Ova strateški važna zdravstvena ustanova nalazi se već tri godine pod udarom političkih elita i poltronske uprave koji joj s ciljem privatizacije sustavno onemogućavaju normalan rad i razvoj. Sindikalistica Lidija Jagarinec bila je svjedok već nekoliko kritičnih situacija od kojih je posljednja buknula početkom ovog mjeseca kad je Imunološki skoro završio u ponoru stečaja.

Priča o Imunološkom zavodu predstavlja još jednu u nizu nesretnih sudbina koje su doživjele brojne tvornice i tvrtke u razdoblju restauracije kapitalizma na ovim prostorima. Zbog nebrige koja je tvrtku postupno uništavala, radnicima Imunološkog zavoda često je kasnilo po nekoliko plaća, što ih je dovodilo do ruba egzistencije, državni udio u zavodu se više puta pokušao privatizirati ili “restrukturirati”, a institucije i pripadnici vladajućih elita redovito obećavaju pomoć dok istovremeno krivnju prebacuju jedni na druge i ne čine ništa konkretno. Jedno je sigurno – niti država niti privatnici ne djeluju u smjeru spašavanja tvrtki poput Imunološkog zavoda, već idu na ruku kapitalu, a nauštrb radnika i javnog interesa.

Iako je Imunološki zavod jedan od najstarijih proizvođača imunobioloških lijekova u ovom dijelu Europe (u vrijeme bivše Jugoslavije bio je svjetski priznata ustanova) i iako su se proizvodi zavoda pokazali kvalitetnima i od velike koristi, ta se tvrtka već nekoliko godina nalazi u nezavidnoj situaciji. Veliki problemi za Imunološki zavod počeli su 2013. godine kada je Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED) zavodu oduzela dozvolu za proizvodnju krvnih derivata i bakterijskih cjepiva, zbog zaključka da su radni prostori zavoda u lošem i neadekvatnom stanju za proizvodnju. Time se udarilo na vrlo bitne grane proizvodnje i temeljnu djelatnost kojom se Imunološki zavod bavi. Sindikalna povjerenica EKN-a (Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala Hrvatske) i radnica Imunološkog zavoda Lidija Jagarinec o tome je rekla kako je “poprilično sigurna da gubitak dozvole ima veze s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, s obzirom na to da se u tom periodu ništa drugo značajno nije dogodilo.” Tadašnja vladajuća Kukuriku koalicija nije previše pomogla – zapravo je poticala uvoz skupljih proizvoda nauštrb poticanju i oporavljanju proizvodnje samog zavoda.

Zbog opoziva dozvole tadašnji direktor zavoda Davorin Gajnik u kolovozu 2013. godine pokreće prijedlog za pokretanjem stečaja koji je Trgovački sud u Zagrebu na kraju opozvao. Zanimljiva je bila činjenica kako je stečaj pokrenut unatoč tome što je tvrtka bila likvidna i bez dugova. Gajnik je tada tvrdio kako je sve pokrenuo po zakonu, budući da je zbog opoziva dozvole Imunološkom prijetilo smanjenje prihoda za otprilike 60 posto te kako drugačije nije mogao držati tvrtku na životu. Međutim, ostaju pitanja, kako nam je rekla Lidija Jagarinec, “zašto se nije prodavala i koristila roba koja se tada nalazila u zalihama zavoda te zašto se direktor nije više trudio kako bi pokrenuo i popravio proizvodnju”. Ovakav postupak uprave uklapa se u strukturne tendencije u kojima se domaća proizvodnja sustavno ili uništava ili opstruira, u kojima se ona ne potiče i ne obnavlja, što postupno dovodi do uništenja ili privatizacija brojnih poduzeća. Davorin Gajnik je tako, kada je došao na poziciju direktora Imunološkog zavoda, odmah krenuo u rezanje “viškova” radnika, pri čemu je za oko sto i dvadeset radnika otkazan ugovor o radu, a sve pod egidom toga da će se tako popraviti stanje u zavodu.

Zavod trenutno ne proizvodi, iako se konstantno radi. Pišu se izvješća, aparati se održavaju na životu, validira se oprema, produžuju se dokumenti. Tu se postavlja pitanje kome je u interesu da ne radimo, ako imamo sirovine i potrebni know how.

Problemi koji su nastali zbog gubitka dozvole nastojali su se riješiti prodajom dionica, odnosno privatizacijom državnog udjela u zavodu (država je većinski vlasnik, posjeduje 74 posto dionica). U tom su periodu počela pregovaranja s nekoliko potencijalnih “strateških partnera” i mogućih “spasitelja” zavoda – u igri je bio riječki Jadran Galenski laboratorij, tajkun Luka Rajić i firma PharmaS, zatim firma Octapharm i fond rizičnog kapitala Nexus te još nekoliko privatnih firmi. Zbog cijelog tog višemjesečnog procesa i zbog toga što su plaće počele kasniti radnici su krenuli u štrajk 28. listopada 2014. godine. Ono što je također značajno jest kako su u studenom 2014. radnici Imunološkog sudjelovali u prosvjedu na Markovom trgu, gdje su napravili bitan korak solidarizirajući se s obespravljenim radnicima INA-e. Kako nam je rekla Lidija Jagarinec, “radnici Imunološkog zavoda, INA-e i Petrokemije imaju iste probleme” naglašavajući mogućnost daljnjih zajedničkih koraka s radnicima navedenih tvornica, s obzirom na to da su do sada jako dobro surađivali.

Trakavica oko Imunološkog zavoda time se nije, međutim, završila. Budući da se privatizacija državnog udjela u tvrtki ipak nije provela, krenulo se u prenamjenu zavoda u ustanovu od javnog interesa, čime je on postao državna zdravstvena ustanova koja potpada pod ingerenciju Ministarstva zdravlja. Problem se javio i ovdje – iako je vlada zatražila od Ministarstva zdravlja i Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) da pokrenu i završe spomenuti proces preoblikovanja, on je napravljen napola. Imunološki se zavod tako trenutno nalazi u “dvojnom” statusu – proizvodna oprema i materijali, odnosno sva imovina zavoda, u vlasništvu su dioničkog društva (Imunološki zavod d.d.), dok su radnici premješteni u Imunološki zavod kao državnu zdravstvenu ustanovu. Na pitanje kakvo je trenutno stanje u proizvodnji Imunološkog zavoda, Jagarinec objašnjava kako “zavod trenutno ne proizvodi, iako se konstantno radi. Pišu se izvješća, aparati se održavaju na životu, što je vrlo teško, validira se oprema, produžuju se dokumenti. Tu se postavlja pitanje kome je u interesu da ne radimo, ako imamo sirovine i potrebni know how”.

Imunološki se zavod i dalje nalazi u svojevrsnom limbu, u situaciji u kojoj ništa ne proizvodi, iako i dalje dobiva i pohranjuje zalihe krvi i ostale sirovine koje se koriste u proizvodnji cjepiva. Prijenos imovine u osnovanu ustanovu od javnog interesa ne miče se s mrtve točke s obzirom na to da je “Mario Meštrović koji je obnašao funkciju direktora dioničkog društva i privremenog ravnatelja ustanove prvo smijenjen s pozicije ravnatelja, a zatim je dao ostavku na poziciju direktora. Dvoje ljudi je dalo ostavku u Nadzornom odboru. Tako se dioničko društvo našlo u momentu kada nije imalo niti predsjednika uprave niti Nadzorni odbor. Tko onda saziva skupštinu preko koje se moraju donositi sve odluke? Zbog tih se momenata cijela situacija otegnula, a sve iz nemoći direktora i Nadzornog odbora”, kaže Jagarinec. Iako zavod predstavlja vrijednu tvrtku i iako se trenutno “izuzetno radi na tome da se zalihe i donacije čuvaju do maksimuma, pitanje je što će biti kasnije. Političke garniture ništa nisu napravile kako bi pomogle.” Priča oko Imunološkog zavoda ponovno se aktivirala ovog mjeseca, kada je zavodu ponovno zaprijetio stečaj zbog blokade računa koja je provedena još u siječnju. Do stečaja ipak nije došlo, ali cijeli je događaj ponovno aktualizirao stanje u kojemu se Imunološki zavod nalazi već tri godine, a s njim i njegovi radnici i cjelokupni zdravstveni sustav u Hrvatskoj.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.