Radničkom akcijom nazvanom Svijeća za sisačko gospodarstvo organizatori su htjeli podsjetiti stanovnike Siska na niz tvornica koje su uništene unazad dvadesetak godina. Akcijom su također izrazili neslaganje s politikom koja je unazad isto toliko vremena uništavala grad i pozvali na borbu za opstanak samog grada. U svrhu podsjećanja su duž ulice Ante Kovačića postavili table s imenima propalih sisačkih firmi i zapalili lampione, a ulicu simbolično nazvali Aleja sisačke propasti. Paleći lampione, jedan od organizatora, Sabahudin Gašić, ispričao nam je o svakoj tvrtki ponešto.

Video: Svijeća za sisačko gospodarstvo

Radnički portal je 31. listopada posjetio Sisak povodom radničke akcije “Svijeća za sisačko gospodarstvo” koju su organizirali Sabahudin Aba Gašić, jedan od istaknutijih radničkih boraca za opstanak sisačke Rafinerije, i njegovi prijatelji. U ulici Ante Kovačića (nekadašnja Aleja narodnih heroja), pored sisačkog groblja Viktorovac poredano je petnaestak tabli s imenima propalih, uništenih i pokradenih sisačkih firmi, a cijela je ulica simbolički nazvana Aleja sisačke propasti. Stanovnici Siska pozvani su na tihi prosvjed paljenja lampiona u bilo koje vrijeme 31. listopada i 1. studenog, u spomen na ugašene firme i 30 tisuća izgubljenih radnih mjesta. Ovom akcijom iskazuje se neslaganje s politikom koja je uništavala grad i njegova radna mjesta u zadnjih 25 godina te se ujedno poziva na borbu za opstanak radnih mjesta, odnosno na opstanak samog grada. Performans ujedno odaje počast pokojnim radnicima koji su izgradili firme koje su othranile i odškolovale stanovnike Siska i okolice.

Željezara Sisak posebna je priča koju nam je Aba ispričao nakon ovećeg uzdaha. Ona je školovala, othranjivala, odijevala i obuvala cijeli grad, to je firma zbog koje je 14.000 radnika svaki dan izlazilo sa sisačkog željezničkog i autobusnog kolodvora i koja je omogućila fakultetsko obrazovanje radničkoj djeci.

Table su postavljene dan ranije, a kad smo s Abom došli na Aleju sisačke propasti primijećeno je da jedna tabla (Metalingova) nedostaje. Ubrzo smo od HRT-ove ekipe saznali da su radnici Komunalca po naredbi došli ukloniti ploče s Aleje, ali su prestali s uklanjanjem kad su ugledali kamere. Aba je odmah reagirao te otišao do radnika i vratio ploču natrag. Nakon toga je došao policajac koji je razgovarao s Gašićem i utvrdio kako je performans uredno prijavljen te da nema elemenata narušavanja javnog reda i mira i da nije bilo razloga za uklanjanje ploča. Treba istaknuti da od strane policajca nije bilo nikakvog napada, kako se sugerira u naslovu na portalu net.hr.

S Abom smo prošetali i stali pored ploča s natpisima uništenih firmi, ispred svake je stao, zapalio lampion i ispričao nam ponešto o svakoj od firmi.

Graditelj je zapošljavao zidare, tesare, armirače, građevinske radnike te je, po Abinim riječima, izgradio pola grada. Firma je uništena jer su direktori preko offshore kompanija izvukli novac, a zadnjih godinu dana postojanja radnici nisu primali plaću, iako su redovno dolazili na posao i radili teške fizičke poslove.

Sisačku banku osnovale su najjače tvornice ovoga kraja (Željezara, Rafinerija, Gavrilović…). Preko te je banke, u slučaju zastoja u plaćanju, jedna firma mogla drugoj posuditi novac za isplatu plaća tako da su plaće stizale na vrijeme. U tu su banku veće firme ubrizgavale kapital kojim se sponzorirala i kreditirala privreda u Sisku. Sve što se trebalo izgraditi izgradilo se putem domaće banke, a dobit se ulagala u razvoj sisačkog kraja. Herbos (bivša Radonja) je firma koja je zatvorila pogon u Sisku i preselila ga u Srbiju, a proizvodila je fungicid Crveno ulje. Sipas plastika je radila plastične dijelove strojeva, a u Aleji su svoje mjesto dobili i Mototehna, Metalotehna, Posavka, Dunavski Loyd, Hidroput i Radnik.

Željezara Sisak posebna je priča koju nam je Aba ispričao nakon ovećeg uzdaha. Ona je školovala, othranjivala, odijevala i obuvala cijeli grad, to je firma zbog koje je 14.000 radnika (od Banije pa sve do Prijedora u susjednoj BiH) svaki dan izlazilo sa sisačkog željezničkog i autobusnog kolodvora i koja je omogućila fakultetsko obrazovanje radničkoj djeci. “Željezara je najveća tuga ovoga grada, to je ono što nikada nećemo moći prežaliti, ali nikada nećemo zaboraviti, nikada nećemo oprostiti i nadamo se da će jednom doći taj dan kad će svi oni koji su napravili ovo Sisku, Željezari, radnicima Željezare i svih uništenih i opljačkanih sisačkih poduzeća, platiti za to”, rekao je Aba pored ploče u sjećanje na sisačku Željezaru. Željezara je bila srce i srž svega u Sisku.

Što da kažem, mi u Sisku smo ustvari imali sve, doslovno sve. Ovo je bio opako bogat grad, opako radnički grad, umjetnički grad, ti umjetnici su bili radnici ili radnička djeca…”, rekao nam je Aba tokom šetnje. Današnje stanje u gradu plastično ocrtava Aleja sisačke propasti.

Tvornica Segestica zapošljavala je vrhunske kemičare i u Rusiju izvozila Votku Trojku. Taj brend ove ugašene tvornice je kupljen i sada se negdje drugdje proizvodi, a etikete pića koje je proizvodila Segestica završile su u muzeju. Aba je s gorčinom pričao o forsiranju sisačke industrijske baštine kao jadne zamjene za uništenu industriju. Svojevremeno su radnicima Segestice umjesto plaća dodijeljene dionice, na kraju prodane “torbarima” za smiješan iznos. Cijeli paketi dionica su prodavani za 300 DEM, a radnici su bili primorani na prodaju kako bi prehranili obitelji, što je, kako je Aba istakao, jedan od klasičnih načina kako su najveći kriminalci došli do vlasništva nad poduzećima. Brezovica (u kojoj su radile uglavnom žene) nekada je bila najveće trgovačko društvo u Sisku i regiji. Imala je dosta specijaliziranih trgovina (tehnička roba, bicikli, živežne namirnice…) i funkcionirala dobro, no morala je biti uništena da bi se novac prelio u privatne džepove, a nauštrb društva. Remont Caprag koji je radio remont nekoliko vrsta strojeva još je jedna na listi ugašenih sisačkih firmi.

Na samom kraju došao je na red Metaling, jer se radi o posljednjoj uništenoj i pokradenoj sisačkoj firmi. U Metalingu su bili zaposleni vrhunski radnici, a radili su na nedavnim radovima na zagrebačkom aerodromu. Metaling je, kao i mnogo drugih slučajeva završio u stečaju, a radnici nisu dobili 6 do 7 plaća, unatoč tome što su svi dugovi od strane grada isplaćeni i unatoč već spomenutom poslu na izgradnji zagrebačkog aerodroma, pa je pitanje gdje je taj novac završio. Radnici Metalinga su danas ili nezaposleni ili u Njemačkoj, Italiji i Austriji rade građevinske poslove. “Metaling je zadnja kockica u sisačkom mozaiku i ovoj aleji upropaštene, opljačkane i pokradene sisačke privrede”, završne su Abine riječi o ovoj firmi.

Naravno, na Aleji nije bilo moguće navesti sve uništene firme pa je jedna prolaznica primijetila da bi se tu mogla naći i Tiskara Joža Rožanković i dodala da joj srce kuca jače kada vidi imena svih tih firmi.

“Što da kažem, mi u Sisku smo ustvari imali sve, doslovno sve. Ovo je bio opako bogat grad, opako radnički grad, umjetnički grad, ti umjetnici su bili radnici ili radnička djeca…”, rekao nam je Aba tokom šetnje. Današnje stanje u gradu plastično ocrtava Aleja sisačke propasti. Treba sve učiniti i boriti da se i ostale firme ne nađu na tom popisu, a dobar primjer borbe za radna mjesta jest ona aktualna koju vode Aba, Predrag Sekulić i ostali radnici za spas Rafinerije nafte Sisak.