borbu. Osmomartovski noćni marš dio je te borbe – borimo za naša prava danas, ali i za prava budućih generacija.” U razlozima za ljutnju u pozivu su između ostaloga navele i potplaćenost ženskog rada, neplaćeni kućni rad, nekažnjeno rodno uvjetovano nasilje, udar na pravo na pobačaj, odlaganje ratifikacije Istanbulske konvencije, te fašističke napade na sve što je drugačije.

Neposredno prije početka marša članica fAKTIVA održala je borbeni govor koji je započela podsjećanjem na socijalistkinju Claru Zetkin, petrogradske radnice zaslužne za pokretanje Februarske revolucije, kao i na Antifašističku frontu žena (AFŽ) i na sve žene koje su utrle put borbi za prava žena.

U nastavku govora izražena je ljutnja jer žene danas u prosjeku rade 2,6 puta više kućanskog i skrbnog rada od muškaraca, jer u 80 posto partnerskih odnosa kućanske poslove rade žene, jer se šalju poruke da žene žrtve nasilja moraju šutjeti, jer rodno nasilje prolazi nekažnjeno. Nadalje, premijer Plenković otvoreno laže o datumu ratificiranje Istanbulske konvencije, konzervativni i crkveni krugovi izmišljaju rodnu ideologiju da bi očuvali patrijarhalni sustav, pravo na pobačaj je na udaru crkve i vladajućih, a usto se i neznanstveno propovijeda o „postabortivnom“ sindromu. Rečeno je i kako se pod krinkom molitve maltretira žene pred bolnicama, kako priziv savjesti čini pobačaj nedostupnim, a poznati demograf prebrojava plodne maternice u domovini i dijaspori.

“Ljute smo zato što su nam u kapitalističkom sustavu ugrožena radnička prava, a zdravstvene usluge, obrazovanje i socijalni servisi sve nedostupniji”, jedna je od bitnijih poruka govora koji su se mogli čuti jučer.

Nakon toga je krenuo marš do Zrinjevca na kojem je održan još jedan krug govora.

“Ljute smo zato što su nam u kapitalističkom sustavu ugrožena radnička prava, a zdravstvene usluge, obrazovanje i socijalni servisi sve nedostupniji”, jedna je od bitnijih poruka govora koji su se mogli čuti te večeri. Ljutnja je iskazana i jer se ustaški pozdravi smatraju dopustivima, a poručeno je i da će se pokazati otpor sustavu koji nas izrabljuje, tj. “neoliberalnom kapitalizmu koji nas sve melje”, što se dodatno prelama na leđima žene. Spomenuta je i borba protiv nesigurnih radnih uvjeta, potplaćenost tzv. ženskih sektora, jer – kao što smo čuli i na sindikalnom okruglom stolu- siromaštvo ima žensko lice.

“Zahtijevamo besplatno i kvalitetno javno zdravstvo, dostupne javne servise, besplatno i sekularno obrazovanje, sigurna radna mjesta, solidarnu stambenu i mirovinsku politiku!”, rečeno je u nastavku obraćanja. Najavljena je i borba za besplatni pobačaj, jer je to jedini način da abortus bude dostupan bez obzira na materijalni i društveni status žene.

Glazbenu podršku skupu dao je Le Zbor, koji je, između ostaloga, izveo i svoju verziju Internacionale.

Zaključno, Osmi mart je svakako važan dan u godini, ali ne radi kompromisa i izljeva muškog kavalirstva, već radi mobilizacije i povezivanja ženske borbe sa općom radničkom borbom.

U kapitalističkoj Hrvatskoj, radnice su dvostruko diskriminirane i nalaze se u još težem položaju nego radnici. Na radnim mjestima, oni zajedno podnose teret eksploatacije putem najamnog rada, ali žene se, osim toga, moraju nositi i s teretom reproduktivnih i rodnih uloga- rađanja i odgajanja djece, (neplaćenog) kućanskog i skrbničkog rada, kao i čestim seksizmom na radnim mjestima i u društvu.

Budući da feminizam kao emancipatorski pokret ne teži oslobađanju žena od muškaraca, već od postojećih, opresivnih društvenih odnosa (koji se temelje na kapitalističkom načinu proizvodnje), danas je potreban savez na ljevici koji će problem zahvatiti u korijenu.

Nužan organizacijski preduvjet uspješne borbe za korjenitom društvenom promjenom jest političko organiziranje budući da su sva pitanja i problemi koje smo jučer čuli- politička pitanja. Ako se u tekstu opisana događanja jučerašnjeg dana promotre kao zajednička manifestacija sindikalne i šire društvene borbe, onda je jasno da se na već postojeće sindikalne organizacije mora nadovezati stožerna politička organizacija koja će u suradnji sa borbenim sindikatima krenuti u konkretne korake prema poboljšanju položaja radnica i radnika (prvi korak može biti zajednički pritisak prema izmjenama Zakona o radu i borba protiv prekarijata), uz paralelnu borbu protiv patrijarhalnih i konzervativnih nasrtaja.

Vrijeme je da se jučerašnji vatreni govori pretoče u praksu svakodnevnog političkog djelovanja s ciljem postupnog potkopavanja postojećeg poretka.

Stoga je glavna poruka Osmog marta- zajednička radnička borba!